srijeda, 13. travnja 2016.

Što se to dogodilo s maronitima?

Pogledajte ovaj zanimljiv, malo poduži razgovor s maronitkinjom Brigitte Gabriel koja govori o tome kako su maroniti, istočni kršćani koji su u jedinstvu sa Crkvom (znam da je to danas dubiozan pojam kad je Vatikan okupiran od heretika modernista),
i koji su bili većina postali za par desetljeća manjinom i to progonjenom.


Mislim da se može dati paralela s našom Bosnom i Hercegovinom.
U 19.st. katolici su bili najbrže rastuća religija u Bosni.
Imali su i najveći natalitet.
Libanon je pak bio i pod otomanskom okupacijom većinom kršćanski, vjerujem da natalitet kršćana nije nimalo zaostajao za muhamedanskim, vjerojatno je bio i veći.
Sve se to mjenja u 20.st. kad je liberalizam došao u te krajeve.
Tako govori B.Gabriel da je Libanon postao bankarsko, obrazovno, kulturno i ino središte za sve okolne arapske zemlje.
Ona čak govori da oni nisu Arapi, nego da su zbog muhamedansko-arapskog osvajanja iz smjera Saudijske Arabije prihvatili arapski jezik i identitet, ali oni su i u svetoj liturgiji govorili aramejski.
Često se može pročitati kako je Bejrut tada bio Pariz Bliskog istoka.
Nažalost, to je bio republikansko-masonski Pariz, a ne Pariz francuskih kraljeva i križara.
Muhamedanci iz ostalih država su dolazili kod njih, ali najveći demografski udar su doživjeli kad je jordanski kralj istjerao Palestince koji su se naselili u Libanonu.
Tako je Libanon izgubio kršćansku većinu, iako, čini mi se, da je i dalje na snazi ustav koji propisuje kako predsjednik Libanona mora biti kršćanin.
Natalitet maronita je pao, kao i u Europi kad je prihvatila liberalizam.
Muhamedanci dok su bili manjina su bili 'tolerantni', ali kako nalaže kuran, kad postanu dovoljno jako onda moraju nametnuti šerijatsko pravo.
Tako je u Libanonu izbio građansko-vjerski rat kojeg su kršćani izgubili. Što nije ništa neobično, znajući kako su sve države Bliskog istoka muhamedanske i kako nije bilo nikakve pomoći sa zapada, odnosno nekadašnjih kršćanskih država.
Mnogi maroniti su nakon toga izbjegli jedva sačuvavši svoju glavu, kao što je i Brigitta Gabriel.
Što možemo zaključiti od sudbine libanonskih maronita?
Prvo, bili su vitalni dok nisu prihvatili liberalizam i sekularizam.
Drugo, kad su bili izloženi teroru i osvajanju muhamedanca, nitko od zapada i onih koji se zovu kršćanima nije bio solidaran s njima, a kamoli da je poslao vojnu pomoć.
Treće, muhamedanstvo je po tko zna koji put pokazalo kako ima za cilj uspostaviti svjetski kalifat, i kako to taji dok je u nekoj sredini u manjini i ne osjeća se vojno superiornim.
Nakon Libanona, došao je red na Europu koja je šutke gledala, ili se pravila da ne vidi, ili ju nije uopće bilo briga što se događa s libanonskim kršćanima.

Na koncu dva video priloga.
Film o maronitskom svecu sv.Charbalu i litanije BDM.

Nema komentara:

Objavi komentar

Komentiranje sam opet (4. svibnja 2023) dopustio videći da ima sve manje mjesta na net-u bez cenzure.