srijeda, 30. studenoga 2016.

Smedley Butler, rat i raketarenje

Smedley Butler je bio jedan od najboljih i najodlikovanijih američkih vojnika koji je 33 godine bio američki marinac prošavši mnoge ratove od dočasnika do generala. 
Živio je u drugoj polovici 19 st. i prvoj polovici 20.st., što znači da je bio aktivnim sudionikom podizanja SAD na razinu Velike Britanije to jest velesila koje ratuju diljem kruga Zemaljskog radi svojih interesa.


Nakon umirovljenja uključio se je u politički život u SAD.
Tu nije briljirao kao u vojnoj karijeri, i uskoro je postao blizak socijalistima i 'antifašistima' odnosno postao je veliki protivnik ratova.
U tom cilju napisao je knjižicu-pamflet "War Is a Racket" koju bismo mogli prevesti "Rat je raketarenje".  
"Raketarenje" nije hrvatska riječ, ali je ovdje stavljena zato što ta riječ asocira na organizirani kriminal kojeg obično povezujemo sa sicilijanskom kriminalom organizacijom - mafijom.
Raketarenje je iznuđivanje novaca ili bilo kakve druge materijalne ili nematerijane koristi od ljudi (a na višoj razini država ili naroda) kojih se na to prisiljava prijetnjama, zastrašivanjem i konačnici s nasiljem ako planirane žrtve iznuđivanja ne uzmu ovo prethodno zaozbiljno.
Drugim riječima, banditi-mafijaši uzimaju od ljudi 'porez za zaštitu' - plati nam zaštitu od nasilja koje ćemo nad tobom izvršiti ako nam 'porez' ne platiš.
Mnoge 'zaštitarske tvrtke' su samo legalna ispostava kriminalaca, kao što su i mnoge velesile samo organizirani kriminal na svjetskoj sceni.
Prva dva rata koje je SAD vodio nakon neovisnosti od Velike Britanije su ratovi protiv sjevernoafričkih muhamedanskih pirata koji su tražili od SAD-a i drugih država da im plaćaju danak ili porez za zaštitu ako žele da oni ne napadaju njihove brodove dok plove Sredozemljem. 
SAD to nije želio i zato su išli u rat protiv pirata nakon kojeg više nisu trebali plaćati raketarenje.
To je bilo početkom 19.st., ali u drugoj polovini istog stoljeća SAD je od žrtve raketarenja postao raketaš koji je tako preuzeo španjolske kolonije na Atlantiku i Pacifiku, koji je ratovao u Kini protiv kineskih nacionalista koji su se htjeli osloboditi stranih raketara (bokserski ustanak) i u kojima je Smedley Butler kao američki marinac sudjelovao. 
Na wikipediji na koju sam dao poveznicu na početku teksta možete pročitati o mnoštvu ratova, bitaka u kojima je on sudjelovao i zbog čega je dobio najviša američka ratna odlikovanja.
Očito nešto se je prelomilo u njemu nakon umirovljenja pa je postao pacifistom koji je napisao knjigu kako je služio kao oruđe raketarima, odnosno kako su američki ratovi, osim onog za neovisnost i građanskog, bili u korist ratnih profitera, banaka, trgovaca i ratne industrije, a na štetu drugih ljudi širem svijeta, pa i na štetu samih vojnika koje raketari šalju kao kaznu ili prijetnju.
Zanimljivo je kako S.Butler piše kako u to vrijeme američka ratna mornarica izaziva Japan s pomorskom blokadom, to jest ponaša se kao gangster koji vrši nasilje nad jednom državom dok ne dobije ustupke od te države (a ustupak koji se je tražio od Japana je da sile Antante uključujući SAD trebaju biti jedini gospodari Kine, nema se tu što Japan uključivati u njihovo gospodstvo nad Kinom). 
To vam, ako niste dosad znali, može dati malo drugačiju sliku od one iz holivudskih filmova i politički korektne histografije o dobrim SAD i zlom Japanu koji je iz čista mira i kukavički napao Pearl Harbour.
Rat kao konačna faza raketarenja vjerojatno je stara kao i čovječanstvo.
Sjetimo se kako su nas u školi učili o hrabrim Neretljanima ili o našem knezu Domagoju kojeg su Mlečani nazivali 'najgorim knezom Hrvata' i koji su se bavili  s istim zanatom kao današnji somalijski gusari ili sjevernoafrički u 19.st.
Što je to nego raketarenje? 
Plati nam godišnji danak za prolaz kroz Jadran, ili ćemo ti napadati brodove i pljačkati ih, a mornare prodavati kao robove.
Može li se reći kako je onda svaki kralj ili knez samo najjači raketar koji onda cijelom svojem kraljevstvu naplaćuje zaštitu kroz vid poreza?
Nipošto. 
Jer pravi kralj je, u suprotnosti što tvrdi prosvjetiteljska historiografija, otac naroda ili vođa naroda koji narod vodi i koji je spreman položiti svoj život radi svog naroda. 
Kralj u većini slučajeva potječe od naroda kao što je kralj David bio Izraelac koji je poveo svoj narod u borbi protiv Filistejaca.
Zemaljska vlast uvijek postoji, samo je pitanje hoće li biti od naroda za narod, od naroda za osobnu korist, od drugog naroda za dobro naroda ili od drugog naroda za zlo.
Prva vlast su narodni kraljevi koje praktično narod izabere za svojeg vođu i čija djeca dobijaju nasljedstvom istu priviligiju i obvezu. 
Najpoznatiji primjer kojeg sam spomenuo je kralj David.
Kao što je otac spreman dati život radi svoje djece, tako je i pravi kralj spreman dati svoj život radi dobra naroda nad kojim kraljuje.
Druga zemaljska vlast je poput kumova mafije koji se ne osjećaju istinskim pripadnicima naroda, nego imaju svoj klan-mafiju-stranku preko koje vladaju nad narodom kako bi zadovoljili tako svoju požudu za moći i najčešće hedonizam koji se može realizirati preko velikih prihoda koje se dobijaju raketarenjem, što su u ovom slučaju porezi države. 
U ove 'mafijaše' spadaju gotovo svi pripadnici političkih stranaka u demokratskoj državi i kojima je prvenstveno cilj zadobiti vlast i pripadajuće prihode države kako bi se najprije zadovoljila vrhuška stranke-mafije, zatim ostali pripadnici stranke i na kraju što ostane.
Treća vlast su pravedni kraljevi koji ne potječu od naroda, ali su spremni služiti narodu kao narodni kraljevi. 
Hrvati su nakon narodne loze kraljeva imali kraljeve strane krvi i mnogi od njih su bili dobri kraljevi spremni da daju život za narod nad kojim kraljuju.
Četvrti su loša kombinacija drugih i trećih, stranci koji su paraziti na tijelu jednog naroda i koji obnašaju vrhovnu vlast.
Dakle ono što razlikuje dobre vladare od loših ili zlih je spremnost da se vladar žrtvuje, uključujući cijenu vlastitog života, u korist ili radi pravog dobra svojih podanika.
Pri tome dobar vladar je spreman, kao i dobri otac, biti privremeno nepopularan ili omrznut u narodu, ako je to radi dobra kojeg taj narod ne može prepoznati kao što dijete često trenutno ne vidi dobro na koje ga otac navodi.
A koje je to dobro ako ne potječe od apsolutnog dobra kojeg zovemo Bogom?
Stoga su razumni ljudi prošlih stoljeća znali i vjerovali kako pravi kralj ne može biti robom trenutnih hireva naroda, i kako dobri kralj ne može biti apsolut kakvi su bili prosvjetiteljski kraljevi modernog vijeka, nego mora biti podanik ili sluga Kristov. 
Pravi zemaljski kralj se smatra najprije vazalom Krista i Crkve, a tek onda kraljem svojih podanika. 
I to daje sigurnost narodu-podanicima kako kralj ne će postati zlim tiraninom koji ne vidi nikog iznad sebe i svojih uskogrudnih zemaljskih ciljeva ili požuda.
Stoga se možemo vratiti našem knezu Domagoju kojeg je narod slijedio iako je to značilo slijediti ga u gusarenju. 
Trenutačna korist je bila vidljiva - opljačkano bogatstvo mletačkih brodova ili danak koji su plaćali Mlečani da ne bi bili opljačkani i koji nije sigurno samo knez koristio nego se dijelio i podanicima.
Međutim, nema dobra niti blagoslova od gusarenja ili bilo kojeg na nepravdi i zlu stečenog bogatstva. Zlo uvijek gubi, pitanje je samo vremena kad će ga dobro nadvladati i kad će ga pravda kazniti.
Smedley Butler je u krivu kad kaže kako su jedini korist od ratova ili američkog raketarenja imali samo bankari, trgovci i industrijalci, jer materijalnu korist imao je i on kao profesionalni vojnik raketarenja, ali i onaj radnik u tvornici industrijalaca koji je dobio veću plaću i bolji standard jer je živio i radio u državi koja raketarenjem i ratovima izvlači korist iz čitavog svijeta.
Svi državljani SAD imaju neizravne koristi što je dolar svjetski novac za kojeg se prodaje nafta i kojeg SAD može tiskati bez pokrića u zlatu ili nekom drugom materijalnom sredstvu plaćanja i tako se pljačkaju svi ostali narodi svijeta koji su prisiljeni prodavati svoju robu i usluge za dolare.
Naravno da najviše koristi od svjetskog raketarenja i tiskanja dolara bez pokrića imaju bankari, ali se ta na nepravdi stečena dobit dijeli do posljednjeg državljanina države koja se bavi raketarenjem, izravno ili neizravno.
Ako se zemaljska vlast bavi raketarenjem drugih država i naroda, onda i dobit, ali i zasluženu kaznu, dobit će cijeli narod koji ima takvu vlast i protiv koje se nije pobunio. 
U konačnici svi smo krivi pred Bogom i zaslužujemo vječnu kaznu.
Ako vjerujemo u Krista uistinu, onda nas je On otkupio od robovanja Sotoni, odnosno od vječne propasti.
Uistinu vjerovati u Krista znači potpuno Mu se predati kao našem Gospodinu i pravom i vječnom Kralju.
Praktično to znači da kršćani ne mogu nikako biti u izravnoj ili neizravnoj službi Sotone, odnosno raketara. Kršćanin ne može imati zemaljskog kneza ili kralja ili predsjednika vlade ili republike koji ne će biti sluga Kristov, ili koji će otvoreno negirati dobro i naravni zakon koji dolazi od Boga.
Nije dakle problem u međunarodnom raketarenju što najviše koristi imaju bankari kojima život nikad nije ugrožen u ratovima, a puno manju korist imaju drugi građani. 
Problem je u otimanju bogatstava drugih naroda putem korištenja mehanizama međunarodne trgovine (to praktično znači da se države prisljavaju da moraju skroz otvoriti granice za uvoz robe i da prestanu podržavati i privilegirati vlastite poduzetnike te dopustiti strane investicije koje znače u konačnici da stranci postaju vlasnicima gospodarstva zemlje) uz koje bezuvjetno ide prijetnja korištenjem vojne sile ili embarga, kao i u korištenju istih kako bi se drugim narodima nametnuo javni nemoral kroz vid širenja demokracije i ljudskih prava.
Iza svakog raketarenja krije se otac laži i čovjekoubojica od početka.
I kad je Al Capone raketario, ili 'dečki iz Knežije' ili naš knez Domagoj ili kad su raketarili Mlečani ili kad raketari SAD ili bilo koja druga država. 
Čim netko ne priznaje vrhovnu i stvarnu vlast Kristovu, taj se trudi biti raketarem bez obzira uspijeva li mu to ili ne.
I na koncu, nisu samo ratovi za narodno oslobođenje izuzeti od raketarenja (iako ima takvih ratova koji se mogu opisati kao 'sjaši Murta, izjaši Kurta', kad jedan narod ustane za svoju slobodu i istovremeno želi biti gospodarem nad drugim narodom), pravi pravedni ratovi su oni koji se vode bez osobne materijalne koristi ratnika, a radi pravde odnosno radi Krista. Križarski ratovi su neizmjerno pravedniji nego američki rat za nezavisnost od Velike Britanije ili za nezavisnost bilo kojeg drugog naroda. 
Američki rat se ni ne može smatrati borbom za slobodu naroda, nego više kao rat jedne kolonije protiv središnje vlasti, primjerice kao da su Rimljani iz Britanije ustali protiv vlasti Rima nad njima.
Sve moderne države, uključujući našu, ne priznaju Krista Kralja.
Kršćani nemaju niti jedan pravi razlog da bi se borili za takve nekršćanske države, čak i kad ih napadaju džihadisti. 
Ne postoji dilema birajmo između sotonista (koje razotkrivaju posljednji 'iscureni dokumenti' kao one koji su na vrhu vlasti SAD-a, ali vjerojatno i u drugim državama) i muhamedanaca.
Ne služimo niti jednima niti drugima, čekajmo vjerno Krista Kralja.





nedjelja, 27. studenoga 2016.

Carevo novo sotonističko ruho

Pred nekoliko tjedana sam pisao o sotonističkoj umjetnosti s kojom su povezani najmoćniji političari SAD-a.
Dok sam čitao o tome na engleskom, odnosno kako je brat glavnog savjetnika H.Clinton, Tony Podesta održao rođendansku proslavu, a dotični skuplja vrlo čudne 'artifakte' i podupire srpsku 'umjetnicu' M.Abramović, te kako se u emailima koji su procurili s wikileaksa odnosi prema toj 'proslavi' kao pizza party, nisam smatrao to ništa više sumnjivim osim da se radi o ljudima koji ili koketiraju sa sotonizmom ili su aktivni sotonisti.
Zato nisam ni preveo u tom tekstu da je to bila 'pizza' večera ili zabava.
U međuvremenu sam saznao da je pizza kodna riječ za djevojčicu koju pedofil spolno izrabljuje, te da je rođendanska proslava bila orgija pedofila koji su povezani sa sotonizmom i vrlo moguće s prinošenjem ljudskih žrtava.
Neslužbeni internetski mediji bruje o tome jer su iz wikileaksa procurili dokumenti kako se radi o velikom i dobro umreženom lancu sotonista i pedofila koji su najbliže povezani s vodećim političarima SAD.
Da, uključeni su i aktualni predsjednik B.Obama, H.Clinton, Soros, holivudske zvijezde i režiseronje, glazbena pop industrija ili drugim riječima takozvana ili samoprozvana elita društva.
Najindikativnije je što su pedofili iz tog društva na socijalnim mrežama stavljali fotografije i komentare koji ih bez sumnje otkrivaju.
Jesu li oni postali toliko moćni da se više i ne žele skrivati?
Službeni mediji u SAD napali su alternativne medije kako šire lažne vijesti i vrše hajku na poštene 'picajole' kojih posjećuje Obama i Clinton, a Soros daje financijsku podršku njihovim 'pizzariama', iako nitko nikada dosad nije dokazao da wikileaks pušta krivotvorene dokumente.
Po svemu sudeći ovo je najveći skandal u povijesti  SAD-a, možda uopće.
Ako se je dosad špekuliralo kako je elita povezana sa sotonizmom, a uz sotonizam uvijek idu bludne protunaravne devijacije i krvne žrtve, sad postoje o tome dokazi (ovdje je nužno potrebna prava inkvizicija da sazna istinu - još jednom se pokazuje kako bez inkvizicije društvo tone u sotonizam).
Tko zna hoće li D.Trump biti ustoličen za predsjednika u siječnju ili će prije toga izbiti nemiri i anarhija, ali ako bude ustoličen i ne obračuna se ili barem ne naredi istragu o pizajolima, onda će to biti znak kako je s njima povezan.
Mislim da dolazi vrijeme kad će kršćani morati barem započeti s građanskim neposluhom ili s otvorenom borbom protiv sotonista na vlasti, jer ovo više nije prikrivanje, ovo je otvoreno pokazivanje sotonizma ili drugim riječima zahtjev ili zapovijed da se svi ljudi poklone Zloduhu, jer krinke su skinute.
Na koncu pogledajte video u kojem će biti izneseni neki detalji koje nisam stavio u tekst.



Ima ih još.


Video koji daje kronologiju i faktografiju. Usput vidjet ćete kako je u sotonsko-pedofilskom krugu uključena još jedna srpska umjetnica, Biljana Đurđević.



Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. (Lk 12:2)

subota, 26. studenoga 2016.

Trey Gowdy

Trey Gowdy je američki političar kojeg sam zapazio prateći događanja u SAD oko posljednjih predsjedničkih izbora u kojima je kao republikanac davao podršku D.Trumpu iako je u predizborno vrijeme podržavao drugog republikanca Marca Rubia što mu je D.Trump zamjerio. 

(njegova žena Terri koja je bila druga 'Miss' Južne Karoline mogla mu je izabrati neku normalniju kravatu za fotografiranje, a vjerojatno i neku klasičniju frizuru od ove koja glumi spontanost - kao da je upravo osušio kosu ručnikom)
Međutim svoje sposobnosti oštroumnog političara koji govori jednostavnim i uvjerljivim jezikom pokazao mi je na youtube snimkama na kojima je kao član kongresne komisije za ispitivanje slučaja ubojstva američkog veleposlanika u Bengaziju ispitivao ondašnju tajnicu američke vlade H.Clinton. Volio bih kad bismo mi u Hrvatskoj imali takve sabornike koji će pred očima javnosti ispitujući vladajuće političare i državne službenike razotkrivati njihovu nemoralnost i zločine.
Trey Howdy bio je prije toga državni tužitelj. 
Ne sumnjam da je bio uspješan te da je mnoge kriminalce priveo zasluženoj kazni. Pri tome je bilo i sedam suđenja na kojima je bila izrečena smrtna kazna.
Po svemu sudeći pripadnik je neke protestantske sekte ili drugim riječima pripadnik je stare američke garde WASP-ovaca, bijelih anglosaksonskih protestanata koji su utemeljili SAD.
Ima mnoge pobornike u SAD-u te ga mnogi drže budućim američkim predsjednikom. 
Kao govornik odskače od svih drugih političara.
Očito je popularan i među ženskim svijetom jer ako je vjerovati wikipediji na youtubu ima 6000 videa koja su tamo stavile njegove obožavateljice.
Priložiti ću jedan takav video u kojem je Trey Gowdy održao zapaženi govor u prepunoj dvorani kršćanskog (protestantskog) sveučilišta Liberty University u Virginiji.



Govor je započeo s podatkom iz anketa kako 70% Amerikanaca nije zadovoljno sa sadašnjom situacijom i trendom kamo se SAD kreće.
Zatim je citirao Bibliju, preciznije Drugu knjigu Ljetopisa 7:14;


Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili zapovjedim skakavcima da popasu zemlju, ili pustim kugu na svoj narod, i ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.
Ustvari nije citirao cijeli redak, nego samo ono što sam podcrtao.
Koliko me sjećanje služi, hrvatski političari se ne služe citiranjem sv.Pisma, i više su na tragu hrvatskih političara antiklerikalaca 19. i 20. st, osim što je bivši predsjednik vlade Milanović, koji je ateist, parafrazirao ili se narugao Bibliji i Slavoniji kad je rekao neka mu se osuši desnica ako zaboravi na Slavoniju. 
Slavonija se suši jer se Slavonci u zabrinjavajućem broju sele u inozemstvo, a ako se ne varam, desnica Milanovića je sasvim zdrava. Barem do sada.
Vratimo se na Treya.
Jako dobro što je govor započeo s tim svetim tekstom.
Jer nesreće nisu nesreće u smislu da se nešto dogodi bez uzroka, nego su najčešće 'nesreće' Božja kazna kako kaže prvi dio retka kojeg nije citirao. 
I nije kazna samo radi pokvarenih političara i državnih službenika, nego se je cijeli narod uzoholio i krenuo zlim putevima. 
I nije to samo u SAD, to je gotovo svugdje u svijetu.
Nadalje rekao je kako je evidentno kako je trend jačanja utjecaja države, a smanjenja utjecaja 'crkve' - misleći pri tom na protestantske sljedbe.
Zar treba reć kako je igdje u svijetu drugačije?
I kome će se ljudi u nevolji obratiti - državi ili bližnjima?
To je isto ono što sam pisao na blogu kako je socijalna država uništila društvo koje je po svojoj prirodi organsko, odnosno organizirano oko obitelji, roda i naroda. Tako imamo masu atomiziranih pojedinaca koji su izgubili svoje organske veze s drugim ljudima i koji ovise o sve moćnijoj i bezočnijoj državi.
U jednom trenutku Gowdy kaže - želim da više razmišljate globalno.
Tu mi se malo upalila lampica. Jasno je kako riječ 'globalno' ustvari znači mundijalno - svijetski, ili na razini cijelog svijeta i da je jako malo ljudi prozrelo 'globalnu' i epohalnu prijevaru o Zemlji kao lopti-globusu.
Ne možemo mu zamjeriti što još nema spoznaju o 'globalnoj' prijevari, ali zašto bi američki političar pozivao da Amerikanci razmišljaju na razini cijelog svijeta?
Nema sumnje kako je većina državnih službenika u SAD kao i kod nas i svugdje u zapadnom svijetu u radosnom iščekivanju nestanka nacionalnih država i trenutka kad će postati službenici svjetske države, ali to ne bi smjeli iščekivati oni koji su deklarirani kao desničari, kao oni koji se brinu o svojem narodu kojeg žele zaštiti od loših utjecaja koji mu rade o glavi.
Na kraju se uspostavilo da govornik riječ globalno posmatra kao riječ načelno.
Jer spominje povjesni dijalog Atenjana i Melošana, odnosno borbu za istinu uz cijenu poraza kontra borbe za dominaciju. 
Zanimljivo je što navodi kako je kao tužitelj od svih svojih podređenih zahtijevao da pročitaju taj povijesni dijalog nakon kojeg su moćniji i brojniji Atenjani porazili i pobili Melošane. 
Zatim ih je pitao (podređene) dali više cijene istinu ili slobodu, odnosno jedinstvo od raznolikosti.
I svi su na prvo pitanje odgovorili krivo, jer im je draže biti u prividnoj slobodi laži, nego spustiti svoju oholu šiju i poklonoti se i prihvatiti istinu koja oslobađa.
To nije ništa čudno, to je posljedica istočnog grijeha. Za čistu istinu može biti samo onaj kome Bog da milost da se oslobodi ropstva grijeha koje se u modernom svijetu zove slobodom.
Do sada sve u redu osim onog 'globalnog razmišljanja'.
Međutim drugo pitanje na koje su svi osim jednog rekli da preferiraju raznolikost je dubiozno zato što jedinstva koje je stvarno vrijednije od raznolikosti, nema niti će ikad biti na Zemlji, pa ni u zemlji SAD.
Isus donosi mač podjele na Zemlju, a ne mir jedinstva koje je moguće samo u Božjoj državi čija čim vjernija slika nastoji biti kršćanska država.
To što govori Trey Gowdy bi bio izrazito nadahnuti i inspirativni govor u kršćanskoj državi u kojoj se državljani pozivaju na jedinstvo, na odbacivanje oholosti i pobune protiv Boga, na slijeđenje istine, na sućut i brigu prema bližnjima (koju je na koncu govora lijepo ilustrirao istinitom priču o čovjeku koji se je žrtvovao u zaleđenoj rijeci nakon zrakoplovne nesreće, a radi spasenja života drugih).
Ali SAD nije nikad bila kršćanska država. Kad se je neki od utemeljitelja SAD pozivao na kršćanstvo to je bilo radi zavaravanja.
Lažno kršćanstvo SAD se najbolje pokazalo u ratu sa sjevernoafričkim muhamedanskim piratima koji su napadali američke brodove, pljačkali ih i uzimali mornare kao robove ili taoce za kojih su tražili plaćanje otkupnine. 
Ne radi se o ovovjekom ratu, nego to je bio prvi rat SAD izvan granica, na samom početku 19.st.
Kad su nakon pobjede uspostavili mir s muhamedancima, izričito su im rekli kako SAD nije nikad bila niti je stvorena kao kršćanska država. 
I nije to rekao bilo tko, to je rekao tadašnji predsjednik Jefferson, jedan od utemeljitelja SAD.
Stoga je pozivanje Gowdya na jedinstvo Amerikanaca iluzija. 
Rasno-ideološki nemiri koji potresaju SAD i prije ovih izbora dokaz su tome.
Kakvo jedinstvo Gowdy ili prisutni u dvorani mogu očekivati od anarhističko-komunističkih prosvjednika protiv pobjednika predsjedničkih izbora kad se tu ne radi o osobnoj netrpeljivosti, nego o dubokoj ideološkoj podijeljenosti oko pitanja morala i vjere. Kako se mogu izmiriti i biti jedinstveni protivnici i pobornici sodomizma, ili po pitanju abortusa, prava na oružje i slično?
Podjele se mogu sakriti pod tepih, samo one su već dosad bile ispod tepiha, i mala je vjerojatnost kako će ih netko opet uspijeti pomesti i pokriti tepihom lažnog jedinstva.
Gowdyu kao i svim protestantima, u koje su uključeni i pripadnici novoredne sekte, nedostaje istina-dogma kako je Isus Krist kralj svega stvorenoga.
Krist nije samo kralj na Nebu, On je i kralj Zemlje (i podzemlja odnosno Pakla).
Nema mira, jedinstva i blagoslova dok to ne priznaju svi ljudi i sve države.
Strpati Isusa samo kao kralja pojedinog ljudskog srca, ili u slučaju protestantizma kao jednog nevidljivog prijatelja, znači imati krivu sliku o Isusu.
Trey Gowdy ostavlja mi dojam dobronamjernog i blagoglagoljivog protestanta političara koji u mnogočemu odskače od prosječnih političara.
Dao Bog da Ga privuče u istinu katoličke Crkve, jer političar takvog kova bio bi idealan vođa kršćana u borbi za kršćansku državu.
Međutim, ne mogu se oteti dojmu kako bi takav čovjek mogao biti na koncu Antikrist.
Zanimljivo je kako su mu oči zasuzile kad je govorio o plemenitosti nekih ljudi, ali opet me je začudilo kad je pričao kako su ga zaintrigirale riječi 'vjera, nada i ljubav' za vrijeme vjerojatno protestantskog vjenčanja. Lijepo od njega, ali prije toga je rekao kako je za vrijeme obreda vjenčanja gledao američki nogomet preko iphona!
Ili poruka na kraju, svi ste vi pozvani biti glasonošama što se može prevesti i kao prorocima. Po mojem sudu to je podilaženje nazočnima u dvorani i svima koji su taj video gledali. 
Zanimljivo će biti vidjeti na kraju što će biti od tog perspektivnog političara koji je po mojem sudu veći kalibar od H.Clinton i D.Trump.




utorak, 22. studenoga 2016.

Ad Beatissimi Apostolorum

Naslov je to prve enciklike pape Benedikta XV kojeg neki smatraju prvim modernim antipapom u nizu.
U prijevodu (ako se ne varam) enciklika glasi - prema blaženim apostolima.
Što nije pravi naslov, osim ako se ne doda - prema 'blaženim' apostolima humanizma uz podnaslov - prema novorednoj sekti.
Engleski tekst enciklike se nalazi ovdje.
Imam noviji hrvatski prijevod poznatog Denzigera u elektronskom obliku, ali tamo je samo naveden datum enciklike bez sadržaja.
Giacomo della Chiesa uzeo je ime Benedikt XV kad je u rujnu 1914. okrunjen za papu.


Bio je povezan s notornim Rampollom koji je zamalo izabran za papu na konklavi 1903. kad je austrijski car preko krakovskog nadbiskupa uložio veto na izbor, jer je imao dokaze kako je Rampolla mason.
Rampolla je inače bio 'predsjednik vlade' Vatikana za vrijeme pape Lava XIII što upućuje na činjenicu kako su se masoni u 19.st. uspjeli popeti do najviših položaja Crkve. 
Naravno, Rampolla, da je i bio izabran, ne bi bio papom, jer mason ne može biti papom kad ni nije katolikom kao što ni heretik ne može biti papom kad ni nije katolikom.
Stoga je začuđujuće što je papa Pio X 1907. posvetio ga za nadbiskupa znajući (pretpostavljam da je trebao znati) njegovu povezanost s Rampollom.

 
U ljeto 1914., dakle mjesec dana prije ustoličenja Benedikta XV buknuo je strašni prvi svjetski rat koji će prouzrokovati milijune ubijenih, ubijenu Austro-Ugarsku kršćansku monarhiju (i našu nesreću s Jugoslavijama i širenjem balkanizma u dotadašnju katoličku Hrvatsku), kao i ubijenu carsku Rusiju umjesto koje će nastati opasna prva komunistička država. 
Stoga je za blagdan Svih svetih 1914. Benedikt XV objavio encikliku koja će imati u podnaslovu apel za mirom.
Evo početka enciklike:
Raised by the inscrutable counsel of Divine Providence without any merit of our own to the Chair of the Prince of the Apostles, we hearkened to those words of Christ Our Lord addressed to Peter, "Feed my lambs, feed my sheep" (John xxii. 15-17) as spoken to Ourselves, and at once with affectionate love we cast our eyes over the flock committed to our care - a numberless flock indeed, comprising in different ways the whole human race. For the whole of mankind was freed from the slavery of sin by the shedding of the blood of Jesus Christ as their ransom, and there is no one who is excluded from the benefit of this Redemption: hence the Divine Pastor has one part of the human race already happily sheltered within the fold, the others He declares He will lovingly urge to enter therein: "and other sheep I have, that are not of this fold; them also must I bring, and they shall hear my voice" 
Dotad smo imali pape kojima je prvenstvena briga bila vječno dobro Crkve to jest spasenje katolika i kako nevjernike privući u istu izvan koje nema spasenja.
Sad imamo papu koji kaže kako je njegovo stado kojeg mu je povjerio Isus Krist čitavo čovječanstvo. Primjetimo kako on kaže kako mu je 'na druge načine' povjereno cjelokupno čovječanstvo na pastirsku brigu, kako bi pokušao na dvosmisleni modernistički način reć - ali ja nisam rekao kako izvan Crkve ima spasenja.
Isto tako živući antipapa Frane suze roni pred kamerama zbog slabih plaća radnika, zbog iskorištavanja radnika od 'kapitalista' (iako je gore iskorištavanje radnika od strane ljevičarskih država za koje se zalaže), zbog nerazumnijevanja svijeta prema sodomitima, zbog nepravde prema ženama (siguran sam da bi htio imati svećenice u svojoj sekti, samo mislim da kalkulira koliko može biti radikalan da ne izazove pobunu), zbog teških prilika muhamedanaca koji dolaze osvajati Europu i zapad te zbog čega Frane traži rušenje svih zidova kako bi čim lakše 'jadni' muhamedanci proširili kalifat.
Međutim u slijedećoj rečenici enciklike Benedikt XV je skinuo svoju krinku.
Jer kaže isto ono što je 70-tak godina kasnije rekao drugi antipapa Ivan Pavao II, kako je Isusovom žrtvom oslobođeno čovječanstvo od ropstva grijehu i kako niti jedan čovjek nije isključen od tog oslobođenja.
Koja humanistička iluzija!
Ta niti kršćani najčešće nisu oslobođeni od ropstva grijehu, jer oslobođeni su samo oni kršćani koji postanu svecima, slobodnima od đavolskih napasti i požuda uz Božje milosrđe, a kako će to biti ostatak čovječanstva koji nije niti kršten za oproštenje grijeha niti se želi krstiti odnosno osloboditi ropstva grijehu!
Dalje Benedikt XV nastavlja:

We make no secret, Venerable Brethren, that the first sentiment we felt in our heart, prompted certainly by the goodness of God, was the inexpressible yearning of a loving desire for the salvation of all mankind, and in assuming the Pontificate our sincere wish was that of Our Lord Jesus Christ Himself, when about to die on the Cross: "Holy Father, keep them in Thy name, whom Thou hast given me" (John xvii. 11).

Ne može se željeti dobro nekome koga se ne poznaje, bilo izravno ili neizravno.
Ta u Evanđelju stoji kako će Gospodin kao Sudac reći nekima koji su se smatrali Njegovima odnosno kršćanima - odlazite od Mene, ne poznajem vas.
Kako može Sveznajući nekog ne poznavati?
Zato što poznavati znači biti intiman s nekim.
Spasenje je intimna stvar između Boga koji daje milost spasenja onima koje poznaje od vječnosti jer ih je izabrao.
Iako je tri godine gotovo svakodnevno bio Juda Iškariotski s Isusom, oni se nisu poznavali, jer kao što u sv.Pismu stoji da se muž i žena upoznaju tad kad prvi puta stupe u intimne odnose, tako je i to poznavanje o kojem govori Isus intiman i osoban odnos između Isusa Krista i ljudske duše pojedinih ljudi, to jest svetaca. 
Ne možemo ljubiti nekog kog ne poznajemo, a onaj tko kaže da ljubi čovječanstvo ne zna što je ljubav, onaj tko kaže da želi spasenje svih ljudi ne zna što je žarka želja za spasenjem voljene osobe.
Mi naravno ne možemo i ne smijemo imati ništa protiv spasenja svih ljudi, ali kad kažemo da ljubimo sve i da se molimo za spasenje svih onda zavaravamo sami sebe i gubimo mogućnost da spoznamo i pokažemo pravu ljubav i pravu molitvu.
Benedikt XV ovdje podmeće Isusu Kristu riječi koje On nije rekao.
Jer Isus je molio u velikosvećeničkoj molitvi za one koje Mu je Otac dao, koje je Otac privukao k Njemu, i ne samo dok je hodao Zemljom nego do kraja vijeka, za takve je Isus molio, a nipošto za cjelokupno čovječanstvo i za spasenje svih ljudi. 
Štoviše Isus je u istoj molitvi rekao kako ne moli za ovaj svijet.
Vidimo da Benedikt XV pokušava poručiti suprotno i kako je on taj tko se brine za čovječanstvo. 
U najboljoj maniri humanista ili masona.
Enciklika nastavlja:


But as soon as we were able from the height of Apostolic dignity to survey at a glance the course of human affairs, our eyes were met by the sad conditions of human society, and we could not but be filled with bitter sorrow. For what could prevent the soul of the common Father of all being most deeply distressed by the spectacle presented by Europe, nay, by the whole world, perhaps the saddest and most mournful spectacle of which there is any record.
Iskreno, ne znam dal Benedict XV ovdje govori o sebi kao 'Ocu' čovječanstva što je povezano s prethodnim tekstom kako mu je Isus povjerio cijelokupno čovječanstvo na brigu te je stoga duboko uznemiren zbog rata, ili želi reći kako je Bog Otac isto duboko uznemiren zbog rata.
Mi koji smo katolici i koji ovo čitamo, trebamo u oba slučaja biti uznemireni.
Jer ako se je Benedict XV smatrao ocem čovječanstva, onda on nikako nije bio papom, nego nekim umišljenim humanistom koji želi da ga isto čovječanstvo počne smatrati svojem ocem. 
Prvo što pada na pamet u tom slučaju je Antikrist.
Ako je pak htio reć kako je Bog duboko uznemiren zbog prvog svjetskog rata, onda on daje lažnu sliku Boga koji nije sveznajući, svemogući, nepromjenjivi, Onaj tko je savršeno blažen i bez trunke žalosti ili uznemirenosti, nego Ga stalno i iznova šokiraju i žaloste događaji na Zemlji.
Taj velerat je najvjerojatnije bio Božja kazna zbog jadnog stanja Crkve odnosno kršćanstva u Europi u to vrijeme i u prethodnom stoljeću, a nikako Bog ne može biti iznenađen, a kamoli duboko uznemiren zbog rata.
Malo preskačem tekst koji opisuje ratne strahote:


Who would imagine as we see them thus filled with hatred of one another, that they are all of one common stock, all of the same nature, all members of the same human society? Who would recognize brothers, whose Father is in Heaven?

Izgleda kako je Benedikt XV ipak odlučio da ne će biti Ocem čovječanstva.
Međutim, on opet ne može bez iznošenja krivovjernih humanističkih zabluda, odnosno negiranja istočnog grijeha.
Bog nije otac svim ljudima, jer dijete Božje se postane tek s krštenjem, a k tome mnogi kršćani odbace kasnije u životu Oca i postanu opet dragovoljni robovi odnosno djeca Sotone. 
Taj rat mogao je biti bratoubilački, odnosno među djecom Božjom, samo između katolika, a dobro znamo kako su u tom ratu bili i heretici, shizmatici i pogani-muhamedanci kao i ateisti.


Our Lord Jesus Christ came down from Heaven for the very purpose of restoring amongst men the Kingdom of Peace, which the envy of the devil had destroyed, and it was His will that it should rest on no other foundation than that of brotherly love. These are His own oft-repeated words: "A new commandment I give unto you: That you love one another (John xiv. 34); "This is my commandment that you love one another" (John xv. 12); "These things I command you, that you love one another" (John xv. 17); as though His one office and purpose was to bring men to mutual love. He used every kind of argument to bring about that effect.
Biblija nam izričito kaže kako je Gospodin došao na svijet kako bi uništio djela đavolska.
Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska.(1 Iv 3:8)
Nadalje nam je rekao kako nije došao donijeti mir, nego mač.
I nigdje Biblija ne spominje Kraljevstvo Mira, nego Kraljevstvo Nebesko.
Zašto Benedikt XV podmeće Isusu kako je došao donijeti mir na Zemlju, odnosno kraljevstvo mira?
 Zar nije bio svjestan da su mnogi katolici umirali u tom ratu s mirom u srcu kojeg samo Bog može dati?
To je zato što je njihovo kraljevstvo bilo nebesko, a ne zemaljsko oko kojeg se tako žustro Benedikt XV brine.
I kome je to Isus Krist zapovijedio da ljube jedni druge?
Zar je to zapovijedio ateistima koji Ga negiraju?
Zar je to zapovijedio muhamedancima koji mrze križ i kažu kako On nije Bog i da nije umro na križu?
Zašto Benedikt XV tako jasnu poruku i zapovijed koju je Isus dao svojim apostolima, učenicima odnosno kršćanima prevodi kako je tu zapovijed dao svim ljudima? 
Zato što je della Chiesa bio humanist, a takva je i novoredna sekta koja samo izvanjski ponekad kaže kako su joj na srcu nebeske stvari, dok je posvema uronjena u bivstvovanje na krugu Zemaljskom kao da će Zemlja vječno trajati i kao da će cjelokupno čovječanstvo biti spašeno.
U daljnjem tekstu Benedikt XV navodi pravovjerne stvari, poput kritike buntovničkog duha koji se protivi bilo kakvom autoritetu, zatim kritike države koja u školstvu želi izbaciti kršćanstvo, kritike siromašnijih u društvu koji žele nasilno preuzeti bogatstvo drugih ljudi zbog svoje pohlepe ...
Kad ne bi tog ostalog pravovjernog teksta bilo, nekima bi zazvonilo zvono za uzbunu. 
Ovako kad ima red pravovjerja, pa red krivovjerja, neupućeni katolici žele preskočiti to što nije pravovjerno jer rezoniraju - kako može papa pisati nešto što se protivi nauci Crkve. Ne, to ne može biti.
I tako je sve više katolika počelo ne samo ignorirati krivovjerje, nego su ga na kraju i prihvatili. 
Iako je samo toleriranje krivojerja već krivovjerje.
Od Rampolle do Roncallija (Ivana XXIII) imamo tako niz antipapa koji su bili svi osobni poznanici, ako ne i prijatelji. Jedino je Pio X uskočio zahvaljujući intervenciji posljednjeg austrijskog cara.
Ova enciklika je bila uvod u drugovatikansku revoluciju i nastanak novoredne sekte. 
Ideje francuske revolucije odnosno humanizma nastanile su se u mnogim klericima 19.st., a u 20-tom sjele su u Petrovu stolicu za koju možemo s velikom vjerojatnošću reć kako će ostati prazna do konca vremena.

P.S. "Traditio in Action" objavio je ovaj tekst o svjetskom euharistijskom kongresu 1960. u Minhenu.








Tekst odnosno navedeni kongres samo je još jedan dokaz kako je krivovjerje i apostazija započela prije drugog vatikanskog koncila te da taj koncil za većinu katolika nije bio šok kao što nije bio šok milijunima katolika masovna misa sa stolom umjesto s oltarom u Minhenu te godine. Pitajte malo starije dal su bili šokirani s novom misom koja je uslijedila nakon tog heretičkog koncila. Jako, jako mali broj katolika je tad vidio da te novine nemaju veze sa Crkvom jer su većina malo po malo dobijali doze modernizma godinama ranije (nije se na biskupe drugog vatikana odjednom spustio 'dim Sotonin' od kupole crkve sv.Petra).
To nas ne smije iznenaditi kad vidimo kako je heretična enciklika Benedikta XV prošla pola stoljeća ranije, i koliko mi je poznato, bez značajnijeg suprostavljanja.
Dakle ideja kako je Misa okupljanje kršćana oko stola i sjećanje na Posljednju večeru (što je krivo, jer Isus je na Veliki četvrtak anticipirao Žrtvu Velikog petka te se Misa okreće oko kalvarijske žrtve na Veliki petak, a ne okupljanja apostola s Isusom oko stola na Veliki četvrtak) je barem živjela kod milijuna katolika deset godina prije nego što se je izvela prva novoredna misa.
U tekstu je citirano nešto što je jako povezano s krivovjerjem humanizma o čemu pišem u ovom tekstu.
Pročitajmo dakle što je Vatikan pisao 1967. o Misi, dvije godine prije prve novoredne mise:

“In the celebration of the Eucharist, a sense of community should be fostered so that all will feel united to their brothers and sisters in the communion of the local and universal Church, and even in a certain way with all humanity.
Nije dakle teško prepoznati tu krivovjernu humanističku crvenu nit od Benedikta XV 1914. pa do novoredne sekte koja želi izjednačiti Crkvu sa cjelokupnim čovječanstvom.
Slijedeći antipapa Benedikt XVI koji je 1960. bio samo nadobudni svećenik i teolog Ratzinger napisao je tada kako je kongres u Minhenu bio revolucija u Crkvi i priprema za Vatikan II. 
Naravno, kad je napisao 'revolucija' onda to nije bila osuda događaja, nego oduševljenje (uistinu su naivni 'tradicionalni' novoredni katolici kad u njemu vide onog koji se zalaže za tradicionalni nauk Crkve jer on nije nikad odbacio i osudio heretičke knjige koje je pisao).
Ali prava revolucija protiv koje nije uslijedila adekvatna reakcija-kontrarevolucija je bila 1914. ne s početkom svjetskog rata, nego s objavom "Ad Beatissimi Apostolorum". 

P.S.S. Situs "Our Lady's Resistance" kojeg sam već spominjao u blogu preveo je ovaj članak.

petak, 18. studenoga 2016.

Korinćanima

Ovaj tjedan sam otišao istraživati najzabačeniji dio otoka Krka koji se nalazi s druge strane Senja - uvale Vela i Mala Luka, to jest ostatke napuštenog rimskog naselja.
Kao ilustraciju tog puta možete pogledati video kojeg sam našao na youtubu i kojeg su snimili planinari koji su išli djelomično istim stazama kojima sam s još dvoje prijatelja išao.



To je veliki dio otoka na kojem nema ljudskih nastambi, nema šuma (tu i tamo koja lokacija s umjetno posađenim korovom - alepskim borom kojeg je sadila još Austrija, nakon čega je za kaznu propala), praktično samo kamen, oskudna trava i fascinantni suhozidi koji su u derutnijem stanju nego primoštenski, ali svejedno zaslužuju divljenje zbog velikog truda i umješnosti naših predaka koji su ih stoljećima gradili.
Današnji naraštaji uza svu mehanizaciju ne bi to uspjeli učiniti.
Prvo, zato što sad živi manje stanovnika na Krku bez obzira na došljake, nego što ih je bilo kad su se gromače gradile.
Drugo, mi nismo više navikli raditi tako teške poslove od zore do sumraka i nemamo umješnosti kao oni. Puno gromača je građeno na takvim strminama koje su za vježbanje alpskog planinarenja i na kojima morate koristiti obje ruke za penjanje, dok su graditelji uz to ruke morali koristiti za stavljanje kamena na kamen.
Treće, gromače su građene stoljećima i tako dugotrajan poduhvat zahtijeva organsko društvo u kojem djed ostavlja sinu i unuku posao koji on nije završio, a gromače ne gradi samo jedna obitelj, nego rod koji je živio, radio i branio se zajedno.
Kako više nema organskog društva, tako se više ne može ništa graditi što zahtijeva zajednički trud više naraštaja i nekoliko desetljeća, ako ne i stoljeća rada. 




Pitanje je - jesu li gromače gradili naši preci - Hrvati koji su došli na Krk početkom druge polovine prvog tisućljeća, ili su one bile još i prije. 
Mislim da možemo biti sigurni kako su postojale ranije, i isto tako da stanovništvo otoka nije nestalo kad su se pojavili barbari s istoka i sjevera, nego da su starosjedioci (romanizirani Iliri - Liburni) polako prihvatili čakavski jezik i kulturu u kojoj je presudno bilo staroslavensko bogoslužje i glagoljica. 
Došljaci su prihvatili kršćanstvo starosjedioca, a starosjedioci jezik došljaka koji je ušao u liturgiju (iako staroslavenski po mojem sudu nije bio jezik došljaka, nego je to bio jezik makedonskih slavena koji je službeno ušao u liturgiju za sve narode koji imaju slavensko podrijetlo). 
To je bilo 'ljepilo' koje je spojilo starosjedioce (izvan grada Krka koji je zadržao latinsku kulturu) i došljake.
Vratimo se na ovaj krajni 'pustinjski' jugoistočni dio Krka.
Prema M.Boloniću i I.Žicu autorima knjige "Otok Krk kroz vijekove" naselje iza Male Luke, gdje nalazimo temelje i ostatke zidova na desetine kuća, od kojih su neke začuđujuće velike, zvalo se je Bosar, bilo je rimsko, i zbog nađenog zlatnog bizantskog novca, pretpostavlja se da je postojalo za vrijeme bizantske vlasti nad Krkom.
Međutim bizantska vlast nad Krkom bila je od pada zapadnog rimskog carstva 476.g. do 1115.g. 
Kad je u tom razdoblju naselje uništeno? Vjerojatno u prvim stoljećima te vlasti kad su na otok s kopna došli naši poludivlji preci, jer nakon toga nema spomena tog naselja.
Na ulazu u naselje od strane Vele Luke nalazi se ruševina crkvice sv.Nikole .



Crkvica je premalena za primiti ljude koji su živjeli u naselju.
Po mojem sudu, crkvica je napravljena stoljećima nakon što je naselje uništeno, tim više što se spominje kako su Mise služene do 17.st., a to je po mojoj prosudbi tisuću godina nakon uništenja naselja.
Na brdu iznad naselja nalazi se utvrda koja se naziva Corinthia, a bila je po svoj prilici jedna u nizu bizantskih utvrda koje su čuvale morske prolaze uz našu obalu Jadrana.




Autori navedene knjige negiraju kako se je naselje nazivalo Corinthia i kako su ga ustanovili Grci. Po njihovom sudu to je narodna legenda.
U daljnjem tekstu napušteni grad zvat ću Korintija.
Bio sam tamo po mirnom, nevjetrovitom vremenu. 
Obje uvale dijeli brdo od pogleda senjske bure, ali u knjizi se navodi kako Vela Luka, iako je duga, nije sigurna za plovidbu i sklonište plovila, jer se burni valovi vraćaju udarajući u zapadni dio uvale stvarajući vrtloge. Naravno, još gore je izvan uvale gdje se nalaze zloglasna Senjska vrata. 
Međutim Mala Luka je zaštićena od bure i od juga, tako da je logično da su 'Korinćani' ju odabrali za podići naselje.
Uz obalu možete naći obilje keramike, ali možete naići i na ploče koje su bile na podovima kuća. 
Ako Iliri nisu koristili vezivna sredstva za gradnju zidova, onda tamo nisu sigurno bili Iliri.
Po mojoj prosudbi, u Korintiji je moglo biti i do tisuću stanovnika sudeći po broju i veličini razvalina kuća. 
Ali neka ih je bila samo desetina od tog broja, postavlja se pitanje od čega su mogli tamo živjeti, kad tamo više nitko ne živi osim ovaca i vlasnika malog ugostiteljskog objekta ljeti?
Zemlja izgleda jalova, šljunčana bez tragova humusa, ali je iznenađujuće poduprta mnoštvom potpornih zidova, odnosno zemlja se nalazi se na terasama.
Onda nailazimo na podatak kako su pred sto godina tamo bili vinogradi obitelji Dujmović iz Baške (to prezime je došlo iz Senja kad su mnogi Senjani došli u Bašku radi opasnosti od Turaka), da su nacionalizirani nakon drugog velerata i dani poljoprivrednoj zadrugi u Baški koja ih je uskoro zapustila i napustila.
Nameće se zaključak kako su se stanovnici Korintije mogli baviti poljoprivredom i ribarstvom te da ih je moglo biti u tom broju jer zemlje, koja je sad jalova, ima poprilično.
K tome postoji izvor vode, jer na pješčanu plažu Vele Luke stalno teče voda koju je netko dovukao cijevima s tog izvora.
Još jedna pretpostavka, moguće je kako pred dvije tisuće godina nije bilo bure kakvu danas znamo. U tom slučaju život u Korintiji je mogao biti ugodan i plodonosan (i bez turizma).
A sad malo o duhovnoj poruci tog nestalog grada (drugi nestali grad na otoku je Fulfinium, koji je na sjeveru otoka i koji je, pretpostavljam, isto stradao i napušten s dolaskom barbara, naših predaka na otok).
Slom zapadnog rimskog carstva po posljedicama bio je sličan suvremenoj invaziji muhamedanaca na Europu (koja još nije završena).
Korintija je bila zemljopisno izolirana od grada Krka, te ako je i bilo nekakve vojske u Krku, ona nije mogla pomoći naselju koje je bilo u Velebitskom kanalu gdje su preko puta već došli barbari. 
Stoga je moja pretpostavka ili da su barbari razvalili i opljačkali naselje, ili su se stanovnici sami povukli u Krk ili neko drugo mjesto gdje se je bilo lakše braniti od osvajača.
U mnogim europskim gradovima se događa egzodus starosjedioca koji su izloženi nasilju vojnika lažnog proroka Muhameda.
Nepozvani došljaci su vitalniji, borbeniji, s mnoštvom djece i što je najvažnije s jasnim ciljem proširenja kalifata.
Zbog tog cilja spremni su se žrtvovati, za razliku od zapadnjaka koji bježe od same pomisli na žrtvu.
Ugodan hedonističko-liberalni život omekšao je starosjedioce koji su napustili vjeru i ideale svojih predaka tako da koji put izgleda da su muhamedanci pušteni i pozvani radi eutaniziranja domicilnog stanovništva.
Jalova zemlja oko Korintije i ruševine kuća slične su praznim crkvama Europe i praznim dušama onih koji su se krstili.
Sav trud brojnih naraštaja u podizanju potpornih zidova, terasa i nasada, preko noći je nestao, a voda je nepovratno odnijela humus-plodnu zemlju u more.
Isus kaže kako su kršćani sol zemlje, a mišljenja sam da se ne radi o soli zemlje, nego soli Zemlje. Jer slana zemlja je neplodna. Kršćanstvo jedino oplemenjuje Zemlju, bez njega Zemlja je jalova.
U nastavku Evanđelja po Mateju, Gospodin retorički pita - čime će se sol posoliti ako nije više slana? Od nje više nema koristi, nego će se baciti na zemlju da ljudi po njoj gaze. 
Živimo u vremenima kad se to obistinjuje. Zapad je izdao sebe, zemaljska Crkva je izgubila hijerarhiju kad je postala bljutava, nevojujuća i Bog nas je bacio na zemlju da nas gaze muhamedanci.
Prazne crkve u Francuskoj koje se ruše ili daju muhamedancima pričaju nam priču koju sam vidio u napuštenom gradu Korintiji.
U tom smislu mi smo Korinćani. 
Naša kultura, naš način života ruši se pred našim očima, i to trebamo shvatiti kao Božju kaznu jer više nismo sol Zemlje. 
Ali i cijela Zemlja gubi život i smisao bez kršćanstva kao što su terase bez plodne zemlje besmislene i jalove.
Zato znajmo kako se nalazimo u vremenima objave Antikrista kako nam je objavljeno u Otkrivenju.
Šačica kršćana će samo sačuvati vjeru i dočekati Isusa Krista i to zato što će im Bog dati milosti da ne budu zavedeni lažnim čudima.
Hijerarhije Crkve nema, stoga će Bog poslati u vremenu Antikrista dvojicu svjedoka i proroka, sv.Henoka i sv.Iliju.
Napustimo Korintiju koja je osuđena na propast.
Još malo, i nebeski Jeruzalem, naš pravi grad u kojem smo rođeni krštenjem, spustit će se na novu Zemlju.




petak, 11. studenoga 2016.

Fatima III

Zujanje

U knjizi vlč.Albana Butlera "Sv.Bernard - Opat iz Clairvauxa i naučitelj Crkve" i iz knjige Watkina Wynn Williamsa "Sv. Bernard od Clairvauxa" čitamo kako je svetac, između ostalog, učinio čudo u crkvi u Foigny koja je bila prepuna muha tako da se nikakvi obredi, niti posvećenje crkve nisu mogli u njoj održati. Bilo je to 1124.g.
Sv.Bernard je prokleo muhe koje su nestale drugo jutro iz crkve te se o tom čudu navelike govorilo u Francuskoj.
Beelzebub  je prema kršćanskoj demonologiji jedan od sedam prinčeva Pakla, spominje se na nekoliko mjesta u sv.Pismu.
Najpoznatije mjesto je u Evanđelju kad su farizeji optužili Isusa Krista da radi čuda uz pomoć demona Beelzebuba.
Prvo mjesto spominjanja Beelzebuba je u Drugoj knjizi o Kraljevima, prvo poglavlje:
Kako Ahazja bijaše pao preko prozorske rešetke svoje gornje odaje u Samariji i ozlijedio se, posla glasnike kojima reče: "Idite, pitajte Baal Zebuba, boga ekronskog, hoću li ozdraviti od ove bolesti." Ali je Anđeo Jahvin rekao Iliji Tišbijcu: "Ustani! Idi u susret glasnicima samarijanskoga kralja i reci im: 'Zar nema Boga u Izraelu te se idete savjetovati s Baal Zebubom, bogom ekronskim?'
Demon Beelzebub ili Baal Zebub bio je poganski bog u filistejskom gradu Ekronu, a njegovo ime znači "gospodar muha".



Prema knjizi "The Fatima Apparitions and the UFO Phenomenon" od Joaquima Fernandesa imamo objašnjenje kako je ukazanje u Fatimi djelo izvanzemaljaca. Knjigu odnosno svjedočenje o događajima ne možemo odbaciti zato što ne postoje izvanzemaljci kako ih literatura 20.st. opisuje. 
Ustvari prilično sam siguran da su sve manifestacije 'izvanzemaljaca' djelo pravih nebeskih izvanzemaljaca koji su u početku vremena bačeni zbog pobune na Zemlju i u prvo Nebo u kojima mogu po Božjem dopuštenju činiti lažna čuda. 
Dakle radi se o demonima, duhovnim bićima koji su superiorni po snazi i znanju ljudima, koji su nevidljivi našim očima, ali koji mogu staviti pod svoju kontrolu ljudska ili druga tijela ili ostaviti privid našim očima da se radi o materijalnim tijelima. 
Također mogu utjecati na naše misli i požude.
Kako to rade? 
Ne znamo jer to je anđeosko znanje koje nama nije dano, ali moguće je kako se radi o elektromagnetskim valovima koje koriste za tu zlu nakanu. 
Očito imaju potpunije znanje o ljudima i materijalnim tijelima odnosno o materijalnoj naravi od ljudi kad mogu upravljati s ljudskim tijelom, udovima i govorom ljudi protivno ljudskoj volji.
Vratimo se Fatimi, odnosno drugom ukazanju iz lipnja 1917., opet 13-tog u mjesecu (12 je broj savršenstva, 12 apostola, 12 plemena Izraelovih, dok 13 narušava savršenstvo, u okultizmu ima veze s vještičarenjem, Mjesecem jer u godini ima 12.41 punih mjeseca).
Na mjestu prvog ukazanja okupilo se je oko 40-tak ljudi koji su ili povjerovali djeci ili su bili znatiželjni nadnaravnih događaja.
Ukaza međutim prvi put nije rekla kako se zove, nego su djeca sama zaključila kako se na hrastu, nakon prethodne dvije munje-bljeska po vedrom vremenu, nalazi Bogorodica, Naša Gospa.
Nalazim čudnim da kad ju je Lucija pitala odakle dolazi, ova je prstom pokazala prema horizontu, a ne prema Nebu, iako je rekla da dolazi od Neba (prema knjizi "Istinita priča o Fatimi" koju sam u prethodnom članku spominjao).
Također je čudno što po riječima vidioca, ukaza je odgovarala bez micanjem usana, a što može imati veze sa 'zujanjem' o čemu ću na kraju teksta.
Francisco pak nije ni čuo odgovore, nego je morao pitati Luciju i Jacintu što je ukaza rekla. Opet se nameće veza sa zujanjem odnosno s činjenicom da na nekog djeluje hipnoza, a na drugog ne. Netko čuje zujanje, a na nekog zujanje djeluje tako da 'čuje' glasove koji drugi ne čuju.
Inače roditelji nisu povjerovali djeci da vide Našu Gospu, Lucijina majka se je bojala kako kćer pokazuje želju za laganjem.
Kako je 13.lipnja blagdan sv.Antona Padovanskog, roditelji su zabranili djeci da idu na Cova da Iria, mjesto ukazanja, te da umjesto toga budu na proslavi sveca kojoj su se svi mještani veselili i radovali.
Ovo je važno pitanje, jer roditelji imaju autoritet nad djecom kojeg im nitko ne može oduzeti, a djeca su dužna slušati roditelje. Osim dakako, ako ih roditelji navode na zlo.
Ovdje su djeca prekršila četvrtu Božju zapovijed, i da se je stvarno djeci ukazala Bogorodica, Ona to nikako ne bi smjela dozvoliti, a kamoli ih zvati da dođu na mjesto ukazanja protivno zapovijedi roditelja. 
Ako je to bila stvarno Bogorodica, onda bi Bog omekšao srca roditelja koji tako ne bi zabranili djeci da umjesto na slavlje sv.Antona odu iščekivati munju i ukazu koja će se zatim pojaviti na hrastu. 
Usput, zašto su na prvom ukazanju bile dvije munje? 
Jel je u prvoj munji bio 'anđeo Portugala' o kojem sam pisao, a u drugom je bila 'Naša Gospa'? 
Munja je uvijek znak ili predznak nevremena, i kod ljudi iz tog razloga izaziva strah. 
Kako se naša nebeska Majka može pojavljivati uz prethodnu munju? 
Kad se je Bog pojavio na Sinaju, sve je bilo strašno i munjevito i to zato da ne bi neki Izraelac, osim Mojsija, stupio na planinu na kojoj je Bog i tako momentalno umro.
Ali Bogorodica nije Bog kojeg se nužno moramo bojati, Ona je naša Majka koja se moli Bogu za nas, nema nikakvog razloga da bi se Nje morali bojati, te su munje prilikom ukazanja implicitni dokaz kako se nije ukazala Marija, nego netko tko želi glumiti Boga pa izaziva munje. 
Ukazanje se je opet dogodilo oko podneva.
Okupljeni su molili krunicu i započeli su s litanijama.
Lucija ih je zaustavila, jer je vidjela munju.
Troje djece odmah su otrčali do malenog hrasta (koji ima okultno značenje) i kleknula. 
Ostali su ih slijedili i isto kleknuli pred hrastom.
Pretpostavljam kako je još i onda bilo nedostatno, ako ne i heretično, znanje katolika o Bogu, anđelima, svecima.
Jer vjerujem kako su se oni klanjali u crkvi pred kipom Marije, pa su smatrali kako je nužno pokloniti se Bogorodici makar je ne vidjeli, ali je vidi djevojčica kako je na nekom hrastu.
Kao prvo, da je i Lucija rekla kako se je pojavio Isus Krist, kako mogu odrasli ljudi povjerovati bilo kome, a pogotovu djetetu koje je sklono fantazijama i mašti, a ne vidjeti sa svojim očima da se stvarno radi o Isusu Kristu pred kojim se jedino moramo pokloniti?
Kao drugo, a što je još više problematično, kako se katolik, onaj tko vjeruje u Isusa Krista koji je pravi Bog i pravi čovjek, može pokloniti bilo kome drugom osim Njemu? 
Stvor se ne smije pokloniti odnosno biti na koljenima pred drugim stvorem, jer onda taj stvor daje drugom stvoru božanski karakter, a što je idolopoklonstvo, odnosno poganstvo.
Kršenje prve Božje zapovijedi.
Zar moderni katolici ne znaju da se ne smiju pokloniti na koljena na ulazu u crkvu u kojoj nema u Svetohraništu Boga - nema sv.Hostije, nego da samo mogu i moraju u tom slučaju glavom nakloniti prema križu - znaku Isusa Krista.
Što je vidljivo u znaku vječnog svjetla (obično je crvene boje) koje treba biti upaljeno u blizini Svetohraništa ako je u istom posvećema Hostija, te ako vidimo da nema tog svjetla, onda ne smijemo pokleknuti pred Svetohraništem.
Jedno je moliti se klečeći u crkvi ili kod kuće i biti mislima odnosno u molitvi pred Bogom, a drugo je klečati pred kipom što ne smijemo. Iako smo možda mentalnom molitvom kod Boga, ali ne smijemo klečati pred kipom jer tako možemo nekog dovesti u zabludu da se klanjamo kipu ili da je pobožno klanjati se kipu.
Znak nije isto ono što znak predstavlja.
Isusov kip nije Isus, niti je križ Isus, ali se tom znaku klanjamo glavom, nikako klečeći.
Marija je puna Božje milosti, više nego sva stvorenja zajedno, ali Ona nije Bog pred kojim treba pasti na koljena.
Nitko nije vidio ništa na hrastu osim Lucije, koja je podigla oči prema gore (kao i vidjelice iz Međugorja) i koju su čuli da govori: "Rekla si mi da danas dođem. Što želiš od mene?"
Nitko nije čuo osim Lucije (ako ćemo joj vjerovati) odgovor.
Čuli su zujanje, nešto kao zujanje pčele ili kao zujanje muhe u zatvorenoj posudi. To piše i u 'oficijelnoj' knjizi o fatimskom ukazanju, kao i u knjizi koja pokušava povezati 'Našu Gospu' s izvanzemaljcima.
Demoni ne mogu savršeno oponašati Boga, ali niti Bogorodicu, svece i anđele.
Jer ih preziru i žele im se narugati*.
Ipak, to moraju učiniti u mjeri, jer inače će svi ljudi shvatiti kako se radi o demonskom oponašanju. Kako se ništa ne događa bez Božjeg dopuštenja i volje, onda se može pretpostaviti kako je Bog dopustio Beelzabubu ili nekom drugom demonu da se lažno ukazuje kao Bogorodica, ali i da to ukazanje mora imati neke 'tragove sumpora' kako bi oni koji slijede Istinu na te tragove naišli i odbacili lažno ukazanje.
Munje i zujanje muhe su takvi znakovi.
Katolici koji štuju Bogorodicu ne mogu zamisliti je kako se Ona ukazuje uz prethodnu munju, kako se ukazuje na hrastu, kako je nitko ne vidi osim neke djece, kako je isto nitko ne čuje osim neke djece, i kako svi ostali čuju zujanje muhe.
Vjerujem da je sv.Bernard bio tamo, da se više zujanje ne bi čulo, niti bi se ljudi klanjali hrastu. 
Kasnije je Lucija zujanje prilikom drugog ukazanja prevela kao: 
"Želim da dođeš trinaestog slijedećeg mjeseca. Moli krunicu i između svakog otajstva ubaci: O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u Raj sve duše osobito one koji su najviše potrebni milosrđa. Želim da naučiš čitati i pisati i kasnije ću ti reći što od tebe još želim."
O nepravovjernosti te molitve sam već pisao.
Bilo je još zujanja u kojem je bila poruka kako će 'Naša Gospa' uzeti uskoro Jacintu i Franciska u Raj. S druge strane Lucija je to zujanje objavila nakon što su oni umrli.
Dakle vjerodostojno proroštvo kao novčanica od 13 kuna.
Sada nam postaje jasnije zašto je samo Lucija razumijela zujanje drugog ukazanja.
Ostaje pitanje - kako može Bogorodica uzeti bilo koga u Raj. Bog je suvereni gospodar života i smrti, a ovdje ukaza poručuje kako to ona čini.
Iako ne možemo za sve okriviti ukazu, jer Lucija je mogla nešto nadodati i sama poput tog proroštva kako bi ukazanje izgledalo čim ozbiljnije i autentično i objaviti ga nakon smrti Franciska i Jacinte. Gotovo sve što znamo o fatimskom ukazanju, odnosno porukama ukaze znamo samo od nje.
Jer tko će posumnjati da je to ona izmislila nakon što su oni umrli. Na kraju uvijek može potegnuti argument 'čudo sa Suncem' i time 'opovrći' sve skeptike.
Osim ovog koji piše i niz drugih o kojima prosječni moderni katolik ne zna ili misli da su neprijatelji Kristovi i Marijini zato što sumnjaju u fatimsko ukazanje.
Međutim Bog nikad ne objavljuje proroštvo nekom tko će ga objaviti kasnije nakon što se ono dogodi. Samo Bog zna budućnost, stoga kad se i demoni igraju Boga, oni iznose proroštva za koje misle da će se dogoditi na temelju dosadašnjih događaja koje oni bolje znaju od ljudi. Dakle slično kao vremenska prognoza.
Moja prognoza je kako nam slijedi još veći niz lažnih čuda i ukazanja jer živimo u, od Isusa, prorečenim vrmenima u kojem će biti samo malo izabranih koji u lažna čuda ne će povjerovati.
Više nego ikad moramo provjeravati događaje i ljude koji se nazivaju prorocima ili ljudima kojima se objavljuje Isus, Bogorodica, sveci.
Kako?
Tako da čim primijetimo 'zujanje', a to znači da nešto nije u skladu s vječnom i nepromjenjivom Objavom, to jest sa sv.Pismom i naukom kršćanskih otaca u koje spadaju apostoli i oni koji su od njih naučili Objavu, naš protuheretički alarm se mora uključiti.
A Bog je, kako sam napisao, pobrinuo se da u tim lažnim čudima i proroštvima nailazimo na tragove paklenog sumpora.
Oni koji slijede Istinu po svaku cijenu (jer Bog je Istina), a ne zujanje, ne će biti žrtvama opsjena. Neka takve ne iznenadi ako ih većina drugih ljudi budu smatrali čudacima ili čak onima koji se bore protiv Boga.
Vratimo se na drugo ukazanje.
Ukaza je prekinula sa zujanjem i Lucija je ustala na noge i uzviknula: "Gledajte, ona odlazi!" 
Okupljeni su sad čuli zvuk koji su kasnije opisali kao zvuk udaljene rakete (tako piše u 'oficijelnoj' knjizi, i vjerojatno su svjedoci opisivali sličnost sa zvukom rakete iz vatrometa, a ne V2 rakete iz drugog velerata ili onih koje tobož napuštaju prvo Nebo). Prisutna Maria da Capelingha rekla je da nije ništa vidjela nego nešto kao mali oblačić koji polagano uzlazi prema istoku. Lucija je uzviknula nakon par minuta - gotovo je, ušla je u Nebo, vrata (Neba) su se zatvorila.
Nakon što je sv.Petar zatvorio vrata, okupljeni su pogledali hrast, kojeg knjiga naziva blagoslovljenim, i na čijim gornjim granama su se listovi okrenuli prema istoku.
Možda je sad jasnije zašto je ukaza pokazala na horizont kad su je djeca pitali odkud dolazi. Iako bi listovi, ako je zvuk ličio na raketu, trebali biti usmjereni u suprotnom smjeru. Ah, ko' da je to važno, ne budimo sitničavi!
Uslijedilo je kidanje tih grana sa 'blagoslovljenog' hrasta kao relikvije, a Lucija je urgirala da se umjesto gornjih uzmu dolnje jer one nisu dotakle ukazu.
Pa zašto bi ih onda uopće uzeli?
I tako je počeo rasti kult Fatime kako je blagoslovljeni hrast počeo gubiti svoje grane.
Izgledalo je kao naknadna osveta pogana kojima su kršćanski misionari, poput sv.Bonifacija , sjekirama posjekli svete hrastove.


Kult Fatime obećavao je povratak kršćanstva, vladavinu Bogorodice, a uslijedilo je najpoganskije stoljeće od nastanka kršćanske države.
Mnogi katolici će na to odgovoriti - to je zato što nije papa kako treba, odnosno u zajedništvu sa svim biskupima, posvetio Rusiju Bezgriješnom srcu Marijinu.
Kao da bilo koji čovjek, makar bio papom, može poremetiti Božji plan koji se nikad ne mjenja i kao da nije glavni problem s tim kršćanima koji ne poznaju svoju vjeru, koji nisu spremni krvlju posvjedočiti istu i koji su spremni najvećeg apostatu držati papom samo da bi se dogodio taj magijski trenutak radi kojeg tobož nalaze opravdanje što nisu pripadnici vojujuće zemaljske Crkve, nego su slični tom oblačiću koji je letio na istok.

* Prema nekim izvorima, djeca su opisala svećeniku ukazu kao malu ženu, sa suknjom do koljena, gologlavu i s naušnicama. Ako je to istina, onda se ne može sakriti činjenica kako se demoni žele ili narugati Bogorodici, ili su se prikazali kao tipična šumska vila, ili možda kao famozna Fatima, kćer Muhameda, pa kad su vidjeli da ih djeca vide kao Mariju su nastavili s prijevarom.

P.S. Autor situsa ourladysresistance.org rekao mi je kako će kroz otprilke mjesec dana završiti studiju-knjigu o Fatimi koja će biti sveobuhvatnija od mojih tekstova, tako preporučam da ju pročitate kad ju objavi.
U međuvremenu, ako Bog da, ja ću napisati još nekoliko članaka o ovoj prevažnoj temi koja je dovela u slijepu ulicu mnoge katolike.

četvrtak, 10. studenoga 2016.

Ne volim računala

Neki dan sam naišao na članak istoimenog naslova.
Moj naraštaj, i onaj malo stariji od mene, bio je prvi koji se je susreo s osobnim računalom u mladim danima, bilo da je to bio Commodore, Amiga, Atari, Sinclair Spectrum, Apple Macintosh ili IBM PC koji je na kraju uz Apple ostao jedino osobno stolno računalo.
Dakako postojala su računala i ranije, i to velika i papreno skupa.
Baš zato ih nije nitko imao kod kuće sve do početka 80-tih kad su se pojavila osobna računala prihvatljive cijene.
U zemljama bivšeg komunističkog istoka samo djeca crvene buržoazije su tada mogli nabaviti PC sa zapada, iako su se sklapala i neka domaća osobna računala manje više iz uvezenih zapadnih komponenti.
Devedesetih se je dogodila 'demokratizacija' osobnih računala tako da su mnoge obitelji već imali kod kuće računalo.
Zašto je moj naraštaj bio uzbuđen s računalima?
Ne zbog igrica ili gledanje i slušanje medija za što se danas najviše koristi osobna računala i tableti, nego radi toga što smo imali ambiciju programirati računalo. 
Klinci su tada čitali specijalizirane časopise, jer ovakvog interneta nije bilo, ne bi li saznali kako isprogramirati dragocijenu kutiju koja je mrtva bez programa, jer operacijski sustavi kakve danas poznajemo nisu postojali.
Netko je učio Basic, netko Forth, netko asemblersko programiranje, netko Pascal, netko C. 
Sjećam se kad sam nekako nabavio desetak disketa kako bih instalirao Borlandov Turbo C++ i kako sam programirao rješavanje rešetkastih nosača putem konačnih elemenata, ili kad sam koristeći Paradox bazu podataka napisao program za naplatu kablovske TV koja je isto započela u to vrijeme u nekim gradovima.
Međutim, problem s programiranjem je sličan kao s matematikom.
Zanimljivo je dok se suočavate s novim izazovom koji traži promišljanje, istraživanje, lutanje i na kraju, ali ne i uvijek, dobijete rješenje koje smatrate optimalnim dok ne pronađete bolje kod drugih.
Kad u matematici svladate rješavanje sustava linearnih jednadžbi, onda vam postane dosadno ih riješavati. 
Jer nema nikakve ljepote u postupku, nego je samo izazov naučiti postupak. Tako je isto i u programiranju.
Stolar može uživati svaki put kad njegove ruke i alat stvore stolicu, makar ona bila uvijek ista, ali programer ne može s užitkom pisati jedan te isti programski kod.
K tome je stolica opipljiva, vidljiva i izravno korisna, a program nije.
Netko će reć, pa neka programeri rješavaju sve složenije i složenije probleme. Tako će im posao biti zanimljiv.
Ima jako puno dobrih stolara koji ne moraju biti genijalci i umjetnici. 
Ali među programerima ima malo genijalaca koji probijaju granice. 
Stolar koji radi šablonski više može uživati u svom radu i proizvodu nego programer koji radi šablonski.
K tome velika većina programskih problema je riješena, stare ideje od pred nekoliko desetljeća se ponovno revitaliziraju, novih revolucionarnih promjena i ideja nema. 
Recimo ideja Weba odnosno HTML jezika stara je nekoliko desetljeća. 
Gotovo svi algoritmi za programiranje su stvoreni kroz to vrijeme. 
Kod umjetne inteligencije nema ništa novo, machine learning po kojem računalo može prepoznati vaš rukopis ili vas na fotografiji ili vaš glas preko mikrofona je isto stari algoritam, a novo je jedino bolji hardware. Koji usput ima svoje limite i teško je očekivati da će performanse rasti kao do sada.
Sve ovo što sam dosad nabrojio nije dovoljan razlog da nekadašnji klinci oduševljeni s računalima izjave - pukla je ljubav između mene i računala. 
Glavni razlog je pitanje - čemu uopće služe računala?
Jel se svijet usrećio ili nije s računalima?
Računala ne mogu stvoriti ili kreirati neku novu ideju, novi projekt, novo umjetničko djelo ma kako bili nadareni programeri računala i ma kako bila napredna tehnologija.
Ali računala su uništila mnoge tradicionalne zanate i poslove.
Mnogi će reć - ali to su bili dosadni i nehumani poslovi.
Zar? Jeste li ikad bili kod javnog bilježnika i ako jeste, jeste li primjetili kako oni jako dobro naplaćuju pravne šablone tako da koristeći računalo samo izmijene nekoliko riječi u unaprijed snimljenom obrascu?
A jeste li ikad vidjeli stare javnobilježničke dokumente koji su pisani krasopisom? 
I što mislite jel onaj stari javni bilježnik znao manje ili više pravne struke od modernog, jel bio više ili manje usredotočen na svoj posao i uživao u istom i kome se je više potkradala griješka u dokumentu?
Netko će reć - da, to je lijepo bilo, ali gdje bi danas stigli kad bi se opet uzelo guščje pero i tinta?
Kamo to idemo da nam se žuri? 
Jel idemo nekamo gdje je dobro, pa je opravdana naša žurba?
Čega to ima dobrog u tome što se tisuće i tisuće zemljišnih čestica prodaju strancima ili onima koji ne će stvarno kulturno i civilizacijski živjeti u naseljima u kojima kupuju nekretnine, pa je potrebna informatička tehnologija da se čim brže rade te transakcije kupoprodaje?
Ili programi za tehničko crtanje bez kojih se danas ne može zamisliti arhitektonski ili inžinjerski uredi.
Zar se danas rade ljepše zgrade nego nekad kad je arhitekt bio majstor za crtanje perpspektive, a danas to rade automatski računalni programi?
Zar se danas rade ljepša i bolja odijela nego nekad bez računala?
Ljepše i bolje cipele? Namještaj? Hrana? Kuće?
Bez sumnje računala su pojeftinila proizvodnju, ali tako da se je višestruko povećao broj onih koji ništa korisno ne stvaraju, koji su zaposleni u državnim uredima, institutima, zavodima, školama.
Također tjelesni napor je jako smanjen. 
Tako da su prosječni ljudi manje snažni nego njihovi preci, a često i bolesniji jer rade za računalom, umjesto na zraku i u pokretu.
Slobodno vrijeme ljudi je isto povećano.
Ali ga opet ljudi koriste najčešće opet sjedeći pred TV-om ili nekim računalom na kojem se prikazuju idiotski filmovi i slična glazba ili video igrice ili pornografija, i s kojima se komunicira u izmišljenim društvenim mrežama umjesto da se fizički posjeti poznanike i prijatelje te da ih se gleda licem u lice kao nekad.
U skoroj budućnosti ne će više biti poštara, nitko više ne će pisati pisma, a pakete će dostavljati dronovi.
Već desetak godina postoje roboti kućni ljubimci, a nije teško zamisliti da će slični čistiti kuće i davati seksualne usluge.
U SAD-u se uvelike razvijaju automobili bez ljudskog upravljanja.
Jasno je kako će istovremeno doći i takvi kamioni, brodovi, zrakoplovi. I civilni i vojni. Postojati će i roboti vojnici kojima ne će teći krv kad budu ranjeni, odnosno biti će superiorni ljudima vojnicima.
Poljoprivredni strojevi na oranicama i voćnacima već danas mogu biti bez ljudi.
Svi uredski poslovi se mogu zamijeniti s računalima. Također i tvornice.
Jedino radno mjesto koje će ostati otvoreno za ljude je programiranje računala i dizajniranje proizvoda. Što znači da će 9/10 ljudi biti bez posla, višak koji nikom ne treba. 
Koji će smisao takvi ljudi naći u životu kad je bitna odrednica čovjeka kreativan rad?
Hoće li država skroz legalizirati droge tako da višak ljudi bude 'zabavljen' u modernom stilu 'kruha i igara'- 'droge i video igrica' - tako da ne digne pobunu?
A tko će sa svom tom silnom vojskom računala i robota upravljati?
Nikako vi u vašoj kući ili kako je to moj naraštaj mislio kad se je pojavilo kućno osobno računalo.
Svjetski kamatarski financijski sustav praktično je nezamisliv bez postojanja računala, također i svugdje prošireni sustav špijuniranja građana, pohranjivanja svih mogućih podataka o ljudima od kojih su još neki naivni pa misle da su zaštićeni jer imaju svoje lozinke dok se logiraju na računalo ili na mrežu ili neki server.
Globalizacija i računala idu zajedno kao prst i nokat.
Otkriće elektromagnetizma o kojem sam već pisao, i čije dijete je i informatička tehnologija postalo je oružje za masovno porobljavanje čovječanstva.
Fundamentalni razlog tome je istočni grijeh.
Čovjek je biće koje je pod ropstvom Sotone, osim ako ga Bog po svojem milosrđu tog ropstva ne oslobodi i drži slobodnog po istom milosrđu.
Čim je veća i moćnija tehnologija ljudima na raspolaganju, to će prije od Zemlje učiniti Pakao.
Iako elita misli da je moćna zbog tehnologije s kojom raspolaže, ona je tu u zabludi. 
Jer elektromagnetizam kao 'veličanstveni dar' Pakla ljudima nije bio radi toga da ih učini moćnima, nego da ih učini još većim robovima, i elita je tu u ropstvu. 
Ali i samom činjenicom da je nešto krhkije čim je složenije, može se reć kako je lažni san o ljudskoj sreći uz pomoć tehnologije, koja sve više liči na plod drveta spoznaje dobra i zla, pred bolnim buđenjem.
Stoga je jasno zašto su neki pedesetgodišnjaci, kad su otvorili oči nakon desetljeća (samo)obmane, rekli kako više ne vole računala u koja su nekad bili 'zaljubljeni'.