Gospodin mi reče: "Ti si sin moj, danas te rodih."

Danas započinje 40-dnevno Božićno razdoblje u Crkvi koje traje do drugog veljače, do blagdana kojeg kod nas zovemo Svijećnicom jer se tada blagoslivljaju svijeće što je ustvari sporedno u odnosu na dogođaj koji se slavi i koji se na engleskom zove "The Purification of Blessed Virgin" - i ne znam dal bi pravi prijevod mogao biti "Čišćenje Blažene Djevice Marije".
Radi se o obvezi prema Mojsijevom zakonu da majka 40-dana nakon rođenja dođe u Hram jer se je dotad smatrala nečistom zbog rođenja i ako je rodila prvorođenca da ga tada prikaže Bogu u istom Hramu.
Stoga se blagdan još zove "Prikazanjem Gospodinovim u Hramu" dok ono prvo ime koje spominje Gueranger u "Litugijskoj godini" nema kod nas ime, koliko mi je poznato.
Treba li napominjati da ako nismo imali pravo Došašće kako onda nemamo niti pravi Božić?
Tijekom Došašća svaki dan su se čitali dijelovi Izaijine knjige koji govore o obećanom dolasku Mesije-Krista te kako oni koji Ga očekuju moraju prije toga poravnati puteve, podignuti doline i spustiti gore.
To nekome može izgledati kako priprema za slijetanje zrakoplova koji ne može sigurno sletjeti ako nema dovoljno dugu i široku ravnu površinu na Zemlji.
Možemo onda nastaviti s tom modernom slikom i reć kako Božić ne slijeće u duše koji Mu nisu pripremili zračnu luku za slijetanje, drugom riječima koji se nisu pripremali za Njega, koji nisu razmatrali što to znači dolazak Mesije, kako dolasku treba prethoditi pokora, postovi, molbenice, zahvalnice Bogu koji dolazi otkupiti nas od vječne propasti.
To je samo podsjećanje kako "Adventi u gradovima" kod nas nemaju nikakve veze s pravim Adventom, čak suprotno od toga, kao da se i ravne površine na koje bi možda mogao slijetjeti 'Zrakoplov' čine neravnima, kao da se želi biti sigurnim kako se Bog ne će roditi u srcima ljudi za Božić.
Da, smisao Božića je rađanje malog Boga u našim srcima.
Svi izvanjski obredi i sveta liturgija, čak i kalendarsko vrijeme godine kad Sunce počinje nadvladavati vladavinu noći, su u tome cilju.
Samo bezumnik vjeruje u slučaj, to jest da se je slučajno Bog rodio nakon zimskog solsticija, ili da je rođenje na taj dan izmišljeno kako bi kršćani koji su se obratili od poganstva prestali s prosinačkim saturnalijama.
Takvi ne žele uključiti zdravi razum pa ne žele niti razmotriti mogućnost kako je Sotona inicirao kod pogana te bakanalije u istom razdoblju kako bi upravo do takvih krivih zaključka ljudi dolazili, ili kad je kod pogana stvorio kult majke Zemlje i nebeske kraljice kako bi budući heretici protestanti prestali štovati ženu koja će roditi Otkupitelja, ženu koju je Zmiji u Edenu navijestio Bog kao onu koja će njoj smrskati glavu.
Protestanti koji su isprva zabranjivali Božić, ne zaboravimo kako su SAD stvorili engleski puritanci koji su bili preradikalni za anglikanske protestante pa je tamo dugo vremena slavljenje Božića smatrano prekršajem ili krivičnim djelom, rekli bi - Isusa Krista smo proglasili našim osobnim spasiteljem, mi smo spašeni čak ako svaki dan besprekidno radimo odvratne grijehe, zašto bi onda svake godine morali opetovano pripravljati se za Božić, meditirati o Božiću, slaviti Ga i zahvaljivati Mu, kad mi imamo odraslog Isusa Krista za svog spasitelja?
Pravi protestanti ne poštuju i ne štuju Uskrs niti Božić, nemaju Došašća niti Korizme, nemaju blagdana niti dana pripreme za blagdan, nemaju posta ni nemrsta, jer 'oni su već spašeni'.
Iz ove definicije protestantskih heretika možemo shvatiti što to oni protestiraju kod pravih kršćana, odnosno kakvi trebaju biti pravi kršćani.
Protestanti su jednostavno negacija kršćana isto tako i židovi talmudisti (ovih dana sam čitao kako nitko za vrijeme Isusa Krista i prije nije nosio jarmulku - kapicu na glavi, a da su to počeli talmudisti nositi u srednjem vijeku iz čiste mržnje i suprotnosti prema kršćanima koji kad ulaze u crkvu i kad se mole Bogu skidaju pokrivalo za glavu, što znači da su talmudisti bili protestanti prije protestanata).
Onaj tko negira nešto ne može postojati prije onog što negira, na isti način sv.Augustin je dokazao kako zlo nema bitak, zlo je jednostavno nedostatak dobra koje ima bitak.
Kršćani moraju shvatiti da su grješnici koji se ne će spasiti ako ne postanu svetima za vrijeme zemaljskog života, a oni koji su na putu svetosti te su već nadvladali požude, moraju shvatiti kako bez Božje milosti će sigurno opet pasti u stanje grijeha.
Zato postoje sakramenti Crkve, zato postoji sveta liturgija Crkve kako bi bi se u godišnjem ciklusu događala otajstva Božića, Uskrsa i svih drugih blagdana, kako bi se svake godine u isto vrijeme sjećali svetaca kao onih koje trebamo naslijedovati i kojima trebamo moliti za zagovor pred Bogom.
Stoga danas i u slijedećem razdoblju do Prikazanja Gospodinovog u Hramu, moramo ako smo kršćani, razmatrati otajstvo utjelovljenja i rođenja Boga-Božića, tu beskonačnu ljubav koju ima Bog prema nama da se je ponizio postavši čovjekom, i to ne nekim zemaljskim moćnikom, nego nemoćnim i potrebitim djetetom koji ne može preživjeti bez brige majke i očuha koji nisu mogli, zbog gužvi popisa stanovništva naređenom od rimskog cara i siromaštva niti naći mjesto rođenja u nekoj kući tako da se je rodio u štalici-spilji na slami (opet moramo biti svjesni da je Marija majka bez premca te da je sigurno imala sa sobom povoje i prostirke koje je vjerojatno svojom svetom rukom istkala i sašila) te da su ga od hladnoće zimske noći grijali svojim dahom i tjelesnom toplinom stajske životinje koje obično prikazujemo kao vola i magarca (kad bi oni mogli govoriti i imati um, zamislite što bi nam pričali - imali su nezamislivu priliku grijati svojim dahom nemoćno tek rođeno dijete koje je njihov Stvoritelj).
Skupila se je neviđena do tada vojska anđela koji su zadivljeni promatrali tu scenu i pjevali svoju najljepšu pjesmu Bogu.

Zar je to isti Bog kojem se s velom besprekidno klanjaju anđeli, a ovdje je Bog dijete koje je u svakom pogledu potrebito od svojih stvorenja?
Čim smo više čisti od grijeha, to i nas zapanjuje ta istina te žudimo zapjevati s anđeoskim korom pjesmu novu Gospodinu.
Ili barem priključiti se siromašnim i promrzlim betlehemskim pastirima, kako neki pišu, prvim članovima Crkve koji su bili šokirani da obećani Mesija koji je i sam Bog izgleda nemoćnije i siromašnije od njih.
Kako onaj bezumni antikrist Bergoglio kaže - to je Bog iznenađenja, ali ne iznenađenja drugovatikanskih pa istinu pretvara u laž i obrnuto, nego to je Bog koji iznenađuje anđele i ljude koliko je spreman poniziti se i žrtvovati radi ljubavi.
Razmišljajmo, ako možemo, kako je Djevica Marija bez porodiljnih muka rodila svoga Boga i sina. Zamislimo trenutak kad je rodila i ostala djevica i ugledala djetešce koje je grli i blagoslivlje blagoslovom kojeg samo Bog može dati.

Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: "Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!" On odgovori: "Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!" Luka 11

Mi smo ovi drugi ako slušamo riječ Božju i čuvamo je zato što smo u molitvi i razmatranju Božića i svih Božjih otajstava, ako nam Božja milost 'tjera' suze ushita na oči dok to činimo.
Samo nemojmo se umisliti da smo blaženiji od Bogorodice milosti pune, jer Ona je Božju riječ slušala, čuvala i prebirala o istoj (meditirala) i prije i poslije nego što je začela u svojoj svetoj utrobi Onog kojeg Nebesa i sav stvoreni svijet ne može cijelog imati.
Samo o tome razmišljati čista srca diže nas u nebeske visine gdje anđeli ne prestaju s pjesmom hvale i slave Boga.
Stavimo se u poziciju sv.Josipa.
On je još uvijek u iznenađenju kako ga je to Bog izabrao da mu bude poočim na Zemlji, štoviše zvati će ga svojim ocem.
Čime je on tu neopisivu čast zaslužio?
Ničim, to je Božji izbor ili Božja dubina pred kojom ostajemo nijemi.
I onda kao potvrda Božjih obećanja kojih mu je prenio anđeo, vidi kako njegova žena rađa bez muka u čudesnom činu tako da i dalje ostaje prečistom djevicom za koju ne treba čišćenje kojeg predviđa Mojsijev zakon, ali kojeg će ona ponizno izvršiti kao što će se Njezin sin krstiti u Jordanu iz takve poniznosti koju može samo Bog imati.
To nije bilo obično rođenje, siguran sam da su i vanjske manifestacije osim rađanja bez porodiljnih muka bile očite i vidljive sv.Josipu.
Zamišljam sv.Josipa kako je prostrijet na podu štalice i s licem na zemlji klanja se Bogu koju čini takvo čudo, koji se rađa i kojeg će on imati uskoro na rukama.

Kažu kako je kralj Klovis, prvi kršteni vladar Franaka koji se je upravo krstio za Božić od sv.Remigia u katedrali u Rheimsu kako je čim je ušao u katedralu pitao sveca - oče, je li ovo kraljevstvo nebesko o kojem ste mi govorili?
Svetac mu je odgovorio - nije sine, ovo je put prema tom kraljevstvu.
Mi više ne možemo nazočiti takvim liturgijama, takvim pjevanjem niti takvom veličastvenošću katedrala  osvjetljenim samo mnoštvom svijeća učinjenim samo od pčelinjeg voska kakvim se je divio sveti kralj tako da je pomislio da je ušao u Nebo.
Sv.Josip vidio je u otajstvu rođenja kudikamo veći prizor pred kojim je mogao ostati samo u dubokom klanjanju i bez riječi.
Zar mislite da su mnogo manje ushita imali pastiri koji su najprije bili u strahu pred anđelom koji im je progovorio, a onda su vidjeli vojsku anđela koji su pjevali u ekstazi zbog događaja rođenja Boga kojem su nazočili?
Vratimo se opet Francima i Božiću.
Najpoznatijeg franačkog kralja Karla Velikog 800.g. okrunio je za prvog cara sv.Rimskog carstva (njemačke krvi) sveti papa Lav III za Božić.
Od tog kralja i cara mnoštvo europskih jezika, čak i turski, dobili su ime za kralja - kralj od Karla.
Najpoznatije dinastičke kuće poput kuće Habsburg, Capetian (francuski kraljevi), Plantangenet (normanski vladari i kraljevi Engleske nakon normanskog osvajanja britanskog otoka) potomci su tog znamenitog čovjeka.
Istočni shizmatici koji smatraju kako je Konstantinopol drugi Rim, ne mogu smisliti Karla Velikog i Franke koji su temelj Europe baš zato što su kao kraljevi nekadašnjih germanskih pogana postali carevi sv.Rimskog kršćanskog carstva i tako nastavili naslijeđe prethodnog Rima.
Na Božić se je prije te znamenite 800.g. dogodio još jedan veliki dogođaj.
Poganski Angli i Sasi na britanskom otočju su se na današnji dan pokrstili u Yorku, u hladnoj rijeci. Oko deset tisuća muškaraca su se u noći Božića krstili u rijeci koja je bila tada kao sjeverni Jordan.
Prizor je morao biti veličanstven zbog brojnosti kršenika, zbog hladnoće i predanosti katekumena da se krste u hladnoj rijeci.

I ovaj moj tekst dragi čitatelji smjera na isto.
Da nam se rodi Božić u skrivenosti naše nutarnje štalice, u hladnoći ovog svijeta koji za dan Božića na hrvatskoj državnoj TV prikazuje antikršćanski novodobni holivudski film (nažalost bio sam na Božićnom ručku na kojem se moli prije jela, ali je i đavolska kutija zvana TV otvorena i zbog koje oni koji se zovu kršćani i dalje gledaju taj film bez obzira što isti započinje riječima "U početku bijaše Ništa ..." što svakom zdravog razuma kaže kako autori tog filmskog nedjela "Noa" Boga smatraju kao ništa).
Ne možemo ići na Božićnu misu bez obzira ako je ona tradicionalno latinska ili staroslavenska bez spominjanja heretika Bergoglia i očekivati da će nam u naše srce 'sletjeti' Božić, ako ne zatvorimo vrata i prozore tih đavolskih kutija te ako se povodimo u bilo čemu za ovim svijetom koji na sve moguće načine, otvoreno ili prikriveno, ratuje s Božićem.
Imali smo svi vrijeme Adventa da poravnamo puteve za rođenje Božića.
Koliko smo puteva poravnali, koliko smo svojih opačina pobijedili, koliko smo svojih loših navika nadjačali?
Ipak ne gubimo nadu ako smo Došašće potratili uludo u 'adventu u našem gradu', iako možda nismo izvana bili u tom zabranjenom veselju i zabavi, ali iznutra nismo ništa mjenjali.
Živi smo,a to znači kako možemo i nakon Božića imati Božić ako imamo volje i ustrajnosti ravnati krive naše puteve.
Kako napisah na početku - Božićno vrijeme traje još četrdeset dana.

Svima vama i vašim najbližima želim rođenje Isusovo u vašim osobnim jaslicama srca!
Sunce je nadjačalo noć, novorođeno Sunce pravde obasjava one koji ne žele ostati u tami.
Sv.Pismo nam kaže:

Gospodin mi reče: "Ti si sin moj, danas te rodih."

Ako uronimo u otajstvo Božića, i mi ćemo se ponovno roditi kao dijete Božje.
To je moja želja za sebe, za one koji su mi bliski kao i za sve vas koji pratite s pobožnim motivom ovaj blog.
Amen.