Krist Kralj i Njegovi lažni podanici

Prošlu nedjelju tradicionalni katolici slavili su blagdan Krista Kralja.
Blagdan je proglasio Pio XI 1925.g. kao podsjećanje da je Isus Krist apsolutni suveren te da se katolici stoga moraju boriti protiv sekularizma.
Novoredna sekta je taj blagdan pomakla prema kraju godine zato što inače taj blagdan pada s danom kada heretici protestanti slave početak svog krivovjerja, pa je izvorno blagdan bio simbolična osuda protestantizma.
Dakako da nemam ništa protiv slavljenja Krista Kralja, ali se moram osvrnuti na povjesne i duhovne okolnosti tog vremena.
Naime, papinska država bila je uništena od
talijanskog nacionalizma potaknutog od
judeomasonerije u drugoj polovini 19.st.
Pisao sam na blogu o tome kako vjerujem da je posljednji papa bio Pio IX koji se je cijeli svoj dugotrajni pontifikat borio protiv sekularizma, liberalizma i masonske urote, ali su na kraju sile zla nadvladale te je papa bio praktično zatočenik talijanskih masona i bez države i bez vojske.
Kad je umro, gotovo potajice je morao biti pokopan, a prije toga nije ni uspio zaključiti prvi vatikanski sabor Crkve zbog izravne prijetnje neprijatelja koji su vladali Rimom.
Nakon njega dolaze 'pape' koji su riječima osuđivali otimačinu papinske države, ali su paralelno ubacivali masonske ideje humanizma u svoje enciklike i dokumente.
U prvom redu to je krivovjerje da su svi ljudi djeca Božja bez obzira bili kršteni ili ne.
Ali ako su svi ljudi djeca Božja, onda su i djeca Isusa Krista koji je Bog.
Nije li otac uvijek suveren to jest kralj u svojoj obitelji?
Naravno da jest, ali to ne znači da mora biti tiranin budući je njegova pozicija takva zato što je Bog objavio preko sv.Pavla kako svako očinstvo, ali šire rečeno svaki autoritet, počiva na Bogu Ocu.
Kao što nema života i bitka bez Boga (kad bi Bog nestao što je kontradikcija, ali svjejedno to uzmimo hipotetski, onda bi istovremeno nestalo sve što postoji) tako nema niti zemaljskog autoriteta-očinstva bez Boga.
Priznati istinu o Bogu znači staviti se pod Njegov autoritet odnosno vršiti Njegovu volju i držati se Njegovih zapovijedi.
Ne može se biti podanikom Krista Kralja, a zatajiti ljudima koji Ga ne priznaju za kralja da je On svjedno kralj i suveren nad njima htjeli to oni ili ne htjeli.
Da su svi ljudi djeca Božja onda bi svi bili podanicima Krista Kralja.
Znamo da to nije tako i da to ne će biti sve do onog trenutka drugog dolaska kad će se pred Kristom prignuti koljena svih nebesnika, zemnika i podzemnika, a oni koji Ga ne htjedoše za kralja, kako kaže Isus u prispodobi, biti će pred Njim ubijeni odnosno poslati u drugu vječnu smrt u jezeru ognjenom.
Stoga slaviti Krista Kralja i istovremeno držati kako su djeca Božja oni koji ne priznaju Isusa Krista za svojeg kralja, znači slaviti nekog drugog kao kralja, a ne Jaganjca Božjeg i Lava Judejskog koji dolazi suditi žive i mrtve.
Ne kažem da su svi katolici u drugoj polovini 19.st. i nadalje apostazirali ili postali heretici humanizma, ali hijerarhija onog što su držali Crkvom je apostazirala tako da većina katolika to nije ni primjetila.
Lako je zaključiti da Bergoglio nije papa nego klaun ili lažni prorok humanizma - antikrista kad on i izvanjski pokazuje da se sprda s papinstvom i Crkvom, puno je teže to vidjeti i uočiti kod onih koji su izvanjski pobožni.
Hijerarhija Crkve nakon vojnog poraza od masona trebala se je vratiti životu mučeničke prve Crkve, vratiti se u katakombe i u arene, a nikako diplomacijom riješavati 'nesporazume' s masonima te na kraju radi materijalne koristi od masonskih država ili zbog straha za osobni život, širiti zablude humanizma kao nauk Crkve.
Pio XI je tako uvrstio blagdan Krista Kralja i istovremeno predložio ili zapovijedio kristerosima u Meksiku da predaju oružje masonskoj vladi nakon čega su kristerosi bili ubijani bez borbe, a masonski sekularizam je postao temelj meksičke države.
Nije li licemjerje koje se diže do neba slaviti Krista kao kralja Neba i Zemlje, i istovremeno zabiti nož u leđa kristerosima koji su se dotad krvavo borili za Krista Kralja i koji su umirali s povikom - "Viva Cristo Rey!" ?
Sličnu stvar je Pio XI učinio s francuskom katoličkom akcijom koja je bila dobro organizirana i prijetila je uništenjem francuske masonske republike te koju je taj 'papa' zabranio i tako uvelike doprinio sadašnjem žalosnom stanju Francuske (i šire).
To je učinio godinu dana nakon što je proglasio blagdan Krista Kralja.
Protekla dva stoljeća su dokaz kako su europski kršćani većinom samo usnama slavili Krista Kralja i to samo za vrijeme liturgije primjerice ovog blagdana, a nakon toga su dali svoje podaništvo masonskim sekularnim državama.
Dvojicu gospodara se ne može služiti rekao nam je naš Kralj.
Taj blasfemični kompromis sa princom ovog svijeta doveo nas je ovdje gdje se nalazimo, pred nestajanjem prirodnim putem ili nestajanjem u nasilnoj smrti koju će nam dati duhovna djeca lažnog proroka Muhameda.
Slijedeći tekst piše o strahu pred muhamedanskom uspostavom kalifata kod nas i šire i to tumači da je prouzrokovano zlim naukom Muhameda u kuranu, dok su po autoru, koji najvjerojatnije pripada novorednoj sekti ili joj je blizak, kršćani suprotnost tome zato što su sekularisti, zato što se ne bore da Krist bude kraljem u kršćanskoj državi.
Nisu muhamedanci zli zato što su spremni poginuti i ubiti druge ljude radi svoje vjere te da bi tako islamski kalifat zavladao cijelim svijetom, nego su zli zato što se bore protiv Krista Kralja.
Suštinski nema druge podjele nego za ili protiv Krista Kralja.
Tko se ne bori protiv sekularizma i liberalizma, tko drži da ljudi imaju pravo javno ispovijedati kako Krist nije kralj u državi, je neprijatelj Kristov makar bio na koljenima pred Svetohraništem svaki dan i pjevao iz sveg glasa pobožne pjesme o Kristu Kralju.
Tu mlakost ili izdaju onih koji se nazivaju kršćanima, Krist Kralj je kaznio s veleratovima, trenutnom muhamedanskom najezdom i drugim nedaćama.
Da, može se reći kako Krist kažnjava svoje lažne podanike i preko masona i demona koji imaju sada veću moć i vlast nego ikad u ljudskoj povijesti.
Nisu oni moć dobili tako što su se svojom silom nametnuli Bogu, nego što je Bog im to omogućio kako bi s njima kaznio svoje lažne podanike.
Citiram autora navedenog članka koji tekstom pokušava opravdati lažne podanike:

Kršćanstvo je, pa bilo ono (rimo)katoličko, protestantsko, evangeličko ili pravoslavno, u svojoj biti sekularno, odnosno podobno sekularizaciji: „Odgovori Isus: 'Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.'“ (Iv 18,36) ili „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“ (Mt 22,22). Dakle, kršćanin se spašava po vjeri u Oca i Sina, te iščekuje Kraljevstvo Nebesko na kraju svijeta. Njegov svijet, dakle ovaj prolazni i materijalni, nije njegov svijet pa tako ni sve svjetovno.

Ove citate obilato koriste oni koji se bore protiv Krista Kralja, a nazivaju sebe kršćanima.
Ako Bog ne želi da se Njegovi izabranici bore za državu u kojoj će se poštivati Božje zapovijedi, zašto je onda kroz cijeli SZ preko proroka tražio da Izraelci istrijebe pogane iz Svete zemlje, da ih istrijebe između sebe te da neke koji krše Njegove zapovijedi kažnjavaju smrtnom kaznom?
Zar je NZ negacija SZ?
Zar Isus Krist nije isti Bog koji je govorio po prorocima, koji je svojom rukom isklesao u kamenu dekalog na silnom Sinaju?
Takvu ludost trebamo odbaciti.
Stoga, kad je Isus Krist odgovarao Ponciju Pilatu o svojem kraljevstvu, onda On nije implicirao da se budući kršćani ne smiju boriti za kršćansku državu, nego ta rečenica kaže kako je kraljevstvo Isusovo vječno, 'nije odavde' to jest nije u vremenu i propadljivoj Zemlji.
Kad bi bilo, onda Isus ne bi bio predan Ponciju Pilatu nego bi kao Bog svojom riječi uništio sve one koji Mu se protive, a Pilat Ga ne bi ispitivao nego bi bio na koljenima.
I znamo zašto. Zato što se je Bog dragovoljno utjelovio i podnio Muku radi otkupljenja svojih izabranika. 
A rečenica "Podajte caru carevo, a Bogu Božje!" ne znači da se kršćani ne smiju boriti da car bude kršćanin koji će poštivati Božje zapovijedi.
Nego znači da postoje dvije vlasti na Zemlji, jedna je zemaljska vlast koju simbolizira car, a druga je božanska vlast koju provodi Crkva.
To je nauk o dva mača sv.Petra, jedan je duhovna vlast nad vjernicima, a drugi je vlast nad zemaljskim carevima.
Čitava ideja sekularizma počiva na tome da se negira taj nauk, da carevi postanu kao bogovi, a sve pod lažnom krinkom kako će onda carevi podanici biti slobodniji nego dok je nad njima bila vlast Boga, odnosno Crkve.
I taj mamac su ljudi prihvatli te sad imaju umjesto Krista Kralja koji je radi njih bio na križu, na vlasti razbojnike koji se suštinski ne razlikuju od lijevog razbojnika na Golgoti.
Budimo strpljivi, ustrajni u molitvi i dobrim djelima, jer naš Kralj uskoro dolazi, naša haljina primljena na krštenju mora biti spremna za vječno svadbeno slavlje, bijela i čista od grijeha, ili crvena od krvi svjedočenja za Krista Kralja. 

Želja za krštenjem i krštenje željom

Želja za krštenjem i krštenje željom  nisu iste stvari.
Ja mogu željeti obilat i sladokusan ručak, ali ta želja me ne će zasititi i nahraniti.
Kao što znamo, nakon Isusovog uznesenja na Nebo kad je zapovijedio apostolima:

I reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro."  (Marko 16)

spasenja nema bez krštenja i vjere u Isusa Krista.
Što se je dogodilo nakon toga ako je netko umro?
Ako se je krstio i uzvjerovao, onda se je spasio, ako nije onda je osuđen na Pakao.
Ovo pišem radi pojašnjenja onima koji vjeruju da se ljudi spašavaju radi opravdanja što do njih nisu nikad došli apostoli-misionari navješćujući im evanđelje.
Jer takvi, ako uopće razmišljaju o toj Isusovoj zapovijedi, možda misle da su tu spomenute samo dvije kategorije ljudi, oni koji su povjerovali apostolima i oni koji nisu. Ostaje po njima treća kategorija onih koji nisu nikad čuli za Isusovu rečenicu prije uznesenja na Nebo.
I to bi se moglo tako tumačiti da nije Isus prije rekao Nikodemu odnosno svima koji čitaju Bibliju:

Odgovori mu Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!" Kaže mu Nikodem: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?" Odgovori Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: 'Treba da se rodite nanovo, odozgor.' Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha." (Ivan 3)

Dakle krštenje je rađanje nanovo odozgor i nitko tko se ne krsti ne može biti dijete Božje, ne može biti spašen.
Tko nije nikad čuo za Evanđelje nema grijeha što nije uzvjerovao u Evanđelje, ali će biti osuđen zbog svojih drugih grijeha na vječnu kaznu i nema čovjeka odnosno potomka Adamovog, osim Isusa i Marije, koji nije rođen s istočnim grijehom i koji stoga ne nosi krivicu pred Bogom.
Primjetimo da Isus ne spominje samo rađanje u vodi to jest krštenje vodom, nego i rađanje u Duhu.
Obično se to tumači kao sakrament krizme kad biskup polaže ruke i sveto ulje-krizmu na krizmanika, a običaj je bio sve do modernog vijeka da svaki krštenik, bio on malo dijete ili odrastao čovjek, dobije i sakrament krizme.
Tako je još uvijek kod istočnih kršćana.
Međutim, ako je taj sakrament rađanje u Duhu kako čitamo u Djelima apostolskim kad su neki krstili vodom, a onda su zatim apostoli na iste polagali ruke, onda se postavlja pitanje što je s djecom koja su se krstila vodom, ali još nisu primila darove Duha Svetoga?
Po mojem skromnom mišljenju neopravdano je djecu krstiti samo u vodi, a ne i u Duhu makar se to danas odnosno proteklih sto i nešto godina opravdava razlogom kako djeca najprije trebaju primiti nauk Crkve, a tek onda se krizmati (a rezultat te 'mudre' promjene je sasvim suprotan od očekivanja, obično djeca nakon krizme napuste Crkvu, a ne da tada dobiju darove Duha Svetoga koji ih učvršćuju u vjeri).
Zašto se netko postavio pametnijim od Isusa, apostola i tradicije Crkve pa je odložio sakrament krizme onima koji se krste kao djeca?
Nisam provjerio povijest te promjene, ali vrlo je moguće da je ta promjena nastupila onda kad je Crkva ostala bez pape.
I još nešto što moguće zvuči kao ozbiljna primjedba Isusova na olako ili krivo krštenje i krizmu; oni koji se krste i krizmaju imati će darove Duha Svetoga koji su vidljivi, poput navedenog da će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati (to radi jedna protestantska sekta kako bi 'dokazali' da su nanovo rođeni), otrovi im ne će naškoditi.
Znam da nam tumače kako su to bili darovi Duha Svetoga za prva vremena Crkve kad je trebalo svjedočiti čudima kako je Isus uskrsnuo te kako je Bog i Spasitelj, a da kasnije kad se je Crkva raširila svijetom to više nije bilo potrebno.
Slažem se s tim mišljenjem, ali nekakva promjena se mora manifestirati u onom koji se krsti u vodi i Duhu, darovi Duha Svetoga moraju biti primljeni u krizmaniku ako je to bio pravi sakrament.
Isus nam kaže kako se ne može sakriti grad na gori ili da svijeća ne će svjetliti u mraku.
Svaki novokrštenik-krizmanik mora biti grad na gori, ili se nije krstio-krizmao, nego je bio kako se kod nas kaže, na svojim krstitkama, a ne na krštenju vodom i Duhom.
Neki nam povjesničari objašnjavaju kako je car Konstantin odlagao svoje krštenje gotovo do smrti te to tumače kako nije bio pravi kršćanin sve do tada, nego je kršćanstvo iskoristio za svoje političke ciljeve.
U pravu su ako se car Konstantin nije krstio sve do pred smrt (iako mislim da je to povijesni mit jer je nemoguće zamisliti da car Konstantin saziva i predsjeda poznatim Nicejskim saborom Crkve, a da nije bio tada kršćanin).
Međutim u toj priči se hotimično ili nehotimično pokazuje kako su kršćani tada stvarno vjerovali da se s krštenjem čovjek nanovo rađa, postaje djetetom Božjim kojem je grijeh stran i mrzak.
Otuda strah tom izmišljenom Konstantinu da se krsti jer nije vjerovao kako će moći živjeti bez grijeha nakon krštenja, a koliko sam upućen u to vrijeme su kršćani, ako bi učinili grijeh, javno ga ispovijedali braći kršćanima.
Zamislimo nelagodu najmoćnijeg čovjeka na svijetu kako mora javno ispovijedati kako je imao bludne misli ili kako je stvarno učinio preljub.
Morali bi dakle dobro razmisliti ako olako osuđujemo one poput cara Konstantina koji su odlagali svoje krštenje, dal se mi stvarno razlikujemo od nekrštenika pa su nam grijesi mrski i dal pokazujemo dovoljnu pokoru zbog istih grijeha jer ljubimo Boga kao najveće dobro.
Bez sumnje prvi kršćani su mnogo ozbiljnije vjerovali u sakramente, pogotovo prvi i najvažniji sakrament krštenja nego kršćani u moderno doba.
Stoga se može tako objasniti nedostatak darova Duha Svetoga.
Mlaka vjera je razlog tome, a koji put se ne radi uopće u vjeri, nego u zadovoljenju običaja i želji da se ne bude crna ovca u kršćanskom društvu.
Jel se stvarno krstio onaj koji se krsti radi toga da bi bio uzoran građanin ili da bi napredovao u društvu poput lažnih židovskih konvertita maranosa u Španjolskoj?
Nisu se krstili jer bez vjere sakramenti su samo uranjenje u krstionicu ili polaganje ulja krizme na čelo i kako kaže Isus, onda nema popratnih znakova vjere.
I dok se smijemo protestantima pentekostalcima koji plešu sa zmijama otrovnicama ili ih s pravom kritiziramo da rade predstavu od kršćanstva te da čine grijeh protiv Duha Svetoga dok sebe dovode bespotrebno u opasnost tražeći da ih Bog spasi od ujeda zmija, zapitajmo se imamo li mi prave vjere zbog koje ćemo svjedočiti životom?

Vjera očito nije recitiranje Vjerovanja, vjera je nezasluženi dar Božji s kojim se pobjeđuje svijet i sva Sotonina zavođenja.
Vjera je jača od smrti i straha od smrti.
Ako nemamo takvu vjeru, onda molimo za nju.
Ako ju imamo, onda molimo Boga da nam svaki čas daje vjeru do naše smrti kad vjere više ne će biti jer ćemo Ga gledati licem u Lice.
Dal prije ide vjera kao dar Božji ili krštenje iako krštenik u sakramentu moli od Crkve da mu isprosi od Boga vjeru?
Ako se riječi doslovno tumače onda katekumen nema vjere prije krštenja.
Međutim ako je riječ o pravom krštenju onda je već Duh Sveti probudio u katekumenu ili roditeljima djeteta želju za krštenjem.
Sad dolazimo do dileme da li ta želja koja dolazi kao dar od Boga već postiže efekt krštenja prije samog krštenja, odnosno dal je katekumen koji ima stvarnu i od Boga nadahnutu želju za krštenjem spašen to jest kršten prije nego se krsti u vodi?
Koliko sam upoznat, nema dogmatske definicije Crkve koja bi to potvrđivala, koncil u Trentu je anatemizirao stav kako za krštenje nije nužna voda, odnosno da su Isusove riječi Nikodemu samo metafora, i definirao je kako nema spasenja bez krštenja vodom i/ili želje za krštenjem.
U toj izjavi leži problem, točnije radi li se o riječi 'i' pa je za krštenje osim vode nužna želja za krštenjem, ili o 'ili' pa je za krštenje dovoljna i samo prava želja za krštenjem.
Katekizmi su od Trenta nadalje tumačili kako je dovoljna za spasenje samo želja za krštenjem, ali se je to mišljenje dalje razvijalo prema Origenovoj herezi apokastaze po kojoj se na kraju svi ljudi i pali anđeli spašavaju što je de facto nauk novoredne sekte kojeg najbolje promovira Bergoglio.
Osobno držim, nakon ponovnog razmatranja ovog pitanja, kako je moguće i drugo tumačenje, ali da se mora jako paziti pri tumačenju jer se radi o skliskom terenu koje začas dovede do krivovjerja o općem spasenju.
Zato što svaka želja za krštenjem nije istovjetna, ako to postoji, krštenju željom.
Kako sam napisao, želja za krštenjem mora dolaziti od Boga kao dar i mora u Božjem izabraniku uzrokovati volju da žrtvuje svoj život radi Isusa Krista.
Želja mora biti podsticana ljubavlju prema Isusu, a ne strahom od Pakla, a kamoli željom da se zadovolji običaje ili da se napreduje u društvu.
I ako takav katekumen umre prije krštenja, onda je moguće da je spašen to jest da su mu izbrisani svi grijesi.
Međutim pri tome Crkva mora biti oprezna kako se ne bi kod ljudi stvorio dojam da će se spasiti na smrtnoj postelji ili u trenutku smrti ili samim time što su katekumeni.
Ta sv.Augustin baš piše kako nas ne smije iznenaditi da neki katekumen za kojeg svi drže da je dobar čovjek umre iznenada i završi u Paklu, a neki notorni razbojnik bude spašen jer se krsti prije smrti.
To je napisao da naglasi kako se spašavaju samo Božji izabranici te da nitko od ljudi ne zna dal je osobno Božji izabranik ili da zna jesu li drugi ljudi Božji izabranici ili nisu.
Na koncu dajem video o.Jenkinsa koji govori o krštenju željom, ali koliko mi se čini on drži da je de fide to nauk Crkve, što bi tek trebao razriješiti budući papa ako ga bude.
Apostazija u Crkvi započela je davno prije drugog vatikanskog koncila u što ne vjeruje taj svećenik.
Važno je spoznati kako uzvjerovati pravom vjerom u Isusa Krista znači spremnost na žrtvovanje svog života radi Njega.
Ako netko misli da je na to spreman, ne bi li se prije toga trebao riješiti griješnih navada i požuda jer je to kudikamo lakše nego stvarno otići u mučeništvo?
I ne radi se o pravom mučeništvu ako nema prave vjere i ljubavi prema Kristu, a to znači mržnji prema grijehu.
Molimo Boga da nam daruje sve ono što nam nedostaje da to stanje postignemo čim prije.

P.S.
Ako je za krštenje (kao i za sve druge sakramente) nužna vjera krštenika, a kod male djece tu se radi o vjeri njihovih roditelja, jel valjano krštenje djece čiji roditelji nisu kršćani ili su to samo po imenu, a prave vjere nemaju?
Sjećam se da u Denzigeru piše kako je papa strogo zabranio albanskim svećenicima krštavanje muslimanske djece kojih su roditelji dovodili k njima jer su vjerovali da će djeca ozdraviti kad se krste ili će krštenje otjerati uroke.
Ima li tu koje razlike kad roditelji nisu muhamedanci nego oni koji organiziraju 'krstitke' jer je to običaj?
Vjerujem da bi se odrasli koji su se tako krstili u djetinjstvu trebali uvjetno ponovno krstiti.
Isti slučaj je s sakramentom krizme nakon kojeg većina krizmanika napusti Crkvu.
Zar netko vjeruje kako je dar Duha Svetoga napustiti Crkvu i izgubiti vjeru?
Danas je pak kudikamo teže dobiti taj sakrament kad ima malo pravih biskupa, ali bi kršćani trebali svejedno tražiti prigodu da se ponovno uvjetno krizmaju ako su se prvi put krizmali bez vjere ili od nevaljano zaređenog biskupa.

Sablazan

Samo moralni ljudi mogu biti sablažnjeni.
Sablazan je onda kad netko javno učini nešto što uvelike odstupa od naravnog morala.
Sablazan mora izazvati reakciju normalnih ljudi, onaj tko izaziva sablazan mora biti kažnjen ili odstranjen iz zdravog društva.
To nam ujedno može biti pokazatelj koliko još normalnih ljudi ima u društvu koji imaju odgovor na sablazan.
Ne trebam posebno objašnjavati kako gotovo više ni nema reakcije na sablazni.
Štoviše, sablazan u modernom društvu je kad se netko drži naravnog morala.
Kao u "Vrlom novom svijetu" A.Huxleya koji je trebao biti romanom utopijom, ali nije zato što se ostvaruje, dok utopija znači nešto što ne može postojati.
Dakle u toj tobožnjoj utopiji novog vrlog svijeta normalno je dati svoje tijelo za bludničenje bilo kome, odbiti takav zahtjev znak je neodgoja, primitivizma i sebičnosti.
Divljak u romanu je primitivac koji se tog i ostalih 'načela' vrlog novog svijeta ne drži, on izaziva sablazan.
Recite danas u društvu da se držite ili  se trudite držati vjekovnog nauka Crkve u bilo kojem pogledu, i izazvati ćete u najmanju ruku nevjericu jer će ljudi pomisliti da se šalite, a najčešće sablazan budući ste onda kao 'divljak' iz spomenutog romana.
Ne morate gledati cijeli slijedeći video, pogledajte samo početak:

Dakle radi se o uglednom skupu informatičara u SAD oko programskog jezika C++ i na ovom kao i na sličnima više ne možete vidjeti pristojno odjevenog čovjeka u odijelu iako se radi o predavačima koji po prihodima spadaju među bogatije građane.
Nositi odijelo odnosno pristojno se odjenuti već je gotovo pola stoljeća nakon antikulturne revolucije 60-tih postalo sablazan.
Nositi jeans to jest radnu odjeću stočara i poljoprivrednika je danas znak pristojnosti, iako gotovo više nema tradicionalnih kauboja i seljaka.
Pogledajte fotografije naših gradova krajem 19.st. i vidjet ćete da svi ljudi imaju odijela i možemo biti sigurni da radnici nisu nakon posla nosili svoja radna odijela-jeans, nego su se i oni odjevali pristojno u  odijela dok su šetali gradom.
Posljednih desetljeća 'casual' odjeća ide u kombinaciji s tetovažama i raznim sakaćenjem dijelova tijela.
Dakako još je 'pristojnije' ako se netko predstavlja spolom koji to nije.
I tako imamo predavača na tom skupu koji je muškarac, predstavlja se ženom i uzeo je žensko ime Isabella Muerte (smrt), odjeven je kao probisvjet što i jest, prepun tetovaža kao da je ugledni hrvatski nogometaš.
I nikakve reakcije na to nema, kao što se nitko od nas ne sablažnjava što poznata lica s TV ekrana i iz športa unakazuju svoja tijela tetovažama.
Pitanje je samo vremena kad će i kod nas na TV pojaviti se neki travestit kao voditelj.
Ne očekujmo da će se narod pobuniti protiv opće dekadencije jer su posljednja vremena.
Sv.Pismo nam kaže da sablazni moraju doći (jer se bliži kraj), ali poručuje jao onima po kojima sablazni dolaze.
Dodajem, jao onima koji se ne čude ili ne protive sablaznima jer su već zaraženi s njima.

Skrupula

Zanimljivo je kako se latinska riječ 'scrupulum' različito tumači u hrvatskom i srpskom jeziku.
Prema Hrvatskom jezičnom portalu skrupula ima dvojako značenje:

1.  izražen osjećaj obzira prema drugima, poštivanje ukusa, dobrih običaja i morala [čovjek pun skrupulā]; savjesnost, obzirnost 
2. sumnja, dvoumica 

Dok prema jednom srpskom portalu skrupula znači:

1. sumnja u ispravnost sopstvenih postupaka, duševni nemir, sumnjičavost, bojazan; oklevanje, neodlučnost;

2. preterana tačnost, savesnost, sitničavost, pedantnost u poslu;

3. istorijski: stara mera za težinu, dvadeset četvrti deo unce.

Vrlo je to znakovito jer nam govori o različitom mentalitetu tih naroda.

Među nama Hrvatima skrupulozan čovjek je moralan čovjek to jest društvo ne može postojati ako u njemu nema ljudi sa skrupulama, jer je inače 'čovjek čovjeku vuk'.

Kod Srba izgleda da je skrupulozan čovjek onaj koji je slabić, koji je neodlučan i uvijek pasivan.

Svetosavska ideologija srpskog imperijalizma očito ne treba skrupulozne Srbe.

Međutim i jedna i druga definicija slažu se kako skrupula znači i sumnjičavost.

Meni se stoga čini da smo mi moderni Hrvati sve više skrupulozno sumnjičavi i neodlučni, a manje skrupulozno obazrivi prema drugim sunarodnjacima.

Očito nema ni među nama ni među njima ravnoteže u naravnoj obazrivosti među pripadnicima društva i nužne odlučnosti da se učini korak koji je koji puta nužan i bolan da bi se izbjeglo propadajuće stanje naroda.

Primarni motiv za ovaj članak je tekst jednog sedevakantiste o 'suradnji katolika sa Zlom'. 

Može li se katolik zaposliti kao poštar znajući da će povremeno raznositi po kućama pornografske časopise i heretičke knjige?

Odgovor autora je nimalo skrupulozan, ne smije jer tada surađuje sa Zlom.

Zanima me gdje autor članka radi, jer ne vidim niti jedno radno mjesto u SAD koje nije nimalo izravno ili neizravno u dodiru sa Zlom.

Ako radi na željeznici ili bilo gdje u prometu, onda mora biti svjestan kako se takve knjige i časopisi transportiraju kroz neku prometnu djelatnost.

Ako radi kao drvosječa onda mora biti svjestan kako će se od drva napraviti papir na kojem će se tiskati pornografija. 

Ako radi u informatičkoj industriji onda mora biti svjestan da radi u 'industriji' koja najviše širi pornografiju.

Ako radi kao čistač ulice onda mora znati da plaća porez državi koja isti porez usmjerava na širenje sodomije i ostalih perverzija.

Uostolom sve zapadne države su legalizirale pornografiju, a da ne spominjemo kako iste publiciraju i šire heretičke knjige, stoga neskrupulozni autor bi morao odreći se državljanstva SAD i praktično biti u otvorenom ratu sa svim državama svijeta.

Kako sam prilično siguran da to nije slučaj, onda je jasno kako se iza neskrupuloznosti krije licemjerje.

Koji je onda kršćanski stav?

Čitamo kako je naš Gospodin Isus Krist odgovorio na provokativno pitanje farizeja je li moralno ispravno plaćati porez rimskom caru tako da je rekao poznatu rečenicu 'dajte caru carevo, a Bogu božje'.

'Neskrupolozni' bi, ako nije licemjer i da ne zna Isusov odgovor, rekao kako to nije moralno jer plaćati porez poganskoj državi znači surađivati sa Zlom.

Stoga nije suradnja sa Zlom raditi kao poštar koji svako toliko dobije za isporučiti u neprozirnom omotu neku pornografiju. 

Nedopustivo zlo je izravno širiti zlo, što znači raditi u tvrtkama ili društvima koje se bave širenjem nemorala.

Nemoralno je recimo biti zaposlen u strankama koje u svom programu šire nekršćanske ideje.

U takvim tvrkama, društvima i strankama kršćanin ne smije raditi niti kao portir.

Ali bez sumnje sve države su postale izravni ili neizravni nositelji ili širitelji zla jer su legalizirale nemoral.

Bitka koju su trebali voditi kršćani bila je pred stoljeće i pol kad su bez velikog otpora liberali uništili kršćanske države.

Stoga će biti sve gore i gore i zaista će doći trenutak kad će svi preostali kršćani morati biti neskrupulozni ili više ne će biti kršćani.

Kad države budu onemogućavale kršćanske roditelje da odgajuju svoju djecu kršćanski, kad će zaposlenje u tvrtkama ili u državi biti uvjetovano prihvaćanjem sodomitskog braka i ostalih nastranosti i kad svi državljani budu prisiljeni prihvatiti nemoralne zakone i deklaracije i slično tome, onda će kršćani imati samo jedan put do spasenja - mučeništvo.

Zrno i zid

Ovaj tekst nadovezuje se na jedan drugi od ovog bloga na kojem sam objasnio zašto stvoreni svijet što ga modernim riječnikom zovemo svemirom ili univerzumom mora biti ograničen.
Ukratko, sve što je stvoreno mora imati granice, jer ako ih nema, onda je beskonačno, onda je to Bog, i onda to nije stvorenje.
Moderne teorije temeljene na Velikom Prasku evidentno imaju za posljedicu konačan svemir koji se širi iz prvobitne točke izmišljene prvobitne eksplozije ničeg u nešto, ali da bi odbacili ideju konačnosti odnosno granice, dana je slika svemira kao površina balona koji se napuhuje i tako se sve više udaljavaju međusobno svemirska tijela, ali opet ne postoje granice jer nitko ne može putovati nikamo ako to nije po površini napuhanog balona.
To je dakle trik kako bi se postiglo da su sve ovce na broju i da je vuk sit.
Ovce mogu putovati kamo hoće i ne će naići na zid, a vuk ateist je sit budući je svemir tobož beskonačan.
Zašto ta ideja kako svemir mora biti beskonačan to jest bez granica?
Jer time se  stvorenje lažno čini Bogom, a svemir ili kako neki kažu priroda je naizgled idealan bog zato što nema moralnih zapovijedi, zato što ne osuđuje požude i grijeh.
Stoga zabluda o beskonačnosti svemira ima svoje dublje korijene u istočnom grijehu, u ropstvu čovjeka Sotoni preko požuda.
Ali što je s beskonačnosti u suprotnom smjeru, u beskonačnosti prema unutra, u beskonačnosti prema sve manjem i manjem?
U filozofiji prirode imamo dvije grčko-poganske škole koje se dalje dijele, ali u osnovi su to atomistička škola i Aristotelova ideja o neprekidnosti materije.
Kao kršćani, uvijek moramo biti skeptični prema nauci pogana i staviti ih pod lupu Božje objave. 
Atomisti poput Demokrita držali su da oduvijek postoje praznine i atomi, promjene koje vidimo su po njima promjene uzrokovane novim razmještajem atoma u prostoru.
Atomi su nedjeljivi i osnovna građa prirode.
Praznine su nužne inače se atomi ne bi mogli micati i stvarati nove strukture ili micati te strukture kroz prostor.
Aristotel je pak naučavao kako ne postoje atomi, kako je materija beskonačno djeljiva, kako nije zrnasta, kako nema konačne 'sitnoće' ispod koje se ne može naći ništa sitnije, nego uvijek postoji nešto manje od tog što držimo najmanjim.
Aristotelov učitelj Platon je bio atomist, samo 'idealnog' tipa.
On nije vjerovao kako postoje atomi kao materijalna tijela, nego postoji ideja o atomima koja je u sferi matematike odnosno geometrije. 
Atom je po toj zabludi trokut od kojeg se sastavljanjem može dobiti kocka, tetraedar, oktaedar ... koji su ideje što se materijaliziraju u nama vidljivom materijalnom svijetu. 
Ne smijemo dovesti se u zabludi pa pomisliti kako je Platonov idealizam put prema Bogu, jer taj put vodi u magiju, traganje za skrivenim znanjem o tom svijetu ideja koji je superioran materijalnom svijetu i koji je stvaran, a materijalni je samo blijeda slika idealnog svijeta (sjetimo se priče o Platonovoj pećini).
Oni koji se bave s grafičkim programiranjem znaju kako je temelj računalnog prikaza na ekranu trokut, to je dakle analogija s Platonovom idejom atomizma.
Kroz povijest zapadne civilizacije naizmjenično su se prihvaćale i odbacivale ideje atomizma, bile one materijalističkog Demokritovog tipa ili idealnog Platonovog, i ideje beskonačne djeljivosti materije Aristotela.
Parafrazirajući Marksa možemo reći, ne radi se o tome dal je materija beskonačno dijeljiva ili nije, nego se radi o tome da odbacimo sve filozofije koje ne počivaju na Božjoj objavi kao istini koja nam je dana da bi razumijeli svijet oko sebe i u nama kako bismo postigli cilj zbog čega smo stvoreni.
Što je dakle istina - postoje li atomi - nedjeljive čestice ili ne postoje?
Kako ne postoji beskonačnost prema vani, tako ne postoji niti beskonačnost prema unutra, jer samo Bog je beskonačan.
Aristotel je bio sigurno u krivu kao što je bio i u ideji kako je materija beskonačna i nestvorena i koja paralelno egzistira s Bogom.
Doista je bila zabluda skolastika što su Aristotela uzeli kao autoriteta.
A pitanje tih temeljnih 'božjih čestica' jesu li one sve iste to jest postoji samo mnoštvo istih atoma (nije važno dal tu nedjeljivu česticu-atom definirali kao skup protona, neutrona i elektrona ili to definirali s tzv. Higgsovim bosonom što još nazivaju 'božjom česticom'), ili je Bog stvorio nekoliko vrsta najsitnijih čestica, sve je to de facto bavljenje s magijom, alkemijom i sigurnim putem da se Sotona ubaci u spoznaju ljudske znanosti kako je to već bilo kod neoplatonista i u spoznanju elektromagnetizma kao temelju druge Zvijeri iz Otkrivenja o čemu sam prethodno pisao.
Po mojem sudu potraga za 'božjom česticom' jednaka je želji da se okusi zabranjeni plod sa stabla spoznaje dobra i zla odnosno to je ideja da oni koji spoznaju 'božju česticu' dobiju znanje koje će im dati moć biti bogovima.
Biti će samo još veći robovi Sotone, ali budući da u tim potragama sudjeluje većina država onda će poplava demonizma, ako već i nije, biti obilata, ili onakva kakva je opisana u Otkrivenju za posljednja vremena.
Organizacija CERN je službeno promatrač u UN, ali mogli bismo reći promatrač s posebnim statusom i ulogom.
Organizaciju čine zemlje zapadne i istočne Europe s ciljem nuklearnih istraživanja, čitaj traganja za Božjim tajnama.
CERN je utemeljen još 1954. i ako čitate ovaj blog onda je dobro znati kako je web (mreža svih računalnih mreža) pokrenut baš od te organizacije 1990., a 1993. se je otvorio i za 'neznanstvenike' to jest vas i mene.
U mreži smo dakle zahvaljujući organizaciji koja ima ovaj logo:

I koja ima u svojem sjedištu u Švicarskoj kip poganskog hinduskog boga uništenja Shivu:

Logo ima koliko vidim šestice u sebi.
Navodno nuklearni akcelerator CERN-a koji je u Švicarskoj i najveći je u svijetu troši električnu energiju kao neke manje države (vjerojatno su i elektromreže europskih država umrežene kako bi se između ostalog lakše opskrbljivalo energijom takve enormne potrošače).
Nisam još čuo da je i jedan političar javno postavio pitanje u sabornicama diljem Europe zašto njihove države daju toliko mnogo novaca poreznih obveznika za CERN odnosno koji je cilj i kakva se blagodat očekuje od rezultata rada tog projekta?
I nitko ovdje nije nevin ako se ne protivi navedenim eksperimentima koje žele 'pobožanstveniti' čovječanstvo to jest sotonsku elitu.
Sv.Pavao je napisao Solunjanima u petom poglavlju poslanice:

Dok još budu govorili: "Mir i sigurnost", zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.

Možemo reći i dok bude čovječanstvo očekivalo blagodati koje će im donijeti znanost i tehnologija pogotovo putem projekata tipa CERN, zadesiti će ih iznenadna propast i grozota vlasti demona.
Jer da postoji mogućnost da stvorenja spoznaju Božje tajne i tako postanu jednaki Bogu, Sotona i demoni odavno bi izbacili Boga s Neba ili bi postali stvoriteljima koji stvaraju svoje svijetove ex nihilo.
Nema nikakve nepravde što je Bog dopustio da Adam i Eva zajedno s njihovim potomcima postanu robovi Sotone.
Htjeti biti Bogom znači željeti smrt pravom Bogom bez obzira što je to tek pusta i neostvariva želja.
Dakle, isto tako vlast i grozota vlasti demona nad ljudima biti će kao nikad u povijesti i veličinom i kakvoćom jer gotovo svi ljudi implicitno ili eksplicitno stoje iza ideje i želje otkrivanja nedostupnih Božjih tajni. 
Mudri ljudi ne trebaju ići u ekspediciju u kojoj će doći do neprobojnog zida, jer mudri ljudi znaju da su konačna stvorenja koji moraju negdje imati među koju ne mogu prijeći.
Štoviše, takva putovanja imaju u sebi skrivenu želju da granica nema, da ne postoji zid kojeg se ne može preskočiti ili razrušiti, to jest da su beskonačni poput Boga.
S druge strane isti ljudi žele doći do zrna materijalnog stvaranja jer misle da će onda moći slagati zrna kako im se prohtje i tako se igrati Boga ili rušiti pravog Boga.
Stoga nije čudno da CERN ima skulpturu indijskog boga uništavanja.
Morat ćemo se dragi čitatelju odijeliti od svih organizacija i projekata edenskog tipa ako ne želimo dočekati našeg Gospodina Isusa Krista pod sjenom laži Sotone.
 

Zvijer koja je izašla iz zemlje

Iz Otkrivenja 13 poglavlje:

I vidjeh: druga jedna Zvijer uzlazi iz zemlje, ima dva roga poput jaganjca, a govori kao Zmaj.
Vrši svu vlast one prve Zvijeri, u njenoj nazočnosti. Prisiljava zemlju i sve pozemljare da se poklone prvoj Zvijeri kojoj ono zacijeli smrtna rana.
Čini znamenja velika: i oganj spušta s neba na zemlju naočigled ljudi.
Tako zavodi pozemljare znamenjima koja joj je dano činiti u nazočnosti Zvijeri: svjetuje pozemljarima da načine kip Zvijeri koja bijaše udarena mačem, ali preživje.
I dano joj je udahnuti život kipu Zvijeri te kip Zvijeri progovori i poubija sve koji se god ne klanjaju kipu Zvijeri.
Ona postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo,
i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina.
U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest.

Prva zvijer sa sedam glava i deset rogova izašla je iz mora.
Ako mislite da nam ovdje Bog otkriva kako u morskim dubinama postoji neko takvo čudovište, ili da će ljudi stvoriti genetskim promjenama prvu zvijer Apokalipse, onda ste zalutali na ovaj blog.
Prva zvijer simbolizira ljudska carstva koja se bore protiv Boga i Njegovih izabranika.
To su redom Egipat, Asirija, Babilon, Perzija, Grčka, Rim i Velika Britanija odnosno britansko carstvo koje je prostorno bilo najveće u povijesti.
U tome će se složiti mnogi protestanti iako to što su protestanti moraju prvenstveno biti zahvalni posljednjoj glavi prve zvijeri.
Bog nam otkriva kako sila, vlast i prijestolje prve Zvijeri dolazi od Zmaja, a Zmaj je Sotona.
Možda će se netko upitati nije li to u koliziji s naukom iz iste Biblije kako svaka vlast dolazi od Boga te da kršćani trebaju biti poslušni vlasti?
Ne, nema kontradiktornosti jer Bog je Istina ili kako kaže Biblija to jest sv.Pavao Rimljanima - neka Bog bude istinit, a svaki čovjek lažac.
Zvijer dakle je imala i ima vlast na Zemlji zato što je Bog dopustio, budući da je to u Njegovom vječnom naumu, da Sotona preko svojih ljudskih pomagača i utjecaja na sve ljude koja ima po istočnom grijehu, formira kroz ljudsku povijest velika carstva koja se bore protiv Boga.
Kako sam više puta pisao to je učinio zato da bi se Njegovi izabranici posvetili u borbi protiv Zvijeri odnosno Zmaja.
I dok su ta carstva fizički pobjeđivala i usmrćivala Božje svece, isti su zbog svoje odanosti Bogu sve do smrti, dobijali vječnu nebesku krunu slave od Boga.
Dakle zbog tih neprocjenjivih vječnih kruna Zmaj je dobio privremenu vlast nad Zemljom koju je dalje dao prvoj Zvijeri.
Ali kršćani ne smiju biti buntovnici bez razloga to jest revolucionari.
Kršćani trebaju biti poslušni vlasti i zakonima Zvijeri sve dok poslušnost tim zakonima ne bi bila u kršenju Božjih zapovijedi.
Primjerice liječnik nema opravdanja što vrši abortus kojeg je legalizirala država.
Učitelji nemaju opravdanja ako djecu uče spolnom i inom nemoralu budući se isto nalazi u školskim programima koje je pečatirala Zvijer.
U takvim slučajevima neizbježan je sukob kršćana i Zvijeri, a kršćani ne smiju biti malodušni u toj borbi jer nam je otkriveno kako Zvijer nadvladava svece, a Isus je poručio neka se radujemo u tom trenutku jer velika nam je plaća na Nebu dok svjedočimo za Istinu po cijenu svojeg života.
Drugim riječima Zvijer postoji i ima vlast samo radi tih presudnih trenutaka stjecanja nebeske krune.
Vratimo se na početak teksta, na činjenicu da prva Zvijer izlazi iz mora, a druga Zvijer iz zemlje.
More simbolizira narode, protubožja carstva su proizašla iz naroda, bilo to Egipćani, Asirci, Babilonci, Perzijanci i Medijci, Grci, Rimljani ili Englezi.
Kad sam već spomenuo posljednje onda je britansko carstvo sa svojom judeomasonerijom i njegov 'drugi rog' SAD glavni krivac što se je zabluda kako vlast proizlazi iz naroda raširila svijetom.
Vlast dolazi od Boga koji je svemoguć i kojem se nitko od stvorenja ne može suprostaviti. 
Bezumno je dakle vjerovati kako netko može imati vlast a da Bog ne želi da isti ima vlast na bilo kojem području.
Kako napisah Bog je privremeno Zmaju dao vlast na Zemlji, a ovaj je vlast dao Zvijeri što u konačnici znači kako vlast Zvijeri neizravno dolazi od Boga.
Zmaj ima vlast nad ljudima zbog istočnog grijeha, ali da bi još više ih potaknuo na oholost i pobunu protiv Boga, onda im je usadio zabludu kako su potpuno slobodni, kako oni po sebi imaju vlast koju onda predaju na demokratskim izborima nekom tko će vladati u državi.
I sada dolazimo do druge Zvijeri Apokalipse koja izlazi iz zemlje, ne iz mora.
Tko danas može dobiti izbore i vlast ako ga nema nigdje u modernim sredstvima javnog priopćavanja?
Nitko.
Tko danas ima vlast koja je jača od vlasti onih koji su dobili izbore?
Onaj tko ima vlast nad medijima.
Mediji odnosno pripadajuća tehnologija su druga Zvijer Otkrivenja.
Oni nisu proizašli iz naroda-mora, nego iz tehnologije-zemlje.
Prenošenje zvuka i slike na daljinu i to milijunima ljudi istovremeno je moć kojoj nema premca u modernom društvu.
Zato što su ljudi poput noćnih leptira koji su opčinjeni sa umjetnim svjetlom u noći i prema kojem lete sve dok ne sprže svoja krila.
To nije pravo svjetlo, to je vatra koja isijava svjetlo.
Ljudi su u proteklih sto godina i malo duže postali dragovoljni robovi druge Zvijeri koju slušaju i poslušaju dok im govori kako se trebaju klanjati prvoj Zvijeri, a time neizravno Zmaju koji je stvorio drugu Zvijer iz zemlje.
Od početka bloga pišem kako je moderna tehnologija 'čudesni dar Pakla'.
Sve donedavno nisam bio svjestan kako je taj 'dar' bio naveden u Otkrivenju  kao druga Zvijer.
Druga Zvijer nije samo tehnologija slike i zvuka, to je sva moderna tehnologija koja ovisi o elektromagnetizmu - svjetlosti.
Lucifer znači lučonoša, onaj koji nosi svjetlost.
Ali to nije ona prava Svjetlost koja proizlazi od Boga i za koju možemo reći da je nestvorena jer prema sv.Pismu Isus Krist je novo i vječno Sunce koje će svjetliti svecima i anđelima u nebeskom Jeruzalemu.
Nestvoreno Svjetlo nema kraja ni početka, Ono je neiscrpno, Ono ispunjava duše svetaca.
Umjetno svjetlo je ono svjetlo koje na kraju sprži krila onih koji prema njemu lete.
Sv.Ivan Evanđelista piše kako druga Zvijer savjetuje pozemljarima da načine kip prve Zvijeri koja bijaše udarena mačem, ali preživje.
Po mojem mnijenju radi se o tome da je britansko carstvo - sedmi rog prve Zvijeri bilo smrtno ranjeno nakon prvog, a posebno drugog velerata kad se je de facto to carstvo uništilo.
Nije li s primjenom moderne tehnologije kroz vidove filma, pop glazbe, pokretnih slika i zvuka, interneta i internetskog poslovanja i širenja pornografije i nemorala to carstvo ponovno oživjelo?
Engleski jezik nikad nije bio rašireniji nego u naše vrijeme i to opet zahvaljujući modernoj tehnologiji koja k tome širi perverzije i nemoral svijetom brzinom svjetlosti jer upravo koristi tehnologiju svjetlosti.
Što je to onda žig s imenom Zvijeri s tri šestice?
Najvjerojatnije se radi opet o sredstvu moderne tehnologije i proizvodnje koje koristi računala za prepoznavanje proizvoda, ali sve više i ljudi i koje se može 'odgonetnuti' u bar kodovima.
Naime bar kod započinje s širinom koja znači broj šest, iza kojeg dolazi šifra zemlje proizvođača i samog proizvođača, zatim dolazi opet šestica nakon koje dolaze drugi podaci o proizvodu, te na kraju opet šestica kao znak završetka bar koda.
Ali taj žig Zvijeri ne mora biti samo vizualan, on može emitirati identifikacijski signal preko elektromagnetskih valova.
Većina modernih zemalja prve Zvijeri već su propisali da se stoka mora identificirati sa žigom Zvijeri, govedima se primjerice obično stavlja takav pasivni (jer ne treba izvor energije) uređaj na uho.
Također svi ljudi već imaju svoje identifikacijske brojeve koje traži moderna tehnologija (druga Zvijer), mediji nas polako uvode u vrijeme kad će ljudi imati u sebi ugrađene pasivne elektromagnetske uređaje za identifikaciju kao stoka.
Ta ne želite valjda biti žrtvom informatičkog razbojstva krađe identiteta?
Druga Zvijer vam nudi rješenje u obliku žiga Zvijeri.
Zasad samo nudi, poslije će svi biti prisiljeni, a oni koji se budu odupirali već će unaprijed biti prikazani u medijima kao teroristi i zločinci koji zbog svojih zlih namjera žele sakriti svoj identitet odnosno ne primiti žig Zvijeri.
Nadalje sv.Ivan nam piše kako druga Zvijer čini znamenja velika, kako i oganj spušta s neba na zemlju naočigled ljudi.
Nisu li već milijuni ljudi ubijeni zahvaljujući tehnologiji koja omogućuje bacanje raznih bombi i raketa koji izgledaju kao vatra koja s neba pada na zemlju?
Ima li koji narod koji se ne želi klanjati Zvijeri koja je umrla, a ponovno oživjela u vidu novog svjetskog poretka, taj će biti suočen s primanjem vatre s neba i uništen (imamo primjer Libije).
Moramo biti duboko svijesni kako kršćani ne mogu uništiti Zvijer jer nju će uništiti Isus Krist kad drugi put dođe u slavi.
Tim više što živimo u vremenima u kojima se može ustvrditi da je ostala na Zemlji samo šačica kršćana koji nisu robovi ni prve ni druge Zvijeri.
Nažalost, mnogi koji se nazivaju kršćanima ne žele vidjeti istinu kako je moderna tehnologija temelj sadašnjeg zlog stanja svijeta koji prelazi opačine Sodome i predpotopne Zemlje.
Oni doista liče noćnim leptirima uživajući dvojbene blagodati tehnologije i modernog društva a da nisu svjesni kako su im, ili će im, izgorila krila za let prema pravoj Svjetlosti, prema našem Gospodinu Isusu Kristu.
Ne odijeliti se od ovakvog svijeta znači imati žig Zvijeri.
Bog će se pobrinuti za one koji Ga slijede ne obazirujući se na zemaljske poteškoće i tjeskobe.
Kako sam napisao u prethodnom tekstu, moramo biti spremni na orlovske letove.
 








 

Smokva i orlovi

U sv.Pismu smokva je treće drvo koje se spominje imenom.
Prva dva su drvo spoznaje dobra i zla, i drvo života.
Kad su spoznali svoju golotinju Adam i Eva stavili su na svoje intimne dijelove tijela smokvin list.
Međutim, smokva je u Bibliji i simbol Izraela.
U Sucima 9:11 se smokva spominje u slijedećem redku:

Odgovori im smokva: 'Zar da se odreknem slatkoće i krasnoga ploda svog da bih vladala nad drugim drvećem?'

Farizeji su se odrekli Isusa Krista jer nisu u Njemu vidjeli kralja koji će ih učiniti vladarima nad drugim narodima.
Ako postoji danas jedan narod koji vlada nad drugima onda je to židovski narod.

U  Pjesmi nad pjesmama 2:13 spominje se također smokva:

Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi.

U toj biblijskoj knjizi opisana je ljubavna drama između Boga i čovjeka.
Bog je aktivan i opisan je kao zaručnik, čovjekova duša je pasivna i opisana je kao zaručnica.
Međutim osim slike pojedinačne sudbine čovjeka s Bogom, pjesma se može tumačiti i kao odnos Boga s Njegovim izabranicima kao cjelinom.
Slika zaručnice je slika Božjih izabranika.
Ne kaže li nam taj redak - kad smokva izbaci prve plodove onda izabranici Božji dolaze kod Boga?

U Evanđelju je opisan događaj pred Isusovu Muku kad je On prokleo smokvu koja nije imala ploda. 
Čitamo u Mateju 21:19

Ugleda smokvu kraj puta i priđe k njoj, ali ne nađe na njoj ništa osim lišća pa joj kaže: "Ne bilo više ploda s tebe dovijeka!" I smokva umah usahnu.

Ta jalova smokva slika je židova koji nisu prihvatili obećanog Mesiju.
Proklestvo židova zbog bogoubojstva obistinilo se je za vrijeme istog naraštaja kad su Rimljani 70-te uništili Jeruzalem i Hram.
Od Hrama nije ostao kamen na kamenu, a pokraj bivšeg Hrama Rimljani su izgradili tvrđavu Antoniju pred čijim zidom (a to nije zid Hrama) suvremeni farizeji i političari svijeta koji su im sluge, plaču, diraju zid rimske tvrđave kao da im je to neka draga osoba i rade pokrete slične kopulaciji. 
Nije li to prava slika lažne demonske religije ovog svijeta:

Sudbina nevjernog Jeruzalema i starog Izraela opisana je još u recima proroka Jeremije 8:13

Htjedoh u berbu k njima - riječ je Jahvina - a ono ni grozda na trsu, ni smokve na smokvi; čak je i lišće uvelo. Zato ih predah onima što prolaze kraj njih.

U Mateju 24 poglavlju čitamo kako su apostoli pitali Isusa o jeruzalemskom Hramu, a On je opisao rušenje Hrama i to isprepleo s krajem svijeta i sudnjim danom.
Rušenje Jeruzalema i Hrama te grozni pokolj židova koji je bio neopisivo veći nego što su nas učili o drugom veleratu, slika je svršetka ovog svijeta i vremena.
Isus navodi apostolima koji će znakovi pratiti ta dva događaja, ali opet nam daje sliku smokve:

"A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto.
Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!"

Što je to blizu?
Znak Sina čovječjeg na nebu i skupljanje svih ljudi za suđenje svijetu.
Ovo pišem zato što mi je palo na pamet kako se spomenuta Isusova slika smokve koja je omekšala i lišće potjerala radi o događaju kojeg naviješta sv.Pavao i zbog kojeg se na sv.Misi najprije misal nalazi s desne židovske strane oltara, zatim ga se premiješta na lijevu pogansku stranu, da bi ga se na kraju Mise vratilo opet na desnu stranu oltara.
Radi se dakle o slici obraćenja židova na kršćanstvo u posljednjim vremenima, kad će im, kao što se moli za Veliki Petak, pasti veo s očiju i vidjeti će Onog kojeg su proboli.
Znamo da postoje već nekoliko desetljeća tzv. mesijanski židovi koji usnama prihvaćaju Isusa Krista, ali ne i Njegovo tijelo, to jest Crkvu.
To zasigurno nisu kršćani niti oni koji prihvaćaju pravog Isusa Krista, kao što niti protestanti se ne mogu zvati kršćanima.
Ali moguće je to tumačiti kako je grana smokve omekšala te da je blizu vrijeme kad će Crkva imati kao u prvim vremenima većinu članova židovskog podrijetla.
Ti budući posljednji kršćani morati će prihvatiti sve dogme i nezabludivi nauk kojeg je Duh Sveti objavio po Crkvi.
Morati će prihvatiti Isusovu instituciju sv.Petra kao stijene na kojoj je sagradio svoju Crkvu, morati će prihvatiti papinstvo iako najvjerojatnije više živućih papa ne će biti.
Iz istog Matejevog poglavlja je i ovaj redak:

"Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi."

Više se ne možemo skupljati oko pape jer ga nema.
Strvina ovdje označava meso prema kojem lete orlovi, ustvari lešinari.
Orlovi lete visoko i daleko dok ne nađu meso.
Vjerojatno se pod mesom misli na sv.Euharistiju.
To nije pričešćivanje kod najbliže novoredne crkve, jer orlovi lete daleko.
Mislim da je u toj slici opisana trenutna situacija kad kršćani moraju stotine km putovati da bi došli do prave Mise.
Ako ne budemo letjeli kao orlovi, onda ne ćemo biti Kristovi.
A Gospodin je blizu, na vratima.
Letimo prema Njemu!

Goli ručak, štakori i Bergoglio

Priznajem nisam pročitao roman W.Burroughsa "Goli ručak" niti sam gledao film koji je snimljen po istom romanu.
Otprilike znam o čemu se radi u romanu i tko je autor.
U normalnim vremenima taj roman ne bi bio izdan, a autor ne bi bio uvršten u književnike.
Zbrčkani svijet narkomana to jest pakao kojeg su sami izabrali ne može se opisati u nekom književnom djelu a da nema u tom djelu neprikrivene i jasne osude tog istog svijeta.
Dakle, roman o paklu droge i fantazijama koje ista izaziva mora imati moralnu crtu kao i svaka umjetnost.
U suprotnom takva 'književnost' propagira zlo, a to je u naravnom društvu, kojeg više nema, nedopustivo.
U naravnom društvu, pogotovo ako je to društvo ujedno i kršćansko, nezamislivo je također da u hramu Božjem, u crkvi, netko objeduje.
Doduše ako je taj netko miš, recimo poznati crkveni miš, onda kad isti jede u crkvi to nije lijepo, ali nije ni skandalozno.
Jer miš ne zna što je crkva niti zna za pojmove, pa ni za pojam skandala.
Sablažnjivo i blasfemično je dakle kad ljudi objeduju u crkvi.
Ne znam više točno je li to bilo u španjolskom ili meksičkom ratu, ali postoji fotografija u kojoj neprijatelji Crkve, nakon što su uništili sve što im se je činilo svetim da treba uništiti u jednoj crkvi, su napravili pijanku i prežderavanje u crkvi i onda su se ponosno fotografirali.
Kako tu fotografiju više ne mogu naći, našao sam jednu drugu, suvremenu:

Kad bi to barem bili crkveni miševi na fotografiji!
(iz prijezira što rade u crkvi u daljem tekstu ću ih nazivati štakorima)
I kad bi to barem bili narkomani iz 'golog ručka' koji imaju barem (polu)opravdanje da brkaju stvarnost i fantaziju uzrokovanu drogom.
Jer to su kudikamo opasnije štetočine, a na čelu, a ovdje na sredini stola bolonjske katedrale, je 'papa' novoredne sekte Bergoglio.
Više teksta i fotografija o tom recentnom događaju možete pročitati i vidjeti ovdje. 
Doduše dati ću još jednu fotografiju da vidite kako su fantazije iz 'golog ručka' mačji kašalj za ove 'crkvene miševe':

Vidimo da se je napunila katedrala s drugim miševima koji su tamo došli kako bi gledali izabrane miševe koji imaju goli ručak na stolu ispred oltarske ograde.
Kako je poznato da Bergoglio voli tango, znate onaj ples koji je nastao u argentinskim javnim kućama u kojem plesači naglim pokretima okreću glavu od drugog plesača kojem smrdi iz usta, te da je jednom već dokumentirano da se je nakon njegove 'mise' plesao tango pred oltarom, onda me čudi da nisu miševi i mišice, štakori i štakorčice, poslije golog ručka zaplesali tango.

I ne trebate biti bijesni toliko da spremate bič i želite prevrtati ovaj stol, a štakore istjerati.
Jer ipak u ovoj otetoj katedrali od prave Crkve, više nema Presvetog već pola stoljeća kao i u svim otetim crkvama.
Na novorednim misama se ne događa pretvorba, i više nema svećenika i biskupa jer su izmjenili i najvjerojatnije izgubili svete sakramente svećeničkog reda.
Glavni štakor nije ni papa, ni biskup, ni svećenik.
Jer je zaređen po novom nevaljalom obredu.
Jel još uvijek idete na Mise koje su u zajedništvu s tim čovjekom bezakonja?