Mogu li se papisti spasiti?

Dobio sam na prethodnom tekstu od čitatelja slijedeće pitanje:

"Pitanje za autora koje možda zaslužuje svoj post:Može li se logika koju primjenjuje na ekumeniste, da imaju blagodat sve dok ih Crkva ne osudi na saboru, primijeniti i na Katolićku Crkvu?Znamo da je carigradski patrijarh ukinuo anatemu rimskoga pape, i obrnuto. Znači li to da Pravoslavna Crkva zapravo priznaje da katolički sakramenti imaju blagodat, kao što to Katolička Crkva smatra za pravoslavne svete tajne?"

Prvo, što bi se trebalo znati, bloger iznosi osobno mišljenje koje može biti krivo.
Treba krenuti od dogme Crkve - izvan Crkve nema spasenja.
Koliko mi je poznato, dogmu je prvi počeo formulirati afrički latinski kršćanski otac sv.Kiprijan riječima:

"Tko nema Crkvu za majku, taj nema ni Boga za oca."

Dogma je prihvaćena u Crkvi kao i u shizmatičnoj RKC.
Sv.Kiprijan (odnosno Crkva) je poručio - vi što ste otpali od Crkve zbog shizme ili hereza, vi niste samo izgubili Crkvu, nego i Boga. 
Sekundarno je bilo to što su pogani izvan Crkve, zato što su i shizmatici i heretici takve smatrali onima koji nemaju Boga i spasenje, ovo je bila poruka - vi ste u istoj poziciji kao i pogani.

Dakle, prema dogmi Crkve, raskolnici i heretici, a to su papisti, se ne mogu spasiti, niti imaju blagodati svetih tajni (sakramenata).
Pa zar su onda milijarde papista među kojima je bilo mnogo onih koji su bili pobožni, koji su vršili pokore, dobra djela, koji su čak i život svoj dali za vjeru (iako papističku) završili u Paklu?
Ne, to nisam rekao.
Ako nisu znali, ako nisu nikad čuli prave argumente protiv papizma, ako su imali dobru volju da odbace i papizam ukoliko bi im se pokazali ti argumenti, onda ja čvrsto vjerujem kako su duhom pripadali Crkvi koju izvana nisu poznavali niti su joj izvana pripadali.
Što je onda sa svetim tajnama koje su dobivali u RKC, jesu li imali blagodat?
Ne, ne mislim da su imali blagodat, zato što je Crkva prihvatila na ekumenskom saboru Crkve dogmu, koju je opet izrekao sv.Kiprijan u polemici sa rimskim papom Stjepanom, kako izvan Crkve, to jest među shizmaticima i hereticima nema te blagodati.
Jel to znači da su sve ispovijedi koje su iskreno i pokajnički izrekli papisti bile uzaludne?
Ni to nisam rekao.
Ako je desni razbojnik dobio oproštenje svih grijeha neposredno pred smrt od samog Gospoda Hrista, tko može reći da nisu ti papisti u presudnom trenutku smrti sreli Gospoda koji im je rekao - vidio sam da ste se iskreno kajali i vršili pravu pokoru zbog grijeha, zato vam opraštam vaše grijehe i sad uđite u moju Crkvu koja je moja vječna Zaručnica te uđite u vječnu svadbenu slavu i blaženstvo koje vam je pripremljeno od postanka svijeta.
Netko može reći na ovo moje mišljenje - pa isto tako može biti i s poganima koji su vodili moralan život, mrzili grijeh i činili dobra djela.
Da, tko može zamjeriti Gospodu Hristu ako bi spasio takve pogane koji to ustvari nisu bili, nego nisu pripadali Crkvi zato što ili tada još Crkve nije bilo, ili im nitko je nije navijestio?
Zar ćemo biti poput starijeg sina koji prekorava Oca zašto oprašta razmetnom i na kraju raskajanom mlađem sinu, umjesto da se radujemo s Ocem što se je izgubljeni brat vratio? 

Ipak, ne smijemo se nikako približiti u ovom razmišljanju Origenovoj herezi općeg spasenja - apokatastaze.
Pakao stvarno postoji, i po sv.Pismu i pisanju kršćanskih otaca, većina čovječanstva završava u toj bezdanoj jami.
U toj jami završava mnoštvo iz svih religija, naroda, rasa i staleža.
I dalje nema spasenja izvan Crkve, i onaj tko joj ne želi u životu pripadati, ne će joj pripasti ni u trenutku smrti ni u vječnosti.
Prije sam samo dao naglasak na papiste koji su htjeli pripadati Crkvi, vjerovali su da joj pripadaju, držali su se kolikogod su mogli Božjih zapovijedi i zapovijedi Crkve (postili su npr.), ali sticajem okolnosti nisu imali prave informacije da su pripadali shizmi, a ne pravoj Crkvi, međutim da su ih imali onda bi odbacili shizmu i vratili se u Crkvu, ustvari to nije prava riječ, jer nisu joj nikad, ne svojom krivnjom, niti pripadali.  
Veću krivnju imaju oni koji su pripadali Crkvi, pa su onda otišli u raskol (primjerice 'istinski pravoslavci' koji su prije pripadali Crkvi), nego oni koji nisu nikad niti pripadali Crkvi, a mislili su da pripadaju, nego su pripadali papizmu (ili u mom slučaju bio sam najprije papist pa onda 'istinski pravoslavac').

Mora se naglasiti velika istina kako je izuzetna milost dobiti obraćenje i oproštaj grijeha neposredno pred smrt kao što je to dobio desni razbojnik.
Ne bi smjeli niti pomišljati da će se nama ta milost dati, jer čim razmišljamo o tome, tu milost nismo ni zaslužili (ustvari milost se ne može ni zaslužiti) niti ćemo je dobiti jer smo već pljunili na nju kad računamo da ćemo je dobiti prije smrti i tako odgađamo svoje obraćanje ili odluku da uđemo u Crkvu i izađemo iz shizme.
Nego:

"Danas ako mu glas čujete ne budite srca tvrda."

Stoga, ako su naši preci koji su bili papisti mogli dobiti tu milost prije smrti i tako ući u nebesku Crkvu, nemojmo se samozavaravati da će se to i nama dogoditi.
Jer naši preci nisu imali na raspolaganju moderne medije kao i mi, oni nisu znali da je njihov 'nezabludivi Hristov vikar na Zemlji' samo jedan oholica koji si je to umislio, oni nisu znali kako je taj 'vikar' samo jedan episkop (i to raskolnički) i jedan od pet patrijarha koji je dokazano bio u herezi, kojeg je sabor Crkve anatemizirao zbog hereze, koji nije nikad sazvao ekumenski sabor Crkve nego je to činio rimski car, koji je poljubio pred kamerama kuran, koji bogohuli da je Mater Božja klela na Golgoti protiv Boga Oca jer joj je Sin umro na križu, koji poziva muhamedance da u čim većoj broju dođu u Europu i tako unište ostatke kršćanske civilizacije ...

I na koncu odgovor na pitanje.
Ne, ne mislim da su svete tajne u RKC blagodatne po načelu-kanonu Crkve - svete tajne heretika i shizmatika su blagodatne dok god Crkva te heretike i shizmatike (mislim na svećenike koji poslužuju svete tajne, a ne laike) ne izbaci iz Crkve, budući je carigradski patrijarh Atenagora 'skinuo' anatemu rimskom patrijarhu koja je dana 1054.g. pa je onda tobož rimski patrijarh ponovno u Crkvi i ima blagodatne svete tajne, a zajedno s njim svi papistički svećenici.
Zato što nije dopušteno, koliko ja znam, ići na svete liturgije ili primati svete tajne od nekog za kojeg pouzdano znamo da je heretik.
To bi bilo isto kao da se idemo ispovijedati kod Jude Iškariotskog i da znamo da je on izdao Gospoda i da se ne kaje i ne traži oprost, ali još se nije ubio niti su ga apostoli proglasili izdajicom.
Takva ispovijed nije blagodatna kao što nisu ni blagodatne svete tajne papista. 
Dakle, carigradski Atenagora je de facto poručio - skidam anatemu, možete sad dobijati blagodati svetih tajni od Jude Iškariotskog.
I samim time je na sebe navukao anatemu budućeg sabora Crkve jer je digao anatemu od rimskog pape koji je ostao papist i time je ustvari rekao kako papizam nije hereza, pa je i sam Atenagora postao i heretik ekumenizma i heretik papizma.
S druge strane, nije samo carigradski patrijarh anatemizirao papizam pred tisuću godina, nego su ga anatemizirala i ostala četiri patrijarha, to jest cijela Crkva, pa ne može carigradski patrijarh, kao da je on 'nezabludivi Hristov vikar za Pravoslavlje' odlučivati u ime Crkve.
U Crkvi ne vlada papa, niti onaj iz Rima niti onaj iz Carigrada.
Možda sadašnji carigradski patrijarh kao i Atenagora smatra da su svete tajne papista blagodatne, ali to je irelevantno.
Svete tajne nisu magija koja je djelatna kad se izgovori neka čarobna formula (isto tako nije davanje ili skidanje anateme magija, pa sad zato što ju je protivno svemu izgovorio Atenagora, onda je skidanje anateme djelatno bez obzira što Rim nije napustio papizam).
Što bi rekao Toma Akvinski aristotelovski - kad se zadovolji forma i sadržaj sakramenta onda je sve moguće (u papizmu).
Zbog toga u papizmu vrijedi - jednom svećenik, zauvijek svećenik.
U papizmu svećenik koji postane javni sotonist i dalje ostaje svećenik, i dalje ima 'moć' izvršiti 'transubstanciju', a onda može po papizmu i ispovijedati i otpuštati grijehe.
Dakako da je to besmisleno, ali ni papizam nije ništa bolji.

Video o 'zapadnim' pravoslavcima, preciznije rečeno o pravoslavcima rimskog obreda koji je očišćen od natruha i zabluda papizma.

Kako ići u raskol?

Kratki odgovor - samo slijediti svoju volju.
Radi se o raskolu od Crkve.
Logično, ako slijedimo Božju volju koja je materijalizirana u ovom slučaju kroz kanone Crkve, onda ne ćemo otpasti od Crkve i ući u raskol, nego ćemo se legalno i legitimno boriti unutar Crkve protiv hereza i heretika makar isti bili među najvišem kleru Crkve, makar isti bili patrijarsi.
RKC odnosno zapadni shizmatici jednostavno nemaju pravila-kanone koji bi to regulirali (iako su ti kanoni iz ekumenskih sabora Crkve i iz prvog tisućljeća, RKC ih je odbacila) zato što papizam počiva na pretpostavci kako je rimski biskup nezabludiv, k tome on je i Hristov zamjenik na Zemlji, pa ga nitko od ljudi ne može smijeniti.
Doduše, jednom se je to i dogodilo kad su bili istovremeno trojica rimskih papa, pa je sabor RKC svih razriješio i postavio novog papu.
Međutim, ubrzo su pape 'nezabludivo' deklarirali kako su oni viši od sabora Crkve i nitko ih ne može ni suditi ni skinuti sa rimske stolice.
Fiškali bi rekli, onaj izuzetak koji je razriješio istovremeno postojanje trojice rimskih papa, potvrdio je pravilo kako nitko nema pravo svrgnuti rimskog papu, osim kad to netko učini.
Za ovu problematiku znakovit je slučaj arijanizma kad je ta hereza toliko ušla u Crkvu da je svega par episkopa ostalo pravovjernima od kojih je najpoznatiji bio sv.Atanazije, aleksandrijski patrijarh-papa koji je desetljećima trpio progonstva zbog svojeg pravovjerja.
Progonili su ga oni koji su bili u Crkvi, ali su bili heretici (i rimski papa je tada pokleknuo pred pritiskom i složio se je s progonom sv.Atanazija).
Međutim, sv.Atanazije nije išao u raskol, nije formirao svoj sinod episkopa i proglasio ga sinodom Istinske Crkve.
On je trpio, vjerojatno i puno molio Boga da da milosti kako bi se nadvladao arijanizam u Crkvi.
I za koje desetljeće molitva je uslišana, arijanizam je zauvijek odstranjen (osim ako se sada ponovno ne pojavi) od Crkve, sv.Atanazije se je slavodobitno vratio u Crkvu iz koje nikad nije ni otišao, a heretički episkopi odbacili su svoje arijanističke zablude.
Nakon toga Crkva je formulirala kanone koji reguliraju upravo ovu problematiku, kako reagirati kad netko, bilo klerik ili laik, vidi da je neki klerik (ili mnogo njih) skrenuo od pravovjerja.
Kanon predviđa da takav vjernik može prekinuti općenje sa klerikom kojeg je javno optužio da je heretik. 
Međutim tu se ne staje, Crkva mora sazvati sinodu ili sabor na kojem se treba raspravljati o optužbi za herezu, saslušati obje strane, eventualno druge svjedoke i donijeti presudu (okrivljujuću ili oslobađajuću).
I sad dolazimo do onog zašto ovaj tekst pišem.
1923. bio je svepravoslavni sabor Crkve u Carigradu na kojem se je raspravljalo i o uvođenju novog kalendara, međutim nikakav zaključak za ili protiv novog kalendara nije donesen.
Ipak, carigradski patrijarh i PC Grčke uvode na svoju ruku novi kalendar slijedeće godine što dovodi do velikog revolta grčkih vjernika.
Ovdje treba odmah naglasiti kako pitanje kalendara u Crkvi nikako ne može biti dogmatsko pitanje, nego disciplinsko.
Prije Nikejskog sabora Crkve koji je definirao kalendar Uskrsa, mjesne Crkve znale su u različite dane slaviti Uskrs. 
Svakako to nije bilo dobro, ali nisu se te mjesne Crkve anatemizirale  međusobno zbog toga. 
Upravo stoga što kalendar Crkve nije dogmatsko pitanje.
Stoga revolt nekih Grka protiv novog kalendara je bio legitiman, ali nipošto ne može biti razlogom da se oni koji su ga predložili ili uveli, optuže da su heretici (iako se kasnije vidjelo da su heretici ekumenizma).
Uvođenje novog kalendara kršilo je disciplinu Crkve, a ne dogme Crkve.
No, ako su i krivo optužili carigradskog patrijarha i atenskog mitropolita da su heretici zbog novog kalendara, kanoni Crkve (o kojima sam gore pisao) predviđaju da su mogli legitimno prekinuti općenje (zajedništvo) s tim klericima, ali su trebali čekati da se ta njihova optužba riješi na saboru Crkve, nipošto da su imali pravo proglasiti kako su oni istinska PC, a svi ostali da su raskolnici.
To se je i dogodilo sredinom 30-tih godina prošlog stoljeća kad su se tri episkopa pridružila revoltu i utemeljili su sinod nove 'istinske' Crkve, a de jure i de facto formirali su raskolničku 'Crkvu'.
I kao što to uobičajeno biva, raskolnici su se ubrzo među sobom raskoljavali i optužili one s kojima su maloprije tvrdili da su s njima 'istinski pravoslavci', kako su otpadnici, heretici i shizmatici.
Ipak se je sredinom 20.st. u Crkvi, kao nekad za vrijeme Arija, pojavila prava hereza (jer novi kalendar nije hereza), jednom riječju nazvana ekumenizam koji tvrdi kako Hristova Crkva ima mnogo grana te da se tek u budućnosti i uz trud ekumenista trebaju sve te grane ujediniti u jednu Crkvu (nije krivo pregovarati s papistima i protestantima, ali je hereza ekumenizma riječima ili djelima dovesti ih u zabludu da su oni već u Crkvi, a ne da se moraju vratiti u Crkvu).
Sad odnosno tad je i te kako bilo razloga da vjernici prekinu općenje s klericima koji su ekumenisti, da ih javno optuže i čekaju sazivanje ekumenskog sabora Crkve koji će osuditi sve heretike ekumenizma, od patrijarha pa do nekog seoskog paroha.
Međutim, niti sada kanoni Crkve ne dozvoljavaju da neki u opravdanom revoltu protiv hereze ekumenizma formiraju sinode episkopa i proglase se 'istinskom' PC jer time izravno idu u raskol.
Neki kažu, pa kako će ti patrijarsi koji su ekumenisti sazvati ekumenski sabor Crkve koji će ih osuditi kao heretike?
Doista to se ne može očekivati, ali nije na nama da spekuliramo kako će se situacija raščistiti, je li Bog predvidio da se taj ekumenski sabor Crkve protiv ekumenizma i koji bi trebao razriješiti kao heretike mnoge patrijarhe (a zašto ne očekivati njihovo pokajanje?) dogoditi ili ne će prije Sudnjeg dana.
Važno je spoznati kako javni heretici i oni koji nisu, ali su u zajedništvu s heretičkim klericima, imaju blagodat svetih tajni dok god im Crkva ne skine svećenički čin.
I to Bog preko Crkve daje ne radi tih heretičkih klerika, nego radi vjernika kojima se daju svete tajne.
Dakle, nitko se ne treba smućivati zato što je spoznao da ga je primjerice krstio heretički svećenik, ili ga je ispovijedio i pričestio, ili ga je vjenčao.
Heretički svećenik ima blagodati svetih tajni dok god ga Crkva (valjano) ne raščini.
To je Crkva davno definirala kao istinu-dogmu, i tko god tvrdi drugačije je sam heretik.
Zamislimo samo da to nije istina.
Ispovijedate se kod nekog svećenika za kojeg znate da je pravovjeran (nitko pak ne može posve biti u to siguran, jer samo Bog zna što je u ljudskom srcu).
Njega je rukopoložio neki episkop za kojeg znate da je pravovjeran.
Tog episkopa je rukopoložio neki drugi episkop za kojeg znate da je bio (jer je pokojni) pravovjeran.
Ali ne znate je li svaki u tom lancu episkopa bio pravovjeran, i ako ta dogma Crkve nije istinita, vi se najvjerojatnije niste ispovijedili zbog nekog episkopa koji je živio stoljećima prije vas i nije bio pravovjeran (u smislu da je bio heretik, ali ga Crkva nije raščinila).
Dakle, eklesiologija 'istinskih pravoslavaca' je besmislena i nitko na svijetu po toj besmislenosti ne bi mogao biti siguran je li se pravovaljano krstio ili nije jer je kroz dva tisućljeća mogao negdje i nekad puknuti lanac pravovjernosti.
Nažalost, ja sam nakon što sam spoznao da je papizam zabluda, došao u doticaj s 'istinskim pravoslavcima', iako mi je neki unutranji glas govorio kako tu nešto nije sasvim u redu, a tek sam nakon Uskrsa vidio i uvjerio se da je taj put bio raskolnički.
Prvi znak mi je bio kad je jedan od niza raskola 'istinskih pravoslavaca' kojem sam pripadao otišao u novi raskol u kojem se nalazi samo jedan stari grčki episkop i ja sam trebao pripadati toj 'istinskoj' PC koja se sastoji od samo jednog episkopa.
Znači od milijarda živućih ljudi na Zemlji, kršćani su spali ne nekih stotinjak.
Onda sam napisao tekst na blogu o Uskrsu u kojem sam spomenuo čudo sv.Ognja u Jeruzalemu.
Međutim, tumačenje 'istinskih pravoslavaca' jest - to je neki trik (tako su nekad i sad neki papisti govorili) jer jeruzalemski patrijarh nije s njima u sinodi (da li onoj gdje je samo jedan episkop ili onoj u kojoj ih je osam ili u nekim drugima) i on je u herezi ekumenizma zato što im se nije priključio.
To je jednostavno bilo previše i hvala Bogu da mi je to skroz otvorilo oči.

P.S.
Dobro bi bilo da objasnim kako to da sam došao u doticaj prije s 'istinskim pravoslavcima' nego s kanonski priznatom mjesnom Crkvom, a ona je za RH SPC.
Kao i većina Hrvata, smatrao sam da je SPC inficirana etnofiletizmom i to onim na štetu hrvatskog naroda i njegove države.
Idealno bi bilo da pravoslavlje ima neprekinuti kontinuitet među Hrvatima i u Hrvatskoj, pa da postoji mjesna Crkva HPC (ustvari mjesne Crkve nisu Crkve nekog naroda, nego neke države ili kao što samo ime kaže one su 'mjesne', a ne nacionalne, one bi se trebale primjerice zvati Pravoslavna Crkva Rusije, a nikako u smislu da je RPC Crkva Rusa, tako da bi se mjesna Crkva kod nas trebala zvati PCH - Pravoslavna Crkva Hrvatske).
Međutim znamo da nije tako.
HPC koja se u RH pojavljuje nije priznata od Crkve, trenutnog 'patrijarha' HPC postavila je ridukulozna EPC (Europska PC sa sjedištem u Parizu).
Dakle ništa od HPC ni od PCH, tim više što RH ne da nije zainteresirana za njezinu uspostavu, nego se na sve moguće načine trudi da se to ne dogodi.
Kad sam objavio na blogu da odbacujem papizam i prihvaćam pravoslavlje, jedan čitatelj me je uputio na 'istinske pravoslavce'.
Tada još nisam znao za kanone Crkve koje sam naveo u gornjem tekstu, to jest da klerici heretici, primjerice ekumenizma, ostaju u svom činu i imaju blagodati svetih tajni sve dok ih ne raščini Crkva ne nekom saboru ili sinodi.
Kako je SPC također inficirana s ekumenizmom, to sam onda zaključio kako to nije mjesna Crkva.
I našao sam se tako među IPC Helade.
Mnogi čitatelji pitaju i komentaraju - ode Emil u četnike, sad će se boriti protiv svog naroda i države.
Daleko od toga, etnofiletizam je i dalje hereza, mjesnu Crkvu u ovom slučaju mogu voditi heretici srpskog etnofiletizma, ali dok ih Crkva ne upozori ili ne raščini, oni i dalje vode mjesnu Crkvu.
Najgore što se može dogoditi ljudima koje imaju iskustvo kao ja, da se razočarani i papizmom, i etnofiletizmom u pravoslavlju, okrenu nekoj lažnoj religiji ili postanu ateisti.
Na tu udicu se ne ću uhvatiti, ma koliko neki čitatelji poput papagaja ponavljali - 'ode Emil u četnike'.
Nema povratka u papizam jer sam duboko uvjeren kako papizam nema temelja u Crkvi, nego je opasna hereza koja se je pojavila na zapadu koncem prvog tisućljeća.
Nema povratka niti u 'istinsko pravoslavlje' jer su to raskolnici.
Ja sam 'egoist' jer želim spasiti svoju dušu, a to je praktično nemoguće bez pomoći svetih tajni, dok svete tajne daje jedino Crkva, a ta Crkva je za naše područje priznala SPC kao mjesnu Crkvu.
Ludo i autodestruktivno bi bilo da ja ostanem bez svetih tajni čekajući da se u nekoj budućnosti, a možda i nikad, u RH oformi Pravoslavna Crkva Hrvatske koja će biti priznata od svih ostalih mjesnih Crkvi.

To je bio pravoslavni 'hod za život' kojeg predvode svećenici i monasi.

K tome to nije samo hod protiv čedomorstva, nego i protiv sodomizma.

Kad će papistički svećenici i redovnici sudjelovati u nečem sličnom?

Doduše oni su sudjelovali u nečem suprotnom, u paradama sodomita još davnih godina u Kaliforniji i šire.

P.S.

Ovo pišem ovako zato što je broj komentara prešao 200, pa se za vidjeti nove komentare mora kliknuti na poveznicu.

Nadalje, rimski papa Franjo pozvao je javno papiste da napuste tradiciju.

O tome možete pročitati ovdje i ovdje.

Prvo, ako neka institucija zove svoje članove da napuste tradiciju te ustanove, onda je to autodestrukcija ili suicid te institucije (iskreno ne znam dal se je to ikad dogodilo u povijesti).

Stoga bih se radovao kad bi rimski papa Franjo pozvao papiste da napuste papizam, jer prava tradicija RKC iz 9.st. je to - papizam.

Bez papizma se rimska mjesna Crkva ne bi izdvojila od Hristove Crkve.

Kako ipak nismo 'veslo sisali' onda znamo da rimski papa zove papiste da napuste Božje zapovijedi, da napuste tradicionalni moral, da napuste sve ono što je od Crkve ostalo u papizmu, kako bi se mogli papisti uklopiti u NWO.

I sad pitanje za papiste.

Ako vjerujete da su rimski episkopi Hristovi zamjenici s neograničenom vlašću na Zemlji, kakvo to mišljenje imate o Gospodu Hristu koji za svog zamjenika bira nekog poput papa Frane?

Ta rekao je da se i zli ljudi smiluju kad im netko dojađuje s molbama, te kako se onda Bog ne će smilovati onima kojima je Otac, a oni Njegova djeca,  da ne će otac svojoj djeci dati zmiju ili škorpiona dok ga za nešto mole, a po ovome Bog je svojoj djeci dao papu Terminatora?

I na koncu komentar s 'breibarta' jednog očajnog papiste:

"The Church was better served back when the Pope had a brothel in the Vatican."

"Crkva (misli na shizmatičku RKC jer on vjeruje da je to prava Crkva) je bila bolje služena u prošlosti kad je Papa imao javnu kuću u Vatikanu."

Znači da papisti znaju kakvih je sve nitkova bilo na stolici rimskog episkopa, ipak drže kako su ti pape, gori od najgorih pogana, bili izabrani od Boga da budu Njegovi zamjenici.

Kako može netko tko kaže da vjeruje u Gospoda Hrista imati tako loše mišljenje o Gospodu?

Odgovor je - to je misterija papizma, najveće hereze koja se je ikad dogodila, jer ni Arije ni Nestorije ne bi radili stvari koje su radili 'nezabludivi Hristovi vikari' i ne bi kršćane javno pozivali na nemoral i napuštanje Božjih zapovijedi - tradicije.

Nadalje, razmislimo, dragi moji papisti, što je to stvarno tradicija Crkve.

Ne sumnjam da ćete npr. reći (i ja bih to prije rekao) kako je celibat svećenika tradicija Crkve.

Ne, to nije tradicija Crkve, nego papizma koji je kako rekoh nastao u devetom stoljeću (nekako u vrijeme kad je rimski papa Ivan pisao poznato pismo knezu Branimiru o kojem sam pisao na blogu).

Jer, papa Silverije o kojem sam isto tako nekad pisao, a raspisali smo se o njemu i u komentarima, je bio sin pape Hormisdasa.

Dakle celibat svećenika nije nipošto tradicija Crkve kad su sami rimski episkopi bili sinovi nekih rimskih episkopa.

I da se razumijemo, Silverije nije bio izvanbračni sin, nego pravi-legalni sin pape Hormisadasa, koji je rukopoložen nakon što je prethodno bio oženjen (i možda već imao sina, ali to nije važno).

Tradicija Crkve je pak da monasi (što uključuje i jeromonahe - svećenike redovnike) žive u celibatu, a kasnije je dodano kako episkopi trebaju biti od redova monaha, znači neženjenih svećenika.

To očito nije bila tradicija kad je živio papa Silverije.

Stoga trebamo biti oprezni kad govorimo o tradiciji, jer nešto što nije živjelo za vrijeme sedam ekumenskih sabora Crkve ne može se nazivati tradicijom Crkve.

 

Pismo piše papa rimski knezu Branimiru

Uskoro će biti 1140 godina od kad je rimski papa Ivan VIII napisao pismu hrvatskom knezu Branimiru.
Pismo u modernom prijevodu glasi:

Pismo je važno zato što se te daleke 879.g. spominje postojanje hrvatske kneževine s ove strane Jadrana.
Ne samo na obalama i u neposrednoj unutrašnjosti, nego i dalje, jer je iz pisma jasno kako papa rimski šalje blagoslov hrvatskom knezu i narodu sa zahtjevom na kraju pisma da se knez pobrine da neki svećenik Ivan obavi, u pismu nije naveden u kojem cilju, diplomatski zadatak u bugarskoj državi.
Taj zadatak je rimski papa povjerio hrvatskom knezu Branimiru, iako je rimski patrijahat tada bio duboko na Balkanu, pa čak i u današnjoj Grčkoj (osim dijela sjeveroistoka koji gravitira Carigradu), tako da su Rašani od kojih su kasnije nastali Srbi, tada bili također kršćani pod rimskim patrijahatom (tek je Sava-Rastko Nemanjić nekoliko stoljeća kasnije prešao na istočni carigradski obred i patrijahat), onda je jasno kako je tada hrvatska kneževina pod knezom Branimirom bila u susjedstvu (ne da je knez Branimir imao granicu na Vardaru, nego da je bugarska država bila do Drine i sjevernije) bugarske države (to potvrđuju događanja stotinjak godina kasnije kad hrvatski vladari ratuju s bugarskim kako bi spasili, očito tada bliske, Rašane ili Srbe od premoćnih Bugara).
Da su hrvatska i bugarska država tada bile prve i relativno moćne slavenske državi potvrđuje i znamenito pisanje rimskog (bizantskog) cara Porfirogeneta u kojem navodi kako je rimsko (bizantsko) carstvo pozvalo Hrvate sa sjevera (ondašnja bijela Hrvatska na području između današnje Poljske i Ukrajine) da istjeraju Avare koji su sa Slavenima poharali Balkan od Jadrana pa skoro do Carigrada, a istovremeno se je kršćansko Rimsko carstvo moralo braniti od prodora arapskih, kasnije turskih, muhamedannaca s juga i istoka.
Bilo bi nerazumno pomisliti kako je rimski car jednostavno poklonio svoje nekadašnje ilirsko-dalmatinske provincije Hrvatima, nego budući je isti bio car, onda je ponudio Hrvatima da na tom području istjeraju avarsko-slavenske barbare koji su uništili sve veće gradove (npr. Solin, koji je ustvari grad imenjak grčkog Soluna i vjerojatno je u tom gradu živilo mnogo Rimljana grčkog podrijetla) te da stvore svoju kneževinu ili banovinu koja će priznavati vrhovnu vlast rimskog cara (naravno onog iz Carigrada, jer u Rimu više nije stolovao car, k tome germanski barbari su osvojili i poharali Rim na apeninskom poluotoku).
I eto nas na pola puta do objašnjenja misteriozne rečenice rimskog pape Ivana VIII u kojem hvali kneza Branimira što se vraća 'u krilo apostolske stolice sv.Petra i sv.Pavla', to jest pod crkvenu vlast Rima koji nema više cara, odnosno upravo u tom stoljeću rimski papa bespravno daje rimsku carsku krunu franačkom kralju Karlu Velikom.
Dakle, čini mi se vrlo vjerojatnim, kako je knez Branimir poštujući dogovor između rimskog (bizantskog) cara i Hrvata priznavao sve do ovog pisma vrhovni suverenitet Carigrada u svojoj kneževini, a onda se nešto promijenilo tako da ga rimski papa hvali kako se vratio u 'krilo rimske Crkve' (također je vrlo vjerojatno da su Hrvati do tada imali staroslavensku sv.Liturgiju bizantskog obreda).
Pravo rimsko carstvo, sa sjedištem u Carigradu još od vremena svetog cara Konstantina, jasno da nije priznavalo bespravni potez rimskog pape koji je dao carsku krunu Karlu Velikom, a u tom cilju je u Rimu krivotvoren poznati povijesni falsifikat tzv. Konstantinova darovnica po kojoj je tobož car Konstantin svu vlast u carstvu prepustio rimskom papi.
U tom sukobu, oslabljeno rimsko carstvo nije moglo zadržati dominaciju nad nekadašnjim zapadnim pokrajinama, a vidimo iz ovog pisma kako se je na kraju de facto hrvatski knez Branimir priklonio novostvorenom Franačkom carstvu koje se je bespravno i nelegitimno nazivalo Rimskim (kasnije je nazvano Svetim rimskim carstvom njemačke krvi).
Da ova moja pretpostavka objašnjenja pisma ima temelja govori činjenica kako su upravo tada franački misionari u dogovoru s Rimom misionarili među Bugarima koji su tad već bili kršćani, ali u Carigradskom patrijahatu i s istočnim bizantskim obredom.
To je uvelike pogoršalo odnose između Carigrada i Rima te je izazvalo progon, stradanje i na kraju priznanje i rehabilitaciju carigradskom patrijarhu sv.Fotiji.
Taj svetac je baš dvije godine prije ovog pisma ponovno postao carigradski patrijarh. 
Znamenit je po tome što je upozoravao kako rimski patrijarsi žele apsolutnu dominaciju u cijelom kršćanstvu, u njegovo vrijeme je de facto rođena velika hereza papizma u Rimu koja je 1054.  konačnim raskolom otišla-otpala od Crkve.
Nažalost, hrvatski knezovi su tada krivo procijenili i pogazili ugovor koji su njihovi preci položili s rimskim carem, te su stali na stranu shizmatičkog Rima koji odonda teži prema dolasku Antihrista, a desna ruka mu je tada i još tisuću godina bilo germansko tzv. 'Sveto rimsko carstvo'.
I kako je na kraju završila 'misija' misionarenja s kojom su, uz pomoć hrvatskog kneza Branimira, Rim i Franci htjeli pridobiti na svoju stranu Bugare?
Bili su istjerani iz Bugarske, a Rimski patrijahat je izgubio i Grčku odlukom cara iz Carigrada.
Ova stara povijesna zgoda se stalno ponavlja nekoliko posljednjih stoljeća.
Rim-Vatikan želi prodor na pravoslavni istok, više nisu u igri pravoslavni Bugari, nego pravoslavni Srbi preko kojih se želi doći do glavnog cilja, do Rusije.
Kao što je nekad rimski papa Ivan VIII laskao i tepao hrvatskom knezu da ga iskoristi u cilju prevađanja Bugara na rimokatolicizam, tako moderni rimski pape koriste naivne Hrvate koji ne znaju vlastitu povijest, ili ako znaju nisu ništa iz iste naučili, da im se uputi par beskorisnih poruka i 'blagoslova' kojima ih umire, da se ne bi pobunili dok pregovaraju s pravoslavnim Srbima na štetu hrvatske državnosti i samostalnosti.
Nažalost, većina hrvatskih rimokatolika vjeruje kako je njihova sobarsko naivna vjernost rimskom papi veletrgovcu istovjetna vjernosti Gospodu Hristu.
Nije čudo kako je naivna likovna umjetnost najviše cvala među Hrvatima.

Agrokalipsa

Ovaj tekst sam pisao  pred dosta vremena i nisam ga završio.
Čitatelji, završite ga sami.

Poljoprivreda je osnovna ili temeljna ljudska gospodarska djelatnost.
Ljudi kao i sva materijalna bića ne mogu opstati bez hrane i pića.
"Kraljevstvo za konja!" bile su navodne riječi engleskog kralja Richarda III u vrijeme bitke kod Boswortskog polja, ali možemo sigurno reći da bi dao kraljevstvo za čašu vode ili koricu kruha.
Kad bi bio dovoljno gladan ili žedan.
Kao i svi ljudi. Osim izuzetaka koji su spremni umrijeti od gladi ili žeđi radi nekog cilja.
Stoga proizvodnja hrane ili uzimanje hrane iz prirode je temelj oko kojeg se sva druga gospodarska djelatnost okreće.
Što će nam smartphoni ako nemamo što za jest?
Da, važno je imati odjeću i obuću, kao i krov nad glavom međutim ne ćemo momentalno umrijeti ako hodamo bosi ili ako smo oskudno odjeveni, ili ako spavamo pod vedrim nebom, dok ove dvije potrebe za hranom i pićem dovode do smrti puno ranije ako se ne zadovolje.
U vremenu u kojem živimo nikad manje ljudi se ne bavi s poljoprivredom i nikad manje ima gladi.
Znamo i zbog čega, industrijske revolucije višestruko su smanjile potrebu za manualnim poljoprivrednim radom.
Nekadašnje mučno oranje ili kopanje ili branje poljoprivrednih proizvoda zamijenili su poljoprivredni strojevi tako da u nekim slučajevima jedan čovjek na takvom stroju može za isto vrijeme obaviti neku poljoprivrednu aktivnost za koju su nekad trebali stotine ljudi s alatima.
K tome kemijska industrija proizvodi tvari s kojima se prskanjem ili zaprašivanjem uništava korov ili nametnici, tako da praktično ručnog pljevljenja korova okopavanjem više nema.
Posljedice osim spomenute veće proizvodnje hrane nego ikad u povijesti, nisu dobre.
Prvo, sa stajališta kvalitete zemlje ona postaje sve više jalova.
Umjetna kemijska gnojidba kao i bacanje ogromnih količina herbicida, insekticida i fungicida izaziva akumuliranje štetnih tvari u zemlji, zemlja postaje sve više sterilna i neorganska.
Mislim da se može staviti usporedba fertilnosti zemlje s fertilnosti suvremenog društva.
I jedno i drugo suočava se s kataklizmom i jedno i drugo je međusobno povezano.
Mehanizacija i korištenje (al)kemije u poljoprivredi ispraznila su sela jer više nije bilo potrebe za ljudskom radnom snagom kao prije.
Sela su se ispraznila u gradove u kojima ne živi organsko društvo kao na selu.
To znači da su novopridošli stanovnici gradova prestali osjećati ograničenja organskog društva.
Primjerice, nije više bilo nužno živjeti u skladu s naravnim moralom jer više nije bilo nekog kao u rodu (ili u selu) koji bi takve amoralne pojedince kaznio ili odstranio iz društva.
U gradovima su manje više svi anonimni, tako da nitko nikog ni ne može osramotiti.
Obitelji su uništene, tako da ni ne postoji čast obitelji ili roda koju treba sačuvati.
U selima su nekad svi išli u crkvu, u gradovima to ide manjina.
U selu ako netko nije išao u crkvu bio je crna ovca, u gradovima obrnuto.
U selu ako neka djevojka nije djevojka, jer riječ djevojka dolazi od riječi djevica, ta je bila javno osramoćena i ne samo ona, nego i njezin rod, i teško da se je mogla udati.
Seksualna i ina kulturna revolucija uvelike je koincidirala na zapadu s pražnjenjem sela.
Ta nova sloboda od stega naravnog morala i religije obećavala je materijalno i duhovno blagostanje.
Kako čovjek nikad ne može biti svoj gospodar, a s tom revolucijom odbio je služiti Boga, jasno je da je riječ sloboda ustvari značilo ropstvo Sotoni.
Spolna razuzdanost zbog koje se je lagaliziralo čedomorstvo, a (al)kemija je stvorila kontraceptivne i abortivne tvari, je uništila natalitet i zdravlje društva i pojedinaca.
Kao što je zemlja zbog (al)kemije postala jalova, tako su i utrobe žena zbog (al)kemije postale jalove.
Kao što je (al)kemija stvorila bastardno hibridne biljke koje se ne mogu od svog sjemena razmnožavati, tako je i sjeme suvremenih muškaraca sve više jalovo (čitao sam da se je broj spermatozoida muškaraca od 70-tih godina do kraja stoljeća prepolovio).
K tome te nove genetski modificirane poljoprivredne biljke nerijetko potiču kod muškaraca ženske hormone, a smanjuju testosteron.
Navodna i voda u kojoj se dodaje klor ima slično djelovanje.
Pošast sodomizma se vrlo lako poveže s tim činjenicama.
Eksplozija raznih alergijskih bolesti u posljednje vrijeme vjerojatno je izazvana s hranom koja se više ne proizvodi na tradicionalni način i od tradicionalnog sjemena.
Također, u velikom porastu su autoimune bolesti i tu je vjerojatno isti razlog.

Smrtonosna glupost u Moskvi

Ne, ne radi se u ovom tekstu o veličanju zločinačke boljševičke Crvene armije za vrijeme svibanjske parade u Moskvi (to je poseban problem o kojem sam pisao na blogu), nego o nepotrebnim žrtvama nedavne nesreće ruskog zrakoplova.
Prema ovom komentaru profesionalnog pilota, mnogi putnici su stradali zato što nisu mogli na vrijeme izbjeći od požara.
Smrt u vatri je grozna smrt, mislimo o tome još više da ne bismo završili s lijeve strane Gospoda Hrista na Posljednjem sudu.
A neki od tih žrtava bili bi spašeni da nisu drugi putnici blokirali izlaz tako što su tražili svoje torbe, svoja računala, svoje pametne telefone.
I nije u pitanju ništa specifično rusko, isti problem se dogodio već i prije u nesrećama zrakoplova na zapadu.
Neki od Adamovih potomaka čak snimaju kamerama trenutke nesreće, da bi se valjda pohvalili na nekoj socijalnoj mreži što su uspjeli snimiti, te tako i oni pridonose začepljenju izlaza od vatrene stihije.
U što se je to moderni čovjek pretvorio!
Važnija mu je idiotska slava na nekom nehumanom mediju, nego život njegovog bližnjeg, a možda i vlastiti život.
Važniji mu je pametni telefon koji ga ionako zaglupljuje i otuđuje od drugih, od ljudskog bića kojeg je kao i njega od smrti otkupio Bog svojom Mukom i Uskrsnućem.
Imamo sličan slučaj u Italiji kad je kapetan među prvima napustio putnički brod koji je potonuo. 
Gdje su oni stari kapetani koji su zadnji napuštali brod, a neki ga nisu niti htjeli napustiti nego su potonuli s njim (što isto treba osuditi jer se tu radi o gordosti koja dovodi do druge krajnosti, do samoubojstva)?
Pa ljudi moji, kad tad ćemo umrijeti, i zar je mudro izbjeći smrt tako da nekog drugog pošaljemo u smrt zbog našeg sebeljublja i ljubavi prema nepotrebnim stvarima?
Još je gora činjenica što mnogi od tih luđaka ne će niti osjetiti grižnju savijesti, a kamoli pokajanje i pustiti suze pokajničke. 
Postali smo robovi tehnologije to jest Sotone, ne možemo zamisliti život bez tehnologije koja nam je postala svetinja, tako da smo spremni doslovno (kao u ovom primjeru) žrtvovati ljude zbog proizvoda tehnologije.
Isključimo se iz tog ludila čim prije!

Što je istina?

To je pitao rimski upravitelj Judeje Pontije Pilat Onog tko je bio Istina.
Krivo je to pitanje, jer uvijek možemo pitati za nešto što je dvojbeno - što je tu istina, a ni tada vrlo vjerojatno ne ćemo znati istinu ni u tom detalju, a kamoli potpunu Istinu.
Stoga treba pitati - tko je istina?
Nekad su znali oni koji se prave pametnima, filozofi, mozgati i doći do zaključka kako je sam Bog rob istine, pravde, ljepote, pa ispada kao da je 'Logos' (o kojem pišem na blogu i kojeg krivo predstavlja E.M.Jones) stariji od Boga, onda u tom slučaju bog filozofa i mudraca jest Bog.
Pravoslavlje je odavno, još od vremena kršćanskih otaca, a svakako od vremena sv. Dionisija Areopagita zaključilo kako je Bog ljudima nespoznatljiv, kako o Bogu možemo samo znati što nam je On otkrio, kako put prema mističnom jedinstvu s Bogom nije put filozofa, nego put poniznosti i pobožnosti koji dovodi kršćanina, uz dakako Božju blagodat, do spoznaje Božjih tajni, ali ni tada svih, jer kako napisah, Bog je u svojoj suštini stvorenjima nespoznatljiv (zato je besmisleno filozofirati o Bitku ili Boga davati u bilo kakve kategorije s kojima baratamo).
Bog je Istina, a kako je On stvorenjima neshvatljiv, onda i ljudi, kao i anđeli, ne mogu znati što je sve istina, nego mogu samo znati tko je Istina.
Stoga savjet i meni i vama, ne padajmo u napast da svojim umom pokušavamo razumiti Boga, davati Mu atribute osim onih o kojima je pisao sv.Areopagit pišući o Božjim imenima.
Put do Boga je put apofatički, a ne put ljudskog mozganja.
Ipak da se vratimo na Istinu.
Ako smo kršćani, onda moramo biti spremni, svakog časa, svjedočiti, makar uz cijenu života, za istinu. Bolje rečeno za Istinu s velikim prvim slovom.
Jer bi bila ludost npr. dati život za nešto što mislimo da je istina, a to istina nije.
Još bi veća ludost, to jest tada je to i smrtni grijeh, dati život za neku laž koju smo sami izmislili, ili u koju smo povjerovali jer nam je iz bilo kojih sebičnih interesa odgovarala i nismo niti pomislili, zbog tog egoizma i gordosti, nije li to možda bila laž?
Da, može taj koji daje svoj život za laž izgovarati posljednjim uzdasima Ime Gospodnje, ali njemu je Gospod ne Bogočovjek Isus Hrist, nego otac laži i čovjekoubojica od početka.
Jer Istina se ne prilagođava ljudima, nego može biti samo obrnuto, dok oni koji zbog svojeg sebeljublja ustraju u laži, oni postaju vječni protivnici Božji osim ako se prije smrti ne pokaju.

Ovaj uvod sam napisao kako bi nam se iskristaliziralo što moramo, ako smo kršćani, raditi u pogledu nekih povijesnih razmimoilaženja koje opterećuju hrvatski i srpski narod, a koji su vezani uz povijest prve polovine 20.st.
Prvo, nitko nema prava zamjeriti Hrvatu ili Srbinu što voli svoj narod i što vjeruje kako nije njegov narod zločinački.
Štoviše, slab bi bio kršćanin onaj tko bi zamrzio svoj narod, tko bi se urotio s tko zna s kim na štetu svojeg naroda.
Mislim da takve izdajice zaslužuju svaki prezir od svih naroda, i nije bez razloga Dante takve stavio na dno Pakla.
To ujedno znači da ja ne mogu zamjeriti Srbima što su rehabilitirali četnički pokret ako pri tome nisu iskrivili povijesne činjenice (a što su to povijesne činjenice - to je pravo pitanje, a odgovor je - slijedimo Istinu pa ćemo saznati, prije ili kasnije, povijesne činjenice).
Isto tako Srbi, ako su dobronamjerni, ne smiju Hrvatima zamjeriti što ne vjeruju u jasenovački mit, jer ako je to istina, onda se stvarno može postaviti pitanje - zaslužuju li Hrvati pravo na svoju državu kad su milijun nenaoružanih Srba ubili u logoru smrti?
Kome je stalo do Istine i do mira među tim narodima, mora dati podršku i tražiti da se obave istraživanja, materijalna (iskapanja) i dokumentacijska (arhiva NDH i slično) kako bismo koliko-toliko saznali istinu o tom razdoblju koji jedni tumače na jedan, drugi na suprotan način.
Po mojem sudu, posve je neprihvatljivo što neki Srbi smatraju da je već zločin kad neki Hrvati preispituju priču o Jasenovcu.
Zašto Hrvati nemaju pravo obraniti svoju čast ako su žrtve laži?
Isto tako recipročno se odnosi i na Srbe.
Znakovito je što je časni Vilim Karlović, o kojem sam pisao, koji je mučen i zamalo ubijen kao vukovarski branitelj, svjedočio na sudu u korist nekih četnika, i što sam svjedoči u knjizi kako su ga dva četnika spasila od smrti i još gorih stvari prije smrti, i to pozivajući se na svoju pravoslavnu vjeru.
Dakle, to što je netko pripadao bilo kojoj vojsci, to ga ne čini zločincem, osim ako je dobijao zapovijedi protivne ženevskoj konvenciji o ratovanju i izvršavao ih, i ako je pripadao vojsci koja je imala posve jasno napisane dokumente koji su isto protivni ženevskoj konvenciji.
Eto to je prva stvar koju bi trebalo ispitati u cilju prevazilaženja neprijateljstva između Hrvata i Srba.
Nadalje, krimen ne može biti što su se Hrvati borili protiv Jugoslavije, ili što su se Srbi borili protiv NDH.
Krimen u smislu zločinstva je jedino ako se u toj borbi koristi teror i ubijaju oni koji nisu vojnici ili policajci.
Dakako da onda nije ni krimen ako napadnuta država svlada, osudi i koji put strijelja pobunjenike.
Zar su se imali pravo 'bugojanci' žaliti što ih je titina Jugoslavija strijeljala?
Ili što je NDH strijeljala svoje pobunjenike?
Tu moramo biti posve za Istinu, a ne imati jedno mjerilo za svoj narod, drugo mjerilo za drugi narod.

Posljednjih godina se je predmet konflikta između dva naroda preselio na pitanje papističke kanonizacije nadbiskupa Stepinca.
Ne znam kako u tom slučaju može SPC biti zainteresirana, osim ako je na pruzi ekumenizma pa ne želi da papisti imaju sveca kojeg oni ne žele, jer planiraju biti u zajedništvu s papistima.
Još je gora stvar ako im u ovom slučaju nije stalo do istine, nego zbog političkih razloga osporavaju kanonizaciju.
Ponavljam, pravoslavci ne bi trebali biti zainteresirani za papističke kanonizacije kad su te kanonizacije ionako nevaljane, kad onaj tko je u shizmi i herezi ne može nikog kanonizirati.
I onda moram navesti nešto što upućuje kako niti jedna niti druga strana ne slijedi Istinu, nego je zbog lažne ljubavi prema svom narodu spremna lagati i imati dvostruka mjerila.
SPC zamjera nadbiskupu Stepincu što je dao podršku NDH, i mislim da je to glavni razlog zašto se protivi kanonizaciji.
Zar nemaju Hrvati kao i svaki narod pravo na svoju državu?
Obično dobijamo odgovor, da, imaju, ali tu državu im ne smiju dati nacifašisti.
Kako to da je onda titina Jugoslavija surađivala s Naserom, Assadom (starijim) i mnogim drugima koji su ili surađivali ili bili spremni surađivati s Nijemcima samo da se iz njihovih domovina izbace kolonijalne sile (UK i Francuska)?
Znači ovi mogu surađivati s Nijemcima jer se bore za slobodu i svoju državu, a Hrvati to isto ne smiju?
Opet licemjerstvo koja nas ne vodi k Istini.
S druge strane hrvatski papisti posve jadno napadaju SPC zato što je kanonizirala vladiku N. Velimirovića jer je tobože bio antisemit (i da, pohvalno je 30-tih godina pisao o A.Hitleru, a ja sam našao stare novine u kojima su se mnogi tada pozitivno izjašnjavali o Hitleru, "Times" ga je proglasio osobom godine, ubijeni predsjednik SAD JFK također je pozitivno pisao o njemu).
Zar nisu oni svjesni da bi današnji pobjednici drugog velerata i Gospoda Isusa Hrista proglasili antisemitom, sve apostole i kršćanske oce?
I jedna i druga strana u sporu spremne su surađivati s crnim đavolom ako vide da bi u tome imali neke varljive, zemaljske i propadljive beneficije.
Zagrebački Kaptol skriva (koliko mi je poznato, a možda je i uništen) dnevnik Stepinca jer je iz njega vidljivo kako je koncem 30-tih imao simpatije prema ustaškom pokretu, kako se je sastajao s Artukovićem i prije rata.
Zašto bi to bio krimen?
Nije krimen, nego su oni na Kaptolu i te kako svjesni tko vlada svijetom, i takvima se ne žele zamjeriti, neka trpi Istina što njih briga, bitno da se gospodari svijeta slože s kanonizacijom Stepinca.

I tako dolazimo do zaključka kako ima mnogo onih koji slijede svoje egoističke 'istine', a malo njih slijedi Istinu.
Ako slijediti Istinu znači zamjeriti se našim sunarodnjacima koji se koriste s lažima radi propadljivih zemaljskih dobitaka, onda se moramo jasno odlučiti na čijoj smo strani, jer na te dvije stolice ne možemo istovremeno sjediti.

P.S.
Pročitajmo malo komentare na zadnju 'besjedu' rimskog klauna Franje o kanonizaciji Stepinca.
Na granici idiotizma je onaj u kojem se kaže kako hrvatski papisti trebaju biti vjerni 'Hristovom vikaru na Zemlji', jer Stepinac je dao život  radi vjernosti 'vikaru', pa ako 'vikar' kaže da Stepinac nije svetac, onda moraju poslušati, jer sam Stepinac bi poslušao 'svetog oca'.
Ne znam za bolji primjer kvake 22.
Ako vjeruješ da je Stepinac svetac, onda moraš vjerovati 'vikaru' koji kaže kako to Stepinac nije, pa ne smiješ niti ti više vjerovati kako Stepinac jest svetac.
Nadam se da će sve više mojih sunarodnjaka shvatiti kako je besmislena i nadasve za spasenje duše opasna hereza papizma.
E sad, ako ne žele slijediti Istinu, nego nekog klauna iz Vatikana, sami su krivi za svoju vječnu sudbinu.

I ovaj komentar je zanimljiv:
"Meni je najčudnije od svega što se svečenici bez problema u svojim propovjedima usuđuju kritizirati Svetog Petra i govoriti o njegovim slabostima ,a papu se ne usuđuju
Kao njega se mora slušati bez pogovora."

Odgovor je vrlo jednostavan, ali teško prihvatljiv na uši navikle na papističke laži.

Sv.Petar se nije nikad postavio kao 'nezabludivi Hristov vikar na Zemlji'.

Papizam je najopasnija hereza ikad izgovorena i prakticirana jer jednog palog čovjeka željnog apsolutne vlasti na Zemlji predstavlja kao onog kojeg je Gospod Hristos izabrao za svojeg zamjenika i kojeg svi moraju slušati kao Njega samog, inače završavaju u Paklu.

I na kraju možda najmorbidnija stvar.
Mnogi hrvatski papisti spremni su napraviti trgovinu, mi ćemo priznati da je Jasenovac bio logor smrti (e sad malo cjenkanja, 80, 70, 500, 700, 1.000 tisuća žrtava kako se već dogovorimo) a vi ćete nam dati zeleno svijetlo na kanonizaciju Stepinca.
Idioti, ako ste spremni pristati na takvu laž samo radi te kanonizacije, onda ste spremni zanijekati pravo našeg naroda za državom i slobodom, samo da bi vam rimski klaun proglasio za sveca Stepinca.
Jer ako su naši preci bili takvi zločinci (nitko normalan ne može pristati na takvu optužbu bez dokaza, ali među Hrvatima ima nadprosječno mnogo izdajnika koji traže strane gospodare), onda ponavljam, nismo zaslužili slobodu i državu, a onda budite sigurni da se ne će niti u toj novoj državi koja se stvara na području bivše jugovine, moći spominjati Stepinca kao što se nije moglo i za vrijeme titine jugovine koja je ne zaboravimo, imala dobre odnose s Vatikanom barem nakon razdoblja drugog vatikanskog koncila.

Logos i 'logos'

"Bio sam toliko nakrcan s Logosom da sam se počeo znojiti".
Tako je Roosh objasnio zašto se je evidentno znojio ispod pazuha dok je vodio razgovor s E.M.Jonesom.

Mnoge sam video uratke gledao na YT, ali ovaj razgovor mi se čini jednim od najznakovitijih.
O obojici sam već pisao na blogu, obojica su zanimljive osobe tako da je ovaj razgovor bio dvostruko zanimljiv.
Roosh, Amerikanac perzijsko-armenskog podrijetla napustio je vrlo rano svoju karijeru za koju se je školovao kako bi jurio za srećom uzput pišući o tome knjige.
Jedan je od onih koji su pokrenuli tzv. manosferu, autore koji s pozicija oporbe i reakcije feminizmu pišu o muškim problemima vezanim uz nemogućnost pronalaženja žene vrijedne ženidbe, a izlazak iz toga su vidjeli ili u potpunom odustajanju od zasnivanja obitelji do hedonizma i maksimalnog promiskuiteta (heteroseksualnog naravno).
Roosh je bio jedan od ovih drugih i o tom svojem osvajanju žena diljem svijeta pisao je knjige.
Petnaest godina nakon tog uzaludnog traženja sreće gdje je nema udario je u dno (po Božjoj milosti) jer je uvidio kako ne nalazi u spolnom hedonizmu ono što je mislio da će naći.
To se je moglo vidjeti već prije godinu dana u njegovim, uvijek duhovitim, video monolozima.
Mnogi od tog tragičnog 'manosfera' pokreta držali su ga zbog toga izdajicom, tim više kad je počeo sve više i više govoriti o Bogu.
S druge strane našao je nove gledatelje, poput moje malenkosti, koji su, barem svojim mislima, podržavali na putu povratka Ocu sina razmetnoga kojem se je omrznulo 'jesti sa svinjama u tuđini'.
S druge strane mikrofona bio je isto značajni rimokatolički pisac E.M.Jones.
Po godinama on može biti otac Rooshu, a tako se je nekako i odnosio prema njemu, što mu Roosh nije uopće zamjerio.
EMJ je započeo karijeru kao mladi profesor na katoličkom sveučilištu "Naše Gospe" u SAD, ali se je ubrzo našao na udaru 'gospodara' zbog svoje oporbe prema modernizmu.
Međutim nikad nije postao formalni tradicionalni katolik, uvijek i do dan danas podržavao je bilo koga tko sjedne na stolicu rimskog pape.
Isto tako brani i drugovatikanske modernističke dokumente, dok je s druge strane izdavao i izdaje publikacije koje se protive modernizmu.
Značajan je po tome što je vrlo hrabro izdao neke knjige koje pogađaju u srž židovsku borbu protiv kršćanske civilizacije, argumentirao je zašto su židovi uvijek bili pokretači i upravljači nad revolucijama, kako i zašto su pokrenuli i iskoristili seksualnu revoluciju i pornografiju kako bi uništili moral društva i tako stekli moć nad upravljanjem društva koje to više nije, nego su to mase robova seksualne i ine revolucije.
Njegova temeljna misao jest - židovi su postali 'profesionalni' revolucionari i buntovnici protiv reda zato što su ubili Gospoda Isusa Hrista koji je Logos, i samim time su postali neprijatelji do dana današnjeg Logosa. A logos znači i red, poredak, hijerarhiju sveg stvorenog.
Prilično se slažem s tom njegovom tezom pogotovo zato što sv.Pismo svjedoči u riječima Apostola kako su židovi neprijatelji čovječanstva, ili još više kad je sam Hristos rekao židovima koji su Mu radili o glavi, kako nisu djeca Abrahama, nego djeca Sotone.
I ako još niste pogledali video, onda ću vam reći kako je tu poveznica između njih dvojice, Roosh je svjestan kako je bio rob i da se tek bori za slobodu od ropstva bludnosti, EMJ argumentira kako je židovstvo koje se pobunilo protiv Reda-Boga glavni instrument preko kojeg se je uništila civlizacija u moralnom smislu preko seksualne revolucije.
Međutim, ne bih o ovome možda niti pisao naširoko, da ne smatram kako EMJ nije potpuno u pravu.
Ne samo što je dao ridikulozan savjet na kraju Rooshu da se javi prvom RKC župniku i postane papist, nego zato što ima zabludu još starih grčkih filozofa, a na koje se često poziva, kako se do Logosa (smisla) može doći razmišljanjem, dijalektikom.
To je klasična zabluda papista, zbog koje je primjerice T.Akvinski započeo svoju poznatu Summu ne s otkrivenjem, nego s naturalnom-prirodnom teologijom temeljenom na Aristotelu i Platonu.
Primjerice tako EMJ višekratno odlazi u Iran (zemlju Rooshevih predaka) kako bi  pričajući o Logosu pridobio muhamedance, ali kao što su najznačajniji muhamedanci za vrijeme srednjeg vijeka obožavali Aristotela kao i Akvinac, i nisu zbog tog navodnog istog Logosa o kojem piše Akvinac i sad EMJ, vidjeli kako je Logos sam Hristos, tako nitko ne će, bio on muhamedanac, budist, hinduist, ateist postati kršćanin ako povjeruje da postoji Logos - Red u univerzumu. 
Vjera je dar Božji, a ne napor uma da spozna smisao ili prvotni Uzrok, ili Nepokretnog Pokretača.
Jer osim što nam um može reći da postoji Bog, ništa više i korisnije od toga ne može znati o Bogu.
S druge strane EMJ je potpuno zanemario posljedice praroditeljskog grijeha koje onemogućuju Adamove potomke vidjeti istinu onakva kakva ona jest, nego svoj vidokrug posrnuli ljudski um uvijek ograničava svojim grijesima i strastima.
I sotonisti vjeruju u boga, samo oni drže da je taj bog Sotona.
I oni vjeruju u red-logos, samo kažu kako treba najprije potaknuti kaos kako bi na kraju došao red.
Masoni imaju sličnu krilaticu - iz nereda red - ordo ex chao.
Dakle, ideologija 'Logosa' koju širi EMJ ne može dovesti čovječanstvo do Gospoda Hrista, do Logosa, nego eventualno do samog Antihrista koji će obećati čovječanstvu da će donijeti mu red  tako da se ujedine sve međusobno sukobljene religije pod njegovim vodstvom.
Na koncu, nadam se da će Roosh, koji je rekao u prijašnjim emisijama da je kršten u armenskoj Crkvi kao dijete, doći do spoznaje o zabludi monofizitstva i krstiti se u Pravoslavnoj Crkvi, i da će EMJ shvatiti kako Logosa o kojem najviše govori nema među onima koji se klanjaju čovjeku kojeg drže Hristovim zamjenikom na Zemlji, pogotovo sada kad je otpala pozlata papizma.