Ovo je vrlo važan tekst za razumijevanje onoga o čemu je još pisao blagopočivši o.Serafim Rose, o napadima svjetskih pravoslavaca, ali i nekih istinitih pravoslavaca (konkretno ovdje se radi o o.Panagiotes Carrasu, pokojnom svećeniku Istinske Pravoslavne Crkve Grčke - koja je sad pod mitropolitom Kalinikom i koja je grdno pala na ispitu korone i izgleda bliska grčkoj verziji sergijanizma) na svetog Augustina koju pokreće mržnja prema kršćanskom pravoslavnom Zapadu.
Takvi sektaši, najčešće grčki, šire opasnu ideju kako je od početka, od sv.Augustina, ako ne i ranije, rimski patrijarhat bio heretičan.
Time neizravno, svjesno ili nesvjesno, optužuju cijelu Crkvu, jer ako je to istina, onda je Crkva pod svojim okriljem imala više od pola tisućljeća heretičke 'Latine' što znači da je i sama Crkva bila heretička.
I time nije ni bila prava Crkva, pa ispada kao kod protestanata, Crkva je prestala postojati sa sv.Augustinom, a opet je rođena nakon što se je Zapad odvojio od Istoka, kao što protestanti kažu da je Crkva prestala postojati od cara Konstantina, a onda se je opet rodila s Martinom Lutherom.
Nažalost moram reći da nisam ovo sam prevodio nego uz korištenje AI, i evidentno AI voli intepretirati i skraćivati tekstove, iako sam više puta ponavljao da samo prevede bez toga.
Stoga je najbolje pročitati tekst na engelskom, ako ga znate.
Moj komentar je - kao što niti jedan kršćanski otac nije bio, kao što nije bio niti jedan čovjek, tako niti sv.Augustin nije bio nezabludiv.
Podmetanje i to podlo je optuživati ga da je negirao slobodnu volju.
On se je odlučno držao sv.Pisma u kojem je navedeno kako nam Bog daje najprije htjeti spasenje, a onda blagodat da to i postignemo.
Stari i novi pelagijanci vele suprotno, da Bog najprije čeka da mi zaželimo spasenje i učinimo koje dobro djelo, i onda nas Bog nagradi blagodaću-milosti.
To je zato što pelagijanci ne vjeruju u istočni grijeh i krštenje.
A krštenje je egzorcizam, mala djeca nisu anđeli nego su kao i svi Adamovi potomci pod dominacijom Satane.
Zato i nema spasenja bez krštenja, makar dijete i ne učinilo osobnih grijeha ono ima posrnulu ljudsku narav i nije zbog toga dijete Božje dok se ne krsti.
Pelagije je bio asket-podvižnik, ali je bio gord, vjerovao je kako se čovjek može sam po sebi usavršiti i postati svet ako krene putem podvižništva.
Iako moderni ljudi nisu podvižnici, ipak im paše i golica uši zabluda da se mogu sami po sebi spasiti, da spasenje ovisi o njima.
Jasno je kako to proizlazi iz njihove gordosti.
Također je istina u Objavi da postoje Božji izabranici koji će se spasiti.
Hristos je rekao mnogo je zvanih, a malo izabranih.
To znači da mnogima, ali ne i kompletno svima, Bog daje blagodat da zažele spasenje, ali malo ima onih koji nakon toga uz Božju blagodat ustraju u borbi za svetost. To su oni koji su zvani i koji su se odazvali i zato su izabrani.
Kako napisah ima i onih koji nisu ni zvani.
Ne zato što Bog ne bi želio da se oni spasu, nego Bog sveznajući zna da oni ne će niti prvu blagodat Njegovu prihvatiti, blagodat da se žele spasiti.
Bog koje previdje, te i izabra kako nam kaže sv.Pismo.
I na kraju kaže - i kad se ne bi skratili ti posljednji dani, i oni koji su izabrani, kad bi to bilo moguće, izgubili bi spasenje.
To znači da Božji izabranici ne mogu izgubiti spasenje, da će radi njih posljednjih izabranih Bog skratiti vrijeme vlasti Antihrista.
Augustin je pak tumačio kako Pavlova rečenica Timoteju - Bog želi da se svi ljudi spase, znači kako Bog želi da se svi njegovi izabranici spase, i to iz svih rasa, naroda, staleža i uzrasta.
Možda je u toj spekulaciji pogriješio, a možda i nije.
Moje je mišljenje, a možda sam u krivu, kako Bog ne može željeti nešto što se ne će dogoditi, a kao Sveznajući On zna da se to ne će dogoditi.
Bog oduvijek zna da postoje ljudi i anđeli koji će ga nepovratno zamrziti i odbiti Njegove zapovijedi i poslušnost prema Njemu ma koliko im dobra i blagodati dao.
I to su anđeli-demoni i ljudi koje nisu Njegovi izabranici.
Bog po definiciji ne može patiti jer je Bog nepromjenjiv, odnosno ako Bog pati zato što je Satana ustao protiv Njega, sa svim ostalim demonima, onda Bog pati vječno i prije nego što ih je stvorio.
A to bi bio apsurd, odnosno onda ih ne bi ni stvorio da ne pati vječno.
Stoga mislim da nije krivo tumačio Augustin Pavlovljevu rečenicu.
A sada dajem tekst o.Chada:
Sv. Augustin, sv. Ivan Kasijan i sv. Prosper Akvitanski: Pravoslavni nauk o milosti protiv modernog revizionizma
Suočavanje s bezbožnošću među klerom Istinski pravoslavne Crkve (GOC)
O. Chad Arneson
16. studenoga 2026.
16. studenoga 2026.
Predgovor
Pišući ovaj članak, nastojao sam dati istinski doprinos raspravi o sv. Augustinu, sv. Ivanu Kasijanu i pravoslavnom nauku o milosti. Članak je opsežan, ali potrudio sam se odgovoriti na neke od glavnih prigovora koji se danas često upućuju sv. Augustinu, ispitujući ih u svjetlu relevantnih patrističkih, povijesnih i saborskih dokaza. Nadam se da će čitatelji koji odvoje vrijeme za proučavanje ovih izvora pronaći nešto korisno za postizanje ispravnog razumijevanja pravoslavne vjere.
O. Panagiotes Carras bio je svećenik Istinski pravoslavne Crkve Grčke (GOC). Smatram jedino ispravnim i poštenim da, ako sam spreman razotkrivati skandalozne nauke i odstupanja od pravoslavne vjere među takozvanim svjetskim pravoslavcima, budem jednako spreman prepoznati ih i razotkriti gdje god se pojave među istinskim pravoslavcima. Ne možemo osuđivati zablude kod drugih dok iste te zablude opravdavamo među sobom. Naša odanost mora pripadati istini pravoslavne vjere, a ne nekoj pojedinoj crkvenoj skupini.
Žalim što nisam naišao na članak o. Carrasa i proučio ga prije njegova usnuća prije nekoliko mjeseci. Svakako bi bilo bolje iznijeti ove kritike dok je još bio živ i mogao na njih odgovoriti. Nemam nikakvu želju iskoristiti njegovu nemogućnost odgovora, a moja je kritika usmjerena na njegove objavljene teološke tvrdnje, koje su i dalje dostupne i utječu na čitatelje.
Ipak, o. Carras nije jedini klerik GOC-a koji je iznio bezbožne i potencijalno heretičke izjave a da pritom nije pretrpio crkvenu stegu. Njegov je članak stoga jednako prikladno polazište kao i svako drugo za rješavanje problema koji predugo traje. Šteta nanesena onima koji iskreno žele ispravno ispovijedati pravoslavnu vjeru i s pobožnošću slijediti Svete Oce ne smije se zanemariti samo zato što zablude potječu od onih koji se nazivaju istinskim pravoslavcima.
Ne prisvajam si osobnu nepogrešivost niti pretpostavljam da su moji teološki sudovi iznad ispravka. Tražim samo da se dokazi pošteno ispitaju i da se na sve primijene ista doktrinarna mjerila. Ondje gdje je nauk priznatog sveca krivo prikazan, ili gdje su nauci suprotni primljenom učenju Crkve predstavljeni kao konsenzus Otaca, zablude treba jasno imenovati. Poštovanje prema Ocima zahtijeva da ispitamo što su oni doista naučavali, umjesto da koristimo njihova imena u obranu zaključaka koje oni nisu donijeli.
Uvod: Je li sv. Augustin bio bogohulnik?
U članku pod naslovom „Augustin i sv. Ivan Kasijan o ljudskoj volji i božanskoj milosti“, objavljenom u zborniku Synaxis: Pravoslavna kršćanska teologija u 20. stoljeću, svezak 5, o. Panagiotes Carras predstavlja sv. Augustina Hiponskog kao protivnika pravoslavne patrističke predaje, koju ponajprije zastupa sv. Ivan Kasijan. Carras piše:
„Povijesno gledano, može se reći da je sv. Ivan Kasijan dio pelagijanskog spora, ali to je točno samo u smislu da je bio prisiljen, kao duhovni vođa, istupiti i protiv Pelagija i protiv Augustina, kao bogohulnika prave vjere Crkve.“ (Panagiotes Carras, „Augustine and St John Cassian on Human Will and Divine Grace“, Synaxis, sv. 5, str. 31.)
Carras tako stavlja sv. Augustina uz bok Pelagiju, osuđenom heretiku, i pripisuje sv. Ivanu Kasijanu sud da su obojica hulili na pravoslavnu vjeru. Pritom ne navodi nijednu Kasijanovu izjavu u kojoj se Augustin naziva bogohulnikom. Doista, Kasijan uopće ne spominje Augustina poimence u trinaestom Razgovoru, za koji se općenito smatra da raspravlja o Augustinovu stavu o milosti i slobodnoj volji.
Carras također piše:
„Antropologija Pravoslavne Crkve i antropologija sv. Ivana Kasijana u svakom su pogledu iste. Njegova učenja o djelovanju Milosti učenja su koja naučava i Crkva. Sukob između sv. Ivana Kasijana i Augustina s pravom se može nazvati sukobom između Otaca Crkve i Augustina.“ (Carras, „Augustine and St John Cassian“, str. 31.)
Ovdje Carras pretpostavlja da su Kasijanove posebne teološke formulacije u svakom pogledu istovjetne nauku Pravoslavne Crkve. Na temelju te pretpostavke, neslaganje s Kasijanom postaje neslaganje sa samim Ocima. No tvrdnja da Kasijan predstavlja jednoglasnu patrističku predaju upravo je ono što tek treba dokazati.
Carrasov povijesni prikaz izostavlja sv. Prospera Akvitanskog, pravoslavnog sveca koji je branio nauk sv. Augustina o milosti i izravno osporio trinaesti Razgovor sv. Ivana Kasijana u svom djelu Liber Contra Collatorem (Knjiga protiv pisca Razgovora). Prosper je osporio jedanaest od dvanaest teza izvučenih iz Kasijanova Razgovora, prihvativši prvu kao pravovjernu. Kakav god sud donijeli o valjanosti Prosperovih prigovora, njegovo protivljenje onemogućuje da se Kasijanov stav bezuvjetno poistovjeti s konsenzusom Otaca.
Štoviše, svjedočanstvo koje je sačuvao sv. Focije Veliki izravno proturječi Carrasovu prikazivanju Augustina kao neprijatelja pravoslavnog nauka o slobodnoj volji. U Kodeksu 54 svoje Biblioteke, Focije sažima protupelagijansko djelo koje opisuje spor nakon Augustinove smrti:
„Nakon smrti svetog Augustina neki su iz klera ponovno počeli iznositi te bezbožne nauke. Počeli su zlo govoriti o Augustinu i lažno ga optuživati da niječe slobodnu volju; ali je biskup Celestin zaustavio obnovu te klevete, pišući biskupima te zemlje u obranu toga bogolikog muža i protiv onih koji su ponovno pokrenuli tu herezu.“ (Sv. Focije Veliki, Biblioteka, Kodeks 54)
Isti izvještaj hvali Prosperovo protivljenje ponovnom buđenju pelagijanizma:
„Nedugo nakon toga, kada je besramna hereza ponovno niknula iz zlog korijena, neke su se osobe u Rimu otvoreno izjasnile u njezinu korist. No Prosper, uistinu čovjek Božji, u svojim ih je spisima protiv njih ubrzo skršio, dok je Leon još sjedio na papinskom prijestolju.“ (Sv. Focije Veliki, Biblioteka, Kodeks 54)
Ovi su odlomci preneseni u Focijevu sažetku ranijeg djela. Njihovo točno autorstvo stoga treba razlikovati od Focijeve odluke da ih sačuva. Ipak, izvještaj odaje počast Augustinu, optužbu da je nijekao slobodnu volju naziva klevetom te hvali Prosperovu obranu Crkve od pelagijanizma.
Carrasovo se tumačenje posljedično mora provjeriti u odnosu na spise samih Augustina, Kasijana i Prospera, zajedno s ranijim Ocima i primljenom pravoslavnom kanonskom predajom. Posebnu pozornost treba posvetiti naravi slobodne volje nakon Pada, nužnosti prethodne milosti, početku spasonosne vjere, naslijeđenom istočnom grijehu i božanskom predodređenju.
To što Crkva priznaje Augustina, Kasijana i Prospera kao svece ne znači da je svaka teološka formulacija u njihovim spisima jednako mjerodavna. Međutim, to isključuje pretpostavku da je neslaganje jednog sveca s drugim dovoljno da se utvrdi odstupanje potonjeg od pravoslavne vjere. Carrasova optužba za bogohuljenje mora biti potkrijepljena stvarnim Augustinovim naukom i doktrinarnim mjerilima Crkve.
Položaj sv. Augustina u Pravoslavnoj Crkvi
Priznanje sv. Augustina kao Oca i sveca
Sv. Augustin Hiponski (354.–430.) slavi se u Pravoslavnoj Crkvi 15. lipnja (28. lipnja po građanskom kalendaru). Njegova svetost i crkveni ugled bili su priznati mnogo prije modernih prijepora oko njegove teologije.
Njegovo priznanje kao sveca ne zahtijeva prihvaćanje svakog teološkog mišljenja izraženog u njegovim spisima. Sami su se Oci ponekad razilazili, a pojedine patrističke formulacije moraju se ispitati prema vjeri Crkve. Ipak, mora se održati razlika između kritiziranja pojedinih teoloških mišljenja nekog sveca i njegova proglašavanja bogohulnikom pravoslavne vjere.
Carras iznosi potonju optužbu a da nije dokazao da je Augustin naučavao nauk koji je Pravoslavna Crkva osudila, niti da je sam sv. Ivan Kasijan smatrao Augustina bogohulnikom.
Svjedočanstvo koje je sačuvao sv. Focije Veliki
Sv. Focije Veliki, carigradski patrijarh, pruža rani bizantski dokaz o prihvaćanju Augustinove protupelagijanske teologije.
U Kodeksu 54 svoje Biblioteke, Focije sažima povijesno djelo o sporovima petog stoljeća. Izvještaj opisuje osudu pelagijanizma i naknadne pokušaje oživljavanja njegovih nauka. Posebno se osvrće na optužbe iznesene protiv Augustina nakon njegove smrti:
„Nakon smrti svetog Augustina neki su iz klera ponovno počeli iznositi te bezbožne nauke. Počeli su zlo govoriti o Augustinu i lažno ga optuživati da niječe slobodnu volju; ali je biskup Celestin zaustavio obnovu te klevete, pišući biskupima te zemlje u obranu toga bogolikog muža i protiv onih koji su ponovno pokrenuli tu herezu.“ (Sv. Focije Veliki, Biblioteka, Kodeks 54)
Optužba navedena u ovom izvještaju u biti je ista kao jedan od glavnih Carrasovih prigovora: da je Augustinov nauk o milosti nespojiv s ljudskom slobodnom voljom.
Izvještaj koji donosi sv. Focije izričito označava optužbu da je Augustin nijekao slobodnu volju kao lažnu. Također bilježi da je papa sv. Celestin branio sv. Augustina od njegovih klevetnika.
Budući da Focije sažima ranijeg autora, izrazi „sveti Augustin“ i „bogoliki muž“ ne mogu se automatski smatrati neovisnim formulacijama koje je skovao sam Focije. Odlomak ipak pripada djelu koje je Focije odabrao za uvrštavanje u svoju Biblioteku, a njegov sažetak bilježi obranu Augustina bez ikakva odbacivanja.
Sv. Focije i sv. Prosper Akvitanski
Isti izvještaj hvali sv. Prospera Akvitanskog zbog njegova protivljenja oživljavanju pelagijanizma:
„Nedugo nakon toga, kada je besramna hereza ponovno niknula iz zlog korijena, neke su se osobe u Rimu otvoreno izjasnile u njezinu korist. No Prosper, uistinu čovjek Božji, u svojim ih je spisima protiv njih ubrzo skršio, dok je Leon još sjedio na papinskom prijestolju.“ (Sv. Focije Veliki, Biblioteka, Kodeks 54)
Prosper je bio među glavnim Augustinovim braniteljima tijekom spora o milosti i predodređenju u južnoj Galiji. Prije smrti sv. Augustina, sv. Prosper Akvitanski i Hilarije, laik iz južne Galije, odvojeno su mu pisali kako bi ga obavijestili o prigovorima upućenim njegovu nauku o milosti i predodređenju. Augustin je odgovorio djelima O predodređenju svetih i O daru ustrajnosti.
Nakon Augustinove smrti, Prosper je nastavio braniti njegov nauk. U djelu Contra Collatorem ispitao je trinaesti Razgovor sv. Ivana Kasijana, osporavajući one formulacije za koje je smatrao da početak spasenja čine ovisnim o prirodnoj ljudskoj volji, a ne o prethodnoj božanskoj milosti.
Carrasov povijesni prikaz ne uzima u obzir protivljenje sv. Prospera sv. Ivanu Kasijanu. On poistovjećuje Kasijanovu antropologiju s antropologijom Pravoslavne Crkve „u svakom pogledu“ i opisuje neslaganje između Kasijana i Augustina kao sukob između Augustina i Otaca općenito.
Spisi sv. Prospera dokazuju da je takav opis povijesno netočan. Spor je uključivao pravoslavnog Oca koji je branio Augustina od prigovora proizašlih iz istih teoloških pitanja obrađenih u Kasijanovu trinaestom Razgovoru. Niti je sv. Prosper bio usamljen u obrani tih učenja. Drugi zapadni pravoslavni Oci, uključujući sv. Fulgencija iz Ruspe, sv. Cezarija iz Arlesa i sv. Grgura Velikog, također su primili i prenijeli bitne sastavnice Augustinova nauka o milosti i predodređenju.
Pravoslavno prihvaćanje Augustina i granice patrističkog autoriteta
Pitanje Augustinova pravovjerja ne može se riješiti pukim pozivanjem na njegovu svetost, baš kao što se ni Kasijanove posebne formulacije ne mogu proglasiti općeprihvaćenima pukim pozivanjem na njegovu svetost.
Crkva obojicu prima kao svece. Njihova se teološka neslaganja stoga moraju ispitati u svjetlu Svetog pisma, primljenih sabora i šire patrističke predaje.
To jednako vrijedi i za sv. Prospera. Njegova obrana Augustina dokaz je protiv tvrdnje da su se Oci jednoglasno protivili Augustinu, ali Prosperovi pojedinačni argumenti i dalje se moraju ispitati prema njihovoj utemeljenosti.
Carrasova metoda ne poštuje to mjerilo. On Kasijanove teološke formulacije tretira kao istovjetne nauku Crkve, a zatim Augustinovo neslaganje s tim formulacijama naziva bogohuljem.
Stvarni povijesni zapis ne sadrži takav jednoglasan patristički sud protiv Augustina. Naprotiv, on uključuje obranu Augustina od strane sv. Celestina, teološki rad sv. Prospera, Fulgencija i Cezarija te povoljan izvještaj sačuvan kod sv. Focija, da spomenemo samo neke.
Optužba da je Augustin hulio na pravoslavnu vjeru stoga ostaje nedokazana. Tužitelj je u većoj opasnosti od bogohuljenja nego optuženi.
Što je sv. Ivan Kasijan doista rekao o sv. Augustinu
Kasijanovo izričito svjedočanstvo o Augustinu
Carras pokušava dokazati protivljenje sv. Ivana Kasijana sv. Augustinu dijelom na temelju načina na koji ga Kasijan spominje u djelu O Utjelovljenju. On uspoređuje Kasijanov razmjerno suzdržan opis Augustina s pohvalama koje Kasijan upućuje drugim crkvenim piscima.
Taj se odlomak nalazi u VII. knjizi, 27. poglavlju, gdje se Kasijan poziva na Augustina kao svjedoka Utjelovljenja Sina Božjega:
„Rufin također, kršćanski filozof, koji zauzima nimalo beznačajno mjesto među crkvenim učiteljima, svjedoči ovako o Gospodinovu rođenju u svom Tumačenju Vjerovanja: 'Jer Sin Božji', kaže on, 'rođen je od Djevice, ne sjedinjen ponajprije samo s tijelom, nego začet u duši koja je posrednik između tijela i Boga.' Zar on nejasno svjedoči da je Bog rođen od čovjeka? Augustin, svećenik (sacerdos) iz Hippo Regiusa, kaže: 'Da bi se ljudi mogli roditi od Boga, Bog se najprije rodio od njih: jer Krist je Bog. A Kristu, kada se rodio od ljudi, bila je potrebna samo majka na zemlji, jer je uvijek imao Oca na nebu, rođen od Boga po kojemu smo stvoreni, a rođen i od žene, po kojoj bismo mogli biti nanovo stvoreni.'“ (Sv. Ivan Kasijan, O Utjelovljenju Gospodinovu protiv Nestorija, VII.27)
Kasijan nastavlja ponovno citirati Augustina, uključujući njegovo Pismo Voluzijanu, kao svjedoka Kristova božanstva i istinitosti Njegova Utjelovljenja.
Kasijan uvodi Augustinovo svjedočanstvo u nizu pozivanja na ranije crkvene autoritete protiv nestorijanske kristologije. On ne upozorava svoje čitatelje da je Augustin doktrinarno nepouzdan, niti njegovo svjedočanstvo ograničava kao izjavu čovjeka koji je hulio na vjeru.
Naziv „svećenik iz Hippo Regiusa“ nije osuda. Izraz sacerdos u latinskoj je crkvenoj uporabi mogao označavati biskupa, i Kasijanov se izričaj ne može tumačiti kao nijekanje Augustinova biskupskog dostojanstva samo zato što ga engleski prevoditelj prevodi kao „svećenik“ (priest).
Razlika između Kasijanova opisa Augustina i njegovih opširnijih pohvala drugim piscima ne može dokazati da je Kasijan smatrao Augustina heretikom. Naprotiv, njegova stvarna uporaba Augustinovih spisa dokazuje da ga je smatrao prihvatljivim crkvenim svjedokom u kristološkom sporu.
Kasijanov trinaesti Razgovor
Glavni dokaz Kasijanova neslaganja s Augustinom nalazi se u trinaestom Razgovoru, koji je tradicionalno predstavljen kao drugi Razgovor abbe Keremona.
Kasijan ispituje odnos između božanske milosti i ljudske slobodne volje, osobito potječe li početak dobre volje uvijek od božanske milosti ili ponekad može nastati iz čovjekove vlastite inicijative.
On izričito potvrđuje da Bog želi spasenje svih ljudi:
„Jer Božji naum, kojim je stvorio čovjeka ne da propadne nego da živi vječno, stoji nepokolebljiv. I kada Njegova dobrota u nama vidi makar i najmanju iskru dobre volje kako blista, koju je On sam izbio kao iz tvrdog kremena naših srdaca, On je raspiruje, njeguje i hrani svojim dahom, jer 'hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine'.“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.7)
Kasijan ovdje i najmanju iskru dobre volje pripisuje samome Bogu. To se mora promatrati usporedno s njegovim kasnijim izjavama o mogućnosti da dobra volja nastane iz ljudske naravi. U 9. poglavlju piše:
„Ali da bi bilo još jasnije kako po izvrsnosti naravi, koja je darovana dobrotom Stvoritelja, ponekad nastaju prvi počeci dobre volje, koji međutim ne mogu postići potpuno izvršenje onoga što je dobro ako ih ne vodi Gospodin, svjedoči Apostol i kaže: 'Jer htjeti mi je blisko, ali činiti dobro ne nalazim.'“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.9)
Ova izjava otvara pitanje kojim se bavio sv. Prosper: može li prvi pokret spasonosne vjere poteći iz prirodne ljudske volje neovisno o prethodnoj milosti. Kasijan naknadno izričito oblikuje tu poteškoću:
„I tako su te stvari nekako pomiješane i nerazlučivo isprepletene, tako da se među mnogim ljudima vodi velika rasprava o tome što ovisi o čemu, to jest: smiluje li nam se Bog zato što smo pokazali početak dobre volje, ili početak dobre volje slijedi zato što nam se Bog smilovao? Jer mnogi, vjerujući u jedno ili drugo i tvrdeći to šire nego što je ispravno, zapliću se u svakakve suprotne zablude.“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.11)
Kasijan se poziva na obraćenje sv. Pavla i poziv sv. Mateja kao primjere božanske inicijative, dok Zakeja i razbojnika na križu uzima kao primjere u kojima se čini da ljudska želja prethodi posebnom božanskom zahvatu. Zaključuje da se milost i slobodna volja moraju obje potvrditi:
„Ove dvije stvarnosti, naime milost Božja i slobodna volja, čine se suprotstavljenima jedna drugoj, ali su uistinu u skladu, i iz poretka dobrote zaključujemo da moramo jednako držati obje, da se ne bi činilo, ako čovjeku oduzmemo jednu od njih, da smo prekršili pravilo crkvene vjere: jer kada nas Bog vidi sklonima htjeti ono što je dobro, On nam izlazi u susret, vodi nas i jača.“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.11)
Poteškoća nije u Kasijanovu potvrđivanju suradnje između božanske milosti i ljudskog htijenja. I Augustin potvrđuje da ljudska bića doista žele i djeluju pod milošću. Pitanje se tiče podrijetla dobre volje kojom se pali čovjek počinje okretati prema Bogu.
Kasijanov rječnik nije ujednačen. U 16. poglavlju on izričito odbacuje tvrdnju da spasenje ponajprije ovisi o ljudskoj vjeri ili da se božanska milost dijeli prema ljudskim zaslugama:
„Ali neka nitko ne pomisli da smo ove primjere naveli kako bismo dokazali da glavni udio u našem spasenju počiva na našoj vjeri, prema bezbožnom shvaćanju nekih koji sve pripisuju slobodnoj volji i tvrde da se milost Božja dijeli prema zasluzi svakog čovjeka: nego jasno iznosimo svoje bezuvjetno mišljenje da je milost Božja preobilna i da ponekad prelijeva uske granice čovjekove nevjere.“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.16)
U 18. poglavlju Kasijan također pripisuje početke spasenja božanskom djelovanju:
„Jer se mora držati da Bog sviju djeluje u svima, tako da potiče, štiti i jača, ali ne oduzima slobodu volje koju je On sam jednom dao.“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.18)
Ovi odlomci sprječavaju da se Kasijanov nauk svede na tvrdnju da spasenje započinje ljudskim naporom bez pomoći milosti. Ipak, izjave u 9. i 11. poglavlju zahtijevaju objašnjenje. Prosperova se kritika odnosi na njihovo prividno dopuštanje prirodnog početka spasonosne vjere prije milosti.
Carras ne rješava to pitanje na zadovoljavajući način time što cjelokupnu Kasijanovu antropologiju poistovjećuje s općim naukom Pravoslavne Crkve.
Kasijan ne naziva Augustina bogohulnikom
Iako se Razgovor XIII bavi pitanjima koja su središnja za Augustinovu protupelagijansku teologiju, Kasijan u Razgovoru ne imenuje Augustina. Ne naziva Augustina heretikom, ne optužuje ga za bogohuljenje niti poziva na odbacivanje njegovih spisa.
Izostanak Augustinova imena ne dokazuje da se Kasijan s njim slagao. Teološko neslaganje ostaje očito iz osporavanih teza. Niti to izostavljanje dokazuje Kasijanov točan motiv. Poštovanje, crkvena razboritost ili odluka da se raspravlja o naucima bez imenovanja njihovih zagovornika moguća su, pa čak i vjerojatna objašnjenja.
Povijesni dokazi stoga podupiru zaključak da je Kasijan osporavao teološke formulacije povezane s Augustinom. Oni ne podupiru Carrasovu tvrdnju da je Kasijan govorio protiv Augustina kao bogohulnika crkvene vjere.
Odgovarajuća suzdržanost sv. Prospera prema sv. Kasijanu
Djelo sv. Prospera Contra Collatorem izravno ispituje trinaesti Razgovor sv. Ivana Kasijana. Iako Prosper ne imenuje Kasijana, opisuje ga kao svećenika koji se među svojim subraćom ističe sposobnošću u raspravljanju. Objašnjava svoju metodu ispitivanja objavljenog djela:
„Jer su zapisani i objavljeni od strane njihova autora. Pitanje više nije postoje li, nego što naučavaju.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Contra Collatorem, II.3.)
Prosper u početku priznaje pravovjernost Kasijanove izjave da je Bog izvor svake dobre misli i djela:
„Na početku svoje rasprave, međutim, on ne odstupa od pobožnosti istine i zaslužio bi da ga se počasti pravednom pohvalom, da nije skrenuo sa svoje početne ispravnosti naglim i pogrešnim napredovanjem.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Contra Collatorem, II.4.)
Prosper zatim kritizira ono što smatra proturječjem između Kasijanova početnog potvrđivanja prvenstva milosti i njegova kasnijeg prikaza početka vjere. Obraćajući se izravno Kasijanu, piše:
„O katolički učitelju, zašto napuštaš svoje ispovijedanje? Zašto silaziš u zadimljenu tamu zablude, ostavljajući najvedrije svjetlo istine? Ono čemu se diviš kod onih koji ištu, traže i kucaju, zašto to ne pripisuješ toj istoj milosti koja se traži? Vidiš dobra nastojanja i pobožna stremljenja, i zar sumnjaš da su to darovi Božji?“ (Sv. Prosper Akvitanski, Contra Collatorem, II.7.)
Prosperova je kritika oštra, unatoč tome što ne spominje Kasijanovo ime. On tvrdi da Kasijanovo objašnjenje milosti ugrožava nauk koji je on sam ispravno potvrdio na početku Razgovora.
Neslaganje između dvojice Otaca stoga se mora utvrditi ispitivanjem njihovih argumenata. Prosperovo odbijanje da imenuje Kasijana ne znači da je neslaganje smatrao nevažnim, niti njegova oštra kritika dokazuje da je samog Kasijana izričito osudio kao heretika.
Carrasovo povijesno pripisivanje
Carrasova tvrdnja da je Kasijan bio prisiljen usprotiviti se Augustinu „kao bogohulniku prave vjere Crkve“ nadilazi dokaze.
Kasijan povoljno citira Augustina kao svjedoka pravoslavne kristologije. U Razgovoru XIII osporava teološke tvrdnje povezane s Augustinom, a da ga pritom ne imenuje niti optužuje za bogohuljenje.
Stvarno se neslaganje tiče toga potječe li početak spasonosne vjere uvijek od prethodne božanske milosti te kako se djelovanje milosti pomiruje sa slobodom ljudske volje.
Carras zamjenjuje dokazivanje da Augustinovo učenje proturječi vjeri Crkve optužbom za bogohuljenje. Njegova se tvrdnja ne može pripisati sv. Ivanu Kasijanu na temelju ispitanih odlomaka.
Zaboravljeni pravoslavni Otac: Sv. Prosper Akvitanski
Obrana Augustina sv. Prospera
Sv. Prosper Akvitanski (oko 390. – oko 455.), koji se u Pravoslavnoj Crkvi štuje kao svetac, bio je među glavnim braniteljima nauka sv. Augustina o milosti. Njegovi spisi izravno proturječe Carrasovu prikazivanju spora kao sukoba između Augustina i Otaca Crkve.
Oko 428.–429. godine poslije Krista, Prosper i Hilarije obavijestili su Augustina da se određeni redovnici u južnoj Galiji protive njegovu učenju o predodređenju i nužnosti milosti za početak vjere. Augustin je odgovorio djelima O predodređenju svetih i O daru ustrajnosti.
Nakon Augustinove smrti, Prosper je nastavio braniti njegov nauk. Njegovo djelo Liber Contra Collatorem, napisano oko 432.–433. godine, izričito osporava trinaesti Razgovor sv. Ivana Kasijana.
Prosper, tek jedan od mnogih pravoslavnih svetaca koji su branili pojedine točke Augustinova nauka o milosti, posljedično je branio upravo one nauke koje Carras pripisuje Augustinu kao odstupanja od pravoslavnog patrističkog učenja.
Spor oko početka vjere
Glavno se neslaganje ticalo toga mora li se sam prvi pokret pale ljudske volje prema spasenju pripisati prethodnoj božanskoj milosti. Kasijan je napisao:
„Ali da bi bilo još jasnije kako po izvrsnosti naravi, koja je darovana dobrotom Stvoritelja, ponekad nastaju prvi počeci dobre volje, koji međutim ne mogu postići potpuno izvršenje onoga što je dobro ako ih ne vodi Gospodin, svjedoči Apostol i kaže: 'Jer htjeti mi je blisko, ali činiti dobro ne nalazim.'“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.9)
Prosper se usprotivio sugestiji da bi početak dobre volje mogao nastati iz naravi prije djelovanja spasonosne milosti.
Razlika se tiče nečega većeg od toga je li milost nužna za dovršetak spasenja. I sam Pelagije mogao je priznati božansku pomoć dok je odlučujuću inicijativu pripisivao čovjekovim prirodnim snagama. Pitanje je je li dobra volja kojom se čovjek prvi put okreće Bogu već učinak božanske milosti.
Prosper je branio Augustinovo učenje da je čak i početak vjere Božji dar, pozivajući se osobito na Apostola:
„Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.“ (Efežanima 2,8–9)
I ponovno:
„Ta Bog u vama izvodi i htjeti i djelovati radi dobrohotnosti.“ (Filipljanima 2,13)
Prosperov stav ne zahtijeva nijekanje ljudskog htijenja. On podrijetlo i iscjeljenje spasonosne dobre volje pripisuje božanskoj milosti.
Prosperov Contra Collatorem
U djelu Contra Collatorem, sv. Prosper ispituje učenje trinaestog Razgovora sv. Ivana Kasijana o božanskoj milosti i slobodnoj volji. Rasprava obrađuje dvanaest glavnih teza, prihvaćajući početnu potvrdu prvenstva milosti dok kritizira kasnije tvrdnje koje Prosper smatra nedosljednima s njom. Prosper započinje citiranjem Kasijanove vlastite potvrde:
„Iz ovoga se jasno zaključuje da početak ne samo dobrih djela, nego i dobrih misli dolazi od Boga, koji u nama nadahnjuje početke svete volje i daje i snagu i priliku da izvršimo ono što ispravno želimo.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Contra Collatorem, II.4, citirajući Kasijana, Razgovori, XIII.3.)
Prosper izričito odobrava ovu izjavu. Njegov prigovor nastaje kada Kasijan naknadno sugerira da Bog ponekad jača dobru volju koja je nastala čovjekovim vlastitim naporom. Prosper piše:
„Ovdje se, kao da se uvodi neka nedokučiva različitost, iznosi definicija koja uči da mnogi dolaze k milosti bez milosti, i da neki posjeduju tu sklonost iskanja, traženja i kucanja po budnosti slobodne volje.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Contra Collatorem, II.6.)
Prosper ističe proturječje koje uočava između Kasijanove početne izjave i ovog kasnijeg objašnjenja:
Prosper u nastavku djela Contra Collatorem nastavlja kritizirati Kasijanovo učenje o početku vjere i odnosu slobodne volje i milosti. On osporava Kasijanovu tezu da prvi pokret dobre volje može nastati iz ljudske prirode neovisno o prethodnoj milosti, ističući da Bog „ne prisiljava onoga tko se opire i ne želi, nego od nevoljkoga čini voljkoga“ (Sv. Prosper Akvitanski, Contra Collatorem, III.8). Prosper također upozorava da se hvalevrijedni pokreti ne mogu odvajati od Božje milosti, te naglašava da zakon može pokazati zlo, ali ne i dati raspoloženje za poslušnost bez Duhu milosti. Prepoznavanje duhovne bolesti i želja za ozdravljenjem, prema Prosperu, također dolaze od božanskog Liječnika.
S druge strane, Kasijan u Razgovorima naglašava da je Božja milost preobilna, odbacujući ideje da se ona dijeli prema ljudskim zaslugama ili da glavni udio u spasenju počiva isključivo na vjeri čovjeka. Zbog toga se Prosperova kritika mora promatrati u kontekstu cijeloga Kasijanova opusa, koji na drugim mjestima potvrđuje da sveto htijenje dolazi od Boga.
Patristički dokazi koje je Carras izostavio
Carras tvrdi da je sukob između Kasijana i Augustina zapravo bio sukob između Otaca Crkve i Augustina. Međutim, Prosper je također bio pravoslavni svetac i Otac Crkve koji je aktivno branio Augustina. Uz to, povijesni izvještaj u Biblioteci sv. Focija (Kodeks 54) hvali Prosperovo djelovanje i odbacuje optužbe protiv Augustina kao klevete. Carrasov pristup stoga zanemaruje ove važne patrističke izvore i daje nepotpun prikaz povijesnog spora.
Je li sv. Augustin nijekao slobodnu volju?
Carrasova optužba i Augustinova potvrda
Carras smatra da je Augustinov nauk o milosti nespojiv sa slobodnom voljom jer potpuno određuje čovjeka. Međutim, Augustin je u djelu O milosti i slobodnoj volji izrijekom potvrdio postojanje slobodnog izbora, ističući da Božje zapovijedi ne bi imale smisla da čovjek nema sposobnost slobodnog odlučivanja i primanja nagrada.
Augustin objašnjava da milost osposobljava i priprema ljudsku volju za činjenje dobra, surađujući s čovjekom: „da bismo htjeli, On djeluje bez nas; a kada hoćemo, i tako hoćemo da djelujemo, On djeluje s nama“ (O milosti i slobodnoj volji, 17.33). Slično tome, sv. Prosper potvrđuje da milost ne ugrožava slobodnu volju, već u njoj proizvodi htijenje dobra (Contra Collatorem, VI.16). Augustin također pravi razliku između slobode prije Pada (moći ne sagriješiti) i one nakon Pada, pri čemu Pad nije uništio volju, već ju je podložio grijehu, čineći milost nužnom za iscjeljenje. Njegov se nauk slaže s apostolskim tekstovima i afričkom kanonskom predajom, dok Carrasov prikaz neopravdano poistovjećuje djelotvornost milosti s prisilom.
Početak vjere: Milost ili ljudska volja bez pomoći milosti?
Sporno pitanje i razvoj stavova
Glavno je pitanje bilo potječe li prvi pokret spasonosne vjere iz ljudske prirode ili iz prethodne božanske milosti. Augustin je sam priznao da je u ranijem periodu griješio misleći da je početak vjere od čovjeka samog, prije nego što je ispravio stav u skladu s Poslanicom Filipljanima (1,29), shvativši da je i sama vjera Božji dar (O predodređenju svetih, 3.7).
Kasijan je pak tvrdio da početni počeci dobre volje mogu proizaći iz naravi, pozivajući se na Rim 7,18, iako je na drugim mjestima priznavao da i najmanja iskra dobre volje dolazi od Boga. Prosper se u Contra Collatorem oštro usprotivio Kasijanovoj ideji da se do milosti može doći „bez milosti“ putem budnosti slobodne volje, upozoravajući da to vodi pelagijanskoj zabludi o zaslugama. Pozivajući se na sveto pismo (Ef 2,8–9; 1 Kor 4,7), Prosper dokazuje da je sve primljeno od Boga.
Ovu liniju potvrđuje i sv. Ciprijan Kartaški u djelu O Gospodnjoj molitvi, kao i Kasniji Drugi sabor u Orangeu (529.), čiji Kanon 5 izričito osuđuje stav da je početak vjere i želja za njom stvar prirode, a ne dara milosti. Budući da i Augustin i Kasijan u svojim tekstovima priznaju i ulogu milosti i suradnju, Carrasov pokušaj da učenje o prvenstvu milosti proglasi nijekanjem slobodne volje ne uspijeva razlučiti ključne teološke pojmove.
Istočni grijeh: Je li Augustin bio suprotan pravoslavnim Ocima?
Carrasov prigovor naslijeđenoj krivnji
Carras predstavlja nauk sv. Augustina o istočnom grijehu kao odstupanje od antropologije grčkih i egipatskih Otaca. Posebno se protivi Augustinovu učenju da Adamovi potomci nasljeđuju krivnju i osudu svojim sudjelovanjem u Adamovu grijehu.
Pitanje je je li naslijeđeni istočni grijeh, uključujući podložnost osudi, stran pravoslavnom nauku. Primljeni afrički kanoni i spisi Otaca dokazuju suprotno.
Augustin o sudjelovanju čovječanstva u Adamu
Augustin svoj nauk temelji na učenju Apostola:
„Zbog toga, kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše.“ (Rimljanima 5,12)
Augustin shvaća da je čovječanstvo sagriješilo u Adamu, od kojega ljudski rod nasljeđuje palo stanje kojemu je potrebno otkupljenje. On ne naučava da je svako novorođenče neovisno počinilo Adamov povijesni čin zasebnom osobnom odlukom. Njegov se nauk odnosi na sudjelovanje čovječanstva u Adamu i naslijeđeno stanje koje je proizašlo iz njegova prijestupa.
U djelu O zaslugama i oproštenju grijeha, Augustin tvrdi da je novorođenčadi potrebno krštenje upravo zato što nasljeđuju istočni grijeh, iako nisu počinila nikakve osobne prijestupe. Razlikovanje između istočnog grijeha i osobno počinjenih grijeha nužno je za razumijevanje njegova stava.
Sv. Ćiril Aleksandrijski o naslijeđenoj osudi
Sv. Ćiril Aleksandrijski također naučava da je čovječanstvo postalo podložno grijehu i osudi zbog Adamova prijestupa. Tumačeći Poslanicu Rimljanima 5,18–19, on objašnjava:
„Postali smo grešnici zbog Adamova neposluha… Jer je naša narav navukla bolest grijeha zbog neposluha jednoga čovjeka, to jest Adama, i tako su mnogi postali grešnici… To nije bilo zato što su sagriješili zajedno s Adamom, jer tada nisu postojali, nego zato što su imali istu narav kao i Adam, koja je pala pod zakon grijeha.“ (Sv. Ćiril Aleksandrijski, Tumačenje Poslanice Rimljanima, na Rim 5,18–19)
Ćiril stoga razlikuje naslijeđeno stanje ljudske naravi od osobnog sudjelovanja u Adamovu povijesnom činu neposluha. Ipak, on izričito pripisuje palo stanje čovječanstva Adamovu grijehu.
Drugdje, tumačeći otkupljenje ostvareno po Kristu, Ćiril piše:
„Tako je oproštena krivnja neposluha koji je po Adamu… Jer je cijela ljudska narav postala kriva u osobi onoga koji je prvi oblikovan; ali je sada ponovno u potpunosti opravdana u Kristu. Jer On nam je postao drugi početak našega roda nakon onoga prvoga; i stoga je u Njemu sve postalo novo.“ (Sv. Ćiril Aleksandrijski, Tumačenje Evanđelja po svetom Luki, Propovijed 42.)
Ćiril tako izričito govori o krivnji Adamova neposluha i o tome da je cijela ljudska narav postala kriva u Adamu, dok to naslijeđeno stanje razlikuje od tvrdnje da su Adamovi potomci osobno počinili njegov prijestup.
Posljedično, Ćirila se ne može navoditi kao nekoga tko naučava da je Adam prenio samo tjelesnu smrtnost, bez ikakve veze s grijehom, krivnjom ili osudom. Nauk ovog istaknutog istočnog Oca krajnje je poguban za Carrasovu nepromišljenu tvrdnju.
Kartaginski sabor o istočnom grijehu
Afrička kanonska predaja izričito osuđuje nijekanje da novorođenčad nasljeđuje istočni grijeh kojemu je potrebno krsno oproštenje.
Kanon koji je u Afričkom kodeksu uobičajeno označen brojem 110 izjavljuje:
„Isto tako bi odlučeno da tko god niječe da novorođenčad tek izašlu iz majčine utrobe treba krstiti, ili kaže da se krsti za oproštenje grijeha, ali da od Adama ne vuče nikakav istočni grijeh koji treba ukloniti kupelji preporođenja, iz čega slijedi da se u njima oblik krštenja za oproštenje grijeha shvaća kao lažan a ne istinit, neka bude anatema.“ (Kartaginski sabor, Kanon 110 Afričkog kodeksa; brojčano označavanje razlikuje se među zbirkama.)
Kanon se zatim poziva na Poslanicu Rimljanima 5,12 i objašnjava da se novorođenčad krsti za oproštenje grijeha jer je od Adama naslijedila nešto što zahtijeva čišćenje preporođenjem. Ovaj se nauk ne može svesti samo na nasljeđivanje tjelesne smrtnosti. Kanon izričito navodi naslijeđeni istočni grijeh kao razlog zbog kojeg je novorođenčadi potrebno krsno oproštenje.
Afrički kodeks primljen je među one pravoslavne kanone koji imaju ekumenski značaj putem 2. kanona Trulskog sabora, koji je potvrdio kanone afričkih Otaca. Posljedično, nauk da novorođenčad nasljeđuje istočni grijeh kojemu je potrebno oproštenje dio je primljene, općeobvezujuće pravoslavne kanonske predaje.
Sv. Ciprijan Kartaški o krštenju novorođenčadi
Sv. Ciprijan, pišući s biskupima okupljenima na saboru o krštenju novorođenčadi, izričito razlikuje osobne grijehe od naslijeđenog stanja Adamovih potomaka:
„Ali ako bi išta moglo spriječiti ljude da zadobiju milost, njihovi bi teži grijesi prije spriječili one koji su odrasli, uznapredovali i stariji. Ali opet, ako se čak i najvećim grešnicima, i onima koji su mnogo sagriješili protiv Boga, kada naknadno povjeruju, daje oproštenje grijeha – i nitko nije spriječen pristupiti krštenju i milosti – koliko bismo se više trebali ustručavati spriječiti novorođenče koje, tek rođeno, nije sagriješilo, osim utoliko što je, rođeno po tijelu prema Adamu, već pri samom rođenju navuklo zarazu drevne smrti.“ (Sv. Ciprijan Kartaški, Poslanica 58, Fidu, 5)
Ciprijan izričito potvrđuje da novorođenče nije počinilo nikakve osobne grijehe, dok ipak nasljeđuje posljedice Adamova prijestupa. Augustin se višekratno poziva na Ciprijanovo svjedočanstvo braneći krštenje novorođenčadi i naslijeđeni istočni grijeh. Taj se nauk stoga ne može odbaciti kao novotarija koja je potekla od Augustina.
Pravoslavna vjeroispovijest sv. Petra Mogile
Pravoslavna vjeroispovijest sv. Petra Mogile izričito naučava da se Adamov prijestup prenio na njegove potomke:
„Istočni grijeh je prijestup onoga Božjeg zakona koji je bio dan Adamu, ocu svih ljudi, ovim riječima (Post 2,17): 'Sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!' Ovaj se istočni grijeh širi na cijelu ljudsku narav, budući da smo svi tada bili sadržani u Adamu. Stoga je po jednom Adamu grijeh prešao na sve nas. I s tom se ljagom začinjemo i rađamo.“ (Pravoslavna vjeroispovijest Katoličke i Apostolske Istočne Crkve, III. dio, Pitanje 20.)
Vjeroispovijest posljedično naučava da se istočni grijeh nasljeđuje po Adamu i pogađa cijelu ljudsku narav. Njezina tvrdnja da smo svi bili u Adamu ne zahtijeva da su njegovi potomci osobno izvršili njegov povijesni čin neposluha.
Sudbina nekrštene novorođenčadi
Sv. Augustin je naučavao da novorođenčad koja umre bez krštenja ostaje podložna osudi zbog istočnog grijeha, dok je njihovo stanje razlikovao od stanja osoba krivih za stvarne prijestupe:
„Stoga se može ispravno ustvrditi da će takva novorođenčad koja napusti tijelo bez krštenja biti obuhvaćena najblažom osudom od svih. Stoga uvelike vara i sebe i druge onaj tko naučava da ona neće biti obuhvaćena osudom.“ (Sv. Augustin, O zaslugama i oproštenju grijeha i o krštenju novorođenčadi, I.16.21.)
Sv. Grgur Bogoslov također je odbio pripisati nebesku slavu novorođenčadi koja je umrla bez krštenja ne vlastitom krivnjom:
„Drugi nisu u mogućnosti primiti ga, možda zbog dječje dobi ili neke posve nevoljne okolnosti zbog koje su spriječeni primiti ga, čak i ako to žele. Kao što smo onda u prvom slučaju našli veliku razliku, tako je i u ovome. Oni koji ga posve preziru gori su od onih koji ga zanemaruju zbog pohlepe ili nemara. Ovi su pak gori od onih koji su Dar izgubili zbog neznanja ili nasilja, jer nasilje nije ništa drugo doli nevoljna zabluda. I mislim da će prvi morati trpjeti kaznu, kako za sve svoje grijehe, tako i za svoj prezir prema krštenju; i da će drugi također morati trpjeti, ali manje, jer svoj propust nisu učinili toliko iz zloće koliko iz ludosti; a da treće pravedni Sudac neće ni proslaviti ni kazniti, kao neopečaćene, a ipak ne zle, nego osobe koje su radije pretrpjele nego učinile nepravdu. Jer nije svatko tko nije dovoljno zao da bude kažnjen ujedno dovoljno dobar da bude počašćen; baš kao što ni svatko tko nije dovoljno dobar da bude počašćen nije dovoljno zao da bude kažnjen.“ (Sv. Grgur Bogoslov, Govor 40, 23.)
Oba Oca razlikuju stanje novorođenčadi koja umire bez krštenja od stanja osoba krivih za namjerne prijestupe. Obojica također niječu da je odsutnost osobnog zlodjela dovoljna da im osigura ulazak u nebesku slavu. Razlog za to je jednostavan. Oba Oca, jedan sa Zapada, a drugi s Istoka, vjerovala su u pravoslavni nauk o istočnom grijehu i zastupala ga.
Augustin opisuje njihovo stanje izrazom najblaže osude, dok ga Grgur opisuje kao stanje ni proslave ni kazne. Te su formulacije međusobno sukladne ako se Augustinova osuda shvati kao lišenost nebeske slave bez kazne koja pripada osobnoj zloći. Nijedan od ovih odlomaka ne zahtijeva zaključak da novorođenčad trpi muke namijenjene onima koji su krivi za stvarne grijehe.
Predodređenje, božanska pravednost i ljudska volja
Augustinov nauk o predodređenju
Sv. Augustin naučava da spasenje proizlazi iz božanske milosti i da Bog od vječnosti unaprijed zna one koje će spasiti. U svojim kasnijim protupelagijanskim spisima ide i korak dalje, naučavajući da predodređenje uključuje Božju milosnu pripravu darova kojima se izabrani dovode do spasenja. On piše:
„Predodređenje je priprava za milost, dok je milost samo darivanje dara.“ (Sv. Augustin, O predodređenju svetih, 10.19.)
Augustin posljedično razlikuje božansko predznanje od predodređenja. Bog unaprijed zna sve buduće događaje, uključujući ljudske grijehe, ali se predodređenje odnosi na Njegov milosni naum u dovođenju izabranih do spasenja.
Je li svaka značajka Augustinova objašnjenja u skladu sa širom patrističkom predajom, mora se razmotriti odvojeno od same opravdanosti nauka o predodređenju.
Predodređenje i ljudska zasluga
Augustin niječe da Bog predodređuje ljude za spasenje zato što unaprijed vidi da će oni neovisno proizvesti spasonosnu vjeru. Njegov argument proizlazi iz njegova učenja da je sama vjera božanski dar. Ako početak spasonosne vjere potječe od milosti, on ne može istodobno predstavljati neovisno stečenu zaslugu koja određuje Božju odluku da udijeli milost. Apostol piše:
„Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje.“ (Rimljanima 9,16)
Augustin tumači ovaj odlomak kao potvrdu prvenstva božanskog milosrđa. Time ne niječe da čovjek hoće ili djeluje, kao što pokazuju njegove izričite izjave u djelu O milosti i slobodnoj volji. Spor se odnosi na odnos između Božjeg vječnog izbora, Njegova predznanja ljudskih odgovora i milosti po kojoj ti odgovori postaju mogući.
Predodređenje i odbacivanje (reprobacija)
Sam je sv. Augustin razlikovao neslaganje sa svojim posebnim objašnjenjem predodređenja od pelagijanskog nijekanja božanske milosti. Obraćajući se kršćanima koji su dovodili u pitanje njegov nauk, priznao je da oni ispovijedaju istočni grijeh, nužnost otkupljenja po Kristu i prvenstvo milosti u svakom dobrom djelu:
„A ta naša braća, za koju je vaša pobožna ljubav zabrinuta, postigla su s Kristovom Crkvom vjeru da se ljudski rod rađa podložan grijehu prvoga čovjeka i da se nitko ne može izbaviti od toga zla osim po pravednosti Drugoga Čovjeka. Štoviše, postigli su ispovijedanje da ljudskim voljama prethodi Božja milost; te suglasnost da nitko nije sam sebi dovoljan ni za započinjanje ni za dovršavanje bilo kojeg dobrog djela. Te stvari, dakle, do kojih su došli, ako ih se čvrsto drže, obilato ih razlikuju od zablude pelagijanaca.“ (Sv. Augustin, O predodređenju svetih, I.2.)
Augustin je ipak ostao pri tome da su izbor i konačna ustrajnost posebni Božji darovi, koji se ne udjeljuju prema unaprijed viđenoj ljudskoj zasluzi. Nejednaku raspodjelu tih darova pripisao je nedokučivosti božanskog suda. Iako je naučavao predodređenje za kaznu, nije naučavao da Bog uzrokuje da ljudi čine grijeh.
Sv. Prosper Akvitanski, koji je snažno branio Augustina od njegovih galskih kritičara, razlikovao je Božje predznanje grijeha od Njegova predodređenja. Odgovarajući na tvrdnju da Bog uskraćuje snagu poslušnosti određenim osobama kako bi otpale, Prosper piše:
„Bog nikome nije uskratio snagu poslušnosti zato što ga nije predodredio; radije, nije ga predodredio zato što je unaprijed vidio da će on odstupiti od te poslušnosti.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Odgovori na prigovore Gala, XII.)
Nadalje razlikuje božansko predznanje od božanskog uzrokovanja:
„Nevjera onih koji ne vjeruju Evanđelju ni na koji način nije proizvedena Božjim predodređenjem. Jer Bog je začetnik dobrih stvari, a ne zlih. Stoga je Božje predodređenje uvijek usmjereno prema dobru, bilo da se odnosi na naplatu pravednosti ili na dar milosti.“ (Isto, XIV.)
Ipak, Prosper nastavlja potvrđivati da su vjera i ustrajnost darovi božanske milosti:
„Vjera, međutim, i djela ljubavi, te ustrajnost u njima do kraja, budući da se čovjeku daruju po Božjoj milosti, s pravom se nazivaju predodređenima, kako one same, tako i ono što će se udijeliti kao nagrada za njih.“ (Isto, XIV.)
Prosper tako održava prvenstvo milosti dok istodobno odbija pripisati ljudsku nevjeru ili otpadništvo božanskom predodređenju. On izričito objašnjava isključenje određenih osoba iz predodređenja Božjim predznanjem njihova dragovoljnog odstupanja od poslušnosti.
Naknadni nauk Drugog sabora u Orangeu (529.), kojim je predsjedao sv. Cezarije iz Arlesa, također je branio nužnost i prvenstvo božanske milosti. Njegov zaključak glasi:
„Također na svoju korist vjerujemo i ispovijedamo da u svakom dobrom djelu nismo mi ti koji preuzimamo inicijativu i zatim nam se pomaže po Božjem milosrđu, nego sam Bog najprije u nama nadahnjuje i vjeru u Njega i ljubav prema Njemu bez ikakvih naših prethodnih dobrih djela koja bi zasluživala nagradu.“ (Drugi sabor u Orangeu, 529., Zaključak.)
Isti je sabor odbacio predodređenje za zlo:
„Ne samo da ne vjerujemo da je itko Božjom moći predodređen za zlo, nego čak s krajnjim gnušanjem izjavljujemo da ako ima onih koji žele vjerovati u tako zlu stvar, neka budu anatema.“ (Drugi sabor u Orangeu, 529., Zaključak.)
Sv. Augustin nije potpao pod ovu anatemu, čak ni ondje gdje njegovo objašnjenje predodređenja zahtijeva ispravak. On nije naučavao da Bog predodređuje ljude da čine zlo, da uzrokuje njihove grijehe ili da ih nepravedno osuđuje. Radije je tvrdio da grijeh potječe iz volje stvorenja, dok osuda proizlazi iz Božjega pravednog suda. Njegova pogreška u vezi s bezuvjetnim izborom i nejednakom raspodjelom dara ustrajnosti mora se stoga razlikovati od nauka osuđenog u Orangeu, koji Bogu pripisuje predodređenje za zlo. Saborska anatema ne dokazuje da je svaka značajka Augustinove teologije predodređenja ispravna, ali se isto tako ne može opravdano navoditi kao osuda samoga Augustina.
Sabor je tako potvrdio prvenstvo milosti i nužnost ljudske suradnje, dok je odbacio pripisivanje zla božanskom predodređenju. Nije zahtijevao pristanak uz svaku značajku Augustinova zrelog objašnjenja izbora i ustrajnosti.
Augustinovo vlastito razlikovanje između nauka o milosti i spornih objašnjenja predodređenja dopušta da se njegov nauk vrednuje bez tretiranja svakog neslaganja oko izbora kao nijekanja pravoslavnog nauka o spasenju.
Pravoslavno odbacivanje predodređenja za zlo
Pravoslavna Crkva odbacuje tvrdnju da Bog ikoga predodređuje za grijeh ili prokletstvo neovisno o njegovu vlastitom zlu. Vjeroispovijest Dositejeva, odobrena na Jeruzalemskoj sinodi 1672. godine, u III. dekretu naučava da Bog predodređuje za slavu one za koje unaprijed zna da će se ispravno služiti svojom slobodnom voljom, surađujući s božanskom milošću. Ona također odbacuje tvrdnju da je Bog začetnik zla ili da proizvoljno osuđuje ljude.
Ova se formulacija razlikuje od Augustinova zrelog objašnjenja bezuvjetnog izbora. Tu razliku treba spremno priznati. Ipak, postojanje neslaganja oko objašnjenja predodređenja ne dokazuje da je Augustin nijekao slobodnu volju. Niti pokazuje da je naučavao da je Bog začetnik grijeha.
Opća spasenjska volja Božja
Sv. Augustin, nastojeći pomiriti izjavu Apostola da Bog „hoće da se svi ljudi spase“ (1. Timoteju 2,4) s božanskom svemogućnošću i činjenicom da nisu svi spašeni, ponudio je ograničavajuće tumačenje:
„Radije trebamo shvatiti Pismo, 'Koji hoće da se svi ljudi spase', u smislu da se nitko ne spašava ako Bog ne želi njegovo spasenje: ne da nema nijednog čovjeka čije spasenje On ne želi, nego da se nitko ne spašava mimo Njegove volje.“ (Sv. Augustin, Enchiridion, 103.)
Augustin je nadalje predložio da bi „svi ljudi“ moglo označavati sve staleže i skupine čovječanstva, radije nego svakog pojedinca bez iznimke.
Sv. Ivan Kasijan, međutim, izričito je potvrdio općenitost Božje spasenjske volje:
„Jer ako On ne želi da propadne ijedan od Njegovih malenih, kako možemo bez teškog bogohuljenja zamisliti da On općenito ne želi da se svi ljudi spase, nego samo neki umjesto svih? Oni, dakle, koji propadaju, propadaju protiv Njegove volje.“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.7.)
Iako se sv. Prosper Akvitanski usprotivio Kasijanu u nekoliko pitanja o djelovanju milosti, on je također branio opću spasenjsku volju Božju. Odgovarajući na tvrdnju da Bog ne želi spasenje sviju, Prosper piše:
„Ostavljajući po strani, dakle, ovu razliku koju božansko znanje čuva u tajni svoje pravednosti, moramo najiskrenije vjerovati i ispovijedati da Bog hoće da se svi ljudi spase. Jer Apostol, čija je ovo izjava, najozbiljnije zapovijeda, kao što se najpobožnije i obdržava u svim Crkvama, da se Bogu upućuju molitve za sve ljude.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Odgovori na prigovore Vincencijanaca, II.)
Prosper odmah razlikuje uzrok osude od uzroka spasenja:
„To što mnogi od njih propadaju zasluga je onih koji propadaju; to što se mnogi spašavaju dar je Onoga koji spašava. Jer to što krivci bivaju osuđeni pripada besprijekornoj pravednosti Božjoj; ali to što krivci bivaju opravdani pripada Njegovoj neizrecivoj milosti.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Odgovori na prigovore Vincencijanaca, II.)
Prosper tako održava prvenstvo božanske milosti dok istodobno izričito potvrđuje da Bog želi spasenje cijeloga čovječanstva. Njegovo objašnjenje također čuva razliku između Božje opće spasenjske volje i Njegove pravedne osude grešnika.
Suglasnost između Kasijana i Prospera dokazuje da se opća spasenjska volja Božja može potvrditi bez ugrožavanja prvenstva i nužnosti božanske milosti. Iako se Prosper protivio Kasijanu u drugim teološkim pitanjima, ipak je s njime potvrdio da Bog želi spasenje cijeloga čovječanstva. Njihovo svjedočanstvo pruža temelj za ublažavanje Augustinova ograničavajućeg tumačenja 1. Timoteju 2,4, bez odbacivanja njegova nauka o besplatnosti spasenja ili nužnosti božanske milosti.
Granice Carrasova argumenta
Carras tretira neslaganje oko predodređenja kao dokaz da teologija sv. Augustina stoji izvan pravoslavne patrističke predaje. Taj zaključak ne proizlazi iz predočenih dokaza.
Sam je Augustin priznao da se kršćani mogu ne slagati s njegovim objašnjenjem predodređenja, a da pritom ostanu slobodni od pelagijanske zablude. Sv. Prosper je naknadno branio Augustinov nauk o milosti dok je, zajedno sa sv. Ivanom Kasijanom, potvrđivao opću spasenjsku volju Božju. Drugi sabor u Orangeu potvrdio je prvenstvo milosti bez zahtijevanja prihvaćanja svake značajke Augustinove teologije predodređenja.
Augustinovo objašnjenje bezuvjetnog izbora i konačne ustrajnosti predstavlja stvarne poteškoće u svjetlu kasnijeg pravoslavnog vjeroispovjednog nauka. Ipak, on je izričito odbacio tvrdnju da Bog uzrokuje da ljudi griješe ili da milost ukida ljudsku slobodu. Njegovo predodređenje za pravednu kaznu također se mora razlikovati od predodređenja za zlo osuđenog u Orangeu.
Carrasov argument posljedično pati od dvaju logičkih nedostataka. Prvo, tretira neslaganje s pojedinim augustinovskim formulacijama kao dovoljan dokaz protivljenja pravoslavnoj patrističkoj predaji, a da nije dokazao da te formulacije predstavljaju odbacivanje dogmatskog nauka Crkve. Drugo, ne razlikuje Augustinove stvarne tvrdnje od teoloških posljedica koje su im pripisali njegovi kritičari.
To što Crkva štuje Augustina ne dokazuje ispravnost svakog teološkog objašnjenja koje je ponudio, baš kao što ni njezino štovanje Kasijana ne čini svaku tvrdnju u Razgovoru XIII iznad kritike. Carras mora dokazati i da je Augustin doista naučavao zablude koje mu se pripisuju i da te zablude proturječe mjerodavnom nauku Crkve. Neslaganje između dvojice priznatih svetaca ne dokazuje nijedan od tih zaključaka.
Proturječi li Carrasova teologija pravoslavnom nauku?
Carrasovo mjerilo pravovjerja
Carras piše:
„Antropologija Pravoslavne Crkve i antropologija sv. Ivana Kasijana u svakom su pogledu iste.“ (Carras, „Augustine and St John Cassian“, str. 31.)
Ova paušalna tvrdnja zahtijeva znatno više dokaza nego što ih Carras pruža. Ona pretpostavlja da su Kasijanove posebne teološke formulacije u svakom pogledu istovjetne mjerodavnom nauku Pravoslavne Crkve. No upravo je to ono što tek treba dokazati.
Sv. Prosper Akvitanski, i sam pravoslavni svetac, izravno je kritizirao formulacije u Kasijanovu trinaestom Razgovoru. Augustinov nauk o istočnom grijehu i nužnosti milosti također nalazi snažnu potporu u afričkim kanonima primljenima u pravoslavnu kanonsku predaju.
Carras ne može utvrditi konsenzus Otaca tako što će odabrati jednoga Oca kao njegova predstavnika i zanemariti druge priznate Oce koji se s njime nisu slagali. Takvo zaključivanje pretpostavlja zaključak koji tek nastoji dokazati.
Niti Kasijanova svetost dokazuje ispravnost svake tvrdnje u njegovim spisima. Ako Carras smatra opravdanim kritizirati pojedine Augustinove formulacije, mora priznati istu mogućnost i u pogledu Kasijana. U suprotnom, na dvojicu svetaca primjenjuje nespojiva mjerila.
Doktrinarne posljedice Carrasova argumenta
Pravoslavna kanonska predaja utvrđuje da je božanska milost nužna za činjenje spasonosnog dobra i da novorođenčad nasljeđuje istočni grijeh kojemu je potrebno oproštenje po krštenju. Ta se učenja ne mogu odbaciti kao osobitosti Augustinove teologije.
Ako Carras tvrdi da pali čovjek može započeti spasonosnu vjeru neovisno o božanskoj milosti, njegov stav proturječi nauku Crkve o prethodnoj milosti. Ako tvrdi da je Adam prenio samo tjelesnu smrtnost, bez naslijeđenog grijeha kojemu je potrebno oproštenje, njegov stav proturječi pravoslavnoj dogmi o krštenju novorođenčadi.
Pitanje predodređenja zahtijeva zaseban sud. Augustinovo zrelo objašnjenje bezuvjetnog izbora i konačne ustrajnosti predstavlja poteškoće u odnosu na kasniji pravoslavni vjeroispovjedni nauk, osobito III. dekret Vjeroispovijesti Dositejeve. Te poteškoće ne dokazuju da je Augustin nijekao slobodnu volju, učinio Boga začetnikom grijeha ili naučavao predodređenje za zlo osuđeno na Drugom saboru u Orangeu.
Carras mora razlikovati Augustinove stvarne nauke od posljedica za koje vjeruje da iz njih proizlaze. Navodna implikacija nije istovjetna izričitom ispovijedanju, osobito kada autor izričito odbacuje tu implikaciju.
Neuspjeh Carrasova povijesnog argumenta
Carrasovo prikazivanje Kasijana kao nekoga tko se suprotstavio Augustinu kao bogohulniku nije potkrijepljeno sačuvanim dokazima. Kasijan ne imenuje Augustina u Razgovoru XIII. Drugdje, u djelu O Utjelovljenju, povoljno citira Augustina kao crkveni autoritet. Tvrdnja da je Kasijan smatrao Augustina bogohulnikom stoga se pokazuje kao nepromišljena i strašna uvreda protiv svetog učitelja Crkve.
Naknadno prihvaćanje ovoga spora također proturječi Carrasovu prikazivanju Augustina kao nekoga tko stoji izvan pravoslavne patrističke predaje. Sv. Prosper branio je Augustina od njegovih galskih kritičara. Sv. Focije Veliki naknadno je sačuvao pobožnu uspomenu na Prosperovu obranu vjere, uključujući svjedočanstvo koje odbacuje optužbu da je Augustin nijekao slobodnu volju. Drugi sabor u Orangeu potvrdio je središnje nauke koje je branio Augustin, dok je odbacio predodređenje za zlo.
Carrasov je argument osobito manjkav zbog očitog nepoznavanja sv. Prospera Akvitanskog, suvremenika i Augustina i Kasijana koji je izričito branio prvoga i kritizirao drugoga. Previđajući Prosperovo svjedočanstvo, Carras predstavlja Kasijanov stav kao da on zastupa neosporni konsenzus Otaca. Zatim osuđuje Augustina zbog odstupanja od konsenzusa koji nikada nije dokazao. Takva metoda odaje nedovoljno poznavanje povijesnog spora i čini njegovu optužbu za bogohuljenje i nepromišljenom i neutemeljenom.
Zaključak: Oci se ne mogu suprotstavljati Ocima
O. Panagiotes Carras predstavlja neslaganje sv. Ivana Kasijana sa sv. Augustinom kao dokaz da je Augustinova teologija bila strana Pravoslavnoj Crkvi. Nadalje opisuje Kasijana kao nekoga tko se suprotstavio Augustinu kao bogohulniku.
Nijedan od tih zaključaka nije dokazan.
Kasijan nije nazvao Augustina bogohulnikom. Prosper, kojega Pravoslavna Crkva također štuje, branio je Augustina i osporavao Kasijanove formulacije o milosti. Augustinov nauk o istočnom grijehu i nužnosti božanske pomoći podupire afrička kanonska predaja, dok je njegova potvrda slobodne volje izričita u njegovim vlastitim spisima.
Sam je Augustin priznao da se kršćani mogu ne slagati s njegovim objašnjenjem predodređenja, a da pritom ne padnu u pelagijanizam. Njegov zreli nauk o izboru i ustrajnosti stoga može biti podvrgnut teološkoj kritici bez odbacivanja njegove pravoslavne vjere ili opsežnog nauka koji je branio.
Carrasova je metoda osobito neprihvatljiva jer se selektivno služi autoritetom Otaca. On Kasijanove teološke sudove tretira kao predstavnike Crkve dok zanemaruje Prosperovo protivljenje, Augustinova izričita ograničenja i relevantne saborske dokaze. Zatim nastalo neslaganje predstavlja kao dokaz Augustinova odstupanja od pravovjerja.
To je kružno zaključivanje. Kasijanov sklad s pravoslavnim naukom mora se dokazati iz primljenog učenja Crkve; ne može se utvrditi pukim proglašavanjem Kasijanova stava pravoslavnim i proglašavanjem Augustina heterodoksnim gdje god se od njega razlikuje.
Carrasova optužba za bogohuljenje također je nepromišljena. Takva optužba protiv priznatog sveca zahtijeva nepobitne dokaze o tvrdnji koja je navodno ispovijedana, njezinu stvarnom teološkom značenju i njezinoj suprotnosti dogmatskom nauku Crkve. Carras nije dokazao te uvjete. Njegov propust da razlikuje Augustinovo izričito učenje od spornih zaključaka, zajedno sa zanemarivanjem suprotnih patrističkih svjedočanstava, pokazuje nedovoljno proučavanje samih izvora na kojima se njegova optužba temelji.
Pravoslavna Crkva štuje sv. Augustina, sv. Ivana Kasijana i sv. Prospera Akvitanskog. Njihova su neslaganja dio povijesnog zapisa i moraju se ispitati prema istom doktrinarnom mjerilu.
Ukratko, Carras nije dokazao da je Augustin stajao protiv konsenzusa.