Raskol i krivotvorine

Tekst ću obaviti kasnije.
Za sad dajem samo poveznicu na video kojeg treba pogledati kako bi se stekla slika o tome kako je nastala RKC (na krivotvorevinama o kojima se govori u videu):

Istina i znanje

Mogli bismo si postaviti pitanje postoji li i jedno razumsko biće (dakle isključene su biljke i životinje) koje ne mari za istinu?
Vjerujem da i najveći skeptici ne mogu reći da im je svejedno znaju li istinu ili je ne znaju.
To je vrlo jednostavno i praktično objašnjivo, svatko dobro zna da ako njegovo znanje nije temeljeno na istini, da će zbog toga trpjeti zle posljedice.
Čak i samoubojica će biti razočaran ako je lažno vjerovao da je pištolj kojeg je stavio na slijepoočnicu ispravan (a svi mi vjerujemo da je automobil kojeg vozimo ispravan, inače ga ne bi niti vozili, dok se ne iznenadimo kako smo jednog dana krivo vjerovali).
Odmah dolazimo do slijedeće činjenice - ljudsko znanje se temelji na vjeri.
I to u ogromnoj ili prevladavajućoj mjeri i to baš u najvažnijim istinama za koje budućnost može dokazati kako to i nisu bile.
Matematičko znanje jedno je od znanja za koje možemo donekle reći da se temelji na našem doumljivanju*, iako praktično možemo reći da oni i koji imaju matematičko znanje ne mogu iznijeti dokaze za sve što znaju, nego jednostavno vjeruju nekim boljim matematičarima koji znaju dokaze.
A i ti bolji matematičari nemaju sve matematičko znanje, a još manje znaju dokaze za sva područja matematike.
Tako da se i matematičko znanje može najvećma nazvati vjerom da je nešto iz područja brojenja, mjerenja i uspoređivanje istinito.
To još više važi za znanje iz fizike, a još više za znanje iz kemije, biologije i medicine.
Što je pak sa znanjem iz društvenih znanosti?
O tom znanju možemo potpuno sigurno reć, to jest da o tom znanju imamo sigurno znanje (bez vjere, to jest da je temeljeno na cijeloživotnom iskustvu svih ljudi), kako to znanje nije temeljeno na dokazima, nego na vjeri.
Međutim to znanje o mudrosti (filozofija), o ljudima, o društvu, o kulturi, o umjetnosti, o ljudskoj psihi, o prošlosti, o sadašnjosti i budućnosti, pa i konačno o samom znanju (epistemologija), o stvaranju, o vječnosti i Bogu, je znanje koje po svojoj važnosti daleko, daleko ili bolje rečeno beskonačno nadmašuje znanje o matematici, fizici, kemiji, biologiji.
Znanje o Pitagorinom poučku nam apsolutno ništa ne znači dok umiremo (a nema važnijeg trenutka u životu osim smrti, tu sve filozofije padaju ako o smrti ne vode računa).
Pa i graditelji koji koriste matematiku svakodnevno, imaju u svom životu važnije trenutke od svakodnevnog posla i kad im znanje iz matematike ništa ne pomaže.
Da, krhko je ljudsko znanje, kaže pjesnik.
Ipak bi trebao iz nas progovoriti i mudrac, ako ne iz ljubavi prema mudrosti i istini, onda barem iz ljubavi prema samom sebi (sveti egoizam).
Jer napuhavati se znanjem koje je nevažno, bila to matematika ili neka manje egzaktna prirodna znanost, je taština nad taštinama od koje nikakve dugoročne koristi nema, dok istovremeno pravog znanja, onog egzistencijalnog,  nemamo.
Isto takva, samo malo suptilnija mudrost kaže nam kako je još veća taština nad taštinama imati ono važnije znanje koje se po svojoj prirodi temelji na vjeri, ako imamo lažno znanje zato što smo povjerovali nekim ljudima koji su kao i mi, koji kao i mi ne mogu imati po svojem razumu pravo znanje o najvažnijim stvarima.
Nema riješenja tog gordijskog čvora istine i ljudskog znanja ako se ne uvede u razmatranje Onaj koji ne može biti prevaren, niti može prevariti, niti može nešto ne znati nit se može nešto dogoditi što On nije oduvijek znao i dozvolio da se dogodi ili neposredno uzrokovao da se dogodi.
Put prema pravom znanju koje spašava, koje je neusporedivo važnije od ispravnog doumljivanja najmudrijih ljudi, je najprije shvatiti našu umnu i bilo kakvu ostalu ograničenost.
To nas ne može dovesti do ničeg drugog nego do poniznosti pred Bogom i pred ljudima. 
Ne možemo zamoliti Boga za pravo i istinito znanje, ako ne prestanemo s glumom da smo mali bogovi, ako glumimo da smo puni znanja kojeg ako i imamo, onda je nevažno, ili je lažno.
Nakon toga, ako smo se ponizili i zavapili Bogu za spasonosnim znanjem, dobiti ćemo od Njega vjeru i to onu pravu jer se temelji na Bogu koji je Istina.
Kako ćemo znati da smo dobili pravu vjeru?
Tako što znamo da Bog daje pravu vjeru, prava vjera daje prave plodove vjere i ako ih nema, onda nismo Boga niti molili za vjeru, nego nekog lažnog idola.
Prava vjera je put u pravo znanje, a pravo znanje nije samo po sebi cilj, nego doživjeti zajedništvo s Onim koji nas je zbog toga i stvorio.
Stoga, iskušajmo se, budimo toliko mudri, a ne oholice koji se drže 'vjere' radi tradicije i nikad se ne propitkuju jesu li napravili barem mali koračić u svladavanju strasti i stvarno osjetili blizinu Božju ili Duha Svetoga u sebi.
Ako nismo, vrlo je vjerojatno da nemamo niti pravu vjeru, niti prave svete tajne, niti pripadamo Crkvi - Tijelu Hristovom niti imamo pravo istinito znanje koje se dobija od Boga što neposredno, što putem Crkve.
Čeznimo dakle za pravim znanjem, odbacujmo sve lažno ljudsko znanje koje se ne temelji na Istini, i onda ćemo biti slobodni kao sveci i dionici carstva Božjeg.

*Doumljivanje ili prosuđivanje to jest korištenje uma kako bismo došli do neke nove istine-spoznaje (spoznaja je istina koju smo prihvatili u svom umu) u svom čistom obliku je deduktivno.
To znači da um polazeći od nekih poznatih istina, zakonima logike-silogizmima dolazi do novih istina.
Pri tome je polazna pretpostavka 'viša' istina od one koje se dolazi dedukcijom.
Dakako,problem s ovom metodom doumljivanja su polazne-više istine koje vrlo često to nisu, nego su laži koje prihvaćamo vjerom, jer želimo da su te laži istinite (zbog naše posrnule i griješne naravi). 
Tako da je često deduktivna metoda kula od karata.


Drugo doumljivanje je induktivno i ono nije 'čisto' zato što često uključuje ljudska čula (ljudi najviše vjeruju svojim očima, i zato ih je najlakše prevariti izvodeći neki trik iluzije - što đavao mnogo koristi), eksperimentiranje.
Konstatira se zbog mnoštva eksperimenata ili mnoštva slučajeva da mora postojati neki zajednički nazivnik ili istina koja ih objašnjava.
Samo po sebi je jasno da ova metoda nije sigurna nego je više pogađanje skrivene istine.
Ovdje je još više prisutna subjektivnost.
Primjerice Aristotel je navodio dokaz da je Zemlja sfera tako da je rekao - gledajte na pučinu kad dolazi neki brod i najprije ćete vidjeti vrh jarbola.
To je zato što Zemlja nije ravna.
Onaj tko ne vjeruje Aristotelu sad bi mogao ići na obalu i gledati prostim okom na daleki brod i stvarno vidjeti da najprije vidi jarbol (ili komandni most).
Međutim ako uzme teleskop onda će vidjeti cijeli brod, što znači ne samo da Aristotel nije dao dokaz za Loptu, nego je dao nehotimično dokaz za suprotno (jer znanstvenici su nam dali promjer Lopte i onda je lako izračunati da teleskopom vidimo ono što ne bismo smjeli vidjeti ako je Zemlja sfera).
Zašto je pak Aristotel dao taj 'dokaz' koji je stoljećima bio dobar dok se nisu koristili teleskopi?
Zato što je vjerovao da je Zemlja sfera, zato što je vjerojatno imao u svojoj metafizici i matematici ideju kako je sfera savršeno geometrijsko tijelo te da je Kozmos-Univerzum neograničen, dok ako Zemlja nije sfera u beskonačnom moru drugih sfera, to podrazumijeva da postoji nepremostiva granica i kraj tvarnom svijetu to jest Zemlji.
Što je Bog objavio u sv.Pismu govoreći o nebeskom svodu.
Kako će se posramiti oni koji su se zvali kršćanima i nisu vjerovali u Božju Objavu nego znanstvenicima koji su gradili kule od karata!
Dakle kako napomenuh gore, naše znanje osim rijetkog znanja kojeg dobivamo ispravnim doumljivanjem, temelji se na vjeri, bilo da vjerujemo sebi i svojim željama da je nešto istina, bilo da vjerujemo tuđim željama i 'dokazima', bilo da vjerujemo u Božju Objavu.
U skladu s tim znanjem mi se odnosimo prema sebi, drugim ljudima, prema stvorevini i prema Stvoritelju.
Ludost i to beskrajna je vjerovati sebi i drugim ljudima, a ne vjerovati Bogu koji je Istina.
I tu nema treće pozicije, ili ćemo vjerovati stvorenjima ili ćemo vjerovati Stvoritelju, o toj vjeri ovisi naša vječnost kao i naš duševni mir u zemaljskom životu.

Na koncu moram dodati da me se ne bi krivo shvatilo, kako moramo koristiti naš um po kojem smo slični Bogu (i anđelima), nipošto ne smijemo biti kao životinje bez razuma koje vode instinkti.
Svakodnevno moramo donositi sudove i u skladu s time se ponašati.
Samo moramo biti svjesni tri činjenice:
- ograničena smo bića (stvorenja) te ne možemo znati Istinu, nego samo dio Istine,
- naš um je pomračen s našim grijesima stoga često vjerujemo u laž i donosimo krive sudove,
- ispravne sudove ćemo donositi ako vjerom dobijemo od Istine-Boga pravo znanje (a to imaju sveci). 

U video poruci o.Josiah kaže, pozivajući se na nauk Crkve i na sv.Pismo, da vjeri prethodi znanje.
Međutim u ovom tekstu nisam govorio o tom bogoslovskom ili vjeronaučnom znanju koje možemo nazvati i pravoslavljem ili pravovjerjem, nego najprije općenito o znanju, a na kraju o Znanju koje se nalazi u Bogu i koje On dijeli s podanicima carstva Božjeg.
Konačni cilj nije, kako opetovano napisah, niti imati znanje bogoslovsko koje prethodi vjeri i dio je vjere, niti vjeru koja prethodi pravom božanskom znanju, nego imati dioništvo u Bogu, vječni život u Ljubavi.
A da bismo Ga ljubili i primili-osjetili Njegovu ljubav, moramo Ga prethodno poznavati, otuda nevedeni put od bogoslovskog znanja, vjere i do pravog znanja koje ne zna za zablude.