Sveta Rusija i ova druga koja to nije

Rusija ima posebno mjesto u Pravoslavlju koje se može identificirati s imenom trećeg Rima.
Rusija stoga ima u svojoj heraldici dvoglavog rimskog orla.
Kako su s vremenom četiri od pet povijesnih patrijahata pali pod okupaciju što Germana, što muhamedanaca, tako je na značenju dobivao patrijahat u Carigradu koji je i dobio naziv drugi Rim kad je prvi kršćanski car Konstantin sagradio novu prijestolnicu carstva i tamo preselio državnu upravu.
Rimsko carstvo s glavnim gradom Konstantinopolisom ili po našu Carigradom tako se je odhrvalo sve do 1453.g. kad su njemački i mađarski metalurzi izlili Turcima dotad najveće topove s kojima su rušene tvrde zidine drugog Rima.
Međutim, postojalo je još jedno moćno kršćansko carstvo na istoku koje je de jure i de facto tada preuzelo ulogu uništenog rimskog-bizantskog, a to carstvo bila je Rusija.
Kad kraljevstvo postaje carstvom?
Tada kad se proširi izvan svog etničkog prostora to jest obuhvati i druge narode.
Rusko pravoslavno carstvo imalo je prvotni cilj osloboditi kršćanske narode koji su pali pod okupaciju Turaka, koncem 19.st. zamalo je uspjelo potisnuti Turke iz Carigrada, ali tada je već nekoliko stoljeća rimokatoličko kraljevstvo Francuske, kasnije istoimena republika, bilo saveznicom Turcima.
Također to je i bilo protestantsko englesko kraljevstvo koje je u korist Turaka ratovalo u Krimskom ratu protiv Rusije.
Dakle možemo reći kako su gradovi u Maloj Aziji, koji su bili Crkve koje je osnovao sv.Pavao, ostali u muhamedanskim rukama zahvaljujući zapadnim shizmaticima.
Rusko carstvo se je pak uspješnije širilo prema istoku, sve do dalekog istoka.
Tako su Ruskom carstvu pripadali mnogi azijski narodi koje se je nastojalo kristijanizirati, ali u velikom broju su ti narodi zadržali svoje religije, što muhamedanstvo, što budizam.
Rusko pravoslavno carstvo je te religije toleriralo, ali nikako nisu te religije mogle postati državnom religijom koja je bila kršćanstvo.
Da su se te religije priznale kao državne, onda Moskva više ne bi bila trećim Rimom, nego modernijom verzijom drugog poganskog Rima.
Judeomasonerija je imala među svojim prvim ciljevima uništenje Ruskog pravoslavnog carstva, Svete Rusije.
1905. buknuo je rusko-japanski rat u kojem je zapad sa svojim bankama podržavao Japan, a ruski car nigdje nije mogao dobiti kredit kako bi podmirio troškove rata, iako mu je engleski kralj bio prvi rođak, kao i njemački car.
Rat je završio porazom za Rusiju koja je zajedno s carom izgubila ugled i samopoštovanje i tako su bili načeti za drugi udarac.
Uslijedio je prvi velerat kao druga stupica za Rusiju koja je išla slijepo podržavati kraljevinu Srbiju koja je u to vrijeme bila oruđe u rukama Engleske i Francuske (čitaj judeomasonerije) da se izazove najveće krvoproliće u kojem će nestati Rusko carstvo.
To se je i dogodilo kad su boljševici, u ogromnoj većini židovi, pomagani od američkih židovskih bankara i u scenariju Njemačke prevezeni vlakom do Petersburga kako bi srušili cara i pravoslavnu Rusiju.
Pobjedom boljševika uništen je treći Rim koji je od 1917. okupiran od neprijatelja kršćanstva, i to onih od samog početka kršćanstva.
Mnogi misle kako je sadašnja Rusija nakon sloma komunizma, ponovno uskrsnuće Ruskog carstva, tim više što u Rusiji postoji ipak nekakva brana prema moralnoj dekadenciji koja je uništila zapad.
U zabludi su.
Iako Putin i ostali na vlasti u Rusiji očijukaju s RPC, grade brojne crkve za sve veći broj vjernika, moderna Rusija nije niti kršćansko carstvo niti je kršćanska republika.
U toj Rusiji kršćanstvo nije državna religija, a sve druge se toleriraju.
Nego se od svih tih religija (znači i RPC) očekuje da šire ekumenizam i tako rade na jedinstvu ruskog naroda s mnogim vjerama.
I ovo je zabluda zato što su Rusi ili ateisti ili pravoslavci, dok su muhamedanci i budisti ruski državljani drugih naroda.
Niti bi patrijarh RPC niti ruski car dozvolio da imaju isti status s poganima (što muhamedanci praktično jesu) u nekoj državi koja se naziva svetom Rusijom.
Moderna Rusija je jedva pobijedila u ratu malobrojni čečenski narod koji su svi muhamedanci, te je s njima postigla primirje (ne trajni mir zato što će se Čečenci sigurno ponovno pobuniti kad budu osjećali da je Rusija slaba), a to podrazumijeva kako muhamedanstvo mora imati isti status u Rusiji kao i Crkva.
Međutim ta nova Rusija nije Sveta Rusija kojoj je više stalo do nebeskog kraljevstva, nego do lažnog mira s drugim narodima i religijama kako bi tobož cvijetalo blagostanje u velikoj ruskoj zemaljskoj državi.
Kao i svugdje muhamedanci imaju veći natalitet i patrijahalno uređene familije, često su povezani u rodovske klanove i tako dugoročno prijete ne samo Zakavkazju, nego i europskom dijelu Rusije u kojem, osim krimskih Tatara, nije nikad ni bilo muhamedanaca.
U primirju koje vlada ruski političari u kojima je upitno kršćanstvo, imaju kratkoročni cilj da u Rusiji ne bude rata.
Muhamedanci imaju dugoročni cilj osvajanja cijele Rusije, ali i njima odgovara kratkoročno primirje jer sada nemaju moći izvesti svoj dugoročni cilj (za koji treba vremena jer to je osvajanje preko nataliteta).
U svakom slučaju bolje je imati kratkoročno primirje nego dugoročni rat.
Ali postavlja se pitanje, barem meni, imaju li ruski političari ikakav dugoročni cilj, ili samo žele da im ne gori pod nogama dok su na vlasti?
I to je razlika između demokracije i monarhije.
Demokrat koji osvaji vlast brine brigu kako bi čim lagodnije i sebi korisnije iskoristio svoj mandat, monarh se brine kako će svojoj djeci osigurati dobro uređenu monarhiju.
K tome ako je kršćanski monarh, radije će vidjeti kako mu propada carstvo pod naletima neprijatelja kršćanstva, nego da to carstvo i njegova djeca prestanu biti kršćanima (zato je posljednji ruski car Nikola pobijedio u smrti kad su njega i cijelu obitelj strijeljali judeoboljševici).
Što u ovom ruskom slučaju znači da bi ruski pravoslavni car radije dopustio da zakavkazje bude izgubljeno, nego da se kršćanstvo i muhamedanstvo izjednače u Rusiji s dugoročnim trendom da Rusija postane muhamedanska država.
Mnogi pravoslavci to vide i zato su kritični prema Putinu i patrijarhu RPC koji na to sve pristaje.

Evo videa jednog od njih:

Također nedopustivo je što neki u Rusiji žele izmiriti pravoslavlje s komunizmom.

Ili žele postati kao RKC, propovijedati socijalnu pravdu, biti duhovnom udrugom SJWs (boraca za socijalnu pravdu).

 

Isto tako, a o tome sam već pisao, krivojerje ekumenizma je i te kako prisutno u RPC, ali i u drugim Crkvama.