Krasna zemljo

Koncem 80-tih kao nacionalno osvješteni studenti znali smo pjevati hrvatske budnice.
Kriterij je bio - ako se u pjesmi spomene Hrvatska, onda je to naša pjesma.
Vjerojatno je u tome bilo i u priličnoj mjeri bunta protiv vladajućeg jugokomunističkog režima, pa sve ono što im smeta, to smo mi radili ili pjevali.
Tako smo jednom prilikom pjevali hrvatsku pobudnicu iz Istre, "Krasna zemljo":

Krasna zemljo, Istro mila
dome roda hrvatskog

Kud se ori pjesan vila,
s Učke tja do mora tvog.

Glas se čuje oko Raše,
čuje Mirna, Draga, Lim
Sve se diže što je naše
za rod gori srcem svim.

Slava tebi Pazin - grade
koj' nam čuvaš rodni kraj
Divne li ste, oj Livade
nek' vas mine tuđi sjaj!

Sva se Istra širom budi
Pula, Buzet, Lošinj, Cres
Svud pomažu dobri ljudi
nauk žari kano krijes.

Pjesma je napisana 1912. po narudžbi hrvatskog književnog društva sv.Ćirila i Metoda koje je bilo povezano s hrvatskim svećenstvom.
U našem društvu je bio jedan 'Fiuman' podrijetlom iz Istre koji je pjevao 'dome roda talijanskog' u prvoj strofi. Bio nam je prijatelj, te smo znali da ne želi namjerno provocirati, nego staviti do znanja kako su i Talijani autohtoni u Istri.
I nismo mu mogli zamjeriti, jer to je istina.
Bilo smo hrvatski nacionalisti, ali nismo bili poput nekih drugih nacionalista koji su spremni negirati povjesne činjenice u cilju svojeg velikosrpstva.
Lagati u ime ljubavi znači ne ljubiti. 
U zabludi su oni koji misle kako je opravdano iznositi neistine i raditi lažne konstrukcije u cilju probitka domovine.
To isto načelo važi i u obitelji, i u svakog prigodi.
Bog je Istina i Ljubav, te onaj tko se koristi s laži je neprijatelj Božji, pa onda ni ne zna što je ljubav.
Istra nakon sloma zapadnog Rimskog carstva je bila kratko u vlasti Bizanta, zatim pod novoutemljenom sv.Rimskom carstvu njemačke krvi - Francima, da bi nakon slabljenja tog carstva bila podijeljena na zapadni dio koji je gravitirao i pripadao Mlecima, dok je istočni ostao pod Francima-Germanima.
Svojevremeno sam naišao na povjesni dokument odnosno kopiju statuta grada Mošćenice koji je na kvarnerskoj strani Istre.
Na moje iznenađenja vidio sam kako je napisan na njemačkom jeziku.
Statut je bio iz vremena srednjeg vijeka.
Rijeka, odnosno grad s desne strane Riječine pripadao je jednoj drugoj njemačkoj markgrofiji (istarska je bila sa središtem u Pazinu), a onaj tko želi naći grobove gospodara Rijeke može ići u crkvu sv.Jeronima, danas je to dominikanski samostan iza Korza, dok je nekad bio samostan augustinijanaca.
Bezrazložno je pomisliti kako su tada u Istri živjeli samo Talijani i Hrvati, a da su nad njima vladala šačica Franaka-Nijemaca (iako je Francuska zemlja Franaka, međutim tamo se je dogodila mješavina Germana, Romana i Kelta stvorivši tako francuski narod).
Germani su se nakon izvjesnog vremena ili talijanizirali ili kroatizirali, jer danas više nema tragova Nijemaca u Istri, osim što neka prezimena odaju njemačko podrijetlo.
Hrvatsko kraljevstvo nije nikad prelazilo Riječinu.
Znamo kako je Hrvata bilo preko te granice, međutim oni se nikad nisu izborili za pripajanje hrvatskom kraljevstvu.
Devetnaesto stoljeće bilo je burno u Istri jer je propala Mletačka republika, kratkotrajno su bili na vlasti Francuzi pod Napoleonom, a u drugoj polovini 19. stoljeća Hrvati Istre, zajedno s romaniziranim stanovništvom i sa Slovencima, i zajedno s Hrvatima kvarnerskih otoka su pripali austrijskoj pokrajini Istri sa sjedištem u Poreču i tako će biti do kraja Austro-Ugarske.
Službeni jezik pokrajine bio je talijanski*.
Nakon prvog velerata, kao što su bile sile Antante obećale Italiji tajnim Londonskim sporazumom, po kojem su je pridobili da napusti sile osovine i pređe na njihovu stranu, Istra je pripala toj državi, plus otoci Cres i Lošinj, kao i Zadar.
Bez sumnje dogodila se je tada nepravda, budući su sile Antante promovirale ideju samoodređenja naroda, to jest da se referendumima stanovništvo odluči kojoj državi će pripasti.
Ali to se nije odnosilo na Istru, kao ni na južni Tirol koji je bio njemački, i kojeg je opet Italija dobila i bez ratne pobjede i bez referenduma stanovništva.
Recimo da je bio referendum u Istri tada i 49% stanovništva odluči za Jugoslaviju, ostali za Italiju.
Ne bismo smjeli biti iznenađeni da se tako odluče i neki Hrvati koji su kulturno i religijski bliži Italiji nego zemljama koje su bile pod Turcima i turskom kulturom te koje su činile većinu stanovništva u Jugoslaviji.
Nikako ne bi bilo u redu da cijela Istra pripadne ili jednoj ili drugoj strani ako je tako mala razlika u postocima na referendumu.
Po mojem skromnom mišljenju, Istra je trebala biti podijeljena otprilike onako kako je bila podijeljena između Mletaka i Franaka, zapadna obala Italiji, središte i južna obala Jugoslaviji (možemo mi fantazirati koliko god hoćemo, ali sile Antante nisu predvidjele hrvatsku državu, nego su hrvatske zemlje dijelili između Italije i Srbije, a priča o samoodređenju naroda je bila samo varka za naivne narode da prijeđu na njihovu stranu).
Znamo što je bilo nakon drugog velerata. Većina Talijana je pobjegla pred jugopartizanima, neki su od njih bačeni u fojbe, a u prazne kuće, stanove i vile došli su većinom Srbi iz Bosne ili Srbijanci.
Prije toga bilo je natezanje i popuštanje između engleske vojske koja je bila u Puli i Trstu i jugoslavenske vojske koja je zamalo dovela do rata kojeg bi najvjerojatnije Jugoslavija izgubila budući Sovjetski savez koji još nije imao atomsku bombu, nije htio riskirati svjetski rat sa zapadom.
Jugoslavija je neposredno nakon rata bila najradikalnija komunistička država koja se je uključila i u rat u Grčkoj ne bi li i tamo došli na vlast komunisti, tako da sam prilično uvjeren kako je Staljin 1948. htio umiriti ratoborne jugokomuniste koji su forsirali sukob sa zapadom. 
Vratimo se u Istru koja je tada, prije mirovnih sporazuma u Parizu i Londonu, bila podijeljena na zone A i B. I te zone opet su išle povijesnom podjelom Istre Mlečani-Franci.
Koliko sam upućen, presudno je utjecalo da većina Istre osim Trsta pripadne Jugoslaviji, obraćanje hrvatskih katoličkih svećenika na čelu s B.Milanovićem zapadnim saveznicima s podacima iz župskih matičnih knjiga po kojima su Hrvati bili većina u Istri.
Na wikipediji piše kako je vođstvo komunističke Jugoslavije bilo uvjereno kako će na referendumu većina stanovništva Istre htjeti Jugoslaviju, a ne Italiju.
Međutim referendum nije nikad organiziran i opet na wikipediji piše kako je izaslanstvo istarskih svećenika savjetovalo Beograd da ne ide na referendum, jer na referendumu bi imali pravo glasati i izbjegli Talijani, ali i da su mnogi Hrvati bili izloženi talijanizaciji te da će mnogi iz straha od reperkusija ako referendum bude za Italiju, glasati upravo za tu opciju.
Ovo mi je vrlo zanimljivo, budući se radi o svećenicima čiji su župljani i Hrvati i Talijani, a oni se ne orijentiraju kao privatne osobe za jednu stranu, nego kao zajednica svećenika, kao kler.
Gdje je tu bilo ono sv.Pavla - nema više Grk, nema više židov?
I dobro su znali kako nije Istra svugdje podjednako pomiješana, nego postoji jedan kraj u kojem su Hrvati većina, i postoji drugi kraj u kojem su Talijani većina.
Zašto su htjeli kao hrvatski svećenici dio Istre gdje Hrvati nisu u većini niti je to ikad povjesno pripadalo Hrvatima?
I što je najgore i najsablažnjivije, oni su htjeli da pod svaku cijenu cijela Istra pripadne Jugoslaviji iako je tada Jugoslavija bila komunistička država koja je u ratu i poraću ubila preko 600 hrvatskih katoličkih svećenika, redovnika i redovnica i koja se bori da nestane kršćanstva.
I vjerujem da bi bilo na tom nikad održanom referendumu Hrvata koji bi bili za Italiju baš radi toga što je alternativa bila komunistička Jugoslavija, a ne da su ti ljudi bili protiv hrvatske države.
Ta nisu samo Talijani bježali iz Istre pred komunistima, bježali su i mnogi Hrvati.
Iako Krk nije nikad pripadao Italiji osim za vrijeme okupacije tijekom dvije i pol godine velerata, znam za slučajeve kad su ljudi s Krka koji nisu bili Talijani, bježali u Italiju zbog komunizma.
I što se je dogodilo uskoro katoličkim hrvatskim svećenicima u Istri (jer većina talijanskih zajedno s biskupom su izbjegli u Italiju)?
Čim više nije prijetilo da će Englezi intervenirati u Istri, započela je komunistička revolucija, onemogućavane su Mise i sakramenti ali i gore od toga.
Najprije je u Buzetu onemogućena krizma tako da su skojevci upali u crkvu i rastjerali vjernike, a onda su drugi dan na Ćićariji u Lanišću gdje nije ni prije bilo Talijana, napali opet na crkvu za vrijeme Mise, ali su ovaj put naišli na otpor jer su svi muškarci izašli ispred crkve potući se s komunistima koje su kamioni doveli iz Kastavštine. 
Pala je i krv, neki skojevci su imali oružje, i onda se, kad su vidjeli da je situacija postala preozbiljna, pojavila milicija tobož da dovede red i mir. 
Muškarci su se vratili u crkvu, krizma je završena, ljudi su se vratili kućama, a svećenik koji je dijelio krizmu i njegov pomoćnik vratili su se u župni stan.
Tamo su ih dočekali skojevci, slovenskog svećenika su skoro ubili od batina, a mladog svećenika Miroslava Bulešića su zaklali.
Reći ću ovo bez obzira što će mi mnogi zamjeriti, prolivena krv mučenika M.Bulešića je i na rukama onih svećenika kojima je bilo važnije da Istra pripadne Jugoslaviji, nego da na vlasti u Istri budu oni koji ne će proganjati kršćane i Crkvu i koji ne će ubijati svećenike.
Nikad ne smijemo staviti niti svoju obitelj, niti svoj narod, niti svoju državu ispred vjere.
Nikad ne smijemo da bismo sebi ili svojoj obitelji ili svojem narodu i državi pribavili neku korist, otuđiti nešto što nije naše.
Zapadna obala Istre niti po povjesnom niti po prirodnom-demografskom pravu ne pripada Hrvatskoj.
Tamo ima više nagnuća prema Jugoslaviji i Italiji nego prema Hrvatskoj zbog doseljenog nehrvatskog stanovništva i desetljetne jugoslavenske propagande protiv hrvatskog domoljublja.
Na prvim slobodnim izborima 90-te upravo je u Pazinu, u srcu hrvatske Istre pobijedila HDS - Hrvatska demokratska stranka pokojnog M.Veselice.
Hrvatski duh je tamo opstao za vrijeme talijanskog fašizma i jugoslavenskog komunizma, ali nisam siguran dal je opstao za vrijeme liberalno-sekularne Hrvatske.
Možda nam se u Istri dogodilo oteto-prokleto.
I Rijeka u kojoj je većina stanovništva pobjegla pred jugo-komunizmom u Italiju, ne stoji najbolje s hrvatskim domoljubljem.
Dobili smo krajeve u kojima ljudi ne mare za Hrvatsku, a izgubili smo krajeve u kojima su ljudi davali najviše života za Hrvatsku.
Slaba i nemoralna je to trgovina.
Na koncu nekoliko zaključnih riječi.
Povijesno pravo je starije od demografskog.
Primjerice ako Srbija ima povjesno pravo na Kosovo u kojem je bila srednjovjekovna srpska država, onda je to pravo jače od demografije to jest činjenice kako su Albanci svojim nadprosječnim natalitetom istisnuli Srbe te postali tamo većinom.
Ali onda po istom načelu Srbija nema pravo na Vojvodinu koja je povjesno južna Ugarska i koju su dobili kao ratni plijen završetkom prvog velerata. Povjesna je činjenica kako su Srbi bježeći pred Turcima prešli Dunav te da su tražili od Mađara da se nasele s druge strane Dunava. Nije pošteno i kršćanski ako vam netko da dozvolu da se kao izbjeglica naselite u njegovoj kući pa da zatim kažete kako je ta kuća vaše vlasništvo.
U Istri i Dalmaciji je povjesna priča drugačija, budući Italija nije naslijednik davno nestalog Rimskog carstva pa se Italija ne može pozivati na povjesna prava, nego samo na demografiju.
Niti Hrvatska, a još manje bivša Jugoslavija, nema također povjesno pravo na Istru, Dalmacija je druga stvar jer je Dalmacija kolijevka hrvatske države**, slično kao što je Kosovo srpske države.
Znači u Istri je nakon pada Austro-Ugarske trebalo napraviti referendum po pitanju hoće li stanovništvo htjeti živjeti u Italiji ili novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca kasnije nazvanoj Jugoslavija.
Prvi velerat ostavio je duboke posljedice ne samo na Istru, nego diljem Europe.
Kako je evidentno da se države Europe udružuju već pola stoljeća, onda bi prvi kriterij udruživanja trebala biti religijsko-kulturna sličnost i povjesno iskustvo živjenja u prethodnim državama.
Na našem području to je bez sumnje Habsburška monarhija, prije toga Hrvatsko-Ugarska unija po zajedničkom kralju.
Istra je danas podjeljena između Hrvatske i Slovenije, dok je najprirodnije živjela dok je bila pod Habsburgovcima.
Stoga sam mišljenja da bi za Istru, kao i za Hrvatsku, ali i za ostale dijelove nekadašnje Austro-Ugarske, bilo najprirodnije kad bi se ponovno udružili u kršćansku srednjeeuropsku državu u kojoj bi se poštivala kulturna autonomija povjesnih naroda, ali u kojoj bi trebali biti nadvladani uskogrudni nacionalizmi koji su bili podstaknuti od masonerije u 19.st. da se uništi ta povjesna kršćanska država.
Koji puta kad vlada veliko trvenje među susjedima oko međa, najbolje je da presudi neki stranac. Habsburgovci nisu bili njemački nacionalisti niti su imali projekt germanizacije svoje države.
Bilo bi dobro kad bi se iz te ili slične plemićke kuće pojavio novi kršćanski kralj da se obranimo od prevladavajućeg i moćnog, antikršćanskog novog svjetskog poretka.


* Koliko sam uspio vidjeti na posljednjem popisu stanovništva Austro-Ugarske 1910. po pitanju jezične pripadnosti bila je opcija srpsko-hrvatski jezik iako su tada istarski Hrvati svi govorili čakavicu. Opet, kad se pogleda 19.st. i ilirski pokret koji je smjerao na ujedinjenje južnih slavena te je poništio kajkavski i čakavski službeni jezik te uveo štokavski kako bi se napravio zajednički jezik sa Srbima, i kao što je biskup Strossmayer utemeljio JAZU, a ne HAZU, te da se tome nisu nimalo protivile vlasti u Beču, dolazi se do zaključka kako su najvjerojatnije vlasti u Beču planirale ili proširenje države na Srbiju ili su željele pridobiti Srbiju na putu prema Turskoj i Bliskom istoku gdje su bili izvori nafte. Austro-Ugarska 19. i 20.st. više nije bila kršćanska zemlja i desnica Crkve, vjerujem kako su masoni i liberali bili i te kako zastupljeni u vlasti.
Konačno, isti Beč prisilio je hrvatski državni sabor da legalizira 1917. muhamedanstvo, stari Habsburzi koji su se borili protiv Turaka vjerojatno su se okretali u grobovima.
Austrija je očito vodila samoubilačku politiku te je ubojstvo prijetolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu bilo kasno za buđenje. 

** Opet, povjesna je činjenica kako su neki dalmatinski gradovi na obali zadržali romansko stanovništvo koje je bilo pod zaštitom Bizanta ili im je hrvatsko kraljevstvo davalo autonomiju.
Također je bila nepravda kad su se dalmatinski Talijani iselili pred jugokomunizmom, kao što je i nepravda učinjena podunavskim Nijemcima koji nisu izbjegli dragovoljno, nego su najprije držani u logorima u kojima ih je dosta umrlo, da bi zatim bili istjerani bez ikakve naknade za razliku od Talijana koji su dobili kakvu takvu naknadu od bivše Jugoslavije. Podunavski Nijemci došli su na to područje nakon oslobođenja Slavonije i Ugarske od Turaka, tako da Njemačka nema povjesna prava nad tim područjem, ali u normalnim državama narodu koji toliko dugo boravi na nekom području i ako je tamo homogen, treba se priznati kulturna autonomija.