Trinaesti vodič

Početi ću s prvom dilemom.
Kudikamo lakšom.
U hrvatskom jeziku je koncem 19.st. prihvaćeno pravilo 'kako izgovaraš, tako piši' dakle fonetski pravopis. Za razliku od prethodnog razdoblja 'piši da lijepo izgleda'.
Pa je prva dilema kako to da nas uče kako je pravilno napisati 'trinaest', a ne 'trinajst' kad svi tako izgovaramo. Jezik se lomi ako izgovaramo 'trinaest', ali ipak smatram da bi trebalo vratiti stari korijenski pravopis lijepog pisanja (većina jezika ima takvo pravilo).
A sada puno važnija dilema koja se tiče vodiča br. 13 iz knjige Ignacija Loyolskog "Duhovne vježbe".
Vodič nam kaže:

Kako bismo bili u svemu u pravu, trebamo uvijek držati da bijelo koje vidim je crno, ako Hijerarhijska Crkva tako odluči, vjerujući da između Krista našeg Gospodina, Zaručnika, i Crkve, Njegove Zaručnice, je isti Duh koji vlada nad nama i usmjerava nas prema spasenju naših duša. Zato što preko istog Duha i našeg Gospodina koji nam je dao deset Zapovijedi, naša sveta Majka Crkva je vođena i upravljana.

Tekst sam radi lakšeg prevođenja uzeo odovuda , međutim skinuo sam s arhive.org Loyolinu knjigu izdanu 1847. od katoličkih izvora te sam vidio kako je prijevod isti (jer je original na latinskom) uz male stilske razlike.
Kako bi danas taj vodič vodio moderne katolike?
Kad je Bergoglio rekao da ne postoji katolički(kršćanski) Bog, a Bergoglia moderni katolici drže papom koji je na čelu Hijerarhijske Crkve (i on je isto isusovac) o čemu piše prvi isusovac Loyola, onda bi isti katolici trebali zaboraviti, ako su ikad i znali, da postoji Bog koji je utemeljio Crkvu i objavio kako su sve druge religije lažne, da su bogovi drugih religija demoni, te prihvatiti to što kaže Bergoglio jer on je na čelu Hijerarhijske Crkve koju vodi Duh Sveti pa tko ne sluša Bergoglia, taj ne sluša Duha Svetoga i taj je buntovnik protiv Isusa Krista, Zaručnika čije je Zaručnica ta ista Crkva koju vodi Bergoglio.
Kako sam višekratno pisao na blogu ali nisam spominjao Loyolu, ovaj trinaesti vodič ravno vodi do Antikrista.
Ne radi se o tome da naše oči ne vide kako se kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista, pa moramo vjerovati Crkvi da se to događa, jer u sv.Pismu jasno piše kako je Isus rekao kako je to stvarno Njegovo Tijelo i Krv.
Tko god čita sv.Pismo očima vjere zna i vjeruje kako je Isus Krist stvarno prisutan u Euharistiji.
Ovdje se radi o drugom, o tome kad nam naša čula i naš um kaže jedno, a Crkva tvrdi suprotno, onda moramo uzeti da nas naša čula i um varaju.
I kad nešto Bergoglio laprda kontradiktorno, moramo se praviti kako to nije.
Kad kaže kako se bludnici (razvedeni, pa ponovno oženjeni, ili oni koji žive nevjenčano) i sodomiti mogu pričešćivati, to je tako i katolici to moraju prihvatiti.
Kad bude rekao da se ateisti mogu spasiti, i to se mora prihvatiti kao Bogom objavljena istina preko najskromnijeg klauna koji nosi bijelu kapicu, i ponekad stavlja crvenu lopticu na nos.

Oops, to je već rekao pred nekoliko godina.
Povijest se posljednjih pet stoljeća može nazvati "Od Loyole do Bergoglia, od prvog do posljednjeg isusovca".
Ne trebamo se začuditi kako su isusovci mogli podmetnuti jansenistima da su heretici, jer ako netko u hijerahiji kaže da su neki katolici heretici, onda su oni sigurno heretici ma kako se trudili dokazati da nisu.
Tim više su heretici zato što se uopće pokušavaju braniti umjesto da prihvate svoju presudu koja dolazi od Duha Svetoga, jer ne zaboravimo, ako hijerarhija Crkve nešto kaže, to je isto kao da kaže Duh Sveti.
Ako se ne varam, jedna 'naučiteljica Crkve' (sve do Vatikana II nije bilo naučiteljica Crkve što je u skladu sa sv.Pavlom koji je zabranio ženama naučavati u Crkvi) je nekoliko stoljeća prije Loyole izjavila slično, kako se papu mora bezuvjetno slušati.
Zašto pape nisu osudili takvu papolatriju pa čak i eklesiolatriju (klanjanje Crkvi kao da je Bog)?
Očito im je laskalo i godilo da imaju ideologiju isusovaca koja im daje moć koju ima samo Bog.
Ali Bog ne može biti kontradiktoran, Bog ne može istinu pretvoriti u laž i obrnuto, Bog ne može jedno govoriti u jedno vrijeme, a onda to poslije zanijekati, Bog ne može protiv uma kad On jest Um.
Sve mi se više čini kako su protestanti imali djelomično pravo s obzirom na kritiku papolatrije ili na prodavanje indulgencija kao i na nemoral ondašnje renesansne hijerarhije Crkve u Rimu, ali umjesto da se Crkva reformira, to jest vrati na stanje Crkve iz prvog tisućljeća, ona je ignorirala svoja zastranjenja i krenula s diviniziranjem hijerarhije Crkve i tjeranjem puka na bespogovornu poslušnost Crkvi.
U isto vrijeme renesanse i baroka odjednom je postalo 'pobožno' prikazivati naga tijela u crkvama, što je bilo nezamislivo prije, ili postaviti velika brončana vrata na crkvi sv.Petra u Vatikanu na kojima su prikazani poganski junaci i poganski bogovi*.
Čak je prikazana scena u kojoj Zeus sodomistički zavađa dječaka Ganimeda. O tome sam pisao davno na blogu.
Također, grijeh kamatarenja više nije smatran grijehom, inače ne bi niti mogao nastati moderni vijek koji se temelji na bankarstvu to jest lihvi i postojanju pravnih osoba odnosno trgovačkih društava (lukavo smišljen način da se izbjegne odgovornost zbog prijevare te da se prikriju klike koje s tim društvima upravljaju).
Pitao sam se zašto su pape, biskupi i teolozi šutjeli kad se je događala prva industrijska revolucija, kako to da nisu niti izrazili sumnju da to možda ne će sve dobro završiti.
Zato što su se oni već tada identificirali s modernim vijekom.
Vratimo se na papinstvo.
Ako je sv.Pavao anatemizirao i anđela s Neba ako bi ovaj krenuo naučavati nešto protivno Evanđelju, kako se je moglo doći do toga da papa može govoriti što god hoće, negirati Objavu te i dalje biti papom prema kojem vjernici moraju imati slijepu poslušnost?
Čitamo kako je sv.Augustin u ime cijele afričke Crkve priprijetio ondašnjem papi (čini mi se da je bio Zosimus) kako će odijeliti se od njega ako ovaj ne osudi zabludu pelagijanizma.
Kako je to mogao ako se papu uvijek mora bespogovorno slušati ma što god on kaže i učini?
Očito je shvaćanje papinstva i Crkve u prvom tisućljeću bilo drugačije nego u modernom vijeku.
Mnogi sedevakantisti osuđuju 'otpornike' to jest one u krugovima oko SSPX koji prihvaćaju Bergoglia kao papu, ali ga ne žele slušati, pružaju mu 'otpor'.
Obrazloženje je kako se papu mora slušati, ali mi se čini da oni smjeraju upravo na slijepu poslušnost koja je i dovela do novoredne Crkve.
Kažu i vjeruju da pravi papa ne može naučavati zablude.
Slažem se, ali oni opet vjeruju da ako je netko zasjeo u stolicu sv.Petra legitimno, da ga nitko nema pravo suditi ili osuditi, jer iznad njega je samo Krist.
Ustvari oni vjeruju kako Bog ne će dozvoliti da itko tko je postao na legalan način papa napravi nešto protivno vjeri.
Stoga grčevito brane slučaj anatemiziranog 'pape' Honorija kojeg je treći Sabor Crkve u Cargradu, zajedno s carigradskim patrijarhom Sergijem, osudio kao heretike monoteletiste.
Po njima to je bila zabluda Sabora, Sergije je heretik, a Honorije samo nije bio dovoljno oprezan.
Ali onda je ne samo taj Sabor Crkve u Carigradu bio nevaljao, nego je i papa Lav koji je prihvatio isti Sabor i osudu Honorija bio u krivu, i onda su niz papa koji su u slijedećim stoljećima u papinskoj prisegi osuđivali Honorija bili u krivu. Kako se onda može vjerovati papama ako oni nekog papu nepravedno osuđuju da je bio heretik?
Sedevakantisti se stoga tvrdo drže teze kako je sve bilo u redu do Ivana XXIII (i ja sam sedevakantist jer mi zdrav razum kaže kako Bergoglio nije katolik to jest nije papa, ali nisam prihvatio 'dogmu' kako je sve krenulo naopako tek sa Ivanom XXIII)
Mislim da nam zdrav razum uz pomoć povijesti zadnjih nekoliko stoljeća svjedoči kako papa nije supermen, kako Crkva ima pravo osuditi i izbaciti iz stolice sv.Petra bilo kojeg papu kao što to ima pravo i za bilo kojeg patrijarha, biskupa ili svećenika kad isti izdaju apostolsku vjeru ili sa svojim javnim nemoralnim činima bacaju ljagu na Crkvu.
Gospodin je molio da sv.Petar ne izgubi vjeru, da mu vjera ne malaksa, jer on je Njegov izbornik koji vodi Crkvu, ali očito nije molio da Honorije može nekažnjeno očijukati s herezama, ili renesansni pape uživati u javnom nemoralu, ili da pape mogu proglašavati svecima i idealima one koji papolatriju uzdižu na pijedestal bogoslovnih krijeposti, ili da Bergoglio može reći kako je Crkva besmislena jer ateisti se isto spasavaju, a kršćanski Bog ne postoji.
Nakon stoljeća lutanja od apostolske vjere, zar je čudno da nas je Bog prepustio ovakvim vremenima?
Moramo se vratiti korijenima kršćanstva, previše ima taloga koje se naziva kršćanstvom, ali to nije.
U korespondenciji s jednim uvaženim čitateljem (ne objavljujem mu ime jer možda to ne bi želio) saznao sam kako je sve do sedmog stoljeća bilo nezamislivo na zapadu, kao što je to još uvijek na istoku, da bi svećenici imali sv.Misu bez puka.
Zar nismo čuli obrazloženje kako je sv.Misa ista Žrtva bilo na istoj tisuću ljudi ili samo jedan svećenik?
Sve do pred šezdesetak godina znalo je u istoj crkvi biti istovremeno toliko Misa koliko ima oltara i na svakom oltaru misio je jedan svećenik, najčešće sam bez ministranta i puka.
Zar nije tada bilo višestruke milosti jer je bilo toliko puta više Misa?
I zar ne bi po toj logici bilo bolje da svećenici mise bez prestanka, uz prekide zbog spavanja, prehrane i osobne higijene?
To nas dovodi do pitanja što je to Žrtva na Misi.
Vjerujem da je to ista Žrtva na Kalvariji, a nikako neka nova Žrtva koja se onoliko puta daje koliko puta se misi, pa ako ima više svećenika i više oltara onda ima toliko puta više koristi i milosti od Misa.
Znam da će mi netko reći - pa to Crkva ionako naučava, zašto tvrdiš da Crkva tvrdi kako je svaka Misa neka nova Žrtva?
Zato što se praktično zbog ideje kako svaki svećenik mora svaki dan misiti bez obzira bilo ili ne bilo ljudi na Misi, te ove gore navedene situacije da se istovremeno davalo više Misa u istoj crkvi, u to nije vjerovalo.
Misa je sjećanje ili mistično uranjanje u kalvarijsku Žrtvu, s prvenstvenim ciljem da vjernici blaguju Isusa kao nebesku hranu, a ne da se na svakoj Misi obnavlja Isusova Žrtva.
Zar je Isus do sada, iako je u slavnom stanju nebeskog blaženstva, milijune i milijune puta bio raspet i dan kao Žrtva Bogu Ocu radi naših grijeha kad god je neki svećenik imao Misu?
Kakva je to savršena Žrtva kad se mora svaki dan ponavljati tisućama puta?
Nešto je sigurno krenulo krivo sa Crkvom na zapadu kad je evidentno da bi se apostoli ili kršćanski oci zgrozili s činjenicom da neki svećenik daje Misu, a nitko se ne pričešćuje, jer samo je on na Misi.
Da me se ne bi krivo razumilo, čvrsto vjerujem kako je naš Gospodin Isus Krist, stvarno prisutan u Euharistiji.
Ali Misa je sakrament zajedništva Crkve s Isusom Kristom, ako nema vjernika koji se pričešćuju, čemu onda Misa?
Čemu obveza svećeniku da dnevno daje Misu ako nema oko sebe vjernika koji su spremni na Misi uroniti mistično na Golgotu i uzeti u zajedništvu s ostalim vjernicima Bogočovjeka koji nam se daje za hranu?
Također sam od istog čitatelja saznao kako su kršćanski oci smatrali skandaloznim ako bi netko bio na Misi vjernika (jer prije te prave Mise bila je Misa katekumena i pokornika koji su napuštali crkvu nakon biblijskih čitanja i molitve za njih) a da se nije pričestio.
Zašto bi netko otišao na Misu ako zna da nije dostojan uzeti Tijelo Kristovo? 
Takvi su kako napisah bili ili katekumeni koji se još nisu krstili pa nisu dostojni, ili su to bili javni pokornici koji su se ispovijedili da bi bili dostojni kad im istekne pokora.
Takve ozbiljnosti u kršćanstvu nam nedostaje, jer ne možemo sjediti na dvije stolice, ugađati sebi (to jest indirektno Sotoni) i Bogu.
Crkva je zajednica vjernika i da budem iskren ja je još uvijek tražim.
Crkva nije, kako mi je objasnio taj čitatelj, protestantski odnos između mene i Boga u nekom sakramentu ili molitvi, nego između mene koji trebam pripadati zajednici pravovjernih kršćana i Boga.
Gotovo sve molitve od Očenaša pa do molitvi na sv.Misi su u pluralu, molimo za nas, ili kad molimo za nečije obraćenje onda molimo Boga da isti bude dio nas, dio Crkve, dio Kristovog mističnog Tijela.
Ovaj zajedničarski kamen temeljac Crkve uvelike je nestao u modernim vremenima (i zato mnogi katolici postaju laki plijen protestantskih sekti koji izrazito daju naglasak na zajedništvo).
Naravno, ne plediram na novorednu Misu koja se je toliko posvetila lažnom zajedništvu ljudi da je iz Mise izbacila Boga.
I nije dogma da sv.Misa mora biti na latinskom ili staroslavenskom jeziku. Ti jezici su prihvaćeni zato što je većina kršćana tada živjela u Rimskom carstvu i znali su latinski jezik (ili staroslavenski u vrijeme doseljenja Slavena u Europu).
S novijim jezicima je uvijek problem što se nikad ne mogu odgovarajuće prevesti stare molitve koje su sastavni dio Mise, a ne da bi se svećenici ili oni koji znaju latinski osjećali povlaštenima jer znaju latinski ili staroslavenski ili da puk ne bi znao kakve su to molitve i koji im je izričaj.
Dakako i da bi kršćani raznih naroda i jezika osjećali zajedništvo preko zajedničkog liturgijskog jezika.
Pred našim očima ruši se novoredna sekta za koju ne možemo reći da je nastala preko noći na Tiberu šezdeset i neke prošlog stoljeća.
Molimo Boga da nam pomogne odstraniti sve ono što nije Božje, a smatrali smo to naukom Crkve, te da nam da milosti kako bismo našli našu braću i sestre u Kristu.
Po uvodnom primjeru trinaestog vodiča Ignacija Loyolskog vidimo kako se lako može ubaciti zabluda kao nauk Crkve i kako oni koji bi trebali biti pastiri koji brane Kristovo stado, otvaraju vrata vucima.
Nadam se da nisam nikog s ovim tekstom sablaznio, jer vjerujete mi, to mi nije nipošto namjera.
Previše vidimo sablazni oko onog što se naziva Crkvom da bismo smatrali kako imamo pravo bježati od nezgodnih pitanja glede Crkve.
Moramo tražiti uzroke i ako je moguće vrijeme kad su neprijatelji Crkve preuzeli izgled Crkve.
Jedino je tako moguće da se vrati apostolska Crkva.

* Ta poganska vrata postavio je Eugen IV, poznati papa kojeg se često citira u njegovoj ex cathedra izjavi "Cantate Domino" kad se želi reći kako izvan Crkve nema spasenja, a Crkvi ne pripadaju ni heretici, ni shizmatici, ni pogani (tu spadaju i muhamedanci), ni židovi makar bi dali svoj život za Krista ako ne bi pripadali u trenutku smrti Crkvi.
Zar je ta dogma onda nevažeća zato što je Eugen IV stavio poganska vrata na crkvu sv.Petra?
Dakako da je važeća, zato što Eugen IV nije time davao novu dogmu koja nije dotad bila nikad objavljena, jer još su kršćanski oci i kasniji pape imali izjave EENS (extra Ecclesiam nulla salus).
Eugen IV poznat je i po tome što je sazvao firentinski Sabor Crkve ("Cantate Domino" je iz tog razdoblja) koji je nakratko vratio istočne shizmatike u Crkvu, ne samo one koji su pripadali Carigradskom patrijahatu, nego i Armence monofizite, neke nestorijance (nisam siguran za Kopte). Na pritisak Turaka i nekih koji nisu mogli podnijeti zapadnu Crkvu, novo prisajedinjeni istočni kršćani, kad su se vratili natrag, odbacili su svoje potpise i tako se opet vratili u shizmu.
Međutim, osim tog neuspjelog povratka u Crkvu, na firentinskom Saboru dogodilo se je nešto što je dramatično promjenilo, i to na gore, duhovni vidokrug Europe.
Medici, koji su iz Firence i koji su njome vladali, ali i često s papinskom Stolicom, bili su jako zainteresirani da se Sabor Crkve tamo održi (inače se bili tada ratovi oko papinske Stolice, zasjedali su paralelno suprostavljeni Sabori Crkve te je Firenca pod Medicima bila saveznica Eugena IV).
Htjeli su se domoći poganskog nauka Platona, neoplatonista i magijskog znanja egipatskog, mitološkog ili ne, Trismegistosa čije su knjige imali istočni shizmatici koji su došli u Firencu.
Očito ih nisu slučajno nosili sa sobom, nego je to bilo u dogovoru s Medicima.
Također je očito ako je visoki kler istoka imao te knjige, da je i tamo bilo i te kako poganstvo pomiješano s kršćanstvom.
Medici su se odmah nakon toga dali na prevođenje tih okultnih knjiga jer su bili željni demonske moći.
Ne smijemo biti iznenađeni kad saznamo da su te knjige prevodili svećenici poput Marsilia Ficina koji su duboko bili povezani s okultizmom i koji su zaslužni za širenje krivovjerja humanizma u renesansi i koje je dan danas vladajuća ideologija u svijetu.
Tako se je magijski naoplatonizam koji je bio praktično uništen na zapadu, ponovno vratio na zapad preko istoka na Saboru Crkve koji je trebao ujediniti istok sa zapadom. 
Uskoro pape odlažu svoju papinsku krunidbu ako im se ne slaže horoskop, pape podižu usred Rima poganske obeliske koji su tobož simboli pobjede kršćanstva nad poganstvom koje se je upravo tada raspirilo poput požara Europom, čarobnjaci postaju sastavni dio dvorova europskih kraljeva (od kojih je najznamenitiji John Dee na protestanstkom dvoru engleske kraljice Elizabete i koji je preteča sotoniste A.Crowleya), pojavljuju se okultne sekte poput rozenkrojcera, za njima slijede masoni, iluminati i tako dalje.