I ne napusti nas u napasti, jer ti to znadeš činiti

Kao što pretpostavljam da znate, 'nezabludivi Kristov vikar na Zemlji' s adresom Vatikan bb, Rim, najavio je kako će Njegova Nezabludivost promijeniti, za one koji u tu nezabludivost vjeruju (jadna im majka), molitvu Očenaš.
Tako će se ista izgovarati umjesto dosadašnje 'i ne uvedi nas u napast' 'i ne ostavi nas u napasti' ili 'i ne napusti nas u napasti'.
Ovo drugo povezuje riječi 'napust' i 'napast' u našem jeziku, pa eto možda je argentinski klaun počeo razmišljati na našem jeziku u duhu pučke etimologije.
Prvo što možemo reći kako je nezamislivo da bi i jedan kršćanin došao do ideje mjenjati jedinu molitvu koja se nalazi u Sv.Pismu i koju je Gospodin Isus Krist predao apostolima, a time i  Njegovoj Crkvi.
Eventualno se može promijeniti krivi latinski ili neki drugi prijevod od izvornog grčkog, sve drugo je blasfemija.
Može se recimo raspravljati je li pravi prijevod na hrvatski jezik 'napast' ili 'iskušenje' koje se nalazi, ako se ne varam, u najstarijem crkvenoslavenskom prijevodu svete solunske braće, sv.Ćirila i sv.Metoda.
Postoji jasna razlika između glagola iskušavati i napastvovati.
Bog ne može napastvovati jer to čini čovjekoubojica od početka.
Ali Bog iskušava, ne postoji kršćanin, a kamoli svetac, kojeg Gospodin nije iskušao, a to iskušenje se najčešće događa kao kod sv.Joba, Bog dopušta Sotoni da baci ne samo materijalno zlo i nesreću na Joba, nego i da baci sumnju na samog Boga i na Njegovu pravednost.
Bog naravno zna ishod (ali to ne zna Sotona), i Job je nakon iskušenja postao svetiji nego prije, čak se navodi kako je licem gledao Boga i kako je Bog poručio Jobovim čudnim prijateljima da se mole Jobu za sebe, jer Job je postao blizak Bogu, Job se je pobožanstvenio-deificirao.
Naravno, velika bi greška i znak opasne duhovne oholosti bilo tražiti od Boga da nas iskuša, da nas prepusti napastima Sotone.
Tko bi to tražio taj bi sigurno bio nadvladan od Sotone.
Stoga nas je Gospodin Isus Krist naučio moliti Boga Oca 'i ne uvedi nas u iskušenje'.
Što onda znači blasfemična izmjena rimskog papa Frane 'i ne napusti nas u napasti'?
Ona podrazumijeva kako Bog znade napustiti one koje iskušava i predaje napastima Sotone, te zato Ga treba moliti da to ne čini.
Ispada kao da su se Bog i Sotona urotili protiv čovjeka, a čovjek treba moliti da ga ipak Bog ne napusti u napastima.
Samo antikršćanin i lažac može doći do takve ideje, jer Bog nikada ne napušta čovjeka, a najmanje u napastima, štoviše napasti se nadvladavaju s Božjom milošću i nikako drugačije. Čovjek napušta Boga, nikako obrnuto.
Drugo što vjerojatno papa Frane pokušava ovom izmjenom reći kako nas Bog ne uvodi u napast ili iskušenje, nego to radi Sotona.
Ne bi bilo nimalo iznenađujuće da je papa Frane blizak manihejstvu, krivovjerju po kojem postoje dva podjednako jaka boga, jedan dobar drugi zao.
Nu, da ne ulazimo previše u motive i konfuzno stanje uma i duha papa Frane, bolje je zastati i zapitati se koliko će ga i u ovom slijediti oni za koje je on 'slatki Krist na Zemlji'.
Većina bez sumnje, jer krivo tumačenje Evanđelja kako je Krist sazdao Crkvu na rimskim biskupima koji ne mogu zabluditi i koje treba slušati kao što se sluša Krista (jer su oni tobož Njegovi ovlašteni zamjenici) ušlo je u dubinu njihovog bića, te priznati kako su cijeli život u zabludi mogu samo oni koji imaju umijeće poniznosti. A malo je takvih.
Oni koji ovo čitaju, a vjeruju u papizam, neka shvate kako ih Bog i po ovoj blasfemičnoj izmjeni Očenaša iskušava, možda i posljednji put daje mogućnost da nadvladaju uz Njegovu milost napast Antikrista. Jer Antikrist je onaj tko će se praviti Bogom, kako nam otkriva sv.Ivan Bogoslov u Otkrivenju.
Kako se drugačije može nazvati onaj tko se je umislio da može mjenjati Gospodinovu molitvu Očenaša?
Bog vam šalje više nego jasne znakove po papa Frani (ovaj to očito radi nehotimično) kako ne postoji čovjek na kojem je sazdana Njegova Crkva, jer Krist je kamen zaglavni i kamen temeljac (Gospodin Isus Krist je božanska osoba, a ne ljudska, On ima samo ljudsku narav i volju).
Sveti Petar, ponizni apostol i vođa apostola, prvi bi odbacio laž kako je on Kristov zamjenik na Zemlji, i to nezabludiv i kojem se svi moraju klanjati i nitko ga ne smije suditi, ni u Crkvi ni u zemaljskoj državi.
Ta i u Djelima apostolskim čitamo kako je ponizno priznao da je bio u zabludi, niti je sazvao niti vodio apostolski sabor u Jeruzalemu.
Laž kako su rimski biskupi 'slatki Kristi na Zemlji' ima paklenske antikristovske korijene, uvidite to čim prije.

Kastrati

Sve do ove godine najljepša (općenito ne samo u duhovnom smislu) pjesma mi je bila "Miserere Mei" od Allegrija.
Pjesma je koliko sam informiran naručena od rimskih papa i izvodila se je samo u papinskoj sikstinskoj kapeli (što znači da u vrijeme nastanka nije ju mogao svatko slušati jer sikstinska kapela nije onda bila muzej, što je de facto sada).
Kažu kako je Mozart sa svojim roditeljima bio u posjeti te ju je kao dječak čuo i budući je imao savršeni sluh, zapisao ju je, pa se je počela izvoditi i izvan Vatikana.

Pjesma je kao što ste mogli odslušati uglazbljen Davidov pokornički psalam.
Ako je itko trebao u renesansi se kajati onda su to rimski velikaški pape iz kuća Medici i Borghia.
Možda su djelićem svoje duše imali potrebu za kajanjem, ali su i dalje nastavili po starom.
Možemo zamisliti kako rimski pape nošeni u ondašnjem ručnom bijelom papamobilu, nakon prijama nekih koji im ljube noge kao Kristovim vikarima na Zemlji, odlaze u sikstinsku kapelu odslušati prekrasno napisan i ispjevan pokornički psalam koji vapije za milosrđem Bogu.
I još jedno, pjevaju im dječaci, kao anđeli.
A možda i dječaci u svojim dvadesetim, tridesetim kojima su odrezali testise kako bi zadržali visoke dječačke glasove.
Dakle, u renesansi, poglavito na dvoru 'nezabludivog Kristovog vikara na Zemlji', započinje suluda praksa kastriranja dječaka kako bi stari bludnici uživali u njihovom na silu prekinutom razvoju.
Pedofilija nije zarazila RKC tek u 20. stoljeću.
Ima čak snimaka na starim gramafonskim pločama na kojima pjevaju posljednji kastrati kojih je očito bilo u 19.st., a možda su neki doživjeli i početak prošlog stoljeća.
Bezumno, a nadasve bogohulno je i samo pomisliti (ako se bolje promisli, a treba se) kako je Gospodin Isus Krist birao tako nedostojne ljude za svoje nezabludive zamjenike na Zemlji, radi čijeg su se umjetničkog uživanja (a možda i onog drugog) dječaci kastrirali.
Isto tako je bezumno tvrditi kako ih Gospodin nije birao, ali vi i dalje vjerujete kako su oni Kristovi vikari.
Jer kako ih možete nazivati Kristovim zamjenicima kad sami tvrdite da ih Gospodin nije birao.
To je kao da bi vam susjed, s kojim ste u sudskom sporu, birao vašeg odvjetnika, a ovdje se radi o samom Bogu kojem neraskajani grešnici koji uživaju u kastratima biraju zamjenika koji Ga predstavlja na Zemlji, dok 'naučiteljice Crkve' (Katarina Sienska) takvima poje da su oni 'slatki Krist na Zemlji'.
Ako ste spremni i dalje braniti zabludu papizma nakon svih spoznaja trenutnih i onih povijesnih činjenica, onda ste duhovni kastrat koji 'nema muda' pogledati istini u oči, zato što ste toliko oholi pa ne možete sebi, a onda i drugima, priznati kako ste bili u zabludi.
Vaša je prednost u odnosu na fizičke kastrate što vam 'muda' ne treba nitko prišiti, samo trebate koristiti 'testosteron' zdravog razuma, ono što se u šali i krivo kaže da se nalazi između ušiju. 
Origen je između ostalih heretičkih zastranjenja sam sebe kastrirao.
Nemojte ga slijediti.

Deifikacija

Biti s Bogom i u Bogu je nešto najveće što možemo sebi zaželjeti.
Ne samo da možemo, nego i trebamo.
Jer inače je naš zemaljski život besmislen, a vječnost strašna.
K tome, sami se ne možemo podići u te božanske visine, gravitacija grijeha nas čvrsto drži prikovane na Zemlji.
A ipak nam je letjeti.
Bog nam daje krila, i to svima koji to stvarno zažele (očito je bio blaženi ili sveti Augustin u krivu kad je tumačio kako stvarno Bog ne želi da se svi ljudi spase, nego samo Njegovi izabranici iz svih rasa, naroda, staleža - tu je skrenuo u krajnost radi opravdane borbe protiv pelagijanizma).
Problem je u samoj želji koja je kod većine kršćana najčešće i najviše vremena mlaka, a nekad niti to kad smo u groznicama grijeha, kad ne samo da ne letimo u želji, nego tonemo u podzemlje.
Čistimo se dakle od svih zemaljština i tereta koji nam ne daju letjeti u visine.
Vrlo je važno da prepoznamo među nama one koji su sveti, koji stvarno već lete, koji su se pobožanstvenili.
Njih nam Bog daje kao aero mehaničare koji nam po Božjem nadahnuću popravljaju ili stavljaju božanska krila kako bismo bili kao i oni.
I naš anđeo čuvar tome služi.
I sva vojska anđela i svetaca koji su na Nebu, i naša Panagia, Presveta Bogorodica Marija.
Ta Gospodin nam je rekao kakva je velika radost na Nebu kad se obratimo, učvrstimo u vjeri i u borbi protiv grijeha.
Kako pak otkriti te aero mehaničare govori nam slijedeće video predavanje Konstantina Zalalasa.

Nadalje, ovdje se govori o pravoslavnoj duhovnosti, a na slici možete vidjeti ćelije svetogorskih monaha kao i poznate tamošnje starce.

I na koncu povodom Vukovarske tragedije i obljetnice, vrlo zanimljiv svjedok tih događanja Vilim Karlović svjedoči o svojem putu prema deifikaciji.

Dva kamenčića

Radi se o dva videa koja sam odgledao nedavno i koja kažu mnogo i u onome što ne kažu.
Nekima će izgledati kao dva kamečića u cipeli, a ja ih stavljam kao dva kamenčića mozaika opisa lažne Crkve i one prave.
Prvi je razgovor M.Juriča s 'arhiepiskopom' Aleksandrom HPC.
Stavio sam navodnike zato što mu je tu titulu dala Europska PC sa sjedištem u Parizu. 
Eto, nije samo poznata masonska loža "Veliki Orijent" iz Pariza, ima i drugih.
Drugi video je još duže izlaganje, na ovom blogu poznatog, Jaya Dyera koji je s tim uratkom stavio pod lupu carigradskog patrijarha Bartolomeja, njegovu povezanost s judeo-masonerijom (čitaj s onima koji vladaju sa SAD i općenito zapadom) kao i povezanost struktura američkog pravoslavlja s istima.
Međutim, odmah ću dodati kako se s mnogim stavovima iznesenim u tim videima slažem, ne zato što mi se sviđaju, nego zato što vjerujem da su istiniti.
Problem je u onom što nije izrečeno u tim videima.
Tako o.Aleksandar iznosi povijesne činjenice (vjerujem da iznosi istinu) o stanju i povijesti pravoslavlja na Balkanu, s posebnim osvrtom na našu domovinu, Bugarsku (Makedoniju) i Srbiju.
Velika većina Hrvata, ali i Srba, tu povijest ne zna, ili ako zna, onda 'mudro' šuti ili ju ignorira ili govori suprotno jer je takva povijest brižljivo stavljena pod tepih u protekla dva stoljeća.
Primjerice malo ljudi kod nas, ali i u Srbiji, zna da je nakon Berlinskog kongresa koncem 19.st. Srbija samo formalno priznata kao samostalna država, dok ju odredbe istih dokumenata definiraju kao protektorat Austrijskog carstva.
Sudbonosna promjena se je dogodila regicidom Obrenovića 1903., ali je tada umjesto vazalstva prema Beču, novi dominion bio London i s njime povezane masonske lože (čime će se inicirati prvi svjetski velerat koji je Velikoj Britaniji trebao da se slomi prosperitetna Njemačka i Austro-Ugarska koji su im postali prijetnja za svjetsku dominaciju, slično je bilo i s Rusijom protiv koje su ranije ratovali u krimskom ratu).
Najveći problem kojeg ističe o.Aleksandar je zaluđenost hrvatske elite u drugoj polovini 19.st. i u 20. (nažalost i u 21) s idejom jugoslavenstva zbog koje su bili spremni prihvatiti velikosrpsku ideju kako su svi pravoslavci na zapadnom Balkanu (to su pokušali i u Makedoniji) Srbi, što je samo korak do malo apetitnije imperijalističke politike kako su svi štokavci Srbi.
Hrvati, koji su s Bugarima, najstariji državotvorni slavenski narod na Balkanu, su tako bili spremni odreći se svojeg identiteta i povijesti u cilju stvaranja novog jugoslavenskog naroda, dok su velikosrbi ideju jugoslavenstva koja je došla do njih iz Hrvatske vidjeli kao priliku da se stvori Velika Srbija na zapadu, kad to nisu potpuno uspjeli u balkanskim ratovima na istoku i jugu.
Izlaganje o.Aleksandra bilo ja zanimljivo, međutim sugovornik ga nije pitao niti on nije odgovorio na najvažnije pitanje - kakve veze ima Europska Pravoslavna Crkva sa sjedištem u Parizu s Kristovom Crkvom?
Pa kad bi i RH, koja je i dalje talac jugoslavenske zablude i u vazalnom odnosu prema Srbiji, priznala HPC, to ne bi niti za nokat približilo nepostojeću HPC pravoj Kristovoj Crkvi, jer autonomiju ili autokefalnost HPC ne može dati neka samozvana EPC sa sjedištem u Parizu. 
K tome, ne može se mahati s rezultatima popisa stanovništva RH kao dokazom kako HPC ima na tisuće vjernika.
Njih treba de facto biti, i oni bi, po mojem osobnom sudu, trebali (ako to imaju za cilj) potpisati peticiju Crkvi za dobijanje autonomije i/ili autokefalnosti, a ne to tražiti od RH.
Argument je brojnost vjernika, pravih vjernika, nikako onih koji to nisu nego zbog političkih (etnofiletističkih) razloga žele potpisati peticiju.
RH bi mogla, kao što je to učinila NDH, zabraniti djelovanje mjesne Crkve koja je predviđena za drugu državu, u ovom slučaju za Srbiju jer je ista rob etnofiletizma te služi velikosrpskim imperijalističkim ciljevima.
Pravim pravoslavnim vjernicima to ne bi smjelo smetati, osim ako i oni nisu 'srpske pravoslavne vjere' umjesto da vjeruju u Krista i Njegovu Crkvu.
Etnofiletizam treba zbaciti iz Crkve, državljani Srbije hrvatskog podrijetla ne bi smjeli imati nikakve nelagodnosti ili odbojnosti što idu na sv.Liturgiju u SPC, mjesnu Crkvu predviđenu za državu Srbiju, ali isto tako u RH ne bi trebali niti pravoslavci srpskog podrijetla s HPC (kad bi ista postojala).
Pitanje svih pitanja je - gdje se nalazi istinska Kristova Crkva kojoj treba uputiti peticiju za priznanje HPC?
Jay Dyer odgovara u svojem videu kako Kristova Crkva nije kod carigradskog patrijahata, jer je tamošnji patrijarh Bartolomej pijun u rukama globalista, to jest stvaratelja novog svjetskog poretka.
Pravoslavci u SAD su najvećma pod jurisdikcijom carigradskog patrijahata, 'pod Grcima' kako on kaže.
Ali je bjelodano, što on i dokazuje, kako su judeomasoni već stoljeće, a možda i duže, infiltrirali se najprije u protestantske sekte, zatim u RKC i na kraju i u pravoslavlje.
Ne može netko pripadati Kristu i Mamonu, ne može nedjeljom biti na sv.Liturgiji, a nakon toga zalagati se za 'prava' sodomita, za pravo na abortus, za ređenje žena i da ne nabrajam dalje ciljeve i metode stvaranja antikristovske svjetske države.
Ne može netko pripadati Kristu, a da je njegova mjesna Crkva ili njegov patrijahat član Svjetskog sabora religija, ili da njegov episkop moli zajedno s hereticima i shizmaticima, primjerice da je nazočio antikristovskom skupu svjetskih religija koje je RKC organizirala u Asiziju (kao što sam pisao na blogu prvi takav skup je bio u Chicagu koncem 19.st i na istom su bili i neki rimokatolici, i nažalost i neki pravoslavci koji su s tim činom prestali to biti). 
Zamjerka koju imam prema Jay Dyeru je što on istu i pravednu oštricu kritike ne usmjerava prema RPC koja je zajedno s carigradskim patrijahatom, ali i sa SPC i gotovo svim 'nacionalnim' Crkvama prihvatila ekumenizam i modernizam u većoj ili manjoj mjeri.
On praktično sve nade, kao i mnogi u svijetu, vidi i polaže u Rusiju i u tamošnji patrijahat iako je isti napravio truli kompromis između kršćanstva i komunizma (patrijarh Ćiril se je nedavno sastao s papom Franjom, dok Dyer isto zamjera Bartolomeju, prvog eskulpira), nije osudio izdajnike koji su priznali i dali se u službu komunističke sovjetske države.
Postoje tekstovi na internetu koji uvelike kompromitiraju trenutnog moskovskog patrijarha Ćirila kao suradnika komunističke tajne službe.
Ako je carigradski patrijarh izgubio stolicu jer ima dokaza kako radi u interesu zapadnih tajnih službi i oligarhije, onda je i moskovski izgubio stolicu ako je to učinio s komunističkim.
Štoviše Jay Dyera argumentira s pravom kako su američki i svjetski milijarderi (puno prije Soroša) utemeljili fondacije preko kojih su izmjenili školstvo u SAD tako da isto indoktrinira mladež u smjeru globalizma i ljevičarstva, i još iznosi kako su isti financirali marksiste (a neki drugi su financirali komunističku boljševičku revoluciju, uvijek se radi o bankarima).
Na kraju preko različitih putića dolazi se i od Bartolomeja i od Ćirila do istih 'gospodara svijeta'.
Rimokatolici koji prate ovaj blog neka vide kako jedan putić isto vodi od rimskih patrijarha do istih naredbodavaca.
S pravom će na koncu čitatelj zapitati ili primjetiti kako nisam niti ja odgovorio na pitanje gdje je prava Kristova Crkva, gdje je i tko je recimo moj episkop.
O tome drugi put.