Još malo o predestinaciji

Jehovi svjedoci vjeruju kako Bog nije znao što će se dogoditi kad je odlučio stvoriti svijet.
Čitam opata Guerangera u njegovoj poznatoj "Liturgijskoj godini" i u osmini Tijelova piše kako je Bog imao prvotni ili primitivni plan koji nije uspio zbog istočnog grijeha.
Zato je Bog morao skovati nakon toga novi plan.
Ali da je Gueranger nastavio dalje sa svojim krivovjernim pelagijskim razmišljanjem onda bi došao do zaključka kako Bog svaki čas mora mjenjati svoje planove jer po tom krivovjerju Bog ne može utjecati na čovječju slobodnu volju.
Ili ako pokuša utjecati, nema jamstva da će u tome uspjeti.
Stoga u suštini nema razlike između takvih katolika i Jehovih svjedoka.
Uzmimo na primjer stvaranje Isusove ljudske duše.
Po pelagijskom krivovjerju Bog nije mogao pouzdano znati dal će Isusova ljudska duša i volja biti poslušna Isusovom nestvorenom božanstvu (jer znamo kako je dogma da su u Isusovoj osobi dvije naravi i dvije volje, božanska i ljudska).
Znači moglo se je dogoditi, slično kako se je Bergoglio blasfemično  narugao sv.Trojstvu, da Isus, pravi Bog i pravi čovjek, bude u sebi raspolućen, da bude poput shizofreničara u kojem se stalno sukobljavaju Božja volja i ljudska volja.
Mogao je po tome Isus odbiti Muku i onda skroz i bespovratno poremetiti Božji plan otkupljenja, jer samo Onaj tko je pravi Bog i pravi čovjek mogao je otkupiti grješno čovječanstvo.
Ustvari Božje izabranike, te bi tako Bog postao vječno nesretan jer one koje je izabrao za spasenje ne može spasiti.
Ludost ako ne i blasfemija je stoga vjerovati kako se ljudska volja može suprostaviti Božjoj volji.
I kao što sam objasnio prethodno, Božja milost ne mjenja na silu ljudsku volju, nego je nepogriješivo dobija na svoju stranu kad dotičnom svom izabraniku pokaže kako je Bog neizmjerno dobro u odnosu na neka stvorenja čiji je rob do tada isti čovjek bio.
Ali kako nam piše sv.Pismo, Bog je egipatskom faraonu otvrdnuo srce tako da ako je možda faraon i htio pustiti odmah Izraelce iz egipatskog ropstva, on to nije učinio jer mu je Bog otvrdnuo srce.
(a Bog je to činio da pokaže Izraelcima s nizom čuda kako je moćan i moćniji od egipatskih demona, zato je otvrdnuo srce faraonu).
Bog ne može nekog nagovarati na zlo, ali ga može prepustiti demonima i utjecaju zlih ljudi i to je po mojem mišljenju način na koji je Bog otvrdnuo srce faraonu. 
I u tome nema nepravde, jer ljudi su grješni i zaslužili su biti robovi Sotone, nije faraon bio neki svetac kojeg je Bog nepravedno prepustio utjecaju demona.
Demoni su nehotimično oruđa Božje pravde i volje na Zemlji i nikad demoni ne mogu pristupiti nekom čovjeku i zavoditi ga na zlo ako to Bog ne dopusti.
Stoga se može pouzdano znati kako je Zmija s dopuštenjem Boga bila na stablu spoznaje dobra i zla, i kako je Bog oduvijek znao da će Adam i Eva pasti na iskušenju i počiniti istočni grijeh i kako će se zbog toga Riječ utjeloviti i podnijeti Muku.
Bog ne radi planove, nego onako kako je on odlučio da će biti tako i bude.
I Bog nije nestalan, Bog ne mjenja svoju misao.
Uostalom kako bi uopće mogla postojati biblijska proročanstva ako Bog nije suveren i oduvijek zna što će se dogoditi i da se ništa ne će dogoditi što On ne bi želio da se dogodi.
Ako je Bog odlučio da se Riječ utjelovi od Marije vazda Djevice i da bude Davidov potomak, onda je sudbina svih Isusovih predaka od Adama do Marije unaprijed utvrđena Božjom odlukom.
Jer da se je samo jedan od Isusovih mnogih predaka nije našao sa svojom ženom ili mužem, ili da im se nije dogodilo to što im se je dogodilo u životu, Marije niti Isusa ne bi bilo.
Potpuno isto kao na primjeru Isusa možemo razmatrati predodređenje Marije da bude Bogorodica.
Ona nije na silu postala Bogorodica, ali je ludost pomisliti kako je anđeo Gabrijel kojeg je Bog poslao strepio ne će li Marija odbaciti to što joj je on kao glasnik Božji predložio.
Ona koja je milosti puna više nego ostali stvoreni svijet nije mogla odbiti ulogu koju joj je Bog od vječnosti predoredio. 
Besmilica je pomisliti kako su Bog i cijeli nebeski dvor, kao i duše pravednika u podzemlju tada bili bez daha jer nisu znali dal će Marija reći 'fiat'.
Tko bi tako čitao i interpretirao sv.Pismo taj bi bio sličniji manihejcima koji drže da postoje dva boga, dobar i zli, te da među njima vlada neizvjesna borba, nego Isusovim sljedbenikom.
Bog ne bi bio Bog kad bi bacao kocku ili u besmislici evolucije ili da ne zna oduvijek što će biti i da se ništa ne će dogoditi što On ne želi, nego se sve događa baš onako kako je On odlučio u vječnosti prije stvaranja.
Zašto ljudi ne žele takvog jedinog mogućeg Boga?
Zato što žele biti bogovi koji sami sebe spašavaju i podižu u Raj, bez obzira željeli Raj na Zemlji bez Boga, ili Raj na Nebu bez Boga koji je Bog.
Oholost je dakle razlog zašto ljudi ne žele vjerovati u Božju predodređenje.
I nikad nije bilo manje vjere u tu dogmu Crkve nego u naše vrijeme.

P.S. Mali osvrt na isusovce moliniste čije heretičko semi-pelagijsko mišljenje su prihvatili skoro svi moderni teolozi.
Kako bi opravdali svoju tezu i težnju o ljudskim zaslugama u prihvaćanju Božjeg milosrđa, oni kažu kako je Bog, kao u nekom nizu beskonačnih pokusa i varijacija mogućih svijetova, vidio one koji će htjeti prihvatiti Njegovu milost, te je onda takve izabrao i dao im milost spasenja.
Ovo prevladavajuće vjerovanje ima četiri 'rupe':

1. Isus kaže da nitko ne dolazi k Njemu osim onih koje Otac povuče, zatim drugom prilikom kaže kako je On (kao Bog) izabrao apostole to jest one koji su u Njega povjerovali, a ne obrnuto.
Molinisti u stvari kažu da su oni izabrali Isusa, a ne On njih.
Time oni sebi, i onima koji im povjeruju, kažu kako Božji izbor nije Božji, nego ljudski te stoga, kako kaže sv.Augustin, traže nagrade, a dobiti će samo kazne.
Tako možemo molinizam prispodobiti s nekim plesačem koji želi plesati sa svim ženama, ali nekako je doznao da neke od njih ne žele plesati s njim, a neke žele.
I tako on uputi poziv na ples samo onim ženama za koje je doznao da žele plesati s njim.
Zar se može reć da je plesač izabrao žene s kojima će plesati ili obrnuto, da su neke žene izabrale plesača?

2. Sv.Pavao nam kaže kako Bog daje ne samo moći-milosti činiti dobro, nego daje svecima i htjeti činiti dobro.
I ovo drugo je prva milost koju Bog daje, Bog mjenja srca grješnika u srca svetaca kojima je jedini cilj ugoditi Bogu čineći dobro.
Kako sam već više puta naglašavao, Bog to ne radi na silu, nego u nutrini čovjeka koji je Njegov izabranik se pokaže onakvim kakav jest te svaki čovjek koji uvijek bira nešto što smatra većim dobrom, se tada okreće za Bogom i odbacuje sve stvorove koje je dotad držao najvećim dobrom.
Ovo možemo isto prikazati slikom.
Zamislimo da su sve žene postale slijepe svojom krivicom (istočni grijeh koji se naslijeđuje traducianizmom) te plešu s nekom nakazom (Sotonom) koji im se pričinja najljepšim plesačem.
Ali pojavljuje se najljepši Plesač koji u moru žena koje Ga mrze, a ljube nakazu, izabire neke žene kojima otvara oči i te Božje izabranice vide kako su dotad plesale s nakazom i ubuduće žele samo plesati s Plesačem.
Plesač ih nije primorao na ples, kao što ih nije prije ni nakaza, cijelo vrijeme oni imaju slobodnu volju, ali nekima Plesač otvara oči i one Ga zavole.
Izbor je dakle bio Plesačev, a ne da su žene izabrale Plesača same po sebi, nego po tome što im je On otvorio oči jer ih je prethodno izabrao.
Plesač je mogao otvoriti oči svim ženama, ali nije, jer tada se ne bi niti moglo govoriti o izboru koji podrazumijeva da se od jedne skupine odabiru pojedinci.
Pojam Božji izabranici podrazumijeva da Bog neke ljude izabire za spasenje i to bez ikakvih prethodnih ili naknadnih zasluga, a druge ostavlja neizabranima koji ostaju u svom stanju zla za kojeg su sami krivi (i ovo se ne može, po mojem mišljenju, protumačiti bez traducianizma).

3. Kako Bog ne baca kocku (ali niti ljudi kad manifestiraju svoju slobodnu volju to jest biraju ono što smatraju većim dobrom za sebe), tako je Bog mogao stvoriti svijet u kojem se ne bi trećina anđela pobunila, u kojem prvi čovjek ne bi bio Adam, nego netko drugi tko ne će nikad počiniti ni istočni ni ostale grijehe i čije potomstvo će isto tako biti bez grijeha (ali tada nas ne bi bilo, jer mi smo potomci Adamovi, mi ne možemo postojati ako nije postojao Adam što jasno proizlazi iz traducianzma o čemu sam pisao na početku bloga).
Po molinistima Bog je trebao, ako uopće vjeruju da Bog ne baca kocku, stvoriti takav svijet u kojem Pakla ne bi bilo i ne bi bilo potrebe za Božjim izabranicima kad nitko nije proklet.
To proizlazi iz temeljne zablude pelagijanca to jest molinista - Bog želi da se cjelokupno čovječanstvo spasi.
Ponavljam, da je to htio, onda bi stvorio svijet bez Pakla.
Evidentno je kako to nije bio Božji izbor, odnosno Božja misao (kaže Bog - moje misli nisu vaše misli).
Idealan svijet je svijet kojeg je Bog stvorio, u kojem će se trećina anđela pobuniti, a prvi čovjek i žena počiniti istočni grijeh i u kojem će se Bog utjeloviti, podnijeti otkupljujuću Muku i koji će na kraju doći suditi žive i mrtve, od kojih će Njegovi izabranici dijeliti vječno blaženstvo s Njim, a ostali dijeliti Njegovu srdžbu i kaznu u vječnom ognju.
To je svijet u kojem se očituju Božji atributi, prvenstveno ljubav, milosrđe i pravda.
U svijetu kojeg zamišljaju molinisti da ga je trebao stvoriti i urediti Bog, toga nema.
Bog nije uzrok zla, ali Bog je dopustio zlo kako bi se On manifestirao u svijetu i kako bi Njegovi izabranici imali veće blaženstvo nego što bi ga imali da nema zla.

4. Molinisti su praktični teistički evolucionisti, i mala je vjerojatnost da ćete sresti nekog isusovca koji ne vjeruje u evoluciju.
Jer molinizam kaže - Bog je ispitivao sve moguće beskonačne kombinacije stvaranja svijeta (tobož imao je dosta vremena za to u vječnosti) dok nije naišao na kombinaciju koja mu se je svidjela jer je u njoj vidio da će recimo Marija reći svoj 'fiat', a Isus ne će odbiti ići na križ.
Ali ne samo to, svi Isusovi preci od Adama do Marije moraju biti onakvima kakvi su bili, a kako na ljude utiču drugi ljudi koje susreću u životu i okolnosti koje ljudsko društvo i priroda stvara, a po molinistima sve se to događa bacanjem kocke, a nikako po Božjem vječnom dekretu, onda se stvarno radi o gotovo beskonačnom broju kombinacija koje mora probati Bog da bi na kraju došao do 'dobitne kombinacije'.
Isto je tako vidio one koji ne će odbiti Njegovu milost i rekao je - dosta bacanja kocke, ovu kombinaciju želim jer mi izgleda optimalnom.
Teistički evolucionisti vjeruju kako je Bog pokrenuo Veliki prasak i onda je čekao što će se dogoditi s bacanjem kocke, jer evolucija je bacanje kocke.
Mogao je na vrhuncu evolucije biti čovjek potomak majmuna, ali mogao je biti i neki pametni gmaz ili crv (zar im niti tu ne radi zdrav razum pa ne vide blasfemiju da se Bog utjelovljuje u životinju, doduše oni čovjeka evolucionistički smatraju životinjom).
Odlika molinizma-pelagijanizma i evolucije (deizma) je da se Bogu oduzima pravo da se pača u stvoreni svijet.
Razmišljanje teističkih evolucionista i molinista je ovakvo:
Hvala ti Bože što si izazvao prvu veliku eksploziju od ničeg, ali u dalje se ništa više na miješaj, prepusti to slučaju, prepusti to evoluciji, pa što bude bude.
Hvala ti Bože što si nas stvorio i dao nam slobodu da bacamo kocku kad tobož odlučujemo slobodnom voljom i što se ne uplićeš u našu slobodnu volju tako da možemo uvijek bacati kocku.

Molinisti smatraju kako je Bog zločest ako se ne 'igra bacanja kocke' na taj način, pa nekima daje milost, a drugima ne (ali Božji izbor nije bio bacanjem kocke, zašto Bog neke izabire, a druge ne možda zauvijek ostane Božjom tajnom), dok se u pozadini krije njihova želja da budu nagrađeni zato što su po njima oni izabrali Boga, a mogli su Ga odbiti.
Također, pojam slobodne volje kojeg imaju pelagijanci-molinisti je potpuno krivi.
Njima je slobodna volja poput bacanja kocke, te ako čovjek bez ikakvog razloga i uzroka bira sad jedno, sad drugo, onda je po njima taj čovjek slobodan.
Slikovito, slobodna volja je za njih poput stroja za igre na sreću, poput jednorukog Jacka koji nasumično izbacuje rezultate bez ikakve zakonitosti i predvidljivosti, jer u suprotnom po njima čovjek više nema slobodnu volju.
Oni negiraju kako se čovječja slobodna volja pokreće mehanizmom većeg dobra i po kojem je Božje milosrđe superiorno lažnoj ljepoti i privlačnosti s kojom je Sotona okovao Adamovo potomstvo i zbog čega je Isus rekao - ako vas Sin Čovječji oslobodi onda ćete stvarno biti slobodni.
Sam naš život i zdrav razum nam kaže da čovjek ne bira nasumce, nego bira ono što drži većim dobrom za njega.
Narkoman će uvijek prije izabrati drogu, nego život bez droge.
A to što je prvi puta uzeo drogu, pa opet i opet dok na kraju nije postao rob droge, opet je bio njegov izbor, nikako bačena kovanica pa ako padne na 'glavu' onda će uzeti drogu, ako na 'pismo' onda ne će.
Bludnik će, iako zna da radi zlo koje će ga na kraju upropastiti kao što to zna i narkoman za drogu, uvijek birati blud čim mu se pruži prilika. Dok nema prilike možda će sebi govoriti kako je blud zlo i kajati se što je bludnik (ili narkoman ili bilo koji drugi rob grijeha).
Da, očito se radi o duhovnoj slijepoći koja vodi u vječnu propast, ali Bog nije stvorio takvog Adama koji bi bio rob Sotonin, ljudi su to sami odabrali jer su htjeli biti bogovi bez Boga (jer je Adam u trenutku stvaranja bio dijete Božje koje nije trebalo umrijeti i bio je slika i prilika Božja).
Kanoni Koncila Crkve u Orangeu (današnja Francuska A.D. 529) kojeg je sazvao i potvrdio papa Felix IV potpuno su prihvatili nauk sv.Augustina o Božjem milosrđu kao i prethodni koncil u Kartagi.
Molinisti se s tim kanonima ne slažu, ali nisu nikad to rekli otvoreno, nego su napali janseniste kao heretike.
Recimo molinisti-semipelagijanci reći će kako Bog ne zapovijeda nemoguće, pa kažu da Bog ne bi zapovijedio Deset zapovijedi kad bi to ljudima bilo nemoguće poštivati - ergo čovjek može sam po sebi obdržavati Božje zapovijedi.
Što je dakako čisto krivovjerje Pelagija i izričito anatemizirano na koncilima Crkve u Kartagi i Orangeu.
Ta na koliko mjesta je sv.Pavao rekao u svojim poslanicama kako je Zakon bio prokletstvo, budući je Zakon pravedan i Bog nije mogao nego donijeti pravedan Zakon, ali ga ljudi sami po sebi nisu mogli obdržavati bez Milosti koja je došla s Isusom Kristom po novom Zavjetu (ta milost je djelovala i retroaktivno na pravednike SZ).
Milost nije samo u krštenju i ispovijedi, te u ostalim sakramentima, nego u milosti o kojoj pišem, o milosti koja kida okove Sotone i čini Božje izabranike svecima koji sada mogu ne samo obdržavati Božje zapovijedi, nego usuglasiti svoju volju s Božjom. 

Neka tako bude u našim životima po Božjem velikom milosrđu!

P.S.S. Jedna, ako ne i glavna primjedba na nauk o predestinaciji je kako ista čini vjernike fatalistima ili ih čini neaktivnima.
To je daleko od istine, jer pravovjerna predestinacija kako ju je donijela Crkva na koncilima u Kartagi i Orangeu nije kalvinizam ili općenito protestantizam koji je u zabludi kako oni koji osjećaju da su vjernici u Isusa Krista i kad to javno deklariraju, da su onda sigurno Božji izabranici koji ne mogu izgubiti spasenje.
U tome su protestanti isti sa isusovcima molinistima koji vjeruju kako čovjek bira Boga, a ne obrnuto.
To nije nauk sv.Augustina, to je semi-pelagijanstvo zamotano u pravovjerje predestinacije.
Katolici pak, se nadaju da su izabranici Božji.
To je velika razlika, to je razlika između istine i laži.
Paradoksalno trebamo se truditi kao da nismo Božji izabranici te da svojim trudom možemo umoliti Boga da nas ubroji među svoje izabrane (iako dobra djela dolaze od vjere, a vjera dolazi od Božjeg milosrđa).
I nikad ne posustati makar nam se čini da je naš trud uzaludan i da ne nosi plodova.
Vjerujem da tko god tako čini, da je Božji izabranik i pobjeda nad požudama i okovom Sotone prije ili kasnije će biti trijumfalna te će takav kršćanin po smrti dobiti vijenac slave od Isusa Krista, našeg Gospodina.