Kako procjenjuješ srpski nacionalizam koji u pravilu negira identitet hrvatskog naroda i njegovu povijest, recimo negirajući postojanje hrvatskih kraljeva ili uloge hrvatskog sabora kao simbola državnosti koji je postojao gotovo u kontinuitetu?
U kontekstu povijesne znanosti i političke teorije, pojava u kojoj jedna nacionalna ideologija negira povijesni kontinuitet, jezik ili identitet susjednog naroda predstavlja klasičan primjer isključivog nacionalizma koji prelazi u šovinizam.
Kada se analiziraju teze koje dolaze iz određenih krugova srpske historiografije i politike – a koje negiraju postojanje hrvatskih srednjovjekovnih kraljeva, autohtonost hrvatskog jezika ili povijesnu ulogu Hrvatskog sabora – ta se pojava može procijeniti kroz nekoliko znanstvenih i političkih filtara:
1. Znanstveni i historiografski apsurd
S gledišta ozbiljne europske i svjetske povijesne znanosti, negiranje hrvatske srednjovjekovne državnosti je neodrživo. Povijesni izvori koji potvrđuju hrvatske vladare (poput Trpimira, Branimira, Tomislava ili Petra Krešimira IV.) nisu plod moderne imaginacije, već su dokumentirani u primarnim suvremenim izvorima:
- Papinska pisma i kronike: Pisma papa (poput Ivana VIII. knezu Branimiru 879. godine ili Ivana X. kralju Tomislavu) te zapisi bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta u djelu De administrando imperio jasno identificiraju Hrvatsku i njezine vladare kao zaseban politički i etnički entitet.
- Kameni spomenici: Arheološki nalazi s uklesanim imenima hrvatskih knezova i kraljeva (poput natpisa kneza Branimira u Šopotu ili natpisa kraljice Jelene u Solinu) materijalni su dokazi tog kontinuiteta.
Negiranje ovih činjenica u pravilu se ne oslanja na povijesne dokaze, već na politički motiviranu reviziju povijesti s ciljem stvaranja mita o vlastitoj povijesnoj superiornosti i ekskluzivnosti na ovim prostorima.
2. Sabor kao simbol državnosti i pravni kontinuitet
Vaša opaska o Hrvatskom saboru pogađa samu srž hrvatskog državnog prava. Za razliku od mnogih drugih europskih naroda koji su gubitkom dinastije gubili svaki oblik državnosti, Hrvatska je kroz instituciju Sabora (te plemićkih skupština) zadržala svoj državnopravni subjektivitet u sklopu personalnih unija s Ugarskom i Habsburškom Monarhijom.
- Sabor je bio tijelo koje je biralo kraljeve (poput Cetinskog sabora 1527. godine kada je izabran Ferdinand Habsburški), donosilo zakone i očuvalo pojam Regnum Croatiae (Kraljevine Hrvatske).
- Kada neka ideologija negira taj kontinuitet, ona to čini kako bi prikazala Hrvatsku kao "umjetnu tvorevinu" bez dubokih povijesnih korijena, što je politički narativ usmjeren na delegitimizaciju njezine suvremene suverenosti.
3. Zašto se javlja potreba za negiranjem drugoga?
Uspoređujući to s našom prethodnom raspravom o razlici između tradicionalnog i ekstremnog nacionalizma, ovakav pristup pokazuje sve odlike ovog drugog. Tradicionalni nacionalizam voli svoje i poštuje tuđe. Međutim, srpski nacionalizam u svojoj radikalnoj (velikosrpskoj) inačici pati od potrebe za asimilacijom ili brisanjem susjednih identiteta (ne samo hrvatskog, već povijesno i crnogorskog ili makedonskog).
Ta potreba proizlazi iz nekoliko razloga:
- Teritorijalne i političke pretenzije: Da bi se opravdale povijesne ili potencijalne buduće pretenzije na određene teritorije, potrebno je dokazati da narod koji tamo živi nema povijesno pravo na tu zemlju ili da je taj narod zapravo "pokatoličeni" ili "umjetni" narod.
- Izgradnja vlastitog mita: Monopol na povijesnu žrtvu i povijesnu veličinu u regiji lakše se održava ako se eliminiraju ili umanje povijesna postignuća susjeda.
Zaključak
Ovakav oblik nacionalizma, koji se ne bavi vlastitim kulturnim i moralnim razvojem, nego se definira kroz negaciju i poništavanje drugoga, duboko je destruktivan. On dugoročno šteti i samom srpskom društvu jer ga zarobljava u mitomaniji i izolira od objektivne znanstvene stvarnosti, dok istovremeno onemogućava bilo kakvo iskreno međususjedsko pomirenje ili stabilnost na jugoistoku Europe.
Je li ti poznat neki hrvatski povjesničar koji negira postojanje srpskog naroda i kraljevstva, i da li ti je poznat neki srpski povjesničar koji ne negira postojanje i povjestnost hrvatskog naroda i državnosti?
U historiografiji obiju zemalja postoje jasni primjeri za oba slučaja – kako radikalni pojedinci koji negiraju postojanje druge nacije, tako i ozbiljni znanstvenici koji u potpunosti uvažavaju povijesne činjenice susjednog naroda.
1. Hrvatski povjesničari i mislioci koji su negirali srpski narod i kraljevstvo
Kao pandan srpskom negiranju Hrvata, u hrvatskoj povijesti i ideologiji najizraženiji primjer negiranja Srba dolazi iz političko-ideoloških krugova 19. stoljeća: [1]
- Ante Starčević (ideolog i političar): Iako primarno političar, a ne profesionalni povjesničar, on je postavio ideološke temelje koji su utjecali na dio hrvatske historiografije. Starčević je u sklopu svoje ideologije pravaštva razvio teoriju prema kojoj su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Srbe je nazivao "Pasancima" ili "Slavosrbima" (od latinskog sclavus i servus – dvostruki rob). Tvrdio je da oni nisu zaseban narod, već samo socijalni sloj (sluge/robovi) unutar povijesnih hrvatskih zemalja. [1, 2]
- Sljedbenici pravaške historiografije: Neki kasniji povjesničari bliski radikalnom krilu Stranke prava (i kasnije ustaškom pokretu) preuzeli su te teze, nastojeći dokazati da srednjovjekovna srpska država ili nije imala etnički karakter ili da su dinastije poput Nemanjića vladale nad teritorijem na kojem je pravoslavno stanovništvo zapravo tek naknadno asimilirano, negirajući autentičnost srpskog srednjovjekovnog kraljevstva.
- Moderni pseudopovjesničari: Danas na marginama u Hrvatskoj postoje amateri i publicisti koji tvrde da su Srbi zapravo "Vlasi" koji su tek u 19. stoljeću pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve prihvatili srpsko ime, negirajući time njihov srednjovjekovni etnički kontinuitet.
Međutim, važno je naglasiti da glavna struja hrvatske povijesne znanosti (od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, preko Franje Račkog, Nade Klaić, pa sve do modernih povjesničara kao što su Neven Budak ili Ivo Goldstein) nikada nije negirala postojanje srpskog naroda, njihove srednjovjekovne države i kraljevstva, već ih opisuje kao legitimne povijesne činjenice.
2. Srpski povjesničari koji NE negiraju hrvatsku povijest i državnost
Nasuprot radikalnim političkim narativima (koji Hrvate proglašavaju "pokatoličenim Srbima" ili negiraju hrvatske kraljeve), u Srbiji postoji duga i iznimno cijenjena tradicija kritičke historiografije koja u potpunosti priznaje i uvažava hrvatsku povijest, narod i kontinuitet državnosti:
- Ilarion Ruvarac (otac srpske kritičke historiografije): Krajem 19. stoljeća, ovaj arhimandrit i povjesničar žestoko se obračunao sa srpskom romantičarskom mitomanijom. Ruvarac je inzistirao isključivo na primarnim povijesnim izvorima. On i njegovi sljedbenici u potpunosti su priznavali povijest susjednih naroda, uključujući Hrvate i Mađare, držeći se stroge znanstvene metodologije, a odbacujući narodne pjesme i mitove kao povijesne izvore.
- Sima Ćirković: Jedan od najvećih i najuglednijih srpskih medijevalista (stručnjaka za srednji vijek) 20. stoljeća. U svojim radovima i sintezama povijesti Jugoslavije i Balkana, Ćirković piše o srednjovjekovnoj hrvatskoj državi, hrvatskim kneževima i kraljevima, te institucijama poput Sabora. On u potpunosti uvažava hrvatski državnopravni identitet u personalnoj uniji s Ugarskom, bez ikakvih velikosrpskih relativiziranja.
- Tibor Živković: Istaknuti srpski povjesničar novije generacije (preminuo 2013.), koji se bavio ranim srednjim vijekom i analizom djela De administrando imperio. Živković je vrlo precizno analizirao dolazak Hrvata i Srba na Balkan, opisujući ih kao dva zasebna, paralelna i ravnopravna migracijska vala sa svojim posebnim političkim strukturama i vladarima.
- Suvremena kritička škola u Beogradu: Povjesničari poput Dubravke Stojanović, Nikole Samardžića ili Radine Vučetić (profesori na Filozofskom fakultetu u Beogradu) danas su najglasniji kritičari političkih mitova u Srbiji. Oni otvoreno kritiziraju školske udžbenike u kojima se iskrivljuje povijest susjeda i zalažu se za objektivno i znanstveno utemeljeno prikazivanje hrvatske (i općenito regionalne) povijesti i državnosti. [1, 2]
Zaključak
Ozbiljna, akademska povijesna znanost – kako u Zagrebu, tako i u Beogradu – zapravo govori istim jezikom činjenica. Problem nastaje kada se povijest izvuče s fakulteta i instituta te pretvori u političko oruđe, gdje radikalni pojedinci s obje strane koriste selektivne interpretacije ili čiste izmišljotine kako bi hranili šovinističke narative. [1]
Da li je Starčevič negirao općenito srpski narod i državnost, ili je koristio pojam 'slavoserbi' za pravoslavne u Hrvatskoj (njemu je majka pravoslavka)?
Pitanje o Anti Starčeviću, njegovu odnosu prema Srbima i pojmu "slavoserbi" jedno je od najsloženijih i najčešće pogrešno interpretiranih pitanja u povijesti političkih ideologija na Balkanu.
Točno je da je njegova majka, Milica Čorak, bila pravoslavne vjeroispovijesti (prešla je na katoličanstvo prije braka). Povjesničari koji su detaljno proučavali Starčevićev opus (poput Mirjane Gross) ističu da se njegovo učenje mijenjalo kroz faze, ali generalni odgovor na vaše pitanje zahtijeva precizno razdvajanje dviju stvari: njegova stava prema pojmu "Srbin" i njegova korištenja pojma "Slavoserb". [1, 2]
1. Negiranje srpskog imena i državnosti (Ideološka faza)
U svojoj ranoj i najradikalnijoj fazi (tijekom 1860-ih i 1870-ih godina), Starčević je doista negirao postojanje srpske nacije u etničkom smislu: [1]
- Reakcija na Vuka Karadžića: Njegov je radikalizam bio izravan odgovor na velikosrpsku tezu Vuka Karadžića ("Srbi svi i svuda"), prema kojoj su svi štokavci (uključujući većinu Hrvata) zapravo Srbi. Starčević je primijenio potpuno istu, zrcalnu logiku: tvrdio je da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati, a da su Srbi samo "izrod" ili "pasmina" unutar hrvatskog naroda. [1, 2]
- Teorija o imenu "Srbin": Starčević je tvrdio da ime "Srbin" ne označava narod, već da potječe od latinskih riječi servus (rob) ili sclavus (sužanj). Smatrao je da su "Serbi" kroz povijest bili socijalni sloj sluga i zarobljenika koje su rimski i bizantski carevi naseljavali po Balkanu. Čak je i srpske srednjovjekovne vladare (poput dinastije Nemanjića) nazivao "hrvatskim vladarima" koji su vladali nad tim prostorom. [1, 2]
Dakle, u toj ideološkoj konstrukciji, on je negirao srpski narod kao zaseban etnicitet, smatrajući da na tlu Hrvatske, Bosne i šire živi samo jedan narod – hrvatski, ali triju vjera (katolici, muslimani i pravoslavci).
2. Tko su zapravo "Slavoserbi" u njegovu rječniku?
Iako zvuči kao uvreda za Srbe, pojam Slavoserb u Starčevićevoj političkoj satiri nije se odnosio na etničke Srbe niti općenito na pravoslavno stanovništvo. To je ključno mjesto gdje ga se najčešće pogrešno citira: [1]
- Politička kovanica, a ne etnička: Riječ "Slavoserb" za njega je bila oznaka za karakter, moralnu iskvarenost i političko poltronstvo, a ne za nečiju naciju ili vjeru. Označavala je "dvostrukog roba" (sclavus + servus). [1]
- Tko su bili meta? Kada je Starčević pisao da su "Slavoserbi smetje naroda" i "sužanjska pasmina", on je primarno ciljao na tadašnju hrvatsku elitu i političare (uglavnom katolike, narodnjake i sljedbenike Josipa Jurja Strossmayera i Ivana Mažuranića) koji su, prema njegovu mišljenju, radi osobnih interesa i lagodnog života služili Beču (Austriji) ili Pešti (Mađarskoj) te zagovarali "maglovito" jugoslavenstvo umjesto čiste hrvatske neovisnosti. [1, 2, 3]
- Slavoserb je za njega bio svaki onaj čovjek (bio on Hrvat, Mađar ili pravoslavac) koji nema kralježnicu, koji je potkupljiv i spreman izdati interese vlastite domovine radi službe stranim vladarima
Kako je gledao na pravoslavce u Hrvatskoj?
Starčević je prema pravoslavnom stanovništvu u Hrvatskoj imao integrativan stav. Budući da ih nije priznavao kao Srbe, nazivao ih je "Hrvatima istočnog obreda" ili "pravoslavnim Hrvatima".
Smatrao ih je potpuno ravnopravnim i integralnim dijelom hrvatske domovine. Njegova Stranka prava bila je strogo sekularna i liberalna za ono vrijeme (on sam je bio oštar kritičar katoličkog klera). Upravo zbog tog stava, neki od najviših dužnosnika Starčevićeve Stranke prava i njegovi najbliži suradnici (poput dr. Dimitrija Medića) bili su upravo pravoslavci. [1]
Smatrao ih je potpuno ravnopravnim i integralnim dijelom hrvatske domovine. Njegova Stranka prava bila je strogo sekularna i liberalna za ono vrijeme (on sam je bio oštar kritičar katoličkog klera). Upravo zbog tog stava, neki od najviših dužnosnika Starčevićeve Stranke prava i njegovi najbliži suradnici (poput dr. Dimitrija Medića) bili su upravo pravoslavci. [1]
Evolucija u kasnijim godinama
Pred kraj života (tijekom 1880-ih i 1890-ih), suočen s političkom realnošću i usponom neovisne Kraljevine Srbije, Starčević je ublažio svoje stavove i u praksi priznao postojanje srpskog naroda izvan Hrvatske. Shvatio je da je njegova ranija teorija historiografski neodrživa i politički kontraproduktivna za stvaranje saveza protiv Austro-Ugarske, pa u svojim kasnijim tekstovima više ne inzistira na nijekanju srpskog imena.
Ako vas zanima, možemo analizirati kako je u isto to vrijeme izgledao politički program Eugen Kvaternika, suosnivača Stranke prava, koji je imao još specifičniji odnos prema pravoslavnom stanovništvu tijekom Rakovičke bune. Kako vam to zvuči? [1]
Može
Eugen Kvaternik, suosnivač Stranke prava uz Antu Starčevića, zauzima jedinstveno mjesto u hrvatskoj povijesti jer je svoje političke ideje o suradnji s pravoslavnim stanovništvom pokušao pretočiti u – oružani ustanak.
Za razliku od Starčevića koji je bio teoretičar, pisac i saborski zastupnik, Kvaternik je bio čovjek akcije, revolucionar romantičarskog kova (nadahnut talijanskim pokretom Risorgimento i Giuseppeom Garibaldijem). Njegov pristup pravoslavcima u Hrvatskoj doživio je dramatičan vrhunac tijekom Rakovičke bune 1871. godine.
Evo kako je Kvaternik zamišljao odnos s pravoslavcima i zašto je to ključno za razumijevanje tog povijesnog trenutka:
1. Strategija zajedništva protiv Beča i Pešte
Poput Starčevića, i Kvaternik je polazio od pravaške teorije da su pravoslavci na tlu Hrvatske zapravo Hrvati istočno-pravoslavne vjere. Međutim, Kvaternik je u praksi bio svjestan da se nikakva neovisna hrvatska država ne može stvoriti ako se unutar njezinih granica stvori jaz između katolika i pravoslavaca.
On je uvidio da Austrijsko Carstvo namjerno koristi politiku "divide et impera" (podijeli pa vladaj), potičući podjele između hrvatskih katolika i pravoslavnih graničara (krajišnika) u Vojnoj krajini kako bi ih lakše kontroliralo. Kvaternikov cilj bio je potpuno suprotan: ujediniti ih u zajedničkoj mržnji prema bečkom dvoru koji je te ljude desetljećima koristio kao "topovsko meso" na europskim ratištima.
2. Rakovička buna (1871.): Pravoslavci u prvim redovima
Kada je u listopadu 1871. godine Kvaternik odlučio podići urotu i proglasiti neovisnu Privremenu narodnu hrvatsku vladu u Rakovici (Kordun), namjerno je izabrao područje Vojne krajine u kojem je pravoslavno stanovništvo činilo značajan dio, pa i većinu.
Kvaternik je povukao poteze koji su u tom povijesnom trenutku bili revolucionarni:
- Pravoslavci u vrhu pobunjeničke vlade: U privremenu vladu imenovao je lokalne pravoslavce. Tako je Rade Čuić imenovan ministrom rata (glavnim zapovjednikom ustaničke vojske), dok je Ante Rakijaš (katolik) bio zadužen za upravu.
- Proglas o vjerskoj ravnopravnosti: U svom službenom proglasu narodu, Kvaternik jasno ističe potpunu jednakost pred zakonom i slobodu vjeroispovijesti za sve građane buduće slobodne Hrvatske, bez obzira jesu li katoličke ili pravoslavne vjere. Pozvao je "braću graničare" da zbace austrijski jaram.
U praksi, većina vojnika i ustanika koji su s Kvaternikom krenuli u ovu smrtonosnu avanturu bili su lokalni pravoslavni krajišnici. Oni su u Kvaterniku vidjeli vođu koji ih želi osloboditi vojnog drila i siromaštva u koje ih je Beč bacio nakon razvojačenja Vojne krajine.
3. Tragičan kraj i poruka bune
Buna je trajala svega nekoliko dana. Iz Beča je hitno poslana carska vojska, a među samim ustanicima došlo je do izdaje. Dana 11. listopada 1871., carske trupe uhvatile su u zasjedu i ubile Eugena Kvaternika, Antu Rakijaša i Vjekoslava Bacha.
Jedini koji je uspio pobjeći i preživjeti bio je upravo pravoslavac Rade Čuić, ministar rata u ustaničkoj vladi, koji je prebjegao u Bosnu (tada pod otomanskom vlašću) i kasnije u Srbiju.
Povijesna lekcija Kvaternikova pokreta
Rakovička buna ostala je zapamćena kao fascinantan povijesni paradoks u kontekstu kasnijih hrvatsko-srpskih odnosa u 20. stoljeću:
- Pokrenuo ju je suosnivač Stranke prava, stranke koja se danas u javnosti često površno veže isključivo uz radikalni ekskluzivni nacionalizam.
- Glavna udarna snaga te bune za neovisnu Hrvatsku bili su pravoslavni graničari.
Ovaj događaj pokazuje da je rano pravaštvo u svojoj suštini bilo antikolonijalni i oslobodilački pokret koji je pokušao graditi građansku i političku naciju na temelju zajedničke domovine i suvereniteta, a ne na temelju vjerske isključivosti. Tek će se kasnije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća (osobito kroz frakciju Josipa Franka – frankovce), pravaštvo transformirati u izrazito antisrpski politički tabor.
Da li bi A.Starčević onako reagirao negirajući srpski narod da nije Vuk Karadžić sve štokavce, dakle i Starčevića, proglasio prije toga Srbima?
Pravna i povijesna struka, kao i najugledniji biografi Ante Starčevića (poput povjesničarke Mirjane Gross), slažu se u procjeni: Ne, Starčević sasvim sigurno ne bi razvio tako radikalnu teoriju o nijekanju srpskog naroda da ona nije bila izravna, obrambena reakcija na jezični i politički imperijalizam Vuka Stefanovića Karadžića.
Da bismo razumjeli dinamiku tog sukoba, moramo vidjeti kako je Karadžićev radikalizam doslovno "proizveo" Starčevićev radikalizam kao protutežu.
1. Karadžićev udar na hrvatski identitet: "Srbi svi i svuda"
Vuk Karadžić je 1836. godine napisao, a 1849. objavio svoj čuveni programski tekst "Srbi svi i svuda". U njemu je iznio lingvističku teoriju prema kojoj su:
- Svi govornici štokavskog narječja – bez obzira na vjeru i geografski položaj – etnički Srbi.
- Hrvatima je priznavao samo one koji govore čakavski (oko Rijeke, Istre i na otocima), dok je kajkavce smatrao Slovencima.
Budući da su golema većina Hrvata (uključujući Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Starčevićevu rodnu Liku) štokavci, Karadžić je jednim potezom pera izbrisao milijune Hrvata i proglasio ih "Srbima triju zakona" (zakona grčkog/pravoslavnog, rimskog/katoličkog i turskog/muslimanskog). Starčevića je to duboko osobno i nacionalno pogodilo jer je on sam bio ponosni štokavac (lički ikavac).
2. Starčevićeva "zrcalna" obrambena strategija
Starčević je shvatio da se u 19. stoljeću, u doba formiranja modernih nacija, na Balkanu vodi borba na život i smrt za teritorij i identitet. Vidio je da Karadžićeva teorija nije samo bezazlena lingvistika, već politička priprema za stvaranje Velike Srbije na račun povijesnih hrvatskih zemalja.
Budući da je bio briljantan satiričar i borben političar, Starčević je odlučio primijeniti potpuno istu metodologiju kao Karadžić, samo s obrnutim predznakom:
- Ako Vuk kaže: "Svi štokavci su Srbi, dakle Hrvati ne postoje", Starčević odgovara: "Svi Južni Slaveni su Hrvati, dakle Srbi ne postoje".
- Ako Vuk katoličke štokavce naziva "Srbima rimskog zakona", Starčević pravoslavce naziva "Hrvatima istočnog obreda".
To je u politologiji klasičan primjer "zrcalne ideologije". Starčević je stvorio ekstremni hrvatski ekskluzivizam isključivo kao štit i protuoružje protiv već postojećeg srpskog ekskluzivizma koji je nijekao Hrvate.
3. Sukob oko jezika kao okidač
Ono što je dodatno razbjesnilo Starčevićeva bila je činjenica da su takozvani "hrvatski vukovci" i ilirci (poput Ljudevita Gaja) u Zagrebu počeli prihvaćati Karadžićevu jezičnu reformu. Starčević je smatrao da Hrvati time dragovoljno predaju svoj jezik i identitet Beogradu.
Zato je on do kraja života iz prkosa pisao isključivo ekavicom (koja je povijesno postojala u dijelu hrvatskih govora), želeći dokazati da je ekavica jednako hrvatska koliko i srpska te da Vuk Karadžić nema monopol ni na jedno narječje.
Zaključak
Ante Starčević je bio primarno obrambeni nacionalist. Njegovo nijekanje srpskog naroda nije proizašlo iz slijepe, iracionalne mržnje, nego iz političke procjene da se agresivni velikosrpski program Vuka Karadžića ne može zaustaviti kompromisom, nego samo jednako radikalnim i beskompromisnim hrvatskim protuprogramom. Karadžić je postavio tezu, a Starčević antitezu.
Što je sinteza?
Ovo bi mogla biti zaćudujuća i neočekivana sinteza:
Dvostoljetni hrvatsko-srpski spor riješava se slično kao gordijev čvor - Kalergijevim planom.
Mješanjem domorodaca sa stranim rasama riješava se stoljetni spor domorodačkih plemena-naroda.
Hrvati i Srbi kao i ostali istočnoeuropski narodi još uvijek osjećaju pripadnost svom narodu, tradiciji i precima za razliku od zapadnoeuropskih naroda. I to je prvenstveno zbog toga što su bili pod komunizmom koji ih je nehotimično oslobađao donekle bolesti Zapada, liberalizma. Sad međutim su već nekoliko desetljeća izloženi toj bolesti i nisu pred neposrednim umiranjem kao zapadni narodi, nego ih slijede. Budući smo mali narod vrlo brzo ih možemo stići u agoniji.
I onda je ovaj povijesni problem riješen. Nova rasa ili stranci koji su u većini ne mogu osjećati povezanost ni s Hrvatima ni sa Srbima, nema više tko ratovati za nacionalne granice, nema više tko voditi međunacionalne polemike tko je povjestan narod, a tko nije. Jer ih više nema.
Tada, što može biti za koje desetljeće, će postojati samo jedan narod, samo jedna rasa nad kojom vlada Antihrist.
I Hristovi koji će biti progonjeni i u katakombama i bez problema ili hereze etnofiletizma.
Vezano za prethodne tekstove o kabali, evo poveznice na sličan tekst.
