Psalam 2:Kao zapadni kršćani moramo biti svjesni razlike između doktrine koju smo dobili od RKC i doktrine Pravoslavlja u nekim bitnim detaljima.
Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju?
Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Jahve i Pomazanika njegova:
"Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo!"
Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje.
Tad im veli u svom gnjevu, žestinom ih on zbunjuje:
"Ta ja kralja svog postavih nad Sionom, svojom svetom gorom."
Obznanjujem odluku Jahvinu: Gospodin mi reče: "Ti si sin moj, danas te rodih.
Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske.
Vladat ćeš njima palicom gvozdenom i razbit ih kao sud lončarski."
Opametite se sada, vi kraljevi, Urazumite se, suci zemaljski.
Služite Jahvi sa strahom, s trepetom se pokorite njemu,
da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu, kad uskoro plane srdžba njegova. Blago svima koji se njemu utječu!
Nauk Crkve iznesen kroz naučavanje kršćanskih istočnih otaca ne dozvoljava bukvalno tumačenje sv.Pisma koje je dovelo, možemo slobodno reći, u zabludu milijune protestanata koji misle da mogu razumijeti sv.Pismo mimo nauka Crkve.
U ovom psalmu se stalno provlači tema Božjeg gnjeva.
Ako ne znamo objavu kako je Bog nepromjenjiv i u svojoj Božanskoj biti nepoznat i nedostupan stvorenjima, ali je prepoznatljiv (ovisno o stupnju pokajanja i svetosti) u svojim nestvorenim Božanskim energijama koje mogu osjetiti stvorenja (život stvorenja je jedan vid iste Božanske energije, Isus Krist kaže za Sebe kako je On život), te da stvorenja ne mogu ne samo spoznati Božansku bit, nego ne mogu nikako utjecati na nepromjenjivost Boga u Sebi,
onda možemo doslovno shvatiti psalam i zaključiti kako je Bog strašan u svojem gnjevu, kako isti gnjev izazivaju u Bogu grijesi ljudi, te kako Bog dobija zadovoljštinu tako da ljude kažnjava na Zemlji, i posebno u vječnosti u Paklu.
To je ustvari suština katoličko-protestantske zablude o nužnoj Isusovoj žrtvi na križu kako bi se zadovoljila pravda odnosno nepravda nanesena beskonačnom Bogu grijesima konačnih stvorenja.
Pravoslavlje drži to zabludom zapada jer Bog ne može biti ničim uvrijeđen, ponižen i oštećen.
Zapad kaže da su grijesi uvrede ljudi Bogu, Pravoslavlje naučava kako grijesi prvenstveno štete onom koji ih čini, a onda tek oštećuju druge ljude i stvorenja, dočim Bog u svojoj nedostupnosti i beskonačnosti nikako ne može biti uznemiren, a kamoli uvrijeđen zbog kršenja zapovijedi koje je dao ljudima.
Zapovijedi Božje nisu arbitražne odluke Boga, nego objektivna zaštita ljudi od zla, zapovijedi nije dao Bog radi Sebe, nego radi dobra ljudi.
Smisao Utjelovljenja Boga kao i Njegove Crkve - sakramenata je izliječenje ljudskih duša ranjenih grijesima i to izliječenje se događa samo uz slobodnu volju griješnika da prihvati nebesku medicinu (opet se dakle radi o nestvorenim Božjim energijama), a taj lijek se uzima kroz vid pokajanja, prosvjetljenja i obožanstvljenja čovjeka kao konačnog cilja u kojem se čovjek sjedinjuje s Božanskim energijama - s Bogom jer Božanske nestvorene energije su Bog, ali ne u svojoj nedostupnoj biti.
Božja narav-bit i Božja energija su nerazdvojne, te tako čovjek koji isprazni sebe da bi se napunio Božjim energijama ima tako u sebi Boga.
Dakle, antropomorfični tekstovi sv.Pisma o ljutnji, razočaranju, bijesu, gnjevu ... Boga imaju pedagoške nakane kako bi ukazali na ozbiljnost bolesnog stanja griješnika i čovječanstva u pobuni protiv Boga.
Tako i 'kazne' i 'nesreće' koje Bog daje čovjeku i čovječanstvu nisu radi kažnjavanja u smislu uvrijeđenog Boga koji kažnjava one koji su Ga uvrijedili, nego su one u cilju pedagogije griješnika, to jest da se griješnik odvrati od puta propasti.
I kad neki smrtno stradaju u 'nesrećama' onda te nesreće prvenstveno služe onima koji nisu stradali da razmisle o svojoj vlastitoj smrti koja može biti svaki čas i koja je stravična ako se nisu za nju pripremili.
Okorjeli grješnik je stvarno u stanju koje se može usporediti sa stanjem nekog smrtnika na kojem će bijes iskazati neko beskonačno moćno i uvrijeđeno biće, i dobro je da se grješnik obrati i odvrati od svog puta propasti samo radi straha od neizdržljive kazne s kojom će ga tobož kazniti Bog, ali to nije potpuno obraćenje i pokajanje, a kamoli cilj stvaranja čovjeka - njegovo pobožanstvljenje.
Nije konačni cilj držati Božje zapovijedi zbog straha od Pakla ili radi trgovačkog razmišljanja - odreći ću se grijeha koje mi pričinja kratkotrajni užitak kako bih mogao uživati vječne nebeske užitke, nego je cilj ljubiti Boga svom dušom svojom, svim umom svojim, svim bićem svojim (kako smo učili na vjeronauku) jer tada se sjedinjujemo s Bogom, više ne živimo mi (ali ne nestajemo kao u nirvani) nego Bog (Božanske energije) u nama kako je napisao sv.Pavao.
Drugim riječima - cilj svakog kršćanina (pravog) je mistično sjedinjenje s Bogom, i to još na Zemlji.
I u tome treba se očitovati stalni napredak, jer stajati na mjestu (čuvati se grijeha radi straha od Pakla) znači padati naniže tamo gdje grijeh sve više postaje privlačan, a Bog sve dalji.
Na koncu treba istaći prilično nepoznat na zapadu nauk Crkve o Paklu prema kojem ista Božanska energija čini u onima koji ljube Boga neizrecivo blaženstvo, dok ovima koji Ga mrze neizrecivu patnju.
Pri tome Bog ne želi muku i patnju demona i grješnika, nego patnju istima uzrokuje njihova mržnja na Boga, oni sami sebe muče, ali su toliko oholi da od te razarajuće mržnje ne žele odustati.
Koliko ima grješnika koji poput narkomana znaju da ih grijeh ubija, ali od grijeha ne žele odustati?
Svi mi grješnici iznova odbacujemo i prihvaćamo grijeh, ali ne dao Bog da zavolimo grijeh više od Boga jer onda dolazimo u stanje predpakla.
Drugi psalam opisuje to stanje otvorene pobune čovjeka i čovječanstva protiv Boga koja je prvenstveno ludost bez premca (sve više je moderno čovječanstvo u tom stanju).
Jer Bog je izvor svakog dobra, tražiti dobro izvan Boga koji je sve stvorio i sve održava je nešto najgore ili najbedastije što može učiniti umno stvorenje i na kraju dovodi do grizodušja i mržnje prema samom sebi.
Znati na kraju kako su sve nade u dobro izvan Boga bile tlapnje, i istovremeno mrziti Boga i samog sebe zbog tlapnje te vidjeti pred očima nestvorenu i beskonačnu Božju energiju, znači osjećati je kao jezero ognjeno.
Poslušajmo dakle do kraja Davidov psalam, urazumimo se, ne ratujmo s Onim koga ne možemo niti uvrijediti, a kamoli pobijediti.
I od kojeg se nigdje ne možemo sakriti.
A zašto bi ratovali s nekim tko nas je stvorio da bi Mu bili djeca puna blaženstva kojeg je On nepresušni izvor?
Nema komentara:
Objavi komentar
Komentiranje sam opet (4. svibnja 2023) dopustio videći da ima sve manje mjesta na net-u bez cenzure.