Osveta balerina

Inače mislim da je ples najčudnija umjetnost.
Umjetnost po definiciji odražava Ljepotu, to jest Boga.
Zato nam se umjetnost sviđa, i zato moderna umjetnost nije umjetnost jer ljudi, kao u priči o carevom novom ruhu, samo glume da im se moderna umjetnost sviđa.
I nema mjesta iznenađenju da ljudi mogu sebe duboko i temeljito prevariti i uvjeriti se da im se nešto sviđa, što se nikome ne može sviđati jer je jednostavno ružno.
Najodlučnije odbacujem modernu frazu kako je ljepota u oku promatrača.
Tko to kaže ili ne zna što je Ljepota ili se svjesno bori protiv Ljepote.
Ljepota nije relativna, jer Ljepota je Bog.
I ako se neko utvara da mu je lijepa ružnoća, taj se bori protiv zdravog razuma i ako pobijedi u toj bitki završiti će u ludnici ili još gore u Paklu.
Kad čitate knjigu, prozu ili poeziju, i ako ništa niste izgubili dok čitate na preskok, onda čitate nešto što nije prava književnost, što nije prava umjetnost.
Ako kupite sliku pa niste sigurni kako sliku postaviti na zid, dal je okrenuti za 90 ili 180 stupnjeva, onda ste kupili nešto što vam se stvarno ne sviđa, nego kao majmun oponašate nekog 'svjetskog' čovjeka koji je napravio muzeje kako bi stavio u njih škart te da bi telci dolazeći u taj muzej suvremene umjetnosti pomislili kako je to lijepo.
Jer tobož da nije lijepo ne bi ni bilo u muzeju.
Sve muzeje moderne umjetnosti treba sravniti jer je zamlja-tlo ljepše od takvih muzeja koji imaju za cilj indoktrinirati ljude u ružnoću.
Subverzija društva kao i pobuna protiv Boga u znatnoj mjeri čine se zamjenom ljepote s ružnoćom, i kad ljudi prihvate ružno za lijepo onda takvi ne mogu niti spoznati Boga niti se boriti protiv  grijeha kako bi se svidjeli čistoj Ljepoti.
Da se vratimo na ples.
Bog je nepromjenjiv i uvijek isti, ples pak podrazumijeva pokret i nestalnost.
Glazba ima dinamiku ili svoju dramatičnost, tako može imati i poezija i slikarstvo, ali prava umjetnost uvijek završava nakon napetosti u smirenju. 
Jer Bog je mir i kako napisah prava umjetnost održava kroz ljudsku djelatnost nestvorenu Ljepotu.
Ples nema smirenja, on je uvijek dinamika, pokret.
Ples dok nije umjetnost je razumljiv ako se radi o narodnom plesu ili plesu za zabavu, pa čak ako se radi o trbušnim i sličnim plesovima koji služe za zavođenje muškaraca i poticanje želje za bludom.
Zbog toga je ples kao umjetnost po meni čudan jer teško da može odražavati Boga, a uvijek ima u sebi komponentu zavođenja koja je prispodobiva Zmiji iz Edena, a ne Bogu.
Izraelci nisu imali 'svete' plesove, ali okolni narodi su ih imali i bili su u službi lažnih demonskih religija.
Znamo da se balet naziva umjetnošću plesa, međutim takve umjetnosti nije u kršćanstvu bilo sve do novog vijeka, otprilike nakon ponovnog rođenja poganstva u renesansi. 
Da, bilo je 'umjetničkog' plesa u poganstvu, ali zato je to vrijeme bilo vrijeme poganstva a ne kršćanstva.
Pojam baleta uvijek prije povezujemo s balerinama, nego s baletanima.
Zašto? Zato što se niti u baletu ne može izbrisati zavođenje i erotičnost kao sastavni dio svakog plesa.
Tim više ako publika pasivno promatra ples, a sama ne pleše.
Kako je sve više u društvu sodomita, moguće je da postanu baletani traženiji od balerina.
Herod je bio opčinjen plesom Salome (što je vodilo i prema incestu) kojoj je htio zbog tog plesa u svemu udovoljiti, pa i dati joj na pladnju glavu sv.Ivana Krsitelja.
Balerine znamo moraju biti mršave čak u mjeri da više ni ne liče na prave žene koje imaju široke kukove kao nagovještaj plodnosti. Balerine obično imaju uske kukove i vjerojatno imaju problema s rađanjem.
Balerine se moraju čuvati trudnoće, jer će im to najvjerojatnije značiti kraj karijere.
(slična je stvar i s ostalim modernim ženama koje radi fakulteta i karijere žrtvuju ono što im je najvažnije, to jest majčinstvo u mlađim godinama, a često kad se 'probude' od tog sna košmara u trci za nečim nevažnim i što nije prispodobivo ženi, shvate da je sad već kasno da budu majke).
I evo konačno objašnjenja tajanstvenog naslova teksta koji liči kao naslov nekog jeftinog romana strave i užasa.
Moderno društvo s izokrenutom ljestvicom vrijednosti i ljepote žrtvuje balerine nekom nepoznatom poganskom božanstvu kako bi prijevara ružnoće i zavođenja čim duže trajala.
Balerine se mogu izbaviti iz tih opasnih rituala ako jednostavno prestanu biti balerine, to jest ako se ožene i rode djecu.
To je osveta balerina.
Za ovo razmišljanje, s kojim se mnogi ne će složiti, dobio sam inspiraciju od prezentacije nove knjige E.M.Jonesa "Kako je Meyer Lansky uzeo balet iz Cincinattija i što su četvero balerina učinile oko toga".
Vrlo zanimljiv naslov i isto tako zanimljivo pripovijedanje Jonesa o tome kako su židovi preuzeli nekadašnje katoličke gradove, kako su se bavili s krijumčarenjem alkoholom za vrijeme prohibicije, kako su se zatim bavili s kasinima i uvijek s pornografijom i proturanjem dekadentne umjetnosti koja slavi ružnoću i o kojoj pišem u prvom dijelu teksta. 
Cilj tih subverzivnih djelatnosti bio je i ostao preuzeti kontrolu nad ljudima tako da ih se učini robovima raznih požuda. 
Sodomizam koji se širi u društvu znak je kako je subverzija, dekadencija i kontrola ljudi došla do vrhunca.
E.M.Jones je očito ljubitelj klasičnog baleta, i ovdje iznosi kako je moderni balet postao promocija sodomizma te kako je nužno slijedila, nakon uvođenja tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća metoda spriječavanja začeća, druga i konačna faza borbe protiv života - sodomizam.
Ako mu je vjerovati, četvero balerina shvatilo je kako upropaštavaju svoj život i ne izvodeći ništa što bi se moglo nazvati umjetnošću, nego kako kaže Jones, plešu ples seksualnih robota.
Pogledajte i poslušajte ovaj vrlo zanimljiv razgovor s E.M.Jonesom: