Ropstvo i sloboda

U našoj je naravi želja za slobodom. 
I to u našoj posrnuloj naravi proizašloj nakon istočnog grijeha.
To zvuči radikalno, ali ako pratite ovaj blog, onda znate kako ne bježim od radikalnih ideja i riječi ako su one na tragu istine.
Čim postoji Bog, niti jedan stvor ne može biti slobodan od volje Božje.
Kad ne bi postojao Bog, ljudi bi opet bili robovi nekog demona koji bi imao najviše moći.
Čovjek bi dakle mogao biti stvarno slobodan, odnosno apsolutno, kad bi bio kao Bog, kad bi sam sebi bio dostatan, kad bi mogao samostalno zadovoljiti sve svoje potrebe i želje, kad ne bi nikog drugog trebao.
Za razliku od te naše, manje više potisnute želje, da budemo kao Bog, stvarnost je takva da samo luđaci misle kako mogu biti slobodni od Boga.
Stoga mudar čovjek najprije sebi želi dobro znajući kako to dobro apsolutno ovisi o Bogu koji je izvor sveg dobra. I ne treba dugo mudrovati, ako se ima zdravog razuma, da se dođe do spoznaje kako naše dobro može biti samo u vršenju Božje volje.
To ne zvuči niti tako loše ušima modernog čovjeka zato što se je izgubilo pravo značenje tih riječi.
Vršiti nečiju volju znači biti njegov sluga, a sluga ili rob je jedno te isto.
Suvremeni kršćani će lako preko usana u molitvi izgovoriti 'Gospodine', zato što su izgubili pravi smisao te riječi kad je otac laži ubacio laž o jednakosti svih ljudi tako da svi ljudi jedni druge zovu gospodom. To je ista laž egalitarizma i iz istog izvora koja je natjerala ljude da jedni druge zovu drugovima, iako se možda prije toga nisu nikad vidjeli.
Gospodin znači isto što i gospodar odnosno netko tko ima sluge koji će ga nazivati gospodinom.
Varka Sotonina je u tome što kad ljudi pomisle da su gospoda odnosno da su svi jednaki, onda odmah postanu njegovi robovi koji su gordo isprazni u svojim mislima, riječima i djelima ne razumijevaći kako su time robovi grijeha oholosti odnosno robovi oca laži i čovjekoubojice od početka.
Gospodin Isus Krist nam otvoreno kaže - ne možete biti Moje sluge i sluge Mamona - princa ovog svijeta.
Na ovo moderni čovjek odgovara, da Isuse ti si bio dobar učitelj i primjer čovjekoljublja, ali ja želim biti slobodan, ne želim biti ničiji sluga. Eventualno ću reći kako te ljubim i slijedim, ali nipošto ne želim biti tvoj sluga-rob, ta sam si rekao da si nas došao osloboditi od ropstva Đavlu, zašto bi sad oslobođeni tog ropstva bili Tvoji robovi, umjesto da ostanemo u tom stanju slobode?
Kad takvim ljudima kažete da su oholi oni će se uvrijediti, ne znajući kako nisu slobodni nego su robovi Sotone.
Jer nema treće opcije, ili smo sluge Božje kao što su to anđeli i sveci, ili smo sluge grijeha.
Biti slugom Božjim znači biti djetetom Božjim po Isusu Kristu koji nas je otkupio.
Biti slugom Božjim znači postati Bogom jer Bog se sjedinjuje s onima koji Ga ljube i koji su Njegova djeca.
Zato nas Gospodin Isus Krist nije prevario kad je rekao da ako nas On oslobodi, onda ćemo stvarno biti slobodni, jer ćemo biti u sjedinjenju s Bogom.
A čovjek se ne može sjediniti s Bogom ako ima i malu mrvicu oholosti i ponosa.
Zato je put prave slobode, put poniznosti, put Božjeg roba.
Ako je Marija, najsavršeniji stvor i žena bez grijeha, u potpunoj poniznosti rekla - evo službenice-ropkinje Gospodnje, kako se to mi koji smo imali istočni grijeh, a nakon toga preveliki broj drugih grijeha možemo sjediniti s Bogom ako ne savijemo šiju i ne poklonimo se Bogu kao Njegove sluge?

Drugo što želim reći je kako smo u zabludi liberalizma i egalitarizma zaboravili kako sv.Pismo odnosno kršćanski oci nisu nikad anatemizirali ropstvo, nego je sv.Pismo propisalo da gospodari trebaju biti dobri prema svojim robovima, i da robovi moraju biti poslušni svojim gospodarima. Sv.Pavao to izričito napominje. 
Što ustvari znači biti slugom ili robom?
Vrlo jednostavno, poslušati ono što gospodar zapovijeda.
Ljudi danas nisu svjesni da su robovi zato što nisu nikad dobro razmislili što to znači biti robom.
Svi su robovi osim Boga, Sotona je nevoljki, ali stvarni rob Božji. On ima milijarde svojih robova koje uvlači u Pakao, ali on se ne može suprostaviti Bogu kad mu Bog nešto zapovijedi.
Kršćanski kraljevi, ma kako bili moćni poput Karla Velikog, robovi ili sluge su Crkve, a Crkva ima svog Zaručnika koji je ujedno i Njezin i naš Gospodin Isus Krist koji ima svu vlast na Nebu i Zemlji.
Što to drugo znači nego da su Mu svi stvorovi podložni, da Mu se svi moraju pokloniti, da je On svima Gospodar uključujući Sotonu i najgordijeg zemaljskog cara odnosno Antikrista.
Budimo beskrajno sretni i zahvalni što imamo Gospodara koji je bio na križu za nas i umjesto nas, jer inače bi imali Đavla za gospodara.
Nije dakle problem biti robom, nego je grdni problem biti robom lošem gospodaru.
Svi ljudi, osim onih koji su u otvorenoj pobuni, sluge ili robovi su neke države.
I moderni hlebinski kršćani kad su odbili boriti se za kršćansku državu koja im je uvelike olakšavala put u Raj, dobili su za gospodara sekularno-liberalnu državu kao što je naša, u kojoj vlast nemaju neki tko su tobož vjerski indiferentni, nego oni koji vjeruju u masonsku francusku revoluciju i koji imaju za cilj marginalizirati kršćanstvo i kršćane, a na kraju ih potpuno preobratiti u zombije odnosno sluge oca laži koji je stvarni gospodar masonima i svim neprijateljima Kristovim.
Muhamedanstvo je bez ikakve sumnje, od ljudskih religija najveći, najopasniji i najdugotrajniji neprijatelj Krista i Crkve. 
I kršćani koji su najprije prestali boriti se za kršćansku državu i dali svoju pokornost sekularnoj državi, uskoro će vrlo moguće morati biti robovi kalifata. 
A muhamedanci koji ratuju (džihad se ne vodi samo sabljom, nego i riječima, pisanjem, zavaravanjem neprijatelja u stvarne namjere) kako bi u kalifat strpali sve ljude koji će biti njihovi robovi ako ne povjeruju lažnom proroku Muhamedu, sami su robovi te demonske religije. Oni barem otvoreno to kažu, jer islam znači potpuno se pokoriti onom tko se lažno prikazuje Bogom.
Naša je snaga u tome što smo sluge Božje, što se borimo na Zemlji, koja je bojno polje do Posljednjeg suda, za Krista Kralja i protiv robova Pakla. Gospodin je s nama najbliži kad se najviše odupiremo zlu, kad najviše podnosimo bol u toj borbi, jer tako Mu pokazujemo kako smo Njegovi vjerni robovi, kako Mu uzvraćamo žrtvom na Žrtvu, kako cijenimo što je radi nas postao proklet na drvu križa.

Netko je rekao da su ljudi robovi onih kojih se ne usude kritizirati.
Vrlo je lako iz toga zaključiti čiji su robovi moderni političari.
Isto tako lako je zaključiti da su djeca oca laži, tzv. ljevica danas gospodari medijskog, obrazovnog i financijskog sustava, odnosno gospodari sekularne države te da je desnica u velikoj zabludi ako misli da može ovladati sekularnom državom koja se po svojoj naravi nalazi u pobuni protiv Boga.

Ako dakle Bog hoće da budemo poslušni svojim zemaljskim gospodarima kao što je poručio preko sv.Pavla, dal to znači da se tu radi o slijepoj poslušnosti?
Nipošto, samo Bogu smo dužni dati slijepu poslušnost, a ako nam Bog daje neke poruke preko snova, vizija i slično, moramo dobro provjeriti dal se radi tu o Bogu ili demonskom majmunu koji Ga oponaša.
Kršćanski kraljevi zapada razlikovali su se od istočnih u tome što je njihova vlast bila uvjetovana time što mora poštivati pravice i pravdu, što će štititi poredak, a ne nipošto ga mjenjati u despociju i samovladu.
Kad su vazali, a što znači robovi koji imaju svoje robove-vazale, davali zakletvu vjernosti kralju, to nije nipošto bila jednostrana zakletva, kralj je dobivao svojeg vazala na kojeg je uvijek mogao računati, ako će se ponašati kao kršćanski kralj.
U komunističkoj Jugoslaviji prisiljeni smo bili dati dvije protukršćanske zakletve.
Prva je bila pionirska, druga je bila, za nas muškarce, zakletva vjernosti JNA i Jugoslaviji, odnosno komunistima koji su je vodili.
Obje sam dao i obje sam u ovom tisućljeću ispovijedio.
Mi kao kršćani ne smijemo davati zakletve protukršćanima, jer ne možemo niti smijemo biti sluge Kristove i istovremeno sluge antikrista.
Mi nismo muhamedanci koje je Muhamed opravdao i naložio im da daju lažna obećanja nemuhamedancima kako bi ih zavarali. Isto rade i talmudisti.
Sv.Petar je tri puta izdao Gospodina radi čega su mu suze pokajnice izdubile bore ispod očiju.
Nama koji slijedimo Krista nije nikad dopušteno lagati niti davati lažne zakletve, ne postoji niti jedan tzv. viši cilj radi kojeg bi bila opravdana i najmanja laž.
Biskup kod kojeg sam se ispovijedio, koji je iz Meksika, rekao mi je da smo trebali pobjeći iz Jugoslavije ako nas je ta država još kao djecu primoravala da dajemo zakletve komunizmu i Titu.
I to je sigurno istina, samo mi smo, uključujući naše pretke, bili slabi u vjeri. Mnogi se nisu uopće borili protiv bezbožnog komunizma, a kad je isti zavladao nad njima, odlučili su dragovoljno biti mu robovi.
Stoga ne budimo u zabludi ako mislimo da će se većina kršćana suprostaviti kalifatu.
Ta vidimo što se događa na zapadu, a mi smo bliži tom zapadu nego Poljska koja javno kaže da će se suprostaviti kalifatu.
Gotovo svi oni kojima kažete da moraju birati hoće li biti sluge Božje ili sluge Đavolje, i koji ponosno i neiskreno odgovore kako oni žele biti slobodnima, već sutra dati će neku zakletvu nekom novom Titu odnosno ocu laži i prikrit će svoj kukavičluk bajkom koja je slična onoj kako je Tito bio dobar diktator.
Doista, prava sloboda i prava hrabrost je u onima koji su sluge Božje i koji imaju strah Božji.

Na koncu par poveznica na tekstove o lažnom prikazu borbe između sjevernih i južnih država u SAD-u i jedan video koji pokazuje kako je besmislen i neutemeljen crni rasizam u SAD-u koji je vječno u ulozi pravednih žrtava, a krivci su svi bijelci, čak i oni čiju su preci došli u SAD-e kao robovi (to su većinom Irci).

Jug SAD 1,  2 i 3 .