Pop nije samo banalan

Skud je samo došla još ne znan
Uzela mi ruku rekla zajdi z namon van
Je bolje da smo sami ti i ja
Viruj meni da ti neće biti ža.

I ti njoj reci: neću, nisan za to
Bija bin munjen da nis poša za njon
Takovu najdeš samo jenu na sto
Znaš da bin bija zbalja da je nis prova.

Jenu noć, tu jenu noć
Da je nis prova
Jenu noć, tu jenu noć
Bija bin zbalja.

Više je ne zabin, vero ne
U meni je ustala z glave mi ne gre
Ki zna di je sada ča pensa
Da li se domišlja kako san se zva.

Neki dan sam bio na rođendanskoj proslavi 50-godišnjaka.
Slavljenika držim poštenim, dobroćudnim čovjekom na kojeg se možete osloniti.
Uzvanici su bili decentni, ozbiljni ljudi.
Dosta se pjevalo tu večer, i to dobro, tim više što slavljenik pjeva u nekoj dalmatinskoj klapi.
Za očekivati na repertoaru su bile uobičajene pop pjesmice, starije i mlađe.
Jedna od njih je bila i ova koja je gore citirana.
Postavio sam sebi pitanje, zašto ljudi koji žive prilično urednim obiteljskim životom, iza kojih nema javnih skandala, vole pjevati pop pjesmice čiji tekstovi odudaraju od njihovog života. 
Postoje po meni samo dva objašnjenja.
Imaju podsvjesnu želju živjeti raskalašeno, a to je najčešća tema u pop(rock) pjesmama, ili ih privlači pitka banalna glazba pa se ni ne osvrću na tekstove pjesama.
Moguća je dakako i kombinacija.
Postavlja se isto pitanje o autorima pop pjesmica koji možda isto žive smirenim obiteljskim životom, a produciraju pop pjesme koje su negacija njihovog trenutnog života.
Svi smo ljudi grješni, ali to nikako nije opravdanje da netko pjeva o svojim grijesima bez riječi osude samog sebe, bez žaljenja i pokore.
A to je najčešći motiv pop glazbe, zadovoljavanje tjelesnih požuda koje se krivo nazivaju ljubavlju, uz dodatni motiv nesretne ljubavi kad takva bludnička veza se prekine.
Nema ničeg u tome romantičnog ili tragičnog vrijednog pisanja i pjevanja.
Zar je neodgovorni jednokratni blud dvoje nepoznatih koji se ne sjećaju nakon toga ni imena 'ljubavnika' nešto vrijedno o čemu bi se trebalo pisati i uglazbiti to?
Kako se osjeća žena ili djeca autora pop pjesme dok ju slušaju?
Zar se muž ili otac opravdava - to sam izmislio da bi se bolje prodavalo, i ne budite licemjerni kad živite od mojih autorskih prava na tu pop pjesmu? 
Vjerojatno je situacija još i gora, pa ni ženi ni djeci, ali ni autoru nije neugodno, jer smatraju da je tekst sasvim moralno prihvatljiv. A moral je ono o čemu se dogovaramo, pregovaramo ili čak smatramo da svaki čovjek ima pravo imati svoj moral.
Još jedno moramo primijetiti. 
Veličanje grijeha bluda i preljuba u pop pjesmicama nije započelo s rock glazbom, nisu samo neuredni 'čupavci' pjevali o tome. 
O tome su pjevali oni u skupim odijelima i skupim večernjim haljinama prije njih. 
To je bilo još i gore zato što je izvana izgledalo uredno i normalno, etablirano i odobreno, javno reklamirano i hvaljeno.
Nisu dakle žrtve epidemije nemorala samo pedesetgodišnjaci, nego su to i stogodišnjaci ako su još živi.
Ono što se nekad nije moglo pjevati nigdje drugdje nego samo u opskurnim gostionicama u kasnim satima, sad pjevaju djeca na matinejama ili se izvodi na, od države financiranim, kazališnim daskama. 
Blud, preljub, drogiranje i sve druge perverzije postale su banalne i najčešće pokrivene s riječju ljubav.
Dva neznanca iz pjesme 'Jenu noć' vodili su 'ljubav', a ta 'ljubav' je vječita tema pop pjesama.
Mislim da u tom grmu leži Zmaj, a ne zec. 
Jer Zmaj je uspio ljude uvjeriti kako se ljubav nalazi u zadovoljavanju tjelesne požude, i procjenjujem kako mu je najveći trijumf kad je Woytila iznio teologiju tijela koja je blasfemično tvrdila kako je spolno sjedinjenje blisko odnosima između sv.Trojstva. 
Niti jedna sotonistička pop pjesma ne može toliko nisko pasti.
Kako se možemo oduprijeti banalnosti zla koje proizlazi iz pop kulture?
Jednostavno, isključimo se iz svih medija koje pop kulturu promoviraju. 
Ili, kad gledamo neki film ili slušamo glazbu, ili čitamo knjigu, zapitajmo se - bi li nam bilo neugodno da u tom trenutku ugledamo pred sobom Isusa ili Mariju?
Ako bi, onda bacimo daleko od sebe taj medij.
Tim više što vjerujemo kako Isus ne samo da vidi što radimo, nego zna što se nalazi u našem srcu.
Međutim to nije dovoljno. 
Moramo ljubiti svoje bližnje koji su, nažalost često, otrovani ili ovisnici o pop kulturi.
Recimo im to isto na čim bolji način - bi li s vama Isus pjevao tu pjesmu? 
Nadam se da ne bi odgovorili potvrdno, iako se tome ne bismo trebali čuditi kod novorednih katolika.
Pop kultura, odnosno Zmaj o kojem sam prije pisao, iznijela je providnu laž koju su mnogi progutali.
Ta laž je - postoje stvari u pop kulturi koje mogu 'konzumirati' djeca i odrasli, ali postoje one koje mogu samo odrasli.
Svi znamo da se tu radi o tekstovima ili scenama spolnih odnosa i nasilja. 
Primjerice, takva 'cenzura' će reć kako je pjesma 'Jena noć' dopustiva za djecu, jer se u njoj ne spominju prostački izrazi, a da se spominju, onda bi to bilo samo za odrasle.
To je tipično isusovačko laksativno licemjerje koje opravdava tobožnji manji grijeh s velikim. 
Ako ne znate, svojevremeno su isusovci pisali knjižurine o moralu u kojima je recimo pisalo da nije mužu grijeh ići kod prostitutke, ako bi u suprotnom muž učinio preljub i ostavio ženu i djecu. 
Naravno, govorili su da je blud s prostitkom grijeh, ali postoje posebni slučajevi i onda o tim slučajevima napišu knjigu.
Ratzinger je svojevremeno izjavio kako je pozitivno što sodomist prostitutka koristi kondom, jer tako pokazuje brigu o svojim klijentima. 
Bergoglio je inače isusovac i rekao je kako je preljub zlo, ali neka preljubnici koji imaju djecu, nastave živjeti zajedno zbog dobra djece, ili ovo posljednje - neka se pričešćuju jer sv.Euharistija je lijek protiv grijeha.
Tako se može reć i za pop kulturu koja 'pjeva' o bludu, bolje da ljudi pjevaju takve pop pjesmice, nego da stvarno odu u 'jenu noć'.
Na kraju ih noć sve proguta, jer pjevanje pjesme o bludu je smrtni grijeh, dočim smrtni grijeh povlači za sobom druge i teže, pa se na kraju završi tamo gdje je završio 'junak' pjesme. 
Laki grijesi, ako se ne borimo protiv njih, dovedu nas začas do smrtnih grijeha, a kamoli ne će manji smrtni grijesi dovesti do većih.
Sa zlom odnosno sa Zmajem ne smijemo imati ni najmanji kompromis.
Povijest dekadencije zapada svjedoči kako tolerancija manjeg zla dovodi uskoro do potpune trulosti društva.
Sadašnja pop* kultura je bila nekad podzemna, mogla se je odvijati samo među probisvijetom, međutim začas je postala oficijelna i službena čim ju se je počelo tolerirati.
Još se jedno može primjetiti. U skladu s laži zvanom demokracija, u suvremenom društvu gotovo da i nema druge kulture osim pop kulture. Političari i njihovo biračko tijelo, profesori i studenti, poslodavci i posloprimci, bogati i siromašni, svi su oni konzumenti iste pop kulture. Ne postoji više elitna kultura i pop kultura, jer postoji de facto samo ova druga.
Blitzkrieg pop kulture se isto slikovito ogleda u slučaju tetoviranja koje je živjelo nekad samo među kriminalcima, a sad je postalo skoro nužno da bi vas društvo prihvatilo normalnim. Gotovo se više ne može naći pop zvijezdu, političara ili nogometaša koji nije tetoviran.
Društvo je izgleda izgubljeno, zato će kršćani morati ići ponovno u podzemlje, ponovno u katakombe kako ne bi bili zaraženi od bolesti koje vladaju u ovozemlju.
Podzemlje ovdje znači figurativno, jer svjedočiti za Krista uvijek moramo, a to ne možemo nidje gdje nisu Njegovi protivnici, odnosno nigdje gdje ne vlada sotonska pop kultura.
Pitanje za kraj.
Jesam li bio party-breaker i rekao uzvanicima ovo što sam u tekstu napisao?
Nisam, jer uzvanici su tada bili na odlasku, i jer ove stvari se moraju govoriti u četiri oka i u drugačijem ozračju, inače se događa ono na što nas je upozorio Gospodin Isus Krist - ne bacajte biserje pred svinje.
Ako pratite moj blog, onda svakako pripadate onima koji su svjesni kako nešto ne valja s ovim svijetom.
Zalud je reći nekom tko veselo skakuće kao telac po polju zasađenom GMO biljakama kako su te biljke štetne i opasne.
Takvi nažalost najprije moraju dobiti alergiju da shvate kako nešto ne valja. 
I kad ju dobiju, pitanje je dal će prihvatiti istinu o GMO biljakama, jer mnogi ne žele vjerovati kako postoji urota, kako postoji Zmaj i ljudi koji mu služe.
Tako isto ne žele vjerovati da Zmaju u cilju destrukcije čovječanstva više služi pop kultura i mediji koji je promoviraju, nego GMO mikro-biolozi i njihove laboratorije u vlasništvu multinacionalnih super bogatih tvrtki i s potkupljenim političarima.
Glavna bitka se događa u ljudskim srcima.
Ako je Krist s nama, tko će protiv nas!
Stoga, nemojmo odbiti prihvaćanjem banalne i pitke pop kulture Onog pred kojim drhću Nebesa i Zemlja, nemojmo konzumirati ono zbog čega bi Isus i Marija okrenuli lica svoja od nas.

* Pop dolazi od engleske riječi 'popular' i označava nešto što je široko prihvaćeno. Riječ dolazi od latinskog kao što većina engleskih rječi ima korijen u latinskom - populus - narod. Budući se pop kultura mjenja s vremenom, onda se ne temelju nje može dobro zaključiti kakvo je stanje duha bilo u određenom periodu. Pop kultura nije nikad bila gora nego što je danas.