Odgovarajuća suzdržanost sv. Prospera prema sv. Kasijanu
Djelo sv. Prospera Contra Collatorem izravno ispituje trinaesti Razgovor sv. Ivana Kasijana. Iako Prosper ne imenuje Kasijana, opisuje ga kao svećenika koji se među svojim subraćom ističe sposobnošću u raspravljanju. Objašnjava svoju metodu ispitivanja objavljenog djela:
Prosper u početku priznaje pravovjernost Kasijanove izjave da je Bog izvor svake dobre misli i djela:
Prosper zatim kritizira ono što smatra proturječjem između Kasijanova početnog potvrđivanja prvenstva milosti i njegova kasnijeg prikaza početka vjere. Obraćajući se izravno Kasijanu, piše:
Prosperova je kritika oštra, unatoč tome što ne spominje Kasijanovo ime. On tvrdi da Kasijanovo objašnjenje milosti ugrožava nauk koji je on sam ispravno potvrdio na početku Razgovora.
Neslaganje između dvojice Otaca stoga se mora utvrditi ispitivanjem njihovih argumenata. Prosperovo odbijanje da imenuje Kasijana ne znači da je neslaganje smatrao nevažnim, niti njegova oštra kritika dokazuje da je samog Kasijana izričito osudio kao heretika.
Carrasova tvrdnja da je Kasijan bio prisiljen usprotiviti se Augustinu „kao bogohulniku prave vjere Crkve“ nadilazi dokaze.
Kasijan povoljno citira Augustina kao svjedoka pravoslavne kristologije. U Razgovoru XIII osporava teološke tvrdnje povezane s Augustinom, a da ga pritom ne imenuje niti optužuje za bogohuljenje.
Stvarno se neslaganje tiče toga potječe li početak spasonosne vjere uvijek od prethodne božanske milosti te kako se djelovanje milosti pomiruje sa slobodom ljudske volje.
Carras zamjenjuje dokazivanje da Augustinovo učenje proturječi vjeri Crkve optužbom za bogohuljenje. Njegova se tvrdnja ne može pripisati sv. Ivanu Kasijanu na temelju ispitanih odlomaka.
Zaboravljeni pravoslavni Otac: Sv. Prosper Akvitanski
Obrana Augustina sv. Prospera
Sv. Prosper Akvitanski (oko 390. – oko 455.), koji se u Pravoslavnoj Crkvi štuje kao svetac, bio je među glavnim braniteljima nauka sv. Augustina o milosti. Njegovi spisi izravno proturječe Carrasovu prikazivanju spora kao sukoba između Augustina i Otaca Crkve.
Oko 428.–429. godine poslije Krista, Prosper i Hilarije obavijestili su Augustina da se određeni redovnici u južnoj Galiji protive njegovu učenju o predodređenju i nužnosti milosti za početak vjere. Augustin je odgovorio djelima O predodređenju svetih i O daru ustrajnosti.
Nakon Augustinove smrti, Prosper je nastavio braniti njegov nauk. Njegovo djelo Liber Contra Collatorem, napisano oko 432.–433. godine, izričito osporava trinaesti Razgovor sv. Ivana Kasijana.
Prosper, tek jedan od mnogih pravoslavnih svetaca koji su branili pojedine točke Augustinova nauka o milosti, posljedično je branio upravo one nauke koje Carras pripisuje Augustinu kao odstupanja od pravoslavnog patrističkog učenja.
Glavno se neslaganje ticalo toga mora li se sam prvi pokret pale ljudske volje prema spasenju pripisati prethodnoj božanskoj milosti. Kasijan je napisao:
Prosper se usprotivio sugestiji da bi početak dobre volje mogao nastati iz naravi prije djelovanja spasonosne milosti.
Razlika se tiče nečega većeg od toga je li milost nužna za dovršetak spasenja. I sam Pelagije mogao je priznati božansku pomoć dok je odlučujuću inicijativu pripisivao čovjekovim prirodnim snagama. Pitanje je je li dobra volja kojom se čovjek prvi put okreće Bogu već učinak božanske milosti.
Prosper je branio Augustinovo učenje da je čak i početak vjere Božji dar, pozivajući se osobito na Apostola:
Prosperov stav ne zahtijeva nijekanje ljudskog htijenja. On podrijetlo i iscjeljenje spasonosne dobre volje pripisuje božanskoj milosti.
Prosper izričito odobrava ovu izjavu. Njegov prigovor nastaje kada Kasijan naknadno sugerira da Bog ponekad jača dobru volju koja je nastala čovjekovim vlastitim naporom. Prosper piše:
Prosper ističe proturječje koje uočava između Kasijanove početne izjave i ovog kasnijeg objašnjenja:
Carras tvrdi da je sukob između Kasijana i Augustina zapravo bio sukob između Otaca Crkve i Augustina. Međutim, Prosper je također bio pravoslavni svetac i Otac Crkve koji je aktivno branio Augustina. Uz to, povijesni izvještaj u Biblioteci sv. Focija (Kodeks 54) hvali Prosperovo djelovanje i odbacuje optužbe protiv Augustina kao klevete. Carrasov pristup stoga zanemaruje ove važne patrističke izvore i daje nepotpun prikaz povijesnog spora.
Je li sv. Augustin nijekao slobodnu volju?
Carras smatra da je Augustinov nauk o milosti nespojiv sa slobodnom voljom jer potpuno određuje čovjeka. Međutim, Augustin je u djelu O milosti i slobodnoj volji izrijekom potvrdio postojanje slobodnog izbora, ističući da Božje zapovijedi ne bi imale smisla da čovjek nema sposobnost slobodnog odlučivanja i primanja nagrada.
Augustin objašnjava da milost osposobljava i priprema ljudsku volju za činjenje dobra, surađujući s čovjekom: „da bismo htjeli, On djeluje bez nas; a kada hoćemo, i tako hoćemo da djelujemo, On djeluje s nama“ (O milosti i slobodnoj volji, 17.33). Slično tome, sv. Prosper potvrđuje da milost ne ugrožava slobodnu volju, već u njoj proizvodi htijenje dobra (Contra Collatorem, VI.16). Augustin također pravi razliku između slobode prije Pada (moći ne sagriješiti) i one nakon Pada, pri čemu Pad nije uništio volju, već ju je podložio grijehu, čineći milost nužnom za iscjeljenje. Njegov se nauk slaže s apostolskim tekstovima i afričkom kanonskom predajom, dok Carrasov prikaz neopravdano poistovjećuje djelotvornost milosti s prisilom.
Glavno je pitanje bilo potječe li prvi pokret spasonosne vjere iz ljudske prirode ili iz prethodne božanske milosti. Augustin je sam priznao da je u ranijem periodu griješio misleći da je početak vjere od čovjeka samog, prije nego što je ispravio stav u skladu s Poslanicom Filipljanima (1,29), shvativši da je i sama vjera Božji dar (O predodređenju svetih, 3.7).
Kasijan je pak tvrdio da početni počeci dobre volje mogu proizaći iz naravi, pozivajući se na Rim 7,18, iako je na drugim mjestima priznavao da i najmanja iskra dobre volje dolazi od Boga. Prosper se u Contra Collatorem oštro usprotivio Kasijanovoj ideji da se do milosti može doći „bez milosti“ putem budnosti slobodne volje, upozoravajući da to vodi pelagijanskoj zabludi o zaslugama. Pozivajući se na sveto pismo (Ef 2,8–9; 1 Kor 4,7), Prosper dokazuje da je sve primljeno od Boga.
Ovu liniju potvrđuje i sv. Ciprijan Kartaški u djelu O Gospodnjoj molitvi, kao i Kasniji Drugi sabor u Orangeu (529.), čiji Kanon 5 izričito osuđuje stav da je početak vjere i želja za njom stvar prirode, a ne dara milosti. Budući da i Augustin i Kasijan u svojim tekstovima priznaju i ulogu milosti i suradnju, Carrasov pokušaj da učenje o prvenstvu milosti proglasi nijekanjem slobodne volje ne uspijeva razlučiti ključne teološke pojmove.
Istočni grijeh: Je li Augustin bio suprotan pravoslavnim Ocima?
Carrasov prigovor naslijeđenoj krivnji
Carras predstavlja nauk sv. Augustina o istočnom grijehu kao odstupanje od antropologije grčkih i egipatskih Otaca. Posebno se protivi Augustinovu učenju da Adamovi potomci nasljeđuju krivnju i osudu svojim sudjelovanjem u Adamovu grijehu.
Pitanje je je li naslijeđeni istočni grijeh, uključujući podložnost osudi, stran pravoslavnom nauku. Primljeni afrički kanoni i spisi Otaca dokazuju suprotno.
Augustin o sudjelovanju čovječanstva u Adamu
Augustin svoj nauk temelji na učenju Apostola:
„Zbog toga, kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše.“ (Rimljanima 5,12)
Augustin shvaća da je čovječanstvo sagriješilo u Adamu, od kojega ljudski rod nasljeđuje palo stanje kojemu je potrebno otkupljenje. On ne naučava da je svako novorođenče neovisno počinilo Adamov povijesni čin zasebnom osobnom odlukom. Njegov se nauk odnosi na sudjelovanje čovječanstva u Adamu i naslijeđeno stanje koje je proizašlo iz njegova prijestupa.
U djelu O zaslugama i oproštenju grijeha, Augustin tvrdi da je novorođenčadi potrebno krštenje upravo zato što nasljeđuju istočni grijeh, iako nisu počinila nikakve osobne prijestupe. Razlikovanje između istočnog grijeha i osobno počinjenih grijeha nužno je za razumijevanje njegova stava.
Sv. Ćiril Aleksandrijski o naslijeđenoj osudi
Sv. Ćiril Aleksandrijski također naučava da je čovječanstvo postalo podložno grijehu i osudi zbog Adamova prijestupa. Tumačeći Poslanicu Rimljanima 5,18–19, on objašnjava:
„Postali smo grešnici zbog Adamova neposluha… Jer je naša narav navukla bolest grijeha zbog neposluha jednoga čovjeka, to jest Adama, i tako su mnogi postali grešnici… To nije bilo zato što su sagriješili zajedno s Adamom, jer tada nisu postojali, nego zato što su imali istu narav kao i Adam, koja je pala pod zakon grijeha.“ (Sv. Ćiril Aleksandrijski, Tumačenje Poslanice Rimljanima, na Rim 5,18–19)
Ćiril stoga razlikuje naslijeđeno stanje ljudske naravi od osobnog sudjelovanja u Adamovu povijesnom činu neposluha. Ipak, on izričito pripisuje palo stanje čovječanstva Adamovu grijehu.
Drugdje, tumačeći otkupljenje ostvareno po Kristu, Ćiril piše:
„Tako je oproštena krivnja neposluha koji je po Adamu… Jer je cijela ljudska narav postala kriva u osobi onoga koji je prvi oblikovan; ali je sada ponovno u potpunosti opravdana u Kristu. Jer On nam je postao drugi početak našega roda nakon onoga prvoga; i stoga je u Njemu sve postalo novo.“ (Sv. Ćiril Aleksandrijski, Tumačenje Evanđelja po svetom Luki, Propovijed 42.)
Ćiril tako izričito govori o krivnji Adamova neposluha i o tome da je cijela ljudska narav postala kriva u Adamu, dok to naslijeđeno stanje razlikuje od tvrdnje da su Adamovi potomci osobno počinili njegov prijestup.
Posljedično, Ćirila se ne može navoditi kao nekoga tko naučava da je Adam prenio samo tjelesnu smrtnost, bez ikakve veze s grijehom, krivnjom ili osudom. Nauk ovog istaknutog istočnog Oca krajnje je poguban za Carrasovu nepromišljenu tvrdnju.
Kartaginski sabor o istočnom grijehu
Afrička kanonska predaja izričito osuđuje nijekanje da novorođenčad nasljeđuje istočni grijeh kojemu je potrebno krsno oproštenje.
Kanon koji je u Afričkom kodeksu uobičajeno označen brojem 110 izjavljuje:
„Isto tako bi odlučeno da tko god niječe da novorođenčad tek izašlu iz majčine utrobe treba krstiti, ili kaže da se krsti za oproštenje grijeha, ali da od Adama ne vuče nikakav istočni grijeh koji treba ukloniti kupelji preporođenja, iz čega slijedi da se u njima oblik krštenja za oproštenje grijeha shvaća kao lažan a ne istinit, neka bude anatema.“ (Kartaginski sabor, Kanon 110 Afričkog kodeksa; brojčano označavanje razlikuje se među zbirkama.)
Kanon se zatim poziva na Poslanicu Rimljanima 5,12 i objašnjava da se novorođenčad krsti za oproštenje grijeha jer je od Adama naslijedila nešto što zahtijeva čišćenje preporođenjem. Ovaj se nauk ne može svesti samo na nasljeđivanje tjelesne smrtnosti. Kanon izričito navodi naslijeđeni istočni grijeh kao razlog zbog kojeg je novorođenčadi potrebno krsno oproštenje.
Afrički kodeks primljen je među one pravoslavne kanone koji imaju ekumenski značaj putem 2. kanona Trulskog sabora, koji je potvrdio kanone afričkih Otaca. Posljedično, nauk da novorođenčad nasljeđuje istočni grijeh kojemu je potrebno oproštenje dio je primljene, općeobvezujuće pravoslavne kanonske predaje.
Sv. Ciprijan Kartaški o krštenju novorođenčadi
Sv. Ciprijan, pišući s biskupima okupljenima na saboru o krštenju novorođenčadi, izričito razlikuje osobne grijehe od naslijeđenog stanja Adamovih potomaka:
„Ali ako bi išta moglo spriječiti ljude da zadobiju milost, njihovi bi teži grijesi prije spriječili one koji su odrasli, uznapredovali i stariji. Ali opet, ako se čak i najvećim grešnicima, i onima koji su mnogo sagriješili protiv Boga, kada naknadno povjeruju, daje oproštenje grijeha – i nitko nije spriječen pristupiti krštenju i milosti – koliko bismo se više trebali ustručavati spriječiti novorođenče koje, tek rođeno, nije sagriješilo, osim utoliko što je, rođeno po tijelu prema Adamu, već pri samom rođenju navuklo zarazu drevne smrti.“ (Sv. Ciprijan Kartaški, Poslanica 58, Fidu, 5)
Ciprijan izričito potvrđuje da novorođenče nije počinilo nikakve osobne grijehe, dok ipak nasljeđuje posljedice Adamova prijestupa. Augustin se višekratno poziva na Ciprijanovo svjedočanstvo braneći krštenje novorođenčadi i naslijeđeni istočni grijeh. Taj se nauk stoga ne može odbaciti kao novotarija koja je potekla od Augustina.
Pravoslavna vjeroispovijest sv. Petra Mogile
Pravoslavna vjeroispovijest sv. Petra Mogile izričito naučava da se Adamov prijestup prenio na njegove potomke:
„Istočni grijeh je prijestup onoga Božjeg zakona koji je bio dan Adamu, ocu svih ljudi, ovim riječima (Post 2,17): 'Sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!' Ovaj se istočni grijeh širi na cijelu ljudsku narav, budući da smo svi tada bili sadržani u Adamu. Stoga je po jednom Adamu grijeh prešao na sve nas. I s tom se ljagom začinjemo i rađamo.“ (Pravoslavna vjeroispovijest Katoličke i Apostolske Istočne Crkve, III. dio, Pitanje 20.)
Vjeroispovijest posljedično naučava da se istočni grijeh nasljeđuje po Adamu i pogađa cijelu ljudsku narav. Njezina tvrdnja da smo svi bili u Adamu ne zahtijeva da su njegovi potomci osobno izvršili njegov povijesni čin neposluha.
Sudbina nekrštene novorođenčadi
Sv. Augustin je naučavao da novorođenčad koja umre bez krštenja ostaje podložna osudi zbog istočnog grijeha, dok je njihovo stanje razlikovao od stanja osoba krivih za stvarne prijestupe:
„Stoga se može ispravno ustvrditi da će takva novorođenčad koja napusti tijelo bez krštenja biti obuhvaćena najblažom osudom od svih. Stoga uvelike vara i sebe i druge onaj tko naučava da ona neće biti obuhvaćena osudom.“ (Sv. Augustin, O zaslugama i oproštenju grijeha i o krštenju novorođenčadi, I.16.21.)
Sv. Grgur Bogoslov također je odbio pripisati nebesku slavu novorođenčadi koja je umrla bez krštenja ne vlastitom krivnjom:
„Drugi nisu u mogućnosti primiti ga, možda zbog dječje dobi ili neke posve nevoljne okolnosti zbog koje su spriječeni primiti ga, čak i ako to žele. Kao što smo onda u prvom slučaju našli veliku razliku, tako je i u ovome. Oni koji ga posve preziru gori su od onih koji ga zanemaruju zbog pohlepe ili nemara. Ovi su pak gori od onih koji su Dar izgubili zbog neznanja ili nasilja, jer nasilje nije ništa drugo doli nevoljna zabluda. I mislim da će prvi morati trpjeti kaznu, kako za sve svoje grijehe, tako i za svoj prezir prema krštenju; i da će drugi također morati trpjeti, ali manje, jer svoj propust nisu učinili toliko iz zloće koliko iz ludosti; a da treće pravedni Sudac neće ni proslaviti ni kazniti, kao neopečaćene, a ipak ne zle, nego osobe koje su radije pretrpjele nego učinile nepravdu. Jer nije svatko tko nije dovoljno zao da bude kažnjen ujedno dovoljno dobar da bude počašćen; baš kao što ni svatko tko nije dovoljno dobar da bude počašćen nije dovoljno zao da bude kažnjen.“ (Sv. Grgur Bogoslov, Govor 40, 23.)
Oba Oca razlikuju stanje novorođenčadi koja umire bez krštenja od stanja osoba krivih za namjerne prijestupe. Obojica također niječu da je odsutnost osobnog zlodjela dovoljna da im osigura ulazak u nebesku slavu. Razlog za to je jednostavan. Oba Oca, jedan sa Zapada, a drugi s Istoka, vjerovala su u pravoslavni nauk o istočnom grijehu i zastupala ga.
Augustin opisuje njihovo stanje izrazom najblaže osude, dok ga Grgur opisuje kao stanje ni proslave ni kazne. Te su formulacije međusobno sukladne ako se Augustinova osuda shvati kao lišenost nebeske slave bez kazne koja pripada osobnoj zloći. Nijedan od ovih odlomaka ne zahtijeva zaključak da novorođenčad trpi muke namijenjene onima koji su krivi za stvarne grijehe.
Predodređenje, božanska pravednost i ljudska volja
Augustinov nauk o predodređenju
Sv. Augustin naučava da spasenje proizlazi iz božanske milosti i da Bog od vječnosti unaprijed zna one koje će spasiti. U svojim kasnijim protupelagijanskim spisima ide i korak dalje, naučavajući da predodređenje uključuje Božju milosnu pripravu darova kojima se izabrani dovode do spasenja. On piše:
„Predodređenje je priprava za milost, dok je milost samo darivanje dara.“ (Sv. Augustin, O predodređenju svetih, 10.19.)
Augustin posljedično razlikuje božansko predznanje od predodređenja. Bog unaprijed zna sve buduće događaje, uključujući ljudske grijehe, ali se predodređenje odnosi na Njegov milosni naum u dovođenju izabranih do spasenja.
Je li svaka značajka Augustinova objašnjenja u skladu sa širom patrističkom predajom, mora se razmotriti odvojeno od same opravdanosti nauka o predodređenju.
Predodređenje i ljudska zasluga
Augustin niječe da Bog predodređuje ljude za spasenje zato što unaprijed vidi da će oni neovisno proizvesti spasonosnu vjeru. Njegov argument proizlazi iz njegova učenja da je sama vjera božanski dar. Ako početak spasonosne vjere potječe od milosti, on ne može istodobno predstavljati neovisno stečenu zaslugu koja određuje Božju odluku da udijeli milost. Apostol piše:
„Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje.“ (Rimljanima 9,16)
Augustin tumači ovaj odlomak kao potvrdu prvenstva božanskog milosrđa. Time ne niječe da čovjek hoće ili djeluje, kao što pokazuju njegove izričite izjave u djelu O milosti i slobodnoj volji. Spor se odnosi na odnos između Božjeg vječnog izbora, Njegova predznanja ljudskih odgovora i milosti po kojoj ti odgovori postaju mogući.
Predodređenje i odbacivanje (reprobacija)
Sam je sv. Augustin razlikovao neslaganje sa svojim posebnim objašnjenjem predodređenja od pelagijanskog nijekanja božanske milosti. Obraćajući se kršćanima koji su dovodili u pitanje njegov nauk, priznao je da oni ispovijedaju istočni grijeh, nužnost otkupljenja po Kristu i prvenstvo milosti u svakom dobrom djelu:
„A ta naša braća, za koju je vaša pobožna ljubav zabrinuta, postigla su s Kristovom Crkvom vjeru da se ljudski rod rađa podložan grijehu prvoga čovjeka i da se nitko ne može izbaviti od toga zla osim po pravednosti Drugoga Čovjeka. Štoviše, postigli su ispovijedanje da ljudskim voljama prethodi Božja milost; te suglasnost da nitko nije sam sebi dovoljan ni za započinjanje ni za dovršavanje bilo kojeg dobrog djela. Te stvari, dakle, do kojih su došli, ako ih se čvrsto drže, obilato ih razlikuju od zablude pelagijanaca.“ (Sv. Augustin, O predodređenju svetih, I.2.)
Augustin je ipak ostao pri tome da su izbor i konačna ustrajnost posebni Božji darovi, koji se ne udjeljuju prema unaprijed viđenoj ljudskoj zasluzi. Nejednaku raspodjelu tih darova pripisao je nedokučivosti božanskog suda. Iako je naučavao predodređenje za kaznu, nije naučavao da Bog uzrokuje da ljudi čine grijeh.
Sv. Prosper Akvitanski, koji je snažno branio Augustina od njegovih galskih kritičara, razlikovao je Božje predznanje grijeha od Njegova predodređenja. Odgovarajući na tvrdnju da Bog uskraćuje snagu poslušnosti određenim osobama kako bi otpale, Prosper piše:
„Bog nikome nije uskratio snagu poslušnosti zato što ga nije predodredio; radije, nije ga predodredio zato što je unaprijed vidio da će on odstupiti od te poslušnosti.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Odgovori na prigovore Gala, XII.)
Nadalje razlikuje božansko predznanje od božanskog uzrokovanja:
„Nevjera onih koji ne vjeruju Evanđelju ni na koji način nije proizvedena Božjim predodređenjem. Jer Bog je začetnik dobrih stvari, a ne zlih. Stoga je Božje predodređenje uvijek usmjereno prema dobru, bilo da se odnosi na naplatu pravednosti ili na dar milosti.“ (Isto, XIV.)
Ipak, Prosper nastavlja potvrđivati da su vjera i ustrajnost darovi božanske milosti:
„Vjera, međutim, i djela ljubavi, te ustrajnost u njima do kraja, budući da se čovjeku daruju po Božjoj milosti, s pravom se nazivaju predodređenima, kako one same, tako i ono što će se udijeliti kao nagrada za njih.“ (Isto, XIV.)
Prosper tako održava prvenstvo milosti dok istodobno odbija pripisati ljudsku nevjeru ili otpadništvo božanskom predodređenju. On izričito objašnjava isključenje određenih osoba iz predodređenja Božjim predznanjem njihova dragovoljnog odstupanja od poslušnosti.
Naknadni nauk Drugog sabora u Orangeu (529.), kojim je predsjedao sv. Cezarije iz Arlesa, također je branio nužnost i prvenstvo božanske milosti. Njegov zaključak glasi:
„Također na svoju korist vjerujemo i ispovijedamo da u svakom dobrom djelu nismo mi ti koji preuzimamo inicijativu i zatim nam se pomaže po Božjem milosrđu, nego sam Bog najprije u nama nadahnjuje i vjeru u Njega i ljubav prema Njemu bez ikakvih naših prethodnih dobrih djela koja bi zasluživala nagradu.“ (Drugi sabor u Orangeu, 529., Zaključak.)
Isti je sabor odbacio predodređenje za zlo:
„Ne samo da ne vjerujemo da je itko Božjom moći predodređen za zlo, nego čak s krajnjim gnušanjem izjavljujemo da ako ima onih koji žele vjerovati u tako zlu stvar, neka budu anatema.“ (Drugi sabor u Orangeu, 529., Zaključak.)
Sv. Augustin nije potpao pod ovu anatemu, čak ni ondje gdje njegovo objašnjenje predodređenja zahtijeva ispravak. On nije naučavao da Bog predodređuje ljude da čine zlo, da uzrokuje njihove grijehe ili da ih nepravedno osuđuje. Radije je tvrdio da grijeh potječe iz volje stvorenja, dok osuda proizlazi iz Božjega pravednog suda. Njegova pogreška u vezi s bezuvjetnim izborom i nejednakom raspodjelom dara ustrajnosti mora se stoga razlikovati od nauka osuđenog u Orangeu, koji Bogu pripisuje predodređenje za zlo. Saborska anatema ne dokazuje da je svaka značajka Augustinove teologije predodređenja ispravna, ali se isto tako ne može opravdano navoditi kao osuda samoga Augustina.
Sabor je tako potvrdio prvenstvo milosti i nužnost ljudske suradnje, dok je odbacio pripisivanje zla božanskom predodređenju. Nije zahtijevao pristanak uz svaku značajku Augustinova zrelog objašnjenja izbora i ustrajnosti.
Augustinovo vlastito razlikovanje između nauka o milosti i spornih objašnjenja predodređenja dopušta da se njegov nauk vrednuje bez tretiranja svakog neslaganja oko izbora kao nijekanja pravoslavnog nauka o spasenju.
Pravoslavno odbacivanje predodređenja za zlo
Pravoslavna Crkva odbacuje tvrdnju da Bog ikoga predodređuje za grijeh ili prokletstvo neovisno o njegovu vlastitom zlu. Vjeroispovijest Dositejeva, odobrena na Jeruzalemskoj sinodi 1672. godine, u III. dekretu naučava da Bog predodređuje za slavu one za koje unaprijed zna da će se ispravno služiti svojom slobodnom voljom, surađujući s božanskom milošću. Ona također odbacuje tvrdnju da je Bog začetnik zla ili da proizvoljno osuđuje ljude.
Ova se formulacija razlikuje od Augustinova zrelog objašnjenja bezuvjetnog izbora. Tu razliku treba spremno priznati. Ipak, postojanje neslaganja oko objašnjenja predodređenja ne dokazuje da je Augustin nijekao slobodnu volju. Niti pokazuje da je naučavao da je Bog začetnik grijeha.
Opća spasenjska volja Božja
Sv. Augustin, nastojeći pomiriti izjavu Apostola da Bog „hoće da se svi ljudi spase“ (1. Timoteju 2,4) s božanskom svemogućnošću i činjenicom da nisu svi spašeni, ponudio je ograničavajuće tumačenje:
„Radije trebamo shvatiti Pismo, 'Koji hoće da se svi ljudi spase', u smislu da se nitko ne spašava ako Bog ne želi njegovo spasenje: ne da nema nijednog čovjeka čije spasenje On ne želi, nego da se nitko ne spašava mimo Njegove volje.“ (Sv. Augustin, Enchiridion, 103.)
Augustin je nadalje predložio da bi „svi ljudi“ moglo označavati sve staleže i skupine čovječanstva, radije nego svakog pojedinca bez iznimke.
Sv. Ivan Kasijan, međutim, izričito je potvrdio općenitost Božje spasenjske volje:
„Jer ako On ne želi da propadne ijedan od Njegovih malenih, kako možemo bez teškog bogohuljenja zamisliti da On općenito ne želi da se svi ljudi spase, nego samo neki umjesto svih? Oni, dakle, koji propadaju, propadaju protiv Njegove volje.“ (Sv. Ivan Kasijan, Razgovori, XIII.7.)
Iako se sv. Prosper Akvitanski usprotivio Kasijanu u nekoliko pitanja o djelovanju milosti, on je također branio opću spasenjsku volju Božju. Odgovarajući na tvrdnju da Bog ne želi spasenje sviju, Prosper piše:
„Ostavljajući po strani, dakle, ovu razliku koju božansko znanje čuva u tajni svoje pravednosti, moramo najiskrenije vjerovati i ispovijedati da Bog hoće da se svi ljudi spase. Jer Apostol, čija je ovo izjava, najozbiljnije zapovijeda, kao što se najpobožnije i obdržava u svim Crkvama, da se Bogu upućuju molitve za sve ljude.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Odgovori na prigovore Vincencijanaca, II.)
Prosper odmah razlikuje uzrok osude od uzroka spasenja:
„To što mnogi od njih propadaju zasluga je onih koji propadaju; to što se mnogi spašavaju dar je Onoga koji spašava. Jer to što krivci bivaju osuđeni pripada besprijekornoj pravednosti Božjoj; ali to što krivci bivaju opravdani pripada Njegovoj neizrecivoj milosti.“ (Sv. Prosper Akvitanski, Odgovori na prigovore Vincencijanaca, II.)
Prosper tako održava prvenstvo božanske milosti dok istodobno izričito potvrđuje da Bog želi spasenje cijeloga čovječanstva. Njegovo objašnjenje također čuva razliku između Božje opće spasenjske volje i Njegove pravedne osude grešnika.
Suglasnost između Kasijana i Prospera dokazuje da se opća spasenjska volja Božja može potvrditi bez ugrožavanja prvenstva i nužnosti božanske milosti. Iako se Prosper protivio Kasijanu u drugim teološkim pitanjima, ipak je s njime potvrdio da Bog želi spasenje cijeloga čovječanstva. Njihovo svjedočanstvo pruža temelj za ublažavanje Augustinova ograničavajućeg tumačenja 1. Timoteju 2,4, bez odbacivanja njegova nauka o besplatnosti spasenja ili nužnosti božanske milosti.
Granice Carrasova argumenta
Carras tretira neslaganje oko predodređenja kao dokaz da teologija sv. Augustina stoji izvan pravoslavne patrističke predaje. Taj zaključak ne proizlazi iz predočenih dokaza.
Sam je Augustin priznao da se kršćani mogu ne slagati s njegovim objašnjenjem predodređenja, a da pritom ostanu slobodni od pelagijanske zablude. Sv. Prosper je naknadno branio Augustinov nauk o milosti dok je, zajedno sa sv. Ivanom Kasijanom, potvrđivao opću spasenjsku volju Božju. Drugi sabor u Orangeu potvrdio je prvenstvo milosti bez zahtijevanja prihvaćanja svake značajke Augustinove teologije predodređenja.
Augustinovo objašnjenje bezuvjetnog izbora i konačne ustrajnosti predstavlja stvarne poteškoće u svjetlu kasnijeg pravoslavnog vjeroispovjednog nauka. Ipak, on je izričito odbacio tvrdnju da Bog uzrokuje da ljudi griješe ili da milost ukida ljudsku slobodu. Njegovo predodređenje za pravednu kaznu također se mora razlikovati od predodređenja za zlo osuđenog u Orangeu.
Carrasov argument posljedično pati od dvaju logičkih nedostataka. Prvo, tretira neslaganje s pojedinim augustinovskim formulacijama kao dovoljan dokaz protivljenja pravoslavnoj patrističkoj predaji, a da nije dokazao da te formulacije predstavljaju odbacivanje dogmatskog nauka Crkve. Drugo, ne razlikuje Augustinove stvarne tvrdnje od teoloških posljedica koje su im pripisali njegovi kritičari.
To što Crkva štuje Augustina ne dokazuje ispravnost svakog teološkog objašnjenja koje je ponudio, baš kao što ni njezino štovanje Kasijana ne čini svaku tvrdnju u Razgovoru XIII iznad kritike. Carras mora dokazati i da je Augustin doista naučavao zablude koje mu se pripisuju i da te zablude proturječe mjerodavnom nauku Crkve. Neslaganje između dvojice priznatih svetaca ne dokazuje nijedan od tih zaključaka.
Proturječi li Carrasova teologija pravoslavnom nauku?
Carrasovo mjerilo pravovjerja
Carras piše:
„Antropologija Pravoslavne Crkve i antropologija sv. Ivana Kasijana u svakom su pogledu iste.“ (Carras, „Augustine and St John Cassian“, str. 31.)
Ova paušalna tvrdnja zahtijeva znatno više dokaza nego što ih Carras pruža. Ona pretpostavlja da su Kasijanove posebne teološke formulacije u svakom pogledu istovjetne mjerodavnom nauku Pravoslavne Crkve. No upravo je to ono što tek treba dokazati.
Sv. Prosper Akvitanski, i sam pravoslavni svetac, izravno je kritizirao formulacije u Kasijanovu trinaestom Razgovoru. Augustinov nauk o istočnom grijehu i nužnosti milosti također nalazi snažnu potporu u afričkim kanonima primljenima u pravoslavnu kanonsku predaju.
Carras ne može utvrditi konsenzus Otaca tako što će odabrati jednoga Oca kao njegova predstavnika i zanemariti druge priznate Oce koji se s njime nisu slagali. Takvo zaključivanje pretpostavlja zaključak koji tek nastoji dokazati.
Niti Kasijanova svetost dokazuje ispravnost svake tvrdnje u njegovim spisima. Ako Carras smatra opravdanim kritizirati pojedine Augustinove formulacije, mora priznati istu mogućnost i u pogledu Kasijana. U suprotnom, na dvojicu svetaca primjenjuje nespojiva mjerila.
Doktrinarne posljedice Carrasova argumenta
Pravoslavna kanonska predaja utvrđuje da je božanska milost nužna za činjenje spasonosnog dobra i da novorođenčad nasljeđuje istočni grijeh kojemu je potrebno oproštenje po krštenju. Ta se učenja ne mogu odbaciti kao osobitosti Augustinove teologije.
Ako Carras tvrdi da pali čovjek može započeti spasonosnu vjeru neovisno o božanskoj milosti, njegov stav proturječi nauku Crkve o prethodnoj milosti. Ako tvrdi da je Adam prenio samo tjelesnu smrtnost, bez naslijeđenog grijeha kojemu je potrebno oproštenje, njegov stav proturječi pravoslavnoj dogmi o krštenju novorođenčadi.
Pitanje predodređenja zahtijeva zaseban sud. Augustinovo zrelo objašnjenje bezuvjetnog izbora i konačne ustrajnosti predstavlja poteškoće u odnosu na kasniji pravoslavni vjeroispovjedni nauk, osobito III. dekret Vjeroispovijesti Dositejeve. Te poteškoće ne dokazuju da je Augustin nijekao slobodnu volju, učinio Boga začetnikom grijeha ili naučavao predodređenje za zlo osuđeno na Drugom saboru u Orangeu.
Carras mora razlikovati Augustinove stvarne nauke od posljedica za koje vjeruje da iz njih proizlaze. Navodna implikacija nije istovjetna izričitom ispovijedanju, osobito kada autor izričito odbacuje tu implikaciju.
Neuspjeh Carrasova povijesnog argumenta
Carrasovo prikazivanje Kasijana kao nekoga tko se suprotstavio Augustinu kao bogohulniku nije potkrijepljeno sačuvanim dokazima. Kasijan ne imenuje Augustina u Razgovoru XIII. Drugdje, u djelu O Utjelovljenju, povoljno citira Augustina kao crkveni autoritet. Tvrdnja da je Kasijan smatrao Augustina bogohulnikom stoga se pokazuje kao nepromišljena i strašna uvreda protiv svetog učitelja Crkve.
Naknadno prihvaćanje ovoga spora također proturječi Carrasovu prikazivanju Augustina kao nekoga tko stoji izvan pravoslavne patrističke predaje. Sv. Prosper branio je Augustina od njegovih galskih kritičara. Sv. Focije Veliki naknadno je sačuvao pobožnu uspomenu na Prosperovu obranu vjere, uključujući svjedočanstvo koje odbacuje optužbu da je Augustin nijekao slobodnu volju. Drugi sabor u Orangeu potvrdio je središnje nauke koje je branio Augustin, dok je odbacio predodređenje za zlo.
Carrasov je argument osobito manjkav zbog očitog nepoznavanja sv. Prospera Akvitanskog, suvremenika i Augustina i Kasijana koji je izričito branio prvoga i kritizirao drugoga. Previđajući Prosperovo svjedočanstvo, Carras predstavlja Kasijanov stav kao da on zastupa neosporni konsenzus Otaca. Zatim osuđuje Augustina zbog odstupanja od konsenzusa koji nikada nije dokazao. Takva metoda odaje nedovoljno poznavanje povijesnog spora i čini njegovu optužbu za bogohuljenje i nepromišljenom i neutemeljenom.
Zaključak: Oci se ne mogu suprotstavljati Ocima
O. Panagiotes Carras predstavlja neslaganje sv. Ivana Kasijana sa sv. Augustinom kao dokaz da je Augustinova teologija bila strana Pravoslavnoj Crkvi. Nadalje opisuje Kasijana kao nekoga tko se suprotstavio Augustinu kao bogohulniku.
Nijedan od tih zaključaka nije dokazan.
Kasijan nije nazvao Augustina bogohulnikom. Prosper, kojega Pravoslavna Crkva također štuje, branio je Augustina i osporavao Kasijanove formulacije o milosti. Augustinov nauk o istočnom grijehu i nužnosti božanske pomoći podupire afrička kanonska predaja, dok je njegova potvrda slobodne volje izričita u njegovim vlastitim spisima.
Sam je Augustin priznao da se kršćani mogu ne slagati s njegovim objašnjenjem predodređenja, a da pritom ne padnu u pelagijanizam. Njegov zreli nauk o izboru i ustrajnosti stoga može biti podvrgnut teološkoj kritici bez odbacivanja njegove pravoslavne vjere ili opsežnog nauka koji je branio.
Carrasova je metoda osobito neprihvatljiva jer se selektivno služi autoritetom Otaca. On Kasijanove teološke sudove tretira kao predstavnike Crkve dok zanemaruje Prosperovo protivljenje, Augustinova izričita ograničenja i relevantne saborske dokaze. Zatim nastalo neslaganje predstavlja kao dokaz Augustinova odstupanja od pravovjerja.
To je kružno zaključivanje. Kasijanov sklad s pravoslavnim naukom mora se dokazati iz primljenog učenja Crkve; ne može se utvrditi pukim proglašavanjem Kasijanova stava pravoslavnim i proglašavanjem Augustina heterodoksnim gdje god se od njega razlikuje.
Carrasova optužba za bogohuljenje također je nepromišljena. Takva optužba protiv priznatog sveca zahtijeva nepobitne dokaze o tvrdnji koja je navodno ispovijedana, njezinu stvarnom teološkom značenju i njezinoj suprotnosti dogmatskom nauku Crkve. Carras nije dokazao te uvjete. Njegov propust da razlikuje Augustinovo izričito učenje od spornih zaključaka, zajedno sa zanemarivanjem suprotnih patrističkih svjedočanstava, pokazuje nedovoljno proučavanje samih izvora na kojima se njegova optužba temelji.
Pravoslavna Crkva štuje sv. Augustina, sv. Ivana Kasijana i sv. Prospera Akvitanskog. Njihova su neslaganja dio povijesnog zapisa i moraju se ispitati prema istom doktrinarnom mjerilu.
Ukratko, Carras nije dokazao da je Augustin stajao protiv konsenzusa.