Čitajući o njemu saznao sam da je prilično slijedio i čitao G.K.Chesterotona, majstora paradoksa.
Tako mi se čini da je gornja rečenica - medijum je poruka, a ne mediji šire poruke, temeljena na Chestertonovom načinu prezentacije stvari koje su istovremeno paradoksalne i istinite.
Medij je važniji od poruke, štoviše medij je važnija poruka - kako to?
Zato što se definitivno može reć da su se s izumom tiskarskog stroja, radia, filma, TV, interneta promijenio način života ljudi, njihovog razmišljanja i njihove kulture.
Protestantizam teško bi bio moguć bez izuma tiskarskog stroja, tada revoluciuonarnog medija.
Dotad je kultura bila oralna, djeca su slušala priče starijih, bilo religiozne, bilo kulturne, bilo povjesne.
Biblija se je čitala u crkvi, za vrijeme Liturgije i drugim prilikama, i nakon javnog čitanja, vladika, svećenik ili neki jeromonah tumačio je pročitano, a što opet on nije sam izmislio, nego je čuo usmeno od nekih drugih, ovi trećih, ... i tako se je dolazilo do kršćanskih otaca, apostola i apostolske tradicije.
Naš Spasitelj, Hristos nije ništa zapisao, usmeno je podučio apostole, a ovi su kasnije odlučili nešto ili najvažnije od toga zapisati i to zovemo Evanđeljem.
Pavao je pisao poslanice, ali u poslanicama uvijek je pozivao one koji su javno slušali njegovu poslanicu koju je netko u crkvi čitao, da se sjete što im je usmeno govorio.
Sinagoge su bila mjesta gdje se je javno čitao Stari zavjet, i Hristos je barem jednom što znamo došao u sinagogu, otvorio svitak sa svetim tekstom, javno ga pročitao i onda protumačio.
Tako se je širila vjera, ali i bilo koje drugo znanje - usmeno.
Mislim da je Platon okarakterizirao da se pravo znanje prenosi slušanjem i razgovorom, a ne čitanjem knjiga.
Eto to se je sve dramatično promijenilo s Gutenbergovim izumom.
Čitanje je sve manje postalo javno, a sve više su se knjige čitale pojedinačno, u osami.
I onda su naravno svakakve, najčešće bedaste, ideje dolazile na pamet.
Pa se je njih stavljalo u knjige koje je netko opet sam čitao, i tako dalje.
Nestalo je usmene kulture prenošenja znanja.
I nestalo je zajedništva koje se je nalazilo u zajednici koja sluša nekog govornika ili sluša njegovo javno čitanje.
Sve su pretpostavke posložene da nastane suvremeni individualizam koji je na koncu uništio civilizaciju koju je i stvorio, i koju zovemo Zapadom.
S izumom tiskarskog stroja nisu samo tiskane knjige, nego i novine.
Onaj tko je imao novine, vrlo lako je mogao kontrolirati i upravljati s onima koji su novine čitali.
Novine nisu bile medij prosvjetljenja, nego indoktrinacije.
To je još jedan dokaz McLuhanove izjave kako je mediji poruka koja mjenja društvo.
Slijedio je otkriće elektromagnetizma, u kojima vidim prste podnebesnih duhova zlobe, i pomoću kojeg su nastali novi mediji, zvuk koji se može reproducirati na daljinu i sinkrono kao i pokretne slike.
Evo koje je poruke ili novu kulturu donio radio.
Napravio je virtulano bliskost s dalekim nepoznatim osobama, njihovim razmišljanjima, iskustvom, njihovom glazbom.
I to istovremeno kao da se te druge osobe nalaze u istoj sobi u kojoj se nalazi radio uređaj.
Panika izazvana u SAD povodom izravnog prenošenja zamišljenog iskrcavanja 'marsovaca' na Zemlju pokazuje kakvu je moć dobio radio nad dušama ljudi.
Slično i još više se je dogodilo s izumom pkkretnih slika, bilo filmskih bilo televizijskih.
Isti McLuhan je tako skovao riječ 'globalno selo'.
Kao što nekad, i to od nastanka svijeta, ljudi nisu mogli živjeti izvan sela (osim rijetkih pustinjaka i monaha), tako je TV izbacio sela i stvorio virtualno selo onih koji gledaju ili robuju crnoj kutiji.
Ne samo da se je tom 'đavolskom' tehnologijom do nezapamćenih mogućnosti digla moć indoktrinacije putem medija, nego je TV medij stvorio posve novu i nepoznatu kulturu.
Vrlo sam uvjeren da komunisti nisu mogli učvrstiti onako vlast bez pomoći TV. Obični ljudi kad bi se našli, onda bi razgovarali o tome što su sinoć gčledali na TV, i onaj tko je kontrolirao TV i imao monopol nad tim medijem, mogao je vrlo lako usmjeravati hipnotizirane mase koji bulje po nekoliko sati svakodnevno u crni ekran na kojem se vrte pokretne slike koje mu golicaju maštu i okupiraju mu svu pažnju.
Film je također vrlo moćan medij koji nema izravnost i istovremenost kao radio i TV, ali ima vrhunsku industrijsku produkciju u kojoj sudjeluju na stotine dobro plaćenih profesionalaca koji znaju kako se može dobro implantirati u onog koji gleda pokretne slike osjećaje kao da je i sam na filmu, a onda širiti mu svjetonazor koji je već bio isplaniran.
Ruski judeo-boljševici, ali i oni američko holivudski, od početka su shvatili moć tog medija.
Da li se mediji premda su poruka, odnosno mjenjaju kulturu iz loše u goru pa ljudi postaju kao zombiji slijedeći u svom životu ono što vide ili ono što su im drugi htjeli da vide na filmu, ponekad s dobrom porukom.
Jesu, kao ova poruka - oslobodite se demonske moći medija.
I vratite se usmenoj komunikacije oči u oči, ili barem čitajete dobre knjige.
Vijest naravno dolazi od ruske TV i služi u ratnoj propagandi.
Međutim, sva svjetska elita, ne samo ukrajinska ili ruska, služi se magijom.
Čak i oni koji su službeno morali propagirati materijalistički ateizam, koristili su se magijom.
Nisu im demoni odgovorili - vi negirate da mi postojimo kao što negirate da Bog postoji, stoga vam ne ćemo biti na usluzi.
Nego, dobro je što negirate da Bog postoji, jer ako Bog postoji onda bi se ljudi trebali zbog straha Božjeg kloniti nas i magije, stoga ćemo svoje demonske moći dati vama na raspolaganje.
K tome davno je napisana rečenica - najveći uspjeh Sotone je uvjeriti ljude kako ne postoji.
Toliko vođa demona i ostali demoni nas mrze i žele nam vječno prokletstvo i kaznu koja i njih sleduje, da su spremni sebe zanijekati.
Ipak, za odabrane, za one posebno ohole i željne vlasti, koje nazivamo takozvanom skrivenom elitom, demoni demonstriraju kako postoji duhovni svijet koji nadilazi materijalni.
Zato među slobodnim zidarima na najnižim ljestvicama se načelno ili idealistički govori o Arhitektu, a na višima se vrše gnjusobe kako bi adepti pokazali da su sluge sad već 'opipljivog' Arhitekta koji onim nižima obećaje demonsku pomoć - magiju za sitne stvari, dok adeptima obećaje i daje veću moć, ali oni moraju pokazati da su mu sluge.
Posebno je zabrinjavajuće kad oni koji su primili svetu tajnu krštenja se koriste magijom.
I budimo tu realni u procjeni, u većini zemalja koji su povjesno kršćanske zemlje, magija nije nikad u potpunosti iskorjenjena niti će ikada biti (nego će je biti sve više i više).
Kazne-epitimije za raskajane grješnike koji su se bavili magijom prilično su velike za današnja mjerila.
Kršćanske države imali su još i strožije kazne - smrtne za one koji se bave s magijom, a oduzimanje vlasništva i pravo na nasljeđivanje kao i progonstvo za one koji traže usluge maga.
Emil:
Koja je epitimija po kanonima Crkve za magiju?
U pravoslavnom kanonskom pravu bavljenje magijom smatra se teškim grijehom koji se izjednačava s otpadništvom od vjere ili ubojstvom. Epitimije (Crkvene kazne koje se izriču nakon svete tajne ispovijedi) za ove prijestupe su stroge i uključuju dugotrajno isključenje iz svetog pričešća:
Bavljenje magijom i vradžbinama: Prema 65. kanonu Svetog Vasilija Velikog (neka neki ne pomisle da je ovaj veliki svetac bio samo na Istoku priznat), onaj tko prizna da se bavio vradžbinama ili trovaštvom podliježe epitimiji od 20 godina zabrane pričešćivanja. Vrijeme je raspoređeno po stupnjevima pokajanja: 4 godine među onima koji plaču, 5 među onima koji slušaju, 7 među onima koji kleče i 4 godine stajanja s vjernima bez pričešća*.
Odlazak kod gatara i magova: 61. kanon Trulskog sabora (Peto-šesti ekumenski sabor) propisuje 6 godina epitimije za one koji odlaze gatarima, onima koji obećavaju sreću ili onima koji se bave amajlijama. Ako osoba ustraje u tome, kanoni nalažu potpuno isključenje iz Crkve.
Gatanje i astrologija: Slične kazne (oko 5-6 godina) predviđene su i za one koji se bave tumačenjem oblaka, horoskopima ili izradom talismana, jer se to smatra sudjelovanjem u poganskim običajima.
U suvremenoj praksi, iako kanoni služe kao temelj, duhovnik ima pravo primijeniti ikonomiju (ublažavanje) ovisno o iskrenosti pokajanja i životnim okolnostima vjernika.
*Oni koji plaču, to su oni koji stoje izvan crkve, plaču zbog svojih grijeha, stoje i na kiši i na snijegu i na suncu, i mole one koji ulaze u crkvu na Liturgiju da se mole za njih da im Bog oprosti grijehe. Nakon 4 godine te kazne (znači ako raskajani grješnik odustane od epitimije smatra se da je otpao od Crkve) ulaze u crkvu i ubrajaju se u one raskajane grješnike koji su samo na prvom dijelu Liturgije - Liturgiji katekumena, nakon 5 godina ulaze u treću fazu, zatim u četvrtu fazu i tek onda se mogu pričestiti.
Emil:
Koje su kazne u kršćanskom Rimskom carstvu bile za one koji su se bavili magijom?
U rimskom pravu, s dolaskom kršćanskih careva (počevši od Konstantina Velikog), magija prestaje biti samo vjerski prekršaj i postaje težak državni zločin koji se kažnjavao najstrožim mjerama.
Dok je poganski Rim tolerirao "dobru" magiju (npr. za liječenje ili zaštitu usjeva), kršćanski carevi su magiju izjednačili s veleizdajom (maiestas) i štovanjem demona.
Evo pregleda kazni kroz najznačajnije zakonske zbornike:
1. Codex Theodosianus (Teodozijev zakonik, 438. g.)
Ovaj zakonik predstavlja prekretnicu u borbi protiv magije. Kazne su bile brutalne i bespoštedne:
Smrtna kazna: Za vještce, magove i one koji prizivaju duhove mrtvih. Najčešći načini pogubljenja bili su spaljivanje na lomači ili razapinjanje.
Progonstvo i konfiskacija: Za one koji su samo tražili usluge magova, predviđeno je oduzimanje cjelokupne imovine i doživotno izgnanstvo na udaljene otoke.
Mučenje tijekom istrage: Za razliku od slobodnih građana koji su obično bili pošteđeni mučenja, u slučajevima optužbi za magiju, svi su bili podvrgnuti mučenju (bez obzira na društveni status) kako bi se izvuklo priznanje.
2. Justinijanov zakonik (6. stoljeće)
Car Justinijan I. je dodatno postrožio zakone, povezujući magiju izravno s heretičkim učenjima:
Zabrana posjedovanja knjiga: Posjedovanje magijskih spisa kažnjavalo se smrću, a same knjige su morale biti javno spaljene.
Zabrana matematike (astrologije): U to vrijeme termin "matematičar" (mathematicus) često se odnosio na astrologe. Justinijan je zabranio podučavanje i prakticiranje astrologije pod prijetnjom progona.
Gubitak građanskih prava: Čak i ako bi netko izbjegao smrtnu kaznu, gubio bi pravo na nasljeđivanje, svjedočenje na sudu i obnašanje javnih dužnosti.
Razlika između "Crne" i "Bijele" magije. Zanimljivo je da su rani kršćanski carevi (poput Konstantina) u početku pravili razliku:
Štetna magija: Usmjerena na nanošenje bolesti, ljubavne uroke ili ubojstvo – uvijek kažnjavana smrću.
Korisna magija: Magija za pomoć poljoprivredi (npr. protiv tuče) isprva je bila dopuštena, ali su kasniji zakoni (pod Teodozijem II.) ukinuli tu razliku, smatrajući svaku magiju demonskom.
Važna napomena: Ovi zakoni su bili znatno stroži od crkvenih epitimija. Dok je Crkva tražila pokajanje i povratak u zajednicu nakon 20 godina, država je magove najčešće slala u smrt.
Emil:
Kakva je kazna za bavljenje magijom navedena u Bibliji?
U Bibliji, bavljenje magijom, gatanjem i prizivanjem duhova tretira se kao izravna pobuna protiv Boga, a kazne su u Starom zavjetu bile iznimno stroge:
Smrtna kazna: Prema Mojsijevom zakonu, osobe koje su se bavile magijom (vještice/vješci) trebale su biti pogubljene. Poznat je citat iz Knjige Izlaska: "Ne dopuštaj da vještica živi" (Izlazak 22:18).
Kamenovanje: Specifična metoda pogubljenja za one koji prizivaju duhove ili se bave gatanjem bila je kamenovanje. Levitski zakonik navodi: "Čovjek ili žena koji u sebi imaju duh pokojnika ili duh gatački, neka se kazne smrću; neka se kamenuju, njihova krv neka padne na njih" (Levitski zakonik 20:27).
Isključenje iz zajednice: Bog upozorava da će se "okrenuti protiv onoga tko se obrati zazivačima duhova i gatarima" te da će ga "istrijebiti iz njegova naroda" (Levitski zakonik 20:6).
Gubitak vječnog života: U Novom zavjetu, iako se ne propisuje fizička smrtna kazna, magija (grč. pharmakeia) svrstava se u "djela tijela". Navodi se da oni koji to čine "neće baštiniti kraljevstva Božjega" (Galaćanima 5:19-21) i da će njihov dio biti u "jezeru što gori ognjem i sumporom" (Otkrivenje 21:8).
U biblijskom kontekstu, ove se prakse nazivaju "gnusobom" jer podrazumijevaju traženje moći ili informacija od demona umjesto od Boga (Ponovljeni zakon 18:10-12).
Jel znate gdje je najstrožija kazna za bavljenje magijom?
U vječnosti.
Sve gore navedene vremenite kazne, bilo Crkvene koje zovemo obično epitimijama, bilo državne, su bile u cilju da se ne dogodi najgore, a to je vječna kazna za onog koji se bavi magijom te da se društvo pravovremeno obrani od bezakonja koje nužno slijedi ako se magija strogo ne kažnjava,
U suprotnom društvo-državu preuzimaju demoni te na Zemlji nastaje pakao.
Ako mag-vještica mora umrijeti prema Bibliji, i prema Teodosijevom zakoniku (ili Justinijanovom, ti zakonici su bili temelj kasnijih srednjovjekovnih zakonika), to ne znači da je osuđen na vječnu kaznu, jer se je mogao pokajati prije izvršenja smrtne kazne.
Zlo se mora iz države iskorjenjivati ili nastane bezakonje i nestane države. Država koja tolerira magiju nije prava država.
Drugim riječima, sve moderne države nisu prave države, nemojmo imati iluziju da jesu.
Zato što te takozvane države zakonski toleriraju zlo, zato su osuđene na nestanak odnosno nestajanje u globalnog državi bezakonja, u carstvu Antihrista.
Antihrist dolazi kao Božja kazna ljudima zbog njihovog stoljetnog bezakonja.
Veliko, veliko pokajanje čovječanstva moglo bi spriječiti dolazak Antihristov i ponovno vezivanje Satane, a vidimo da od toga nema ništa.
Jer to podrazumijava odustajanje od moderne elektromagnetske tehnologije - 'Hell's amazing grace'**, napuštanje antikršćanske pop kulture*** kao i povratak kršćanskom zakonodavstvu Justinijanovom i Teodosijevom.
** Mišljenja sam da je Satana pušten s lanca u vrijeme renesanse i prosvjetiteljstva kao kazna Božja zbog zloće i nevjere kršćana, te da je zbog toga Satan ljudima 'darovao čudesnu milost Pakla', odnosno znanje o elektromagnetizmu koje je temelj moderne tehnologije.
*** Nije samo pop kultura inficirana sotonizmom, nego i ona 'viša'.
I da se vratim na uvodni dio teksta.
Po zdravom razumu postojanje Boga podrazumijeva kod stvorenja strah Božji.
Koga bi se to trebala stvorenja Božja više bojati nego svemogućeg i sveznajućeg Stvoritelja?
Međutim kod ljudi, kod Adamovih potomaka oslabljenih istočnim grijehom, na pretpostavku kako kod njih-nas postoji zdravi razum se ne može računati****.
Ljudi grješnici Boga će se bojati tek kad osjete Njegovu svemoć, ali tad je kasno.
I demoni se boje Boga, i to stravično, ali im nije ni na kraj pameti pokajanje i volja da vrše Božju volju.
Radije će trpjeti vječne muke nego se pokajati, dočim bez smirenosti-poniznosti nema pokajanja.
Oholost je temelj svim grijesima, i demonskim i ljudskim.
Te ako se ljudi ne izliječe (Crkva ovdje ima ulogu bolnice za ljudske duše, a ne psihijatri) od oholosti, zdrav razum će im postati pomućen kao kod demona s neizbježnom vječnom kaznom.
To je razlog zašto oni koji su kršteni, a nemaju pokajanja, odlaze kod maga, ustvari kod demona, tražeći pomoć bilo radi tjelesnog zdravlja***** , bogatstva, moći, vlasti, karijere, lažne ljubavi - tjelesne pohote prema nekom pa se u tome traži pomoć demona, zavidnosti prema dobru bližnjih i da dalje ne nabrajam koje sve zloće se nalaze u ljudskom srcu.
U kršćanskoj državi barem neki su se bojali teških kazni za one koji odlaze kod magova, a u modernim državama više ni toga nema.
Stoga imamo sadašnju situaciju bezakonja, sveopćeg korištenja magije i očekivanja ljudi da će im demoni (izvanzemaljci?) pomoći.
**** Zato bez blagodati Božje nema vjere, nema spasenja. Apeliranje na zdrav razum nikad nikog nije učinilo da iskreno, radi svojeg spasenja, poželi postati kršćaninom. Vjera je dar Božji, a ne rješavanje logičkih jednadžbi, ili razmišljanje o racionalnim argumentima tipa Aristotela ili Tome Akvinskog u korist postojanja Boga ili korištenje zaključaka matematičke Pascalove oklade.
***** Svaka bolest ima uzrok u grijehu, toga nisu svjesni ovi koji odlaze radi zdravlja kod magova te im se zdravlje može kratkotrajno popraviti, ali onda slijedi gore stanje nego prije.
I ovdje bi sad trebalo razjasniti što znači pojam praznovjerje.
Praznovjerje ne znači kako demoni ne postoje te da ne postoji magija s kojom ljudi dolaze u doticaj s demonima radi primanja nekih usluga, a ustvari zla, koje od Boga ne mogu primiti.
Praznovjerje znači da ljudi imaju praznu vjeru kako će im demoni učiniti dobro.
Praznovjerje je ustvari magija bez obzira da li onaj koji ima 'praznu vjeru' dolazi izravno ili neizravno u dodir odnosno općenje s demonima.
Praznovjerje znači da ljudi ne vjeruju da im Bog želi dobro.
Praznovjerje znači da ljudi vjeruju da je Bog zao.
Zato je praznovjerje veliki grijeh, zato je praznovjerje koje skrene u magiju imalo veliku epitimiju veću od hladnokrvnog i proračunatog ubojstva, i zato je taj grijeh kod magova kršćanska država kažnjavala smrtnom kaznom.
Ako se moderni kršćani zgražavaju s takvim kaznama, onda se najvjerojatnije radi o tome da su i sami skloni praznovjerju te da nemaju straha Božjeg.
P.S.
Vrijedi pročitati tekst 'Desnog protucentra' o razvikanom u medijima, a uobičajeno šablonskom, i za naše prilike politički korektnom filmu "Svadba".
Ne vjerujete mi da magija dovodi do bezakonja i pakla na Zemlji?
Pogledajte onda što se sve nalazi u Epstein dokumentima:
Izgleda čovječanstvo vode jedva prikriveni sotonisti koji čine nezabilježene demonske zločine za koje su mnogi mislili da postoje samo u filmovima strave i užasa.
Čovječanstvo ne želi 'rigidne' careve poput Justinijana i zakonodavstvo poput Justinijanovog koje smrtnom kaznom kažnjava one koji prizivaju demone, i ne želi poslušati Božju Objavu kako se moraju usmrtiti oni koji se bave s magijom.
Zašto se onda ljudi koji odbijaju Božju objavu čude što se otkrivaju ovakve stvari koje ukazuju na činjenicu da živimo u vremenima kad lice Zemlje sve više liči na Pakao, a elita koja upravlja s društvom sve manje liči na ljude, a sve više na kor demona?
Ako se djeci daje u školama literatura koja magiju i vještičarenje prikazuje simpatičnim, uzbudljivim i nešto što se mora probati ala Harry Potter, čemu onda čuđenje da se sad otkriva kako elita na svojim demonskim sastancima siluje djecu i onda ih ritualno ubija?
Trend veličanja demonskog u umjetnosti traje već nekoliko stoljeća.
U kršćanskim carstvima smrću se kažnjavalo onog kod kojeg bi se otkrilo da ima magijsku literaturu, a sad je to postala legitimna umjetnost.
Živimo u naopakom svijetu, i mnogi koji to vide i primijete ne žele vidjeti koji je razlog tome.
Magija.
Konačno je krenulo na bolje, u smjeru Justinijanovih zakona u Španjolskoj, Grčkoj, Francuskoj, Australiji ...
Jok, želi se onemogućiti ne samo mlađima od 16 godina pristup 'govoru mržnje', nego će se za pristup blogu kao ovom, u kojem se širi 'govor mržnje', tražiti nekakva identifikacijska potvrda od onih koji žele nešto od napisanog pročitati ili vidjeti.
Kako će identificirati nekog tko je mlađi od 16 godina ako se ne moraju svi identificirati?
Tko će izdavati te identifikacijske potvrde onima koji su stariji od 16 godina i žele educirati se u 'govoru mržnje'?
Ergo, kao i svaki normalni čovjek i kršćanin ja jesam ne samo za cenzuru, nego za provođenje Justinijanovih zakona.
Ovo što radi sotonistička vladajuća klika je suprotno od toga, oni štite magiju i sotonizam koji se već predugo promoviraju u masmedijima, a žele zabraniti ono što se tome protivi nazivajući to 'govorom mržnje'.
Oni žele tobož djecu zaštiti 'od Justinijanovih zakona' koji ne samo djecu, nego cijelo društvo štite od sotonizma.
Naopako demonizirano društvo sad naopako okreće Justinijanove zakone pa će magija i sve demonske djelatnosti biti zaštićene od države, a oni koji bi im se protivili nazivaju su 'širiteljima govora mržnje'.
Hoće li na kraju 'širitelji govora mržnje' biti spaljeni na lomači ili raspeti, vidjet ćemo ili osjetit ćemo.
Kršćanska Rusija je pala pobjedom judeo-boljševika.
I nije se oporavila i pitanje dal će se oporaviti (naravno da će ostat ruskih vjernika, ali govorim ovdje o državi).
Pad, iako je izgledao kao prevrat, nije bio iznenadan, dugo je pripreman.
I nije udario u Rusiju meteorit poput uzroka poznate Sibirske ekplozije, nego je ona umirala iznutra kao i sva carstva koja su prije nje propala.
Dostojevski je to osjećao, i upozoravao* je na to kao i mnogi pravoslavni duhovnici.
Plemstvo kao stub države postalo je nositelj revolucionarnog liberalnog zapadnog duha što se je najbolje ogledalo u činjenici da su oni međusobno govorili francuskim jezikom.
I bili su odgajani tako, i svoju djecu su slali u zapadne škole i univerzitete.
Vjera kao temelj kulture i kršćanskog carstva postala je sekundarna, a često su ti novi europejci bili neprijateljski postavljeni prema istoj.
U "Bijesovima (demonima)" je to prikazano kad stari liberalni (i pomalo bedasti) aristokrati se čude što su njihova djeca postala još više revolucionarna, spremna na oružanu revoluciju i teror.
To se je i dogodilo otprilike pola stoljeća nakon pisanja romana, Dostojevski je to predosjećao jer je i sam u mladosti bio revolucionar koji se je služio oružjem i nasiljem.
Što je tu mogao car učiniti?
Neki su se borili protiv revolucionara, ali mnogi carevi su postali liberalni kao i ostala aristokracija, željni da slijede put Zapada.
Za neke se zna da su bili nakratko slobodni zidari ili njihovi zaštitnici poput Aleksandra I.
The Russian Tsar who condemned freemasonry, later became a mason, and then banned it again was Alexander I (reigned 1801–1825).
Initial Condemnation: Upon his accession in 1801, Alexander I initially renewed the bans on secret societies, including Freemasonry, that had been initiated by his predecessor, Paul I.
Initiation: After being persuaded by a counselor, M. Boeber, that the Masons were not politically dangerous, Alexander I rescinded the ban, becoming a patron of the Order and reportedly seeking initiation himself in 1803.
Final Ban: Due to growing suspicions of political conspiracy and the influence of the Decembrist movement, Alexander I reversed course and issued an imperial edict on August 1, 1822, that closed all Masonic lodges and secret societies in Russia.
Dakle ruski car Aleksandar I (1801-1825) najprije je zabranio tajna društva, pa je na nagovor svog savjetnika skinuo zabranu i postao njihov zaštitnik, da bi ih na kraju ponovno zabranio.
Nakon njegove smrti časnici masoni su digli ustanak koji je ugušen.
Stanje prihvaćanja masonstva i liberalizma, pa odbijanje i gušenje masonstva, pa zatim ponavljanje istog dovelo je na kraju do boljševičke revolucije jer su revolucionari dobijali sve veću podršku i bili su sve više nasilni kako je vrijeme prolazilo.
K tome uslijedila je industrijska revolucija koja je po svojoj prirodi bila neprijateljska kršćanskom ćudoređu, patrijarhalizmu, svemu tradicionalnom, industrijska revolucija neprijatelj je svakoj kršćanskoj državi.
I u tim okolnostima judeo-bankari davaju kredite ruskim carevima, i za vođenje rata i za industrijalizaciju u kojoj su često industrijalci bili židovi.
Naravno, ujedno su i bili vođe revolucije.
Korifeji industrijske revolucije su bili i kapitalisti i komunisti (lijeva strana u francuskom kraljevskom staležkom saboru, ne treba nikad smetnuti s uma da su bankari-kapitalisti-trgovci također ljevica), jedni i drugi željni uništenja starog društva, tobož u nekom povijesnom konfliktu koju su opravdali debelim knjigama 'znanstvenog socijalizma', a u pozadini sve je bilo dogovoreno u sionskim protokolima kao lažna opozicija kako se gojimi ne bi sjetili tko im radi o glavi.
Ruska zagranična PC proglasila je 1981.g. posljednjeg ubijenog ruskog cara Nikolaja II i njegovu porodicu, mučenicima.
Ovaj tekst naslova "Da li je bio Nikolaj II kontrolirana opozicija?" kaže kako je car donosio vrlo dvojbene odluke za budućnost Rusije te ostavlja sumnju kako to nije bilo slučajno. Ne bih tako daleko otišao jer teško se može pravdati teza da je svjesno radio protiv sebe odnosno protiv carske i kršćanske Rusije, ali se može reći da je bio naivan, da je vrlo slabo vladao te da je bio popustljiv prema židovima i masonima.
Samo jedna ilustracija, komunistički terorist znan po nadimku Staljin pet (5) puta je bježao iz zatvora. I mnogi drugi komunisti koji su ili pobjegli ili bili amnestirani.
Kako je to moguće u uređenoj antikomunističkoj državi?
S druge strane mislim da je ruski car Nikolaj, premda bratić njemačkog cara i britanskog kralja (s kojim je bio sličan kao da su jednojajčani blizanci), malo učinio da se izbjegne prvi velerat.
Jer je ruska OKHRANA (ruska carska tajna služba) bila upoznata, ako ne možda i usmjeravala srpske tajne službe (Crnu ruku odnosno Mladu Bosnu), da izvrši atentat na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda.
I taj rat doveo je do oktobarske boljševičke revolucije i uništenje carske i kršćanske Rusije.
Usudio bih se reći, ako je car znao za plan srpske tajne službe za atentat na austrijskog prijestolonasljednika, onda je upitan njegov status sveca.
Imati neizravnu krivicu (ako je znao za plan, ali ne vjerujem da je znao) za izbijanje prvog velerata vrlo je teška krivnja, odnosno zločin.
Vjerujem da ipak nije znao, da su to znali samo oni koji su vodili rusku carsku tajnu službu.
Također vrlo je upitno ponašanje Rusije prema Japanu prije njihovog rata 1905.g. koji je završio porazom Rusije i sramotom za ruskog cara (što je doprinijelo i njegovom padu).
U citiranom članku, odnosno u komentaru to je napisano, pa sam htio te navode provjeriti preko AI.
Emil:
Did Japan want to have diplomatic agreement with tsarist Russia regarding Korea before war?
in the years leading up to the Russo-Japanese War (1904–1905). The primary Japanese strategy was based on a proposal known as Man-Kan Kokan (Exchange of Manchuria for Korea).
Key Diplomatic Efforts
The "Man-Kan Kokan" Proposal: Starting in 1903, Japan offered to recognize Russia's dominance in Manchuria in exchange for Russia recognizing Korea as being within Japan's exclusive sphere of influence.
1901 Negotiations: Earlier, in late 1901, Japanese statesman Itō Hirobumi traveled to St. Petersburg to negotiate a deal. He proposed a joint guarantee of Korean independence while seeking recognition of Japan's "preponderant influence" over the peninsula.
Last-Ditch Efforts (1903–1904): On August 3, 1903, Japan submitted a formal draft seeking mutual respect for the territorial integrity of Korea and China, but with clear "reciprocal recognition" of Japan's special interests in Korea.
Russia's Response and Counter-Proposals
Refusal of the "Exchange": Russia generally rejected the idea of a total exchange. Russian officials did not see why they should make concessions in Korea just to secure Manchuria, which they already occupied.
The 39th Parallel Neutral Zone: Russia countered by demanding that Korea north of the 39th parallel be established as a neutral buffer zone where neither power could station troops.
Diplomatic Stalemate: Russia's strategy was often perceived by Japan as "buying time" to further build up its military presence in the Far East while offering half-hearted responses to Japanese proposals.
Outcome
Japan viewed Russia’s refusal to grant them a "free hand" in Korea as a direct threat to its national security. After negotiations broke down in early 1904, Japan sent its final diplomatic note on February 6 and launched a surprise attack on the Russian fleet at Port Arthur on February 8, 1904
Treba primjetiti da je Rusija već bila okupirala Mandžuriju** (danas u Kini, nekoć najrazvijenu pokrajinu Kine), ali je oholo spriječavala Japan da ima utjecaj u Koreji (jer su se Japanci bojali da će Rusija okupirati i Koreju te će tako biti ugroženi) smatrajući se prejakim za Japan te je tako izbjegla diplomatsko rješenje koje je nudio Japan.
Ništa se nije promijenilo od onda i još prije do danas, uvijek jače države žele imati utjecaj na slabe, ili ih držati pod okupacijom. I ako se pojavi neko novi koji je neovisan, a i sam želi imati utjecaj na susjedne države, onda ga se izazove u rat.
O slučaju atentata na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda.
Emil:
Did Russian OKHRANA know about plan to kill Austrian heir Ferdinand?
AI:
Historical consensus remains divided on whether the Russian Okhrana (secret police) or high-ranking Russian officials had direct prior knowledge of the plot to assassinate Archduke Franz Ferdinand. While no "smoking gun" document exists in the Okhrana files, there is significant circumstantial evidence regarding Russian military intelligence involvement.
Evidence of Russian Awareness
The Artamonov Connection: Colonel Viktor Artamonov, the Russian military attaché in Belgrade, had daily contact with Colonel "Apis" (Dragutin Dimitrijević), the head of Serbian Military Intelligence and the Black Hand. In a 1917 confession, Apis claimed he informed Artamonov of the plan and received a guarantee of Russian support if Austria attacked, though he later softened this by saying he didn't explicitly name the target.
Intelligence Sharing: Russian diplomats in the region shared a similar outlook with the Serbian conspirators, believing that the Archduke was the leader of the "war party" in Vienna and that his removal might prevent a conflict.
Broken Cyphers: Russia had successfully broken Austrian diplomatic codes, leading some historians to believe they were monitoring Austrian security concerns and warnings regarding the Sarajevo visit.
Reasons for Doubt
Lack of Central Coordination: Historians generally agree that even if rogue officers like Artamonov knew, it is unlikely the Tsar or the Okhrana central command authorized an assassination, as no monarchist government wanted to legitimize the killing of royalty.
Destroyed Files: Many sensitive Russian intelligence and diplomatic files from the July 1914 period were purged or destroyed during the 1917 Revolutions, leaving modern researchers with an "epistemological ambiguity".
The Serbian Warning: The Serbian government itself tried to send a vague warning to Vienna about the danger, suggesting that even within the Serbian-Russian alliance, the plot was not a "state-sponsored" secret but a operation by a rogue paramilitary group.
Would you like to explore the specific "Willy-Nicky" telegrams sent between the Tsar and the Kaiser as they tried to avoid war in the days after the assassination?
Emil:
Yes
AI:
The Willy-Nicky telegrams were a series of 10 private messages exchanged between July 29 and August 1, 1914, as Kaiser Wilhelm II and Tsar Nicholas II attempted to avoid a general European war. Despite their familial bond as cousins—both were grandsons of Queen Victoria—their personal diplomacy failed to stop the momentum of military mobilization.
A "Spectator" Russia: Wilhelm suggested that Russia should remain a "spectator" of the conflict between Austria-Hungary and Serbia, arguing that Austria’s cause was a just response to an "outrageous crime".
Pressure on Mobilization: Nicholas initially canceled Russian general mobilization on July 29 after receiving a conciliatory message from Wilhelm, but he was forced to resume it the next day under pressure from his generals and ministers.
The Final Warning: On July 31, Wilhelm warned that Russian military measures would jeopardize his role as a mediator and "precipitate a calamity." Nicholas responded that halting preparations was "technically impossible" but gave his solemn word that his troops would not take provocative action.
The Failure of Personal Diplomacy
Language and Tone: The cousins wrote in informal English, using their childhood nicknames, "Willy" and "Nicky". However, as the crisis peaked, the tone shifted from affectionate pleas to cold ultimatums.
The "Doomsday Machine": Historians often note that while the monarchs wanted peace, they were trapped by rigid military schedules and alliance commitments that their personal influence could not override.
Final Act: On August 1, 1914, Germany declared war on Russia shortly after Wilhelm sent his final telegram demanding an end to Russian mobilization
Dakle, njemački car tražio je od svog bratića ruskog cara Nikolaja da povuče mobilizaciju vojske, i on je povukao zapovijed o mobilizaciji, da bi je drugi dan opet nastavio zbog pritiska svojih generala i ministara u vladi.
Evidentno ili nije imao autoritet (u što sam sklon vjerovati) donijeti zapovijed o prestanku mobilizacije, ili je vjerovao da može pobjediti u ratu.
I tako je Njemačka objavila rat Rusiji 31.srpnja 1914. nakon što je Rusija izvela mobilizaciju kao znak podrške Srbiji i vrlo vjerojatnog ulaska u rat protiv Austro-Ugarske.
Time je započeo dotad najstrašniji rat u povijesti.
I da se vratim na početak, kraj povijesnih kršćanskih monarhija poput carske Rusije bio je neminovan nakon što su Englezi Newcomen i Watt u drugoj polovini 18.st. konstruirali parni stroj.
Industrijska revolucija učinila je da europske države, uključujući Rusiju*, započmu graditi svoja kolonijalna carstva koja su se na kraju samourušila i tako očistila put prema otvorenijem globalizmu u kojem ta carstva koja su bila samo u imenu kršćanska, nisu imali mjesto pod suncem.
Iluzija i prelest je vjerovati danas, na temelju upitnih proročanstava, kako će se drevna kršćanska Rusija ponovno roditi iz pepela kao feniks, da će biti postavljen neki ruski car samodržac (znači bez parlamenta, bez parlamentarne monarhije) koji će pobijediti Zapad i dovesti do renesanse Pravoslavlja te da će sazvati kao nasljednik rimskih careva ekumenski sabor Crkve u kojem će se anatemizirati ekumenizam i sve zablude Svjetskog pravoslavlja***.
Dronovi, roboti, hipersonične rakete - orešnici dovest će do pobjede i proslave Pravoslavlja?
Ruska vojska koja se smatra nasljednicom Crvene armije pa tako i dalje ima komunističke insignije (crvenu petokraku) dovesti će do renesanse Pravoslavlja?
Ista Ruska vojska u kojoj ima sve više muhamedanaca kao i u Rusiji?
To je problem koji je stvorila carska Rusija koja se je širila na područja gdje žive muhamedanci.
Vjerojatno su tada Rusi imali veći natalitet od muhamedanaca, ali sad je situacija obrnuta.
Zašto bi se kršćansko carstvo širilo da vlada nad muhamedancima, kao da se nije moglo vidjeti da će to u budućnosti značiti da će muhamedanci i muhamedanstvo dobiti ista prava u Rusiji kao i Crkva te da će to biti temelj za stvaranje ekumenizma odnosno Svjetskog Pravoslavlja?
I to je bila greška ruskih careva, a za nju se može imati donekle i razumijevanje jer se je živjelo u doba liberalnog prosvjetiteljstva i industrijske revolucije odnosno nije se dobro vidjelo do čega će to dovesti.
Ali danas, znajući to povjesno iskustvo, se ne smije upasti u takve iluzije jer se zbog toga gubi vjera, spasenje i vječni život.
Svijet je po Božjem dopuštenju krenuo prema Antihristu, ne vidjeti to, nego očekivati pobjedu kršćanstva u globaliziranom i visoko industrijaliziranom (robotiziranom) svijetu je dušepogubno.
Carstvo nebesko je na Nebu i u srcima kršćana koji ga iščekuju i žive za njega, te se nadaju skorom dolasku našeg Gospoda Isusa Hrista kako bi carstvo nebesko bilo potpuno i na Zemlji.
Kršćanska povjesna carstva su nastala kao rezultat hektolitara prolivene krvi kršćanskih mučenika u prvim stoljećima progona Crkve, odnosno kako bi se Evanđelje raširilo cijelim svijetom.
Ako kršćanska carstva koja su polako prihvaćala antikršćanstvo liberalizma i industrijske revolucije više nisu rađala svece (u dovoljnoj mjeri), zašto bi Bog dopustio da takva lažno kršćanska carstva više postoje?
Ako kršćani se rađaju za Nebo u progonima koje provode antikršćanske države, zašto Bog ne bi dopustio takve države?
Bog sve čini za dobro i spasenje ljudi, i onda kada dopušta da nas iskušavaju demoni i onda kad nas progone neprijatelji Hristovi i neprijatelji našeg spasenja.
Bog nikad ne će dozvoliti, ako imamo vjeru u Njega, da nas demoni iskušavaju iznad naših mogućnosti suprostavljanja demonima.
I tako isto ne će dopustiti da nas demonoliki ljudi iskušavaju iznad naše moći otpora.
A znamo li mi uopće naše mogućnosti kad se umnože s Božjom blagodati?
Znam da se nemoćan, ali ako sam čvrsto s Bogom, onda sam nepobjediv.
Ne smijemo biti malodušni i bojati se svijeta, demona, zlih ljudi i njihove tehnologije.
Ne ćemo se moći spasiti ako izbjegavamo borbu sa zlima, nego moramo znati da smo izabrani da živimo u vremenima u kojima je Bog dopustio da naši neprijatelji imaju privremeno moć i silu nad nama te da se uspostavi kratkotrajno carstvo Antihrista.
Kad ne bismo bili skloni gordljivosti, trebali bismo biti zahvalni Bogu i ponosni što smo izabrani da živimo u posljednjim vremenima.
Imajmo to na pameti.
* Kao što mnogi poput mene upozoravaju na uništenje suverenosti naroda i narodnih država, na zamjenu stanovništva, na skori globalni poredak kao priprema trona za Antihrista.
Ne govorim kako se to ne će dogoditi ako otvorimo oči i suprostavimo se globalizmu, nego govorim kako se moramo suprostaviti radi spasenja svoje duše.
Globalizam dolazi htjeli to ili ne htjeli, tako je Bogočovjek dopustio da pred Njegov drugi dolazak bude stvoreno novo babilonsko carstvo, međutim od nas očekuje da mu se suprostavimo premda znamo da ćemo u toj zemaljskoj bitci biti poraženi.
Bitno je dobiti vječnu bitku, a nju ne možemo dobiti ako ne budemo vremenito poraženi od ovog, Bogu suprostavljenog, svijeta.
To je naša jedina i najvažnija pobjeda, pobjediti tijelo (strasti), demone i ovaj svijet koji je ionako poražen uskrsnućem našeg Spasitelja.
**Što je kršćanskoj carskoj Rusiji trebalo da okupira kinesku Mandžuriju te da zajedno sa zapadnim državama se bavi kolonijalizmom u Kini?
***Takav varljivi argument za ostajanje u Svjetskom Pravoslavlju imaju mnogi koji se ne slažu s ekumenizmom. Oni rezoniraju - ne ću otići iz 'Pravoslavlja' među ove ridikulozne istinske pravoslavce kojih je šačica jadnika, ali se i ne slažem s hereticima vladikama koji vode 'Pravoslavlje'. Čekat ću na ruskog cara ili na nekog ili nečeg drugog (obično misle na neki ekumenski sabor Crkve) što će dovesti do toga da će se 'Pravoslavlje' očistiti od zabluda, heretici episkopi biti će izbačeni, a pravoslavni postavljeni. E baš tako, i ja ostajem gdje jesam 'boreći' se iznutra.
Naravno to je grdna đavolska zabluda, kršćanin ima vjeru svojeg episkopa, ako je episkop heretik (javni, a ne tajni) onda je i cijelo njegovo stado heretično.
Da nije heretično, onda bi ga izbacili iz Crkve pozvavši se na kanone Crkve koji riješavaju to pitanje.
Kao ilustraciju da je dobrim dijelom rusko plemstvo postalo liberalno, globalističko i antikršćansko neka nas uputi činjenica da je takva bila Helena Blavatska, ruska plemkinja, koja je postala utemeljiteljica modernog okultizma, gnosticizma, panteizma i sotonizma.
Inače bratić H.Blavatske je bio neki vječiti ministar Witt koji je ugovorio židovske zajmove Rusiji kao i ulazak židovskog kapitala u Rusiju.
Ruski car Petar Veliki je prvi krenuo putem Zapada koji se je odijelio od Crkve.
je li ruski car Petar Veliki bio mason?
Ne postoje čvrsti povijesni dokazi da je ruski car
Petar Veliki bio mason, no o tome postoji raširena legenda.
Evo ključnih činjenica o toj teoriji:
Legenda o inicijaciji: Prema predaji, Petar Veliki iniciran je u masoneriju krajem 17. stoljeća tijekom svog boravka u Londonu ili Amsterdamu. Često se navodi da ga je u bratstvo uveo slavni arhitekt Sir Christopher Wren.
Aprokrifna priroda: Većina povjesničara ove priče smatra "apokrifnima" jer nema dokumenata koji potvrđuju njegovo članstvo. Priča o osnivanju lože u Rusiji po njegovu povratku također je upitna jer su ključne osobe koje se u njoj spominju (poput Franza Leforta i Patricka Gordona) umrle prije navodnih događaja.
Masonska simbolika: Iako vjerojatno nije bio formalni član, Petar Veliki je u svoju politiku i arhitekturu unio mnoge simbole i ideale prosvjetiteljstva koji se podudaraju s masonskima. Kasnije generacije ruskih masona su ga iznimno štovale i smatrale ga "duhovnim ocem" masonerije u Rusiji, nazivajući ga "mudrim graditeljem" države.
Prvi potvrđeni masoni: Prva dokumentirana pojava masonerije u Rusiji veže se uz 1731. godinu, nekoliko godina nakon Petrove smrti. Prvi ruski carevi za koje se sa sigurnošću (ili velikom vjerojatnošću) zna da su bili masoni su Petar III. i Aleksandar I.
Evo kako danas u Rusiji gledaju na njega:
Skoro im je dobar kao Staljin, što nije mala stvar.
Nisam detaljno proučavao novi hram Ruske (Crvene) amije u Moskvi, srp i čekić su tamo, mislio sam da je i Staljin, ali izgleda nije:
ima li ikona Staljina u novom hramu Crvene armije u Moskvi?
U
Glavnom hramu Oružanih snaga Ruske Federacije (poznatom i kao hram Crvene armije) u blizini Moskve, ne nalazi se ikona niti mozaik s likom Josifa Staljina, iako je prvotno bio planiran.
Evo što se dogodilo s tim kontroverznim prikazom:
Prvobitni plan: U sklopu mozaika koji prikazuje Paradu pobjede iz 1945. godine, bio je izrađen dio na kojem vojnici nose transparent s portretom Staljina.
Uklanjanje prije otvorenja: Nakon što su fotografije mozaika dospjele u javnost 2020. godine, izbio je veliki skandal. Ruska pravoslavna crkva i dio javnosti usprotivili su se prisutnosti diktatora u hramu. Pod pritiskom javnosti, ali i nakon što je sam predsjednik Putin izrazio protivljenje mozaicima na kojima se nalazi i njegov lik, sporni dijelovi su uklonjeni ili izmijenjeni prije službenog posvećenja hrama.
Trenutno stanje: Lik Staljina na mozaiku zamijenjen je neutralnim transparentom s natpisom o pobjedi.
Ali je Petar Veliki.
ima li potret Petra Velikog?
U Glavnom hramu Oružanih snaga Ruske Federacije (hram Crvene armije) u Moskvi
postoji prikaz Petra Velikog, ali ne kao samostalni portret ili ikona, već kao dio šire povijesne kompozicije.
Evo detalja o njegovu prikazu:
Povijesni mozaici: Unutrašnjost hrama ukrašena je golemim mozaicima koji prikazuju ključne bitke i vojne pobjede kroz rusku povijest. Petar Veliki se pojavljuje u segmentima posvećenima osnivanju ruske mornarice i pobjedama u Sjevernom ratu (npr. Bitka kod Poltave).
Simbolika kontinuiteta: Njegov lik postavljen je kako bi se naglasio povijesni kontinuitet ruske vojne moći, povezujući carsko razdoblje sa sovjetskim i modernim dobom.
Razlika od Staljina: Za razliku od portreta Staljina koji je uklonjen jer je bio dio prikaza Parade pobjede iz 1945. (što je izazvalo vjerske kontroverze zbog Staljinovih progona Crkve), prikaz Petra Velikog nije bio sporan. Petar se smatra utemeljiteljem moderne ruske države i vojske, pa je njegovo prisustvo u "vojnom hramu" prihvaćeno kao dio nacionalne povijesti.
Eto tako, sve je dobro, sve je u Rusiji išlo prema svom sretnom završetku.
Ne misle oni pri tom na paruziju - drugi dolazak Hristov, nego na sadašnje 'slavno' stanje Rusije.
Taj je papa bio izrazito prožidovski orijentiran, a možda i više od toga.
Ovo se isplati pogledati, razgovor A.Klarića s J.Lindsay oko woke ideologije koja je ustvari komunizam 21.stoljeća:
Nekad su se neki Hrvati žalili - hrvatska ljevica nije patriotska za razliku od ljevice ostalih naroda.
Bili su dakako u krivu, ljevica, a što znači komunisti i kapitalisti-trgovci-bankari su oduvijek globalisti, protivnici morala, reda, patrijarhalizma i Božjih zapovijedi.
Obično su ti Hrvati bili u još jednoj zabludi, a ta je kako je komunizam pobjeđen i mrtav.
On pak nije nikad življi u posljednjih pola stoljeća.
Woke je drugo ime za ljevicu koja više ne može podržavati radnike u vrijeme robota, a i dok nije bilo robota radnici su većinom bili na strani desnice, na strani morala, obitelji, naroda i tradicionalnih vrijednosti, pa su se komunisti jadikovali da su ih radnici izdali.
Moderna ljevica, tradicionalno anacionalna i globalistička, dobre izborne rezultate pokazuje u svim velikim gradovima svijeta, pa i kod nas u Zagrebu, Rijeci ...
Što nas ne smije iznenaditi jer živimo u takvim vremenima.
Hrvatska anacionalna ljevica još se nije dovoljno razotkrila da bi otvoreno rekla ono što kaže španjolska ljevica:
I opet naravno u prvim redovima žene feministkinje.
Kao što napisah, ljevica nije nikad marila za narod.
A kako bi i marila kad joj je cilj nestanak naroda.
Zato mira između naroda i ljevičara ne može biti.
Ako je mir, to znači da je narod pred nestankom ili je već nestao.
Hrvatska anacionalna i globalistička ljevica je na vlasti u RH praktično od početka kad su se ustrašili velesrpskog projekta koncem 80-tih prošlog stoljeća te su radili kompromis s hrvatskim patriotima.
Koje nisu pripustili u vlast, nego im dali velikodušno mjesto na bojišnicama.
2012.g. ista ljevica koju je vodio sadašnji predsjednih RH i 'patriot' Milanović Z., koji je tada bio predsjednik vlade, usprkos protivljenju gradskih vlasti Splita i građana Splita organizirali su paradu sodomita u gradu pod Marjanom.
Poslali su specijalce da uvaženu guzičarsku gospodu štite od Torcide i Splićana.
Tko negira Boga i moral, jasno da nema obraza i nema grižnje savjesti biti licemjernim i pri tome još glumiti borca za pravdu i moral i koji je žrtva zločestih 'desničara'.
Ti posljednji su u navodnicima, zato što su i oni globalisti odnosno ljevica.
Samo glume dobrog policajca, a ovi drugi ne glume.
Doduše još trebaju hrabrosti reći kao i španjolski ljevičari - mi želimo da vi Hrvati nestanete, zato otvaramo granice za imigrante kojima ćemo dati državljanstvo i sva moguća prava tako da vas zamjene.
Velika zabluda i greška je tolerirati i ne maknuti iz javnog života ljevičare (ljevičari nisu nikad ni bili iskreni borci za socijalna prava ugroženih, to im je bila samo krinka da se ne vidi njihov pravi globalistički cilj).
Pokojni predsjednik RH Tuđman, koji je cijeli život radio truli kompromis između nespojivog komunizma i patriotizma, na toj laži je dao smjernice i ustav RH.
I takvu je kadrovsku politiku vodio u kojoj se dužnosnici koji nisu bili komunisti mogu prebrojiti prstima jedne ruke.
S time je narod koji je u ratu stekao svoju neovisnost i državnost postao uškopljen, a pravi antikomunistički disidenti nisu nikad mogli doći do izražaja.
To je Tuđmanova ostavština, i ako Hrvati to ne uvide, ne će se moći suprostaviti globalizmu i ljevici, odnosno politici zamjene stanovništva.
Ljevica, konkretno Milanović Z., je otvoreno za javnost rekao pred desetak godina: ili mi ili oni.
A 'oni' su rekli, čekaj Zorane, zašto ne bismo svi bili mi (ionako potječu svi od bivših komunista).
I tako su 'oni' postali 'ovi' prepuštajući se da ih ljevica vodi u lažni antihristovski mir.
Tako prava desnica nije nikad reagirala, nego je rekla - izazov prihvaćen, ili mi ili vi, ne jamčimo vam sigurnost dok se borite protiv naroda, a za interese globalizma.
Znajte da borba ne će biti samo na izborima, to vam je već poznato jer tako i piše u vašim knjigama kako osvojiti vlast.
Ljevica je oduvijek imala čvrstu organizaciju, disciplinu i borbenost.
I prava desnica koje u RH nema.
Zato među ljevičarima postoji latentni strah da se ne bi među Hrvatima obnovila prava desnica, i zato tako panično žele zabraniti pjesme koje nisu u njihovom globalističko-antifašističkom narativu.
Istovremeno njeguju komunističko-partizanske mitove i legende, a zabranjuju pjesmu koja samo spominje posljednji rat koji je bio pedesest godina poslije njihovog kojeg slave.
I onda kažu da se ne smije živjeti u prošlosti te da se treba okrenuti budućnosti.
Licemjeri, ali to su uvijek bili, ništa novo od njih.
Pratiteljima bloga poznat je pravoslavni moldavsko-rumunjski disident Jurij Roška.
Evo što je on rekao po pitanju sadašnjeg stanja Rusije:
Tramp i Putin su marionete Izraela (Edvard Slavskvat-Razgovor sa Jurijem Roskom)
Jurie, u našem poslednjem razgovoru iz februara 2024. godine, tvrdili ste da Putin nije ni krvožedno čudovište (kako ga prikazuju na Zapadu) niti neustrašivi patriota (kako ga predstavljaju „alternativni mediji“ povezani sa Kremljem), već osrednji karijerista vođen „trgovačkim mentalitetom“. Moskva je plaćala Kijevu za tranzit ruskog gasa preko Ukrajine sve do početka 2025. godine, a Rusija nastavlja da snabdeva Sjedinjene Države obogaćenim uranijumom…
Ono što je važno zapamtiti u slučaju Rusije jeste da nije šef države taj koji upravlja zemljom, već privatni subjekti, veliki biznis, klika oligarha koji kontrolišu nacionalnu ekonomiju, pre svega energetske resurse i bankarski sistem. Oni uglavnom nisu ruski, ali čine mrežu izraelskog uticaja, koji je takođe postavio svoje ljude svuda u državne strukture i u propagandnu mašineriju Kremlja, „medije“. Mit o Putinu kao moćnoj ličnosti, kao diktatoru, samo je dimna zavesa za ovaj oligarhijski i ksenokratski režim koji uzurpira vlast u Rusiji na račun ruskog naroda. Nemojmo mešati političko pozorište sa činom donošenja odluka, spektakl za širu javnost sa stvarnom političkom moći. Četiri godine nakon početka ruske vojne intervencije u Ukrajini, jasno je da Kremlj vodi ovaj rat na način dijametralno suprotan režimu koji želi da izvojuje nedvosmislenu vojnu pobedu… Paradoks situacije u slučaju Rusije poslednjih godina jeste da se ona nalazi u odnosu „dvostrukog vazala“. Od uvođenja zapadnih sankcija 2014. godine, Rusija je preorijentisala svoj izvoz sirovina kao što su nafta, gas, drvo, metal itd., na Kinu, koja je u potpunosti kolonizovala rusko tržište. U stvari, Rusija je postala banana republika Kina. Istovremeno, Kremlj prihvata Trampa kao posrednika u ukrajinskom ratu izdaje vazalni položaj Moskve u odnosu na Vašington. Istovremeno, vredi napomenuti i ko su glavni pregovarači iz SAD i Rusije po pitanju okončanja rata u Ukrajini. Američku delegaciju predvode ultracionista Džared Kušner, Trampov zet, i Stiv Vitkof, obojica „istaknuti američki investitori u nekretnine“ i saradnici fundamentalističke hasidske sekte Habad-Lubavič. Nijedan od njih se ne bi mogao nazvati profesionalnim diplomatama. Umesto toga, oni predstavljaju određene verske i ekonomske interese… Putinov izaslanik je podjednako zanimljiv lik — Kiril Dmitrijev, koji se školovao u Sjedinjenim Državama i radio u velikim američkim korporacijama pre nego što se vratio u Rusiju. Dovoljno je baciti kratak pogled na njegovu biografiju da bi se shvatilo da on zastupa interese američkog kapitala u Rusiji… Pored toga, čini se da je iz istog plemena kao i dva gore pomenuta američka „diplomata“. Pretpostaviti da ovaj trijumvirat predstavlja, respektivno, interese država koje su ih formalno delegirale na te uloge bila bi velika greška. Oni predstavljaju samo veliki biznis, ništa više.
Zar netko misli da je sadašnja Rusija spremna i jedva čeka pravoslavnog ruskog cara samodršca?
Pa ne može par postotaka ruskih pravoslavnih monarhista nametnuti ostatku Rusije monarhizam.
Bogu dakako ništa nije nemoguće, ali Bog nikad ne radi protiv slobodne ljudske volje.
Izraelci su htjeli cara, i Bog je po proroku Samuelu pomazao najprije Šaula, zatim Davida.
Žele li Rusi pravoslavnog cara, ili im se sviđa hedonizam Zapada i sadašnje stanje stvari?
Jer imati cara ne znači imati nekog tko će se boriti umjesto naroda, nego imati nekog tko će uz cijenu svog života povesti narod u borbu za čistoću vjere i protiv Božjih neprijatelja.
Narod treba željeti cara i moliti Boga da im ga dadne.
Dok je crvena petokraka u Rusiji, dok se tamo slave boljševici,i boljševički patrijarh Sergije Stragorodski, a nema znakova da se tome bliži kraj, ne treba živjeti u tlapnji dolaska na vlast ruskog pravoslavnog cara.
