Žalost će se vaša okrenuti u radost

Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.(Iv 16:20)

Svaku korizmu moramo se čistiti jer nas ovaj svijet i naša slabost onečisti.
Nije dobro pak ako svake godine istu prljavštinu i u istoj količini skidamo.
Jer to znači da ništa ne napredujemo.
Iskoristimo vrijeme milosti makar samo ovaj posljednji dan korizme da se to promijeni na bolje.
Umrimo grijehu kako je Isus radi nas umro na križu.
Gospodin je imao veliku utjehu na križu kad se je desni razbojnik obratio.
Imao je još i veću kad je vidio otajstveno sve ljude koji će se po Njegovoj milosti obratiti.
Zar ne bismo željeli da smo i mi u toj Njegovoj slici i utjehi?
Još malo i slavit ćemo Uskrs.
Još malo umrijet ćemo i u onaj Dan uskrsnuti.
Ako Ga slijedimo u Muci i u smrti, uskrsnuti ćemo na slavu kao i On.
Ne bojmo se muke niti umiranja, jer On je to sve prošao i prolazi je s nama u neraskidivoj ljubavi. 
Nismo sami, On je s nama u našim nevoljama.
Zato je sv.Pavao uskliknuo - ta tko će nas odijeliti od te ljubavi, niti smrt, niti mač, niti pogibao.
Očistimo se dakle i navijestimo rat do potpune pobijede grijehu, svijetu i svim demonima. 
I On će nam dati i pobjedu po svojoj milosti i vijenac slave. 
Tako će se naša žalost okrenuti u uskrsnu radost.

Sretan vam i radostan Uskrs!

Pojačanje jehovih svjedoka

Otprilike svakih mjesec dana u mojem malom selu dođe mi suseljanin Jure, lokalni jehovi svjedok.
Inače ako niste znali, jehovi svjedoci imaju određeno vrijeme koje moraju mjesečno odraditi u misionarenju.
Tako Jure dođe kod mene, em sam mu blizu pa ne mora imati većih putnih troškova, em popijemo čašu vina, em mu teče satnica misionarenja.
Pri tome slijedi uobičajena procedura, on uzme svoju iskrivljenu Bibliju, ja svoju, i onda me on pokušava uvjeriti kako Isus Krist nije Bog nego je arkanđeo Mihael i ostale budalaštine jehovih svjedoka.
Jednu ću ipak sad napomenuti kako bih otkrio o čemu se u naslovu radi.
Jehovi svjedoci vjeruju kako će na kraju vremena zli ljudi, to jest oni koji nisu jehovi svjedoci, biti uništeni.
Druga smrt o kojoj govori sv.Pismo i u kojoj će biti vječni škrgut zubiju u paklu ognjenom, za njih je uništenje zlih duša.
Kako mogu škrgutati oni kojih više nema, Jure nema odgovor.
Kad mu se to kaže, onda on odgovara kako mi kršćani imamo jako loše mišljenje o Bogu, jer Bog je dobar i On ne može vječno kažnjavati nikoga.
Ne koristi mu niti potegnuti pitanje pravde u smislu da su mnogi zločinci uživali u dobrom i lagodnom životu i nikad nisu dobili kaznu za svoja zla djela, te da se po tome isplati biti zločinac jer nema na kraju pravedne kazne.
Ne treba se čuditi šupljoj logici jehovih svjedoka, jer Jure isto kaže kako Bog nije znao što će se dogoditi kad je stvarao svijet, nije znao da će se trećina anđela pobuniti, zatim Adam i s njim njegovi potomci.
Posve je jasno kako treba pisati s malim slovom boga u kojeg oni vjeruju.

Međutim, izgleda da su jehovi svjedoci dobili , za neke neočekivano, pojačanje iz Vatikana.
Juri to ne će koristiti jer zna kako papa Frana držim heretikom.
Ako niste kliknuli na poveznicu, onda kratko objašnjenje.
Nova nada jehovih svjedoka koji se zove papa Frane, u razgovoru s bliskim talijanskim ateističkim novinarem Eugenom Scalfarijem, i na njegovo oduševljenje, rekao je ono isto što meni kaže Jure svaki mjesec, duše koje se ne pokaju zbog svojih grijeha na kraju bivaju uništene, kao da ih nije nikad ni bilo.
Dosad je Scalfaro dobio uvjeravanje svog prijatelja Frana kako će ići u Raj iako je ateist te ne vjeruju ni u Boga ni u Raj zato što je dobar ateist, sad mu je Frane rekao neka se ni ne brine ako je zločesti ateist.

Slijedeći put kad mi dođe Jure pitat ću ga oko te njihove satnice.
Da li jehovmetar jednako teče Juri u mom malom selu dok je kod mene, i papa Frani dok je u Rimu pred Scalfarom i kad se mudre riječi papa Frana prenose u medijima diljem kruga Zemaljskog?
Kako god bilo, s Jurem radije popijem čašu vina, a ovog drugog ne bih pustio preko praga.


P.S.
Evo tipičnog komentara papista kojeg možete pročitati na onoj poveznici:

"Oh stop. It isn't going to change anything. *If* the pope really said it then he was merely stating his private opinion which does not and could not bind any catholic. The pope can't change dogma even if he wanted to. It would be very unfortunate for the pope if he really does believe it because he would then be in heresy, but it would have no effect on the Church itself."

Kao što sam puno puta napisao, papisti su spremni prihvatiti glavom i bradom Antikrista za nezabludivog Kristovog vikara na Zemlji uz uvjet da on bogohuli koliko god ga je volja, samo ne smije prije toga reć - pažnja, pažnja, ovo sad govorim ex cathedra.

P.S.S.
Evo i moji nekadašnji sedevakantisti komentiraju najnovije pojačanje jehovih svjedoka. Nadam se da će i oni shvatiti kako su u istoj zamci budući vjeruju kako nema nikog od živih ljudi tko može suditi i osuditi 'nezabludivog Kristovog vikara na Zemlji', te da oni drže papa Franu pravim papom, isto bi razmišljali kao i gore navedeni komentator.
A logika sedevakantista je trivijalna i besmislena (bila je i moja) - papa je nezabludiv dok ne postane zabludiv.
Čemu ga onda uopće definirati nezabludivim?
Umjesto tog krivog razmišljanja preporučam im da dobro prouče povijest Crkve prvog tisućljeća.

Kako otpornici stalno propitkuju ili me optužuju da izmišljam povijesne činjenice o papinstvu, onda dajem poveznicu na tekst iz 2016. u kojem je naveden u priloženom videu podatak iz knjige "A History of the Councils of the Church" autora Karl Joseph von Hefele koja je u 4 toma i napisana u 19.st i koju možete skinuti s archive.org i u kojoj stoji kako je sveti rimski car Justinijan skinuo najprije papu Silverija sa stolice, nakon toga papu Vigilija zbog hereze.
Toliko o tome da je rimski papa nezabludiv te da nitko nema prava suditi ga i maknuti sa stolice.
Također postavlja se pitanje da li sam izmislio priču o velikim bronzanim vratima bazilike sv.Petra u Rimu s obiljem prikazanih poganskih bogova i mitova.
Volio bih da otpornici prije nego što pogledaju video kažu - ako je to istina, onda više ne ćemo biti papisti.
Ali nažalost kod mnogih od njih je to previše očekivati, jer ne vjeruju u Gospodina Isusa Krista i Njegovu Crkvu, nego u papizam.
Video više nije na youtube, ali ovdje je poveznica do koje možete doći i sami na http://www.johnthebaptist.us/jbw_english/ i dalje tražite video pod imenom "Desecration of Saint Peter's Basilica". 
Ovdje je i poveznica na knjigu RJMI o istom.

I da se vratimo na našeg novog jehovog svjedoka.
On je još i prošle godine brižljivo skupljao satnice misionarenja negirajući postojanje Pakla.
Evo video zabrinutog papiste iz siječnja ove godine koji iznosi detalje:

Čak su zabrinuti i oni koji su otpali od papizma pred pet stoljeća:

 

Ovog gornjeg videa više nema na youtube (vatikanska kurija javlja kako nema veze s nestankom tog videa), pa evo jednog od otpornika u komentaru:

 

Zapamtite, katastrofalno je stanje, korak smo do provalije, ali ne napuštajmo papizam i smjelo kročimo naprijed.

 

Živčani plin izazvao međunarodnu živčanost

Evo danas vođe ove naše vazalne države se našli kako bi se dogovorili koje će kazne nametnuti Rusiji.
Rusima se gaće tresu od pogleda na ovu opasnu trojicu i ogromnu moć koja iza njih stoji:

Odložili su sablje i revolvere, ova u sredini se naoružala tipičnim glupavim osmijehom, kako bi zavarali Ruse da su bezopasni te da im se ništa ne će dogoditi.
Međutim onaj lijevo ipak nije uspio sakriti svoje bačvaste noge koje su rezultat silnih juriša na konju Šarcu.
Ovaj pak desno koliko god se to trudio sakriti, pokazuje tipičnu pozu revolveraša dok govori - potegni prvi.
Liepa plavojka se sprema, uz već napomenuti osmijeh, na misiju dostojnu novozavjetne Judite, naime ona je pozvala ruskog predsjednika Putina u posjet kao što je Judita pozvala Holoferna.

I tako će beznačajni, ostarjeli dvostruki špijun Škripalo biti osvećen preko hrvatskih osvetnika.

Mene pak brine jedna druga stvar.
Svi govore kako je isti špijun napadnut s nekim nervnim plinom kojeg samo Rusi znaju učiniti.
Zar se kod nas ne kaže živčani sustav, a ne nervni sustav, živci a ne nervi?
Zašto bi se onda taj plin nazivao nervnim, umjesto živčanim?
Pa zato što napada nervni sustav.
Oops, napada živčani sustav.
Ali napada na daljinu i širom kruga Zemaljskog.
Jer eto osim što je taj trojac s fotografije za anale očigledno postao žrtvom živčanog plina, objavljena je vijest kako još jedan klaun s druge strane oceana ima sličnih problema.

I ne će samo hrvatska država imati živčanih problema, nego i SAD.
Izgleda kako se radi o nekoj kombinaciji živčano-biološkog plina, jer živčanost se širi poput epidemije.
Dobro je što još nije počela turistička sezona bez koje bi Hrvati bili gladni, a ne samo živčani, jer ova živčana bura će se smiriti prije nego što počne turistička žetva, zar ne?
Kao da je to uopće bitno.
Pokažimo kako možemo živjeti bez turista i dok bude iznad naših glava vatromet raketa.
Sve ćemo preživjeti, zato što smo rodno svjesni, a narodno nesvjesni.
O Bogu, pravdi i naravnom moralu tko se više zamara.

P.S. Zaboravio sam napisati kako je gornju fotografiju snimio britanski veleposlanik u RH.
Moram to napomenuti kako ne bih bio tužen zbog autorskih prava. 

P.S.S. Evo najnovije vijesti, veleposlanik Gordog Albiona tvrdi kako nije fotografirao znamenitu fotografiju, nego se je samo nalazio u susjednoj prostoriji. Znate ono kad dođete na Markov trg ili na Pantovčak pa vas pritisne velika ili mala nužda, gdje ćete onda nego tamo gdje je najbliže i gdje se to radi kolektivno.

Zabludjeli i naivni Hrvat vs avantgardna SPC u RH

Skačući Patak nazvao me je - zabludjelim i naivnim Hrvatom.
Ne znam na što se odnosi moja zabluda - vjerojatno zato što sam napustio papizam.
Naivnost se očigledno odnosi na moju prepisku s anonimcem na njegovom blogu pod temom odnosa SPC prema IK (valjda znate što znače te kratice).
Kako isti redovito prenosi svježe vijesti iz SPC, evidentno je povezan s tom Crkvom.
Inače se njegovo ime ne može saznati na blogu koji izgleda kao neformalni blog SPC u RH namjenjen Hrvatima koji su zainteresirani za pravoslavlje, ali s ciljem da ih pripremi na to kako je normalno da SPC ima herezu etnofiletizma.
Autor se je na ovom blogu javljao s komentarima pod imenom "Pravoslavlje Hrvatska". 
Zanimljivo je da papističko-novoredni portal "Bitno.hr" prenosi članak s tog bloga i navodi ime Miodrag Vojvodić, pa ne znam je li to autor članka ili onaj tko je članak prebacio na Bitno.hr.
Također je zanimljivo kako Bitno.hr bez ograde pohvaljuje članak anonimnog 'miodraga' iako ovaj poziva pravoslavce da se ne uključuju niti da daju podršku prosvjedima protiv IK.
Što ustvari nije iznenađujuće jer su papisti dobili nalog iz Vatikana da 'ekumeniziraju' sa SPC skoro pod svaku cijenu.

Nu idemo u srž stvari.
Htio sam vjerovati kako nije SPC u RH, ustvari ispostava SPC iz Srbije za RH, zaražena s krivovjerjem etnofiletizma to jest nacionalizma koji je važniji od Gospodina Isusa Krista.
Ako je to naivnost, onda jesam naivan.
Kao onaj tko vjeruje u Crkvu koja je kao cjelina nezabludiva, ali u kojoj mjesne Crkve mogu zabludjeti, htio sam da ta mjesna Crkva bude pravovjerna, da kao Hrvat pravoslavac mogu u istoj naći braću kršćane kojima nije srpstvo preče od pravoslavlja.
I ako čitate taj blog vidjet ćete da su većina tekstova pravovjerni i to napisani hrvatskim književnim jezikom kakvog dobro govori primjerice M.Pupovac.
Tako sam čitajući tekst anonimca ili možda Miodraga Vojvodića, bio radostan što eto i jedan pravoslavac, za kojeg sam bio prilično siguran da nije Hrvat (jer je na ovom blogu se trudio dokazati kako su žumberački uskoci-grkokatolici ustvari Srbi) osuđuje sotonističku IK.
Međutim sad kad isti tekst ponovno čitam, vidim da je njegova argumentacija ispravna, ali je nepotrebno i uskugrudno okrenuta samo prema pravoslavnima u RH, koji su po svoj prilici, a to ću poslije objasniti, u nažalost nemalom broju srpski nacionalisti šovinističkog tipa.
Dakle on najprije kaže kako se rodna ideologija protivi nauku Crkve.
Sve u redu, ali to bi trebali znati svi kršćani bez da im netko to napiše.
Onda kaže kako po tom dokumentu IK mogu pravoslavnim roditeljima oduzeti djecu ako ih ne odgajaju po toj sotonističkoj ideologiji.
Jel to znači kako to nije problem ako djecu oduzmu roditeljima koji su rimokatolici, muhamedanci, ateisti?
Naravno, ne će on to reći, ali sve gleda samo iz perspektive 'pravoslavlja' ustvari srpskog nacionalizma.
Jesam li ga ovime optužio bez dokaza jer on to nigdje nije eksplicitno napisao?
Nisam, jer dokazi su ispod teksta u mojoj prepisci i koju je uočio gore spomenuti "Skačući Patak".
Mene je odmah zasmetalo što je tekst s kojim sam se slagao, zaključio s upozorenjem kako se pravoslavni ne smiju nipošto udružiti s drugim građanima RH koji prosvjeduju na bilo koji način protiv sotonističke ideologije koja se nalazi u IK, zato što među njima ima i onih koji podržavaju HPC.
Kad sam ga pitao koji su to, onda mi je odgovorio da je to portal "narod.hr" iza kojeg stoji udruga "U ime obitelji" koja je najviše angažirana u RH protiv evidentnog i krajnje opasnog napada na kršćanstvo i na naravni moral.
Odakle mu ti podaci?
Ima li on nekakvu obaviještajnu službu na raspolaganju koja ima podatke sa 'tajnih' zasjedanja te udruge, jer ta udruga se nije, što ja znam, nikad javno izjasnila ni za HPC niti protiv SPC?
Tako da je na kraju poruka 'pravoslavcima' u RH, rodna ideologija je antikršćanska, ali nemojte se protiv nje izjašnjavati niti se priključiti prosvjedima jer onda radite protiv srpstva.
Tu poruku bi bez ikakve sumnje potpisao Milorad Pupovac, bivši(?) komunist, ateist koji se je nametnuo pravoslavcima u RH kao politički vođa i koji bez ikakve ograde promiče liberalizam i ovu rodnu sotonističku ideologiju.
Naravno da mi je to odmah palo u oči, te sam svoju dobronamjernost i dalje zadržao, ali vidjevši o čemu se radi, skrenuo sam raspravu na sramotni događaj na posljednjem referendumu kojeg je upravo potakla UIO i koji je hvala Bogu prošao, kad su se srpski pravoslavci u selima oko Vukovara listom izjasnili za sotonističku politiku legalizacije sodomitskih 'brakova'.
Dobio sam ljupki i miodragi odgovor - treba razumijeti te pravoslavce, oni su se s pravom bojali da će slijedeća manjina za ukidanje, nakon što se ukinu sodomiti, biti oni. Rekao mi je da se trebam staviti u njihovu kožu pa ih onda ne bih osuđivao.
Koja laž dostojna onih rečenica Dobrice Ćosića o velikoj nadarenosti Srba da lažu drugih, ali i sami sebe.
Nitko nikad nije ni u službenoj ni u oporbenoj politici RH tražio niti ukidanje srpske manjine, ali niti zabranu sodomizma, iako ako smo kršćani trebali bi kao Rusija zabraniti svaku javnu manifestaciju tog, Bogu odvratnog grijeha.
I postavlja se pitanje, kako mogu ruski pravoslavci biti protiv rodne ideologije i to kudikamo jasnije i otvorenije nego papistički kler, tako i Grci i mnogi drugi pravoslavni narodi, ali to srpski pravoslavci u RH ne će i ne žele?
Tko ih onda vodi, Gospodin Isus Krist, ili Pupovac kojeg potpomaže taj blog tako da zamućuje vodu pravoslavlja sa sotonizmom liberalizma i ostalih perverzija?
Odkad su srpski pravoslavci postali avantgardni pa se ne protive neprijateljima Kristovim jer se boje ne bi li tako nešto izgubilo njihovo srpstvo?
Dovoljno je pogledati posljednji broj hrvatske sramote, ne samo srpske, časopisa kojeg financira hrvatska država i koji se zove "Novosti" u kojima se prikazuju kao brod luđaka oni Hrvati koji se protive rodnoj ideologiji.
Tome je naravno dodan nadbiskup Bozanić ne radi njegove osobe, nego radi svoje pozicije ne bi li se tako pobudila stara averzija prema RKC ne radi pravoslavlja, nego radi srpstva, iako je isti prva javna osoba iz RH koja je službeno otišla u Srbiju nakon rata i posjetila grobove srpskih kraljeva koji nisu krili pretenzije prema Hrvatskoj.

Kako sam bio prekjučer na simpoziju HPC u novinarskom domu u Zagrebu, tako sam kupio knjigu arhiepiskopa Aleksandra o povijesti HPC.
Dakako neizbježno se u toj knjižici nalaze i podaci o SPC.
I onda sve postaje jasnije.
SPC je u 19.st. prožeta krivovjerjem etnofiletizma, o čemu baš govori onaj srpski portal na poveznici.
Možda griješim, ali mislim da je carigradski patrijarh pogriješio u 19.st. kad je mitropolijama davao nacionalno-državna imena (tako je i nastao SPC), kao i da su pogriješile one autokefalne Crkve koje su promijenile ime koje se je dotad nazivalo po gradu u kojem je sjedište patrijarha ili mitropolita (primjerice RPC).
Iako se je osudio kao hereza etnofiletizam, imena su ostala i tako je na našem području SPC uz suradnju vlasti Austro-Ugarske monarhije, provodila srbizaciju svih pravoslavnih koji su bili u Trojedinoj kraljevini.
Ne kažem da među pravoslavnima nije bilo onih koji su se i prije osjećali Srbima, ali mislim da su bili manjina, i u svakom slučaju znamo da su gotovo svi pravoslavci koji nisu niti bili slavenskog podrijetla, na kraju tog procesa osjećali se Srbima.
Proces srbizacije je intezivnije započeo nakon Berlinskog kongresa 1878. kad je Otomansko carstvo bilo jako oslabljeno, a Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, priznate su Srbija, Crna Gora i Rumunjska.
Ono što navodi arhiepiskop Aleksandar u knjižici je za mene novost, ali se sasvim uklapa u naredne događaje, je činjenica kako je Austro-Ugarska imala protektorat nad Srbijom, primjerice Austro-Ugarska vojska mogla je proći kroz teritorij nove države Srbije.
Znamo također kako u to vrijeme Njemačka i Austro-Ugarska planiraju izgradnju željeznice Berlin-Bagdad čime bi se uvelike smanjila ovisnost o morskom prometu prema Aziji kojeg je uvijek u slučaju rata mogla prekinuti tada najmoćnija britanska mornarica.
Dakle, da bi dobili naklonost Srbije, Austro-Ugarska je bila spremna dati beneficije Srbiji prema njezinom širenju na zapad u sklopu Načertanija.
Nije Austro-Ugarska htjela dati svoj teritorij Srbiji, nego je htjela Srbiju imati pod kontrolom tako da dozvoli srpske interese u BiH i Trojedinoj kraljevini.
Naivno je dakle tumačenje kako je to bio samo interes mađarona poput hrvatskog bana Hedervarya, jer Beč dozvoljava stvaranje JAZU, širenje jugoslavenstva i srpstva i to se ne može nikako racionalno protumačiti nego htijenjem da Srbija ostane pod njihovom dominacijom i utjecajem.
Najviše je Berlinskim kongresom izgubila Rusija koja je uspješno ratovala s Turskom nakon čega je potpisan San-Stefanski mir po kojem je na Balkanu trebala biti stvorena Velika Bugarska pod ruskim utjecajem.
Taj mir je poništen gore navedenim Berlinskim.
Izgledalo je kako je Austro-Ugarska najveći dobitnik.
Međutim, nakon svega vidi se kako je gordi Albion ovdje odigrao maestralno, jer je prvenstveno uspio spriječiti Rusiju da dođe na toplo more i poništi rezultate posljednjeg rusko-turskog rata (mnogi ne znaju kako su Engleska i Francuska tada ratovale zajedno s Turskom protiv Rusije kako ova ne bi došla do Bospora), a s druge strane tu je stavio Austro-Ugarsku koja je živjela na lovorikama kako je dobila Bosnu i Hercegovinu, k tome je Srbija pod njezinim utjecajem, staviti u neprijateljski odnos prema Rusiji.
Tako je ostavio svoja dva neprijatelja, Austro-Ugarsku i Rusiju, u situaciju da se glođu i pripremaju za slijedeći rat.
K tome su 1903. u organizaciji masonske Crne ruke organizirali državni prevrat u Srbiji u kojem su svirepo ubijeni kralj Obrenović, kraljica kao i neki ministri, a na vlast je došao njima okrenuti Karađorđević.
Vratimo se na naše područje.
Svjevremeno sam gledao na net-u izvorne dokumente popisa stanovništa u Istri koja je tada bila pod Austrijom (Bečom, a ne Budimpeštom).
Stanovištvo se je kategoriziralo i po pitanju materinjeg jezika.
Iznenadilo me je što tamo nije stajalo hrvatski jezik (ustvari čakavski dijalekt), nego srpskohrvatski jezik.
Ne znam da li SPC smatra da su i tamo Srbi od vjekova, ali to je samo znak kako je Austrija tada vodila projugoslavensko-srpsku politiku i to se nikako ne može objasniti nego da su mislili na taj način imati u Srbiji lojalnost i da će 'srbohrvati' u Austro-Ugarskoj monarhiji također biti lojalni Beču.
Posve je neutemeljeno tvrditi kako je Beč tada radio na tome da se sruši vlastita monarhija te da nastane Jugoslavija. Nemoguće je zamisliti da bi takvi idioti bili u Beču. Uhvatili su ih Englezi u stupicu (ali i Ruse jer im nije uspjela Velika Bugarska, a Srbija se je samo deklarativno okretala Rusiji, dok je ustvari provodila englesku politiku na Balkanu), ali idioti nisu bili, nego su imali krivu računicu nadajući se kako će im Srbi ostati lojalni.
Mađaroni poput bana Hedervarya koji su htjeli razbiti jedinstvo Hrvata katolika i pravoslavaca koje se je pokazalo u Rakovičkoj buni, te su stoga poticali srbizaciju pravoslavaca, na kraju su izgubili južnu Ugarsku (Vojvodinu) nakon prvog velerata.
Ipak pred prvi velerat i Austriji je jasno kako ima s druge strane Drine neprijatelja, tako je u Zagrebu održan Veleizdajnički proces 1909. jer je bilo jasno kako postoji urota za rušenje Austro-Ugarske monarhije.
I u Lici je bilo suđenje jer su se neki pravoslavci već oružano organizirali za rat to jest za priključenje Srbiji 
Ubojstvo prijestolonasljednika Ferdinanda 1914. u Sarajevu više nije bilo iznenađenje, ali je izazvalo dotad neviđeni pokolj ljudi u svijetu. 

Naivni hrvatski papisti pogotovo viši kler je na poticaj Rima vjerovao kako će se rušenjem Austro-Ugarske i stvaranjem Jugoslavije stvoriti novi narod jugoslavena koji će svi biti katolici, jer će i srpski pravoslavci (vjerojatno i bugarski) vidjeti kako su oni teološki superiorniji pravoslavlju.
Naravno da od toga nije ništa bilo, nego su tisuće katolika postale srpskim pravoslavcima jer je Jugoslavija pod srpskim kraljem protežirala SPC.
Kao pravoslavac nemam ništa protiv kad bi to bilo pravo pravoslavlje, a ne srpski nacionalizam omotan pravoslavljem.

Ne ću posebno opisivati teror Jugoslavije prema Hrvatima, ali i Albancima i Bugarima u Makedoniji, koji su se borili za svoje narodno oslobođenje i samoodređenje.
Pokolj hrvatskih zastupnika u jugoslavenskom parlamentu te šestosiječanjska diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, bio je više nego jasan signal kako se normalnim političkim sredstvima ne može postići nacionalna sloboda nesrpskih naroda u umjetnoj versajsko-masonskoj tvorevini.

Nakon osvetničkog atentata na jugoslavenskog kralja u Marseju 1934. kojeg nije ubio Hrvat, nego Bugar Vladimir Černozemski (suradnja HUP i VMRO, ali moguće je kako su tu bili i interesi Njemačke da se ubije francuski ministar vanjskih poslova koji je sklapao antinjemačke saveze s mnogim državama), Jugoslavenski (srpski) dvor pokušava dati koncesije Hrvatima u vidu Banovine Hrvatske kako se ne bi dogodilo ono što se je dogodilo 1941.
Hrvati su odbacili zabludu jugoslavenstva pod vodstvom Srbije te se jugoslavenska vojska, koja je bila tada suvremeno naoružana i imala velik broj vojnika na papiru, jednostavno raspala i u roku nekoliko dana predala.

Ne znamo što bi se dogodilo da nije bilo državnog udara u Jugoslaviji 27.ožujka 1941.
Naime, kako je Njemačka u munjevitom ratu svladala Francusku, i odbacila britansku vojsku preko kanala (ustvari Hitler je na čuđenje njemačkih generala zabranio uništenje anglo-francuske vojske u obruču jer je tako htio sklopiti mir s Britanijom i posve se usredotočiti na rušenje boljševičkog Sovjetskog saveza), dotad Francuskoj i Britaniji okrenuta Jugoslavija se je našla u nezgodnoj situaciji te je vladar Jugoslavije regent Pavle Karađorđević i vlada u kojoj su glavnu riječ imali Cvetković i Maček, potpisala pristupanje Jugoslavije trojnom paktu.
Italija je imala velikih problema u ratu s Grčkom u kojoj su Britanci postavili zrakoplovne snage da uništavaju rumunjske rafinerije nužno potrebne Njemačkoj u ratu.
Tako je Njemačka samo tražila da njezine trupe mogu proći kroz Jugoslaviju do Grčke, k tome Jugoslaviji je Njemačka obećala izlazak na Solun.
Međutim, britanska obavještajna služba uspjela je organizirati državni puč generala Simovića i tako je Jugoslavija napustila trojni pakt i bila slijedeća na redu za uništenje od tada superiorne njemačke vojske.
Britanija je odahnula jer je mislila kako će se dugo vremena jugoslavenska vojska odupirati, a da će nakon toga voditi gerilski rat.
Međutim rat je munjevito završen, i kao kuriozitet jedan vod SS-ovaca je samoinicijativno došao do središta Beograda i simulirajući kako su s njima velike snage, prisilio gradnačelnika i vojsku na predaju.

Vratimo se na SPC.
SPC je razdragano pozdravila probritanski puč generala Simovića iako je bilo svakom jasno da će zbog toga uslijediti rat kojeg će Jugoslavija izgubiti.
To nije bio rat krsta protiv nekrsta, nego jednog vojnog saveza koji nije po sebi antikršćanski, ali nije niti drugi. 
Štoviše, kad su prosvjednici rušili staru vlast pozivali su se na Staljina i na njegovu vojsku koja će tobož svladati Nijemce (jer se nisu mogli pozivati na pomoć Francuske koja je kapitulirala, a Britanija se je počela panično pripremati na odbijanje njemačke invazije koje ustvari nije nikad ni bilo).
Ali time su se stavili na stranu boljševika koji su ubili tisuće i tisuće ruskih pravoslavnih svećenika i episkopa, razrušili nebrojeno crkvi i manastira.
Ovi s petokrakom su se borili protiv križa, to nisu bili ruski pravoslavci, ili ako su osobno i bili, oni su izvršavali zapovijedi boljševika.
Nakon što su Nijemci hametice potukli jugoslavensku vojsku, u Beogradu se potpisuje Apel s potpisima najistaknutijih srpskih intelektualaca i uglednika u kojima pozivaju građane na mir te da se ne suprostavljaju njemačkim okupacijskim snagama, de facto da priznaju njemačku vlast.
SPC sudjeluje u tome, a 15 dana ranije poduprla je državni puč koji je doveo do rata i te nimalo zavidne situacije za srpski narod budući je Hitler radi odmazde čak planirao podjelu Srbije na susjedne zemlje.
I tako vlast u Srbiji preuzima general Nedić koji ju spašava od podjele, ali koji dakako mora surađivati s Nijemcima koji nemaju nikakav drugi interes no da spriječe britansko iskrcavanje u Grčkoj te da prometnice i željeznica od Njemačke do Grčke bude prohodna.
Jugoslavenska kraljevska vlada i kralj su pobjegli zrakoplovima u London, a u Srbiji su ostavili ministra obrane generala D.Mihajlovića koji je zapovijednik JVO (Jugoslavenske vojske u otadžbini), međutim ta vojska je kapitulirala, te tako po međunardnom pravu ne postoji više kao vojska, nego kao gerila koju ne štiti ženevska konvencija.
I koliko mi je poznato, Mihajlović rat nije niti prekinuo nego je odmah započeo s gerilskim ratovanjem, tako da je stvarno on bio gerilac prije komunista koji su digli ustanak tek kad su za to dobili nalog iz Moskve, nakon što je Njemačka napala 22.lipnja 1941. Sovjetski savez, a ovaj je bio nepripremljen za obranu budući je za nekoliko tjedana sam planirao napad.
U Srbiji su zatim četničko-partizanske postrojbe oslobodili neka područja (Užička republika) ali su ih Nijemci brzo svladali i za odmazdu strijeljali mnoge srpske civile, tako da je JVO - Mihajlović ubrzo zaključio kako je besmisleno ratovati u Srbiji protiv jače Njemačke vojske te da će u odmazdama Nijemci ubiti puno njegovih sunarodnjaka. Tako je prestao rat u Srbiji, četnici su istjerali partizane kojima je komunističko-lenjinistički važilo pravilo - što gore to bolje, ali su se i jedni i drugi prebacili preko Drine na područje novostvorene hrvatske države NDH, tako da su se sve bitke i svi masovni zločini događali do kraja rata, odnosno do ulaska Crvene armije u Beograd 1944. na području te države i na području Crne Gore (tamo je bio sukob četnika i komunista-partizana).
Ovo je važno znati jer milijun i nešto ubijenih u drugom veleratu na području bivše Jugoslavije ogromnom većinom je stradalo na području NDH tako da se rat praktično nije vodio niti protiv Nijemaca, niti Talijana, nego za ili protiv hrvatske države.
NDH je nakon vojnih uspjeha postigla mir s nekim četničkim postrojbama koji su priznali NDH, čak je plaćala udovicama poginulih ustanika mirovine.
Komunisti-partizani su pak bili nepomirljivi u svojem htijenju stvaranja komunističke Jugoslavije.
U nekim srpskim TV emisijama se može vidjeti kako srpski ljevičari zamjeraju srpskim nacionalistima koji su na pročetničkoj strani što su baš ti četnički odredi prestali s borbom i priznali NDH.
Očito je kako je tamo borba protiv njemačkih okupatora sekundarna, a primarno je bilo, a nažalost mnogima i jest danas, uništenje hrvatske države.
Zbog toga je poginulo toliko mnogo ljudi na našem području, dok recimo u Makedoniji ili Kosovu, pa i Sloveniji i Vojvodini, broj ubijenih je kudikamo manji u apsolutnom i razmjernom broju. 

Zar treba posebno reći da je SPC u Srbiji tada podržavala ondašnjeg poglavara generala Nedića i ljotićevce i time neizravno A.Hitlera?
Ja im ne zamjeram da su poput D.Mihajlovića razmišljali - ne borimo se protiv Nijemaca jer su oni puno jači i istrijebiti će nas ako se pobunimo.
Ustvari što? 
Crkva se ne bi smjela baviti ovozemaljskom politikom tako da sad podržava pristupanje trojnom paktu, sad podržava državni puč koji ruši legitimnu vlast i tako uvodi državu u nepotrebni rat, sad podržava okupatore Nijemce, sad podržava Crvenu armiju koja dolazi uništiti kršćanstvo, a nakon toga podržati Tita i komuniste. 

U NDH četnici i prije osnivanja države započinju s terorom prema Hrvatima, po njima izdajnicima kralja i otadžbine, krivcima zbog rasula vojske i države.
U Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni gdje do tada praktično i nije bilo hrvatske vojske jer je i inače nije bilo budući se je tek ona ustrojavala, napadaju vlak s hrvatskim hodočasnicima koji se vraćaju iz vjerske proslave u Kninu, teroriziraju i ubijaju hodočasnike, vlč.Gospodnetića nabijaju na kolac i okreću na ražnju, istrebljuju neka hrvatska sela u Lici od djeteta do starca, isto tako i neka sela u susjednoj Bosni koja su muhamedanska.

I to nazivaju kasnije antifašističkim ustankom pri čemu nije niti jedan metak ispaljen prema talijanskim fašistima, štoviše ovi ih logistički pomažu u ustanku jer se boje da će inače NDH prije ili kasnije tražiti povrat dijela Dalmacije koji su okupirali.
Ustanak pomažu i vode neki srpsko-pravoslavni svećenici, a koliko mi je poznato, Crkva zabranjuje svećenicima da budu vojnici (kapelani u vojsci su nešto drugo).
Je li ikad SPC osudio popa Đujića koji je vodio ustanak i pri tome činio ratne zločine prema civilnom hrvatskom stanovništvu?
Ta vidjeli smo na TV (emisija Markov trg) gdje sadašnji mitroplit iz Zagreba Porfirije pjeva u Chicagu pjesmu koja veliča popa Đujića.
Pravda se kako nije 'naručio' tu pjesmu, nego "Tamo daleko", ali ako je tako, zašto nije prosvjedovao što su mu domaćini, a i on s njima, zapjevao ovu 'dinarsko-četničku'?   

Nakon 'oslobođenja' 40 svećenika, episkopa i patrijarh HPC sv.Germogen su mučenički ubijeni od jugokomunističkih vlasti.
Germogena je osudio neki partizanski sudac Ranogajac koji ima i ulicu u Zagrebu (ne znam dal mu je u rodu onaj niškoristi glumac) uz krivnju što je izdajnik jer je radio na razbijanju srpskog naroda u Hrvatskoj.
A iz knjižice koju je objavio arhiepiskop Aleksandar posve je jasno kako je taj časni i sveti ruski starac prihvatio se svoje teške dužnosti u krvavom ratu u kojem je trebalo apelirati na razum i istinu kršćanstva, tek nakon što je HPC prihvatio carigradski patrijarh, kad je to prihvatila SPC u Beogradu (HPC je priznala također i ruska, rumunjska i bugarska PC).
Zar je ratni zločin izdvojiti se iz jedne pravoslavne Crkve (SPC) nakon raspada države (a kad je stvorena Jugoslavija odnosno Kraljevina SHS onda je stvorena
nova pravoslavna Crkva za to područje, pa je posve logično da kad te više države nema da se onda za novostvorene države formiraju nove PC).
I ako je, a nije, patrijarh Germogen prekršio neki zakon Crkve, onda mu nema što suditi komunist Ranogajec, nego sud Crkve.
Prema tome posve je vidljivo kako je ovo pitanje SPC ili HPC posve političko-ideološko kad se u tu raspravu uključuju ateisti komunisti kao Ranogajec ili Pupovac.
Možda će taj anonimni bloger reć - mi iz SPC osuđujemo etnofiletizam, a vi želite osnovati HPC samo zato što ste etnofiletisti-nacionalisti?
Ja jesam hrvatski nacionalist i to baš zato što je moj narod malen i ugrožen vijekovima, ali nisam u toj mjeri da bih bio antipod srpskom-pravoslavcu samo hrvatskog predznaka, pa da podržavam hrvatske sotoniste, liberale i pervertite samo zato što su oni Hrvati.
Ja ih se odričem i bliskiji su mi pravi pravoslavci iz Srbije koji ne robuju etnofiletizmu.
Nikad, ama baš nikad, ne bih podržao svoje sunarodnjake recimo iz Subotice da glasaju na referendumu u Srbiji za sodomitske brakove računajući da će se tako prije srpska država urušiti u nemoralu.
To što vi podržavate ateista i ljevičara, ustvari soroševca Pupovca, samo zato što pokušava čim više okrnjiti suverenitet RH, a vama dati prava koja vam ne smiju pripadati niti po Bogu niti po ikakvoj pravdi (dvostruko pravo glasa, de facto pravo zapošljavanja prije svih drugih zbog njakanja i plakanja i ucjena Pupovca u vrhu vlasti RH) dokazuje kako niste pravoslavci, nego sveto pravoslavlje koristite kao oružje ili oruđe nacionalizma.
Možete li zamisliti da srpska država financira neki hrvatski list u Srbiji koji se ruga srpskoj himni, srpskoj vojsci, srpskoj kulturi, srpskoj povijesti i na kraju SPC te koji podržava sve perverzije zato što je to destruktivno za srpsku državu?
Ne možete, jasno da ne možete.
Ja bih, kad bi tako nešto bilo i kad bi mi bilo moguće, rekao srpskoj vladi neka ne radi budalu od sebe te da zabrani takve novine koje ne rade korist niti nama Hrvatima jer nas predstavljaju u ružnom svjetlu.
Zašto vi iz SPC u RH ne nastupite tako prema Pupovcu (ali se ne radi samo o njemu)?
Zašto nastavljate s politikom - i s vragom zajedno ako je to protiv hrvatske države, koju ste imali još u drugom svjetskom ratu kad je bilo očigledno da se ne će Englezi i Amerikanci iskrcati na Jadranu, nego da će ovdje biti presudna Crvena armija, pa ste prigrlili antikršćansku petokraku i sve ono što je ona donosila?
Živio sam u Rijeci veći dio života, i poznavao sam mnoge Srbe svoje vršnjake, bio i prijatelj s nekima, ali za razliku od nas katolika koji smo još koliko-toliko držali do tradicije i išli u Crkvu, nisam upoznao niti jednog Srbina koji je išao u pravoslavnu Crkvu.
I gotovo uvijek su oni bili srcem više za komunizam i Tita, odnosno bili su tobožnja avantgarda poput Pupovca ili ovih koji uređuju "Novosti".
Tek koncem 80-tih kad se je vidilo da pada komunizam, neki su se sjetili da su pravoslavci, ali ne obični, nego srbopravoslavci koji slave srpski Božić i srpsku Novu Godinu.
Bez problema od ljevičarsko-titoističkog komunizma uskočili su u nacionalističko pravoslavlje i neki od njih završili u ratu na drugoj strani.
Učinili su obrnuti obred od onog u drugom veleratu kad se je kokarda mjenjala za petokraku, a sad se je petokraka zamjenila za kokardu.
Nemam ništa protiv da se u Srbiji veliča srpska kraljevska kokarda i njihova tradicija i povijest.
Ali dakako ne u hrvatskoj državi.
Stoga kao hrvatski pravoslavac koji vidi svojim očima kako je SPC u RH zadojena krivovjerjem etnofiletizma u toj mjeri da čak šuruje s ateistima, liberalima, sotonistima i ostalima antikršćanima samo ako oni škode hrvatskoj suverenosti i tradicionalnom i naravnom moralu bez kojeg se svako društvo, narod i država raspada, ne mogu nikako biti članom ili biti na sv.Liturgijama ili primati sakramente od takve Crkve koja je u krivovjerju i koja ne pokazuje znakove da se tog krivovjerja odriče.
Nemam niti najmanje mržnje prema srpskom narodu i pravom pravoslavlju među Srbima.
Kad bi se očigledna zabluda imenovanja mjesnih Crkvi po narodu ili državi ukinula, bez ikakvih problema ili zadrške bih prihvatio takvu mjesnu Crkvu bez hrvatskog naziva.
Ali dok se mjesna Crkva u RH zove imenom druge države i naroda, te pri tome gaji etnofiletizam, onda mi ne preostaje ništa drugo nego moliti se Gospodinu Isusu Kristu da rasvjetli srca koja su svoju naciju stavila na mjesto Boga.

Gola laž parlamentarne demokracije - knjiga ruskog državnika Pobedonotseva

 
I dok se većina domoljuba i ljudi koji drže do naravnog morala čude kako to ljudi za kojih su glasali, ili kojih čak osobno poznaju, glasaju u Saboru za protunaravne zakone i deklaracije, ili će to učiniti u skoroj budućnosti, iako su sve do dolaska u Sabor dijelili s njima isti svijetonazor, treba postaviti pravo pitanje - je li problem što su glasači naivni i lakovjerni u ovom našem žalosnom hrvatskom političkom životu, ili je problem puno dublji te da parlamentarna demokracija sama po sebi (ustvari nečastivi) stvara te promjene u ljudima zato što žude za vlasti na način na koji nisu težili ljudi u drugim državnim uređenjima.

Kažu da su grčki filozofi, barem ovi najznačajniji, prezirali demokraciju.
Međutim, ondašnja grčka demokracija poglavito u Ateni nije imala organizirane političke stranke kao što su se pojavile u moderno doba u Europi, u državnim uređenjima koje zovemo parlamentarnim ili predstavničkim demokracijama.
To samo znači da bi isti filozofi, da su naši suvremenici, još više prezirali demokraciju, jer predstavnička demokracija plus političke stranke je recept za moralnu propast društva i naroda koji gubi povjerenje u svoju državu i sve više se nada kako će biti bolje kad bude ukinuta, a isti neuspješni recept primjenjen na svjetskoj državi bez granica.
Ljudima s malo razuma jasno je kako će to značiti samo zlo na veću potenciju.

Parlamentarna demokracija potiče palu ljudsku narav na urote protiv svojih sunarodnjaka (jer se ljudi udružuju radi partikularnih stranačkih interesa nauštrb cjeline, što znači nauštrb svih ostalih), ili čak jednog naroda protiv drugog naroda ako se radi o multinacionalnim državama (autor Pobedonotsev o kojem ću kasnije primjetio je to već u Austro-Ugarskoj monarhiji).
I nikad oni koji su izabrani ne predstavljaju one, osim formalno, koji su ih izabrali, nego su sluge pokorne političke stranke preko kojih su izabrani budući njihov status i eventualna promocija ovisi o vrhuški stranke, a političke stranke su pod kontrolom najbeskrupoloznijih, najlicemjernijih i najelokventnijih demagoga koji imaju vlast (međutim pravu vlast imaju neslužbene međunarodno umrežene 'lože' koje kontroliraju medije, banke i političke stranke), a da nikad ustvari ne snose nikakvu odgovornost za neuspjehe politike.

Ne ću više pisati o toj najvećoj prijevari modernog doba, jer sve što napišem je skoro kao ništa ili slama kako je nazvao Toma Akvinski svoju Sumu pred smrt, u odnosu na ovu knjigu ruskog državnika Pobedonotseva iz druge polovine 19.st.
Kad slušate ili čitate kako autor secira parlamentarnu demokraciju imate dojam kao da se javlja iz hrvatskog državnog sabora, ali on piše na temelju promatranja parlamentarne demokracije Velike Britanije, Francuske, SAD, Austro-Ugarske iz 19.st.
Parlamentarna demokracija ne može nikako završiti nego s vlašću Antikrista i poticanjem najnižih strasti u cijelom društvu.
Kad se država odredi ustavom kako je u njoj vrhovna vlast od naroda za narod putem parlamentarne demokracije i političkih stranaka, to između redaka treba čitati kako na mjesto Boga u toj državi ne dolazi narod pa čak niti političke stranke i njihove vođe, nego čovjekoubojica i otac laži od početka.
Naravno, ne odmah jasno i vidljivo, osim dalekovidnim i kršćanskim intelektualcima kao što je bio Pobedonotsev.

Šteta, velika šteta što ga nisu Rusi čitali na vrijeme i u većem broju i što se ruski car Nikola II nije odupro revolucionarima kao što je to učinio njegov pradjed Nikola I koji je de facto tada Rusiju i cijelu Europu spasio od revolucije koja je dolazila od Francuske.
Također, šteta je to za sve narode koji nisu prozrijeli laž parlamentarne demokracije, a među njima je nažalost i naš narod koji još uvijek ne zna za pravu dijagnozu naše bolesti.

Ako znate engleski pročitajete tu knjigu koju sam dao na poveznici, a prije toga možeti poslušati dijelove knjige na ovom videu:

Redovno učiteljstvo rimskog pape

Nastavak naslova je - je nezabludivo po vjerovanju onih koji vjeruju da je rimski biskup nezabludivi Kristov zamjenik na Zemlji.

Uobičajeno je kod papista koji su tradicionalni i koje pejorativno nazivam 'otpornici' to jest koji su slični onoj djevojci iz narodne poslovice - 'htjeli bi da im uđe, a da ostanu nevini', tumačiti kako je rimski papa nezabludiv samo kad izriče i obznanjuje svoje izvanredovno učiteljstvo.
Tako oni tumače da je to posljednji put bilo kad je papa Pio XII proglasio dogmu o uznesenju Bogorodice na Nebo.
Budući su i prije i nakon toga rimski pape svašta pisali i izjavljivali što se protivi onom što su neki drugi pape izjavljivali kroz povijest ili što su naučavali kršćanski oci, nađeno je rješenje - papa može činiti što god hoće i govoriti što god hoće, pisati što god hoće, može recimo ljubiti kuran, ali on i dalje ostaje nezabludivi vikar na Zemlji kojem se trebaju podložiti svi ljudi ako se žele spasiti.

Papa Ivan Pavao II tako ostaje sveti otac i svetac papista bez obzira ne ljubljenje kurana, zato što nije prije ljubljenja rekao - 'evo ovo činim kao nasljednik sv.Petra te sam stoga nezabludiv, te s ovim poljubcem obvezujem kao vrhovni pastir i naučitelj kršćana na Zemlji da i oni čine tako'.
Dakle mogao je i pred kamerama otići na grob Laveya utemeljitelja sotonske crkve, poljubiti njihovu sotonsku bibliju, a otpornicima bi pao kamen sa srca zato što to nije učinio ex cathedra iako bi cijeli svijet vidio da to čini s bijelom kapicom na glavi te da je to glavom i bradom osoba koja se predstavlja nezabludivim Kristovim vikarom na Zemlji.
Pri tome će se pozivati na prvi vatikanski koncil i tamo donešenu dogmu o nezabludivosti papa iako je prema samom nauku papističke Crkve papa mogao donijeti tu dogmu i bez sazivanja koncila, štoviše papa ima pravo poništiti bilo koju odluku ili dogmu donesenu na koncilu ili poništiti cijeli koncil.

Da, stvarno čemu onda koncili ako je papa nezabludiv ex cathedra?
Zašto je sv.Konstantin sazvao i presjedao nicejskim saborom Crkve kad je mogao samo pitati rimskog papu neka on prosudi Arija i reče što je Vjerovanje, tako da ne bi sveti koncilski oci u Niceji, pa i on sam koji je rimski car i ima važnijih stvari od presjedanja koncilom koji nije valjan ako ga ne prihvati rimski biskup i patrijarh, gubili vrijeme?
K tome u Niceji i na ostalim koncilima u Vjerovanju nije bilo filioque, i tako su koncilski oci učinili razdor umjesto da su pitali nezabludivog što je istina vjere.

Međutim, otpornici griješe i u samom tumačenju papizma.
Jer prema toj zabludi rimski papa nije samo nezabludiv kad kaže - 'pazi sad što ću reći jer to je ex cathedra', nego kad god kao biskup izriče nauk svojem stadu.
A ne zaboravimo njegovo stado prema papizmu je cijeli svijet, odnosno svi kršćani, te što god papa svojim redovitim učenjem kaže kršćani trebaju to prihvatiti kao istinu.
Makar znali kako se to protivi redovitom učiteljstvu nekog pokojnog pape.
Ta on je bio nezabludiv u svoje vrijeme, a vremena se mjenjaju.

Dakle, ako je Pio XII napisao i objavio encikliku "Humani Generis" u kojem se daje ili zeleno ili žuto svjetlo na zabludu darwinizma (iako je zabluda evolucije ustvari nauk poganstva od početka, Darwin tu nije bio originalan) onda svi kršćani trebaju dati to isto svjetlo u svom vjerovanju prema darwinizmu.
To praktično znači da ako su dotad vjerovali kako je evolucija zabluda, da nakon objave enciklike pape Pia XII trebaju uskladiti svoju vjeru s najnovijim stanjem, te reći darwinistima - možda ste u pravu, a možda je istina u Knjizi Postanka, možda je u toj Knjizi stvarno napisano što se je dogodilo u početku, a možda su ti događaji iz Mojsijeve mašte te da se tu samo radi o alegorijama-slikama.

Osim redovnog učiteljstva rimskog pape, papisti vjeruju kako je nezabludivo i redovno učiteljstvo njihove Crkve.
A što bi to bilo?
To je nauk kojeg trenutno svi biskupi svijeta naučavaju svojim stadima.
Pa pokušajte naći zajednički nazivnik nauka svih tih biskupa.
To nije niti Vjerovanje, jer neki od njih će bez problema izostaviti filioque, a neki će reći kako je izostavljanje heretično.
Neki će osuditi sodomizam kao grijeh koji vapi Bogu na Nebu za osvetom, neki će službeno primiti dvije lejzbijke od koje jedna prima muške hormone i pokušava biti muško te ih u tome podržati (ako ne znate, to je učinio trenutni rimski biskup).
Zajednički nazivnik bi bio - nema zajedničkog nazivnika, jer ima i papista koji ne vjeruju u nezabludivost papa (ali ostaju i dalje papisti, jer sa svojim drugim zabludama ne mogu biti u pravoslavnoj Crkvi), pa je potrebno puno mašte da bi se taj nazivnik izračunao.

Iz sva tri ili četiri izvora nezabludivosti, izvanredovna nezabludivost učenja rimskog pape, njegova nezabludivost u redovnom učenju, zatim relativna novost koja je na tragu nauka Crkve - koncilijarizam kojeg ne prihvaćaju tradicionalni papisti - izvanredovna nezabludivost koncila Crkve, te nezabludivost redovnog učiteljstva (zajednički nazivnik redovnog učenja svih biskupa) Crkve, proizlazi ništa drugo nego želja onih u hijerarhiji papizma da imaju potpunu kontrolu nad laicima, svatko barem u svojoj biskupiji.

Jedan dobar primjer toga je dominikanac Savanarola u Firenci za vrijeme renesanse. 
Medici su tada bili poznati vladari Firence koji su ujedno bili, gle čuda, pape u Rimu, promotori renesanse to jest povratka poganstva, i začetnici kapitalizma i kamatarenja - bankarstva.
Renesansa nije bila samo povratak poganske umjetnosti i znanosti, nego i poganske magije i okultizma u čemu su veliku ulogu odigrali Medici koji su nabavili pogansko-okultne knjiga s istoka i onda ih preveli na latinski i raširili Europom.
Dominikanac Savanarola je digao na pobunu građane Firence, javno je govorio kako je posve siguran da ondašnji papa u Rimu ne vjeruje u kršćanstvo, a htio je i sazvati koncil koji bi tadašnjeg papu izbacio i osudio kao heretika.
Na kraju je završio na lomači, a znam da mnogi papisti tumače kako je u kritici razvrata Medicija i renesansnih papa bio u pravu, ali nije smio ići protiv 'nezabludivog' makar to bio javni bludnik i štovatelj poganstva.
Zar ne vidimo da se isto ili slično sada ponavlja, samo nema lomače?
Malo tko nije vidio fotografiju na kojoj je papa Ivan Pavao II poljubio kuran (ipak manje ih zna da je to učinio dva puta, najprije u Maroku na stadionu prepunom muhamedanaca, a drugi put 1999. u Rimu kad mu je delegacija iz Iraka poklonila tu knjigu laži), ali ipak isti ostaje kod većine papista i dalje nezabludivi Kristov vikar na Zemlji.
Sedevakantisti će reći kako je on bio heretik te je time sam sebe izbacio iz stolice rimskog biskupa, što je istina, samo taj isti kriterij ne žele nikako primijeniti na renesansne pape i one još malo ranije, jer bi im to srušilo kulu od karata zvanu papizam - krivovjerje kako je rimski biskup nezabludivi monarh Crkve.

Ovaj tekst sam napisao inspiriran ovim tekstom kojeg je napisao papist sedevakantist, ali ne da ga je izbacio iz rukava, nego citira nauk papizma.
U osnovi se taj nauk svodi na krivo tumačenje Isusove rečenice:
"Tko vas sluša, Mene sluša."
Njihova interpretacija je - ako nas ne slušate i ne izvršavate to što vam zapovijedamo, onda ne slušate Gospodina Isusa Krista.
Dok ovi kojima se Gospodin obraća su apostoli i njihovi nasljednici ne u formalnom smislu da su rukopoloženi od drugih biskupa jer i Nestorije je bio valjano rukopoloženi biskup i carigradski parijarh (a Honorije rimski), nego oni koji slijede nauk Kristov to jest nauk apostola, kršćanskih otaca i ekumenskih koncila Crkve.

Možete također primjetiti kako autor opisuje povijesno-teološku situaciju u papizmu prošlog stoljeća kad su neki teolozi tumačili kako jurisdikcija biskupa dolazi od toga što su rukopoloženi za biskupe odnosno od Gospodina Isusa Krista preko apostolskog naslijeđa, dok su drugi tumačili kako jurisdikcija dolazi od Krista (rukopoloženja) preko rimskog pape.
Tako je papa Pio XII presjekao raspravu sa svojom enciklikom "Mystici Corporis" u korist drugog mišljenja, dakle preko svog redovnog učiteljstva koje je za papiste nezabludivo.
Nakon toga teoretski nitko od papista ne smije više držati prvo stajalište, jer kako kažu - progovorio je sv.Petar kroz usta pape Pia XII.
Osim ako ne dođe neki drugi papa i nezabludivo kaže suprotno.
Međutim, ako tražimo istinu po ovom pitanju onda se trebamo jednostavno vratiti u prvo tisućljeće.
Rimski biskup i zapadni patrijarh nije tada imao ovlasti niti je to onda isti tražio, da namješta biskupima iz ostalih patrijahata njihove biskupije u kojima će imati jurisdikciju. 
To je bilo, koliko znam, u nadležnosti pojedinih patrijahata i danas je još uvijek.
K tome često je vjerni puk s mjesnim klerom birao svojeg biskupa, nikako da ga je birao rimski biskup.
Konačno i rimskog biskupa je birao rimski puk i kler, sve dok nisu nakon shizme ustoličili kardinalski zbor, pošto je bilo logično, budući rimski papa ima pod svojom jurisdikcijom cijeli svijet, da onda nazabludivog Kristovog vikara na Zemlji ne biraju samo Rimljani.


P.S.
Inače autor bloga "Introibo Ad Altare Dei" što znači na hrvatskom 'idem k žrtveniku Božjem' nije mi htio objaviti post na kojem sam mu se iskreno zahvalio na tekstu jer mi je to bio povod za ovaj te sam dao na isti poveznicu. 
Zna me on od prijašnjih tema i kako kaže moli se za mene da napustim istočnu shizmu.
Vjerojatno je koristio google prevoditelja, pa nije htio objaviti moj post zbog poveznice.
Međutim htio ne htio, sedevakantisti postavljaju prava pitanja koja sam i ja nekad postavljao.
Tako jedan post glasi:
"How do we know the infallible decree that the pope is infallable was not itself falable?
Couldn’t VII and everything since show that possibly that decree was wrong and possibly IT was the first “fork” from true Catholicism?
I don’t personally believe this, however, if I am honest with myself the thought does pop in my head and if I were not Catholic already, logically I would have issues with this. I think it is probably due to my own lack of understanding and needing to learn more so I can make better sense of things."

Dakle, postavlja legitimno pitanje:
kako se zna da je nezabludiva izjava-dogma o papinoj nezabludivosti sama po sebi nezabludiva?
Tu se dolazi do cikličke nevaljale argumentacije i vjerujem kako će mu Introibo odgovoriti - znamo iz sv.Pisma 'ti si Petar stijena i na toj stijeni ću sagraditi Crkvu svoju', prema tome rimski biskup je nezabludiv.
Međutim nitko to od kršćana prvog tisućljeća nije tumačio kao nauk Crkve (osim onih koji su krajem prvog tisućljeća pripremali papizam), nego eventualno kako je izjava i vjera sv.Petra: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga" i koja je prethodila toj rečenici temelj Crkve.
Kad bi i sv.Petar bio osobno temelj Crkve i nezabludivi Kristov vikar na Zemlji, gdje nam je to objavljeno kako se ta nezabludivost nastavlja u rimskim biskupima kad je sv.Petar najprije bio biskup Antiohije i gdje je rukopoložio nasljednike, zatim je u Aleksandriji učinio isto, a umro je mučenički na kraju u Rimu?
Kad se netko tako poziva na sv.Pismo i sv.Petra, gdje je to sv.Petar izjavio kako njegovu nezabludivost naslijeđuje rimski biskup, gdje je to u sv.Pismu ili u nekim drugim tekstovima?
Tako da jedini odgovor je ciklički argument.

Господи Иисусе Христе, сыне Божий, помилуй мя грешного

Isusova molitva.
Naslov je na ruskoj ćirilici, a vjerujem da fonetski tako zvuči staroslavenska molitva.
Na latinici prema mojoj malenkosti:
Gospodi Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnoga!

Pravoslavni ponavljaju ovu molitvu neki bez prestanka, neki imaju brojanice, neki kažu da mole tu moćnu molitvu i u snu.
Ali neki su pravoslavni samo po imenu te je ne mole nego idu na sv.Liturgije zbog folklora ili nacionalne identifikacije.
Monaštvo se ne može zamisliti bez Isusove molitve.
Cilj je preobraziti svoju volju u Božju volju uz Božju milost i uz posvećivanje činjenice kako smo griješnici koji bez Boga ne mogu ništa (dobra učiniti).

Zašto skoro beskonačna repeticija?
Zato što ne možemo najčešće odmah poniknuti u ono što izgovaramo, treba nam vremena, a kad se uđe u misterij Božjeg 'milovanja', onda je blaženo u njemu ostati i gledati na svijet novim očima kroz perspektivu vječnosti s Bogom i u Bogu.

Očito je kako staroslavenske riječi 'pomiluj me' znače u suvremenom hrvatskom jeziku 'smiluj mi se'.
Možda griješim, ali vidim vezu s riječju koja je korijen, to jest 'milovati' i koja se više ističe u 'pomiluj me' nego 'smiluj mi se'. 
Nije li lijepa slika da nam Božja milost dolazi kao Božje milovanje?

Marijo, Djevo Čista, Presveta Bogorodice

Марие, Дево Чистая, Пресвятая Богородице

Filmske novosti

Ustvari baš i nisu.
Znalo se je to i pred tisuću godina.
Otpornici papisti nemaju riječi dovoljne da opišu stravu koju im radi 'nezabludivi Kristov vikar na Zemlji', ali kad to nekako ipak učine onda to rade odmjereno i u sinovski odanoj pozi prema 'svetom ocu'. 
Ta tko će dignuti ruku na svojeg oca i k tome svetog? Oni bezobrazniji su dodali narodnoj poslovici dodatak: 'zato digneš nogu'.
A moj je dodatak - niti vam je otac niti je sveti, ne dižite niti ruku niti nogu na njega, nego ga jednostavno ignorirajte jer on nije to što se predstavlja, on je kao i njegovi predhodnici, glumac.

Poznati njemački lijevo degenerični antikršćanski filmski redatelj Wim Wenders kojeg sam i u svojim mladenačkim lijevijim danima vidio kao degenerika*, ali ovosvjetski uspješnog, snimao je dvije godine film o čovjeku kojem se divi.
Da, pogodili ste, glavni glumac tog filma koji će se uskoro emitirati je inače vrlo uspješni i popularni argentinski glumac s prebivalištem u Vatikanu i kojeg papisti drže Kristovim zamjenikom umjesto glumcem.

Kako kategorizirati taj film?
"Deset zapovijedi Božjih drugi dio - povratak Faraona"?
Fantastična komedija ili komedija zabune?
Uglavnom kritičar otporaš u videu ne izaziva dojam kako će ga taj film iznenaditi ili šokirati poput filmova mlađeg Wendersa koji je tjerao svoje glumce da pred kamerama prazne crijeva ili da masturbiraju. 
Kad bi to danas glavni glumac novog filma uradio nikog to više ne bi iznenadilo.
Prošla su vremena šokova 60-tih i 70-tih, sve ono što je tada bila sablazan sad je svakodnevna rutina, pa čak kad bi te nekadašnje šokantne scene napravio onaj tko glumi nezabludivog zamjenika Krista na Zemlji.

Dakle, mene više od redatelja i glumca iznenađuje otporaš kritičar koji svu strahotu opisuje kao poslijepodnevnu naoblaku s mogućnošću kiše.
I to što će nekadašnja papinska Irska postati otok abortusa kao i svi drugi otoci, kao kad su nekad padali sredozemni otoci pod vlašću križara u ruke muhamedanaca, sve to se komentira bez dramatičnosti i drhtaja u glasu.
Jer papisti su navikli da im se papa ponaša kao najveći neprijatelj, kao otvoreni neprijatelj Gospodina Isusa Krista, i što mogu nego ostati pod autoritetom takvog čovjeka i slegnuti ramenima?

Mogu dakako, odbaciti zabludu papinstva i svih laži koje su se na istu nakalemile.
Zato je potrebno imati jednostavnu želju srca koje traži Istinu izvan sebe i izvan uhodanih povijesno-religioznih obrazaca koje se lažno nazivaju tradicijom, ali to nisu, nego su novina koja je došla davno, pa se sada čini izvornom. 

* Koliki pak kritičari i gledatelji moraju biti degenerici da njegov film "Alisa u gradovima", u kojem glavni glumac doslovno sere govna i to se eksplicitno prikazuje, nazivaju umjetnošću?

Nošenje križa

Sredina je korizmenog posta.
Poslušajte odlično predavanje jeromonaha Rafaila Boljevića vezano za današnje evanđelje u sv.Liturgiji oko nošenja naših križeva.
Sat vremena ne će vam nikako biti izgubljen.

Oba su pala

Ne radi se o zrakoplovima JNA srušenim kod Šibenika.
Nego o dva patrijahata Crkve, o rimskom i carigradskom patrijahatu.

Rimski je pao pred tisuću godina kad se je uzoholio kako ima vlast nad svim kršćanima te kad je krenuo u inovacije u teologiji i liturgiji često protiveći se nauku kršćanskih otaca i ekumenskih koncila Crkve.

Carigradski je pao, koliko mi je poznato, od 60-tih godina prošlog stoljeća kad je počeo slijediti rimskog papu na putu stvaranja globalizma i ekumenizma, kad je prihvatio Rim bez da je Rim odbacio papizam i ostale zablude.

Koliko je pak to krivovjerje ekumenizma-globalizma-humanizma uzelo maha među pravoslavnima možete pogledati na slijedećem videu.

Ipak su ovo događaji pred 20-tak i više godina.
Zanima me jel se carigradski patrijarh pokajao, je li izašao iz Svjetskog kongresa religija, jesu li sada pravoslavni svjesniji kolika je smrtonosna zabluda humanizam, globalizam i izjednačavanje istinske religije s lažnima.

U svakom slučaju upravo zato što u Crkvi nema papizma, zabluda carigradskog patrijarha nije povukla sa sobom sve pravoslavne, kako se je to dogodilo na zapadu. 
Ovakvu video emisiju o papi heretiku i ekumenistu nemoguće je zamisliti da bi napravio neki rimokatolik a da nije sedevakantist.
Sedevakantizam logično vodi do pitanja - a odkad se iz Vatikana šire hereze, i onda kad se istražuje dođe se tisuću godina unazad kad se je započelo s papizmom. 

Nažalost, iako su posljednji rimski pape počeli sagledavati istinu kako nemaju autoritet nad svim kršćanima, te vjerojatno znaju da nisu nezabludivi, to više su skrenuli u herezu ekumenizma,humanizma i globalizma.

Na kraju još jedan video o istom istih autora.
Zanimljiv je jedan komentar na youtube:

"Gdje su LGBTQ na tim ekumenskim susretima?
Samo još oni nedostaju."

Dodao bih, nedostaju i antife i slični globalisti.
Čini mi se da su ti koji nedostaju sada preuzeli od ovih starih humanista-ekumenista istu Luciferovu baklju i prednjače.
Iako nije tajna kako je dio klera papista i te kako blizak i srodan LGBTQ.

Povodom dana žena

I dok neki slave dan žena , pravo pitanje je može li civilizacija opstati bez muškaraca?
Statistika je neumoljiva, muškarci prestaju biti muškarcima.
Svjedočimo kako se u nekim granama industrije poput elektronike i informatike sve više od vladara društva nameće obveza da zapošljavaju žene kojih je bilo nekad vrlo malo u tim djelatnostima.
Uvijek su muškarci tradicionalno bili bolji u matematici i prirodnim znanostima, upravljanju i organizaciji, ali izgleda prema tom videu sad američke žene imaju bolje rezultate na testovima inteligencije od muškaraca što nekad nije bio slučaj. Možemo li onda očekivati da će uskoro žene biti bolje i u šahu?
Nitko pak ne inzistira da se broj žena poveća u nekim prljavim muškim poslovima poput rudarstva ili siječe šuma.
Takvi poslovi ostaju jedina muška privilegija uz stradanja u ratovima.

Ono što najviše zabrinjava je strahoviti pad kakvoće muškog sjemena, sve manje testosterona, sve slabija fizička i duhovna snaga, debljina i slabe psiho-fizičke sposobnosti, kao i sve veći broj muškaraca sodomita (što ima sigurno veze s padom testosterona, ali autor to nije htio povezati jer bi time sigurno izgubio posao novinara).
Sedam desetina svih samoubojstava u SAD su muškarci, k tome je opet većina tih i u apsolutnom i u relativnom broju bijelaca.
Međutim i dalje se vrši propaganda brotiv bijelih muškaraca kao nositelja zla u društvu.
Vidjet ćemo kako će društvo 'napredovati' kad bude sve manje bijelih muškaraca, a oni koji ostanu ne će biti ni sjena njihovih predaka.

Osim stogodišnje propagande protiv patrijahalnog društva (tome služi ovaj dan 'osmi mart'), veći razlog sadašnjem jadnom stanju muškaraca, a time i civilizacije, je tehnologija koja je odvojila muškarca od prirode i zdrave hrane, od fizičkog rada od koje je nekad ovisila cijela obitelj ali je i činila muškarca čvrstim, snažnim i poštovanim u obitelji.

Dakle nema lijeka ovome, biti će samo gore, ukoliko ne dođe do kolapsa ovakve suicidalne i protunaravne civilizacije.
Ne treba posebno naglašavati kako je ista protiv Boga i protiv Njegovih zapovijedi kako treba biti uređeno ljudsko društvo.

Stepinac, kamen spoticanja

2014. dvojica biskupa Grčke Pravoslavne Crkve poslali su javno pismo Bergogliju - rimskom biskupu i patrijarhu zapada.
Dobro je navesti kako među pravoslavnima nema koncenzusa oko ekumenizma.
Ova dvojica biskupa očito nisu ekumenisti što ćete moći pogledati na videu na kraju teksta.
Carigradski patrijarh jest, a neki pravoslavni biskupi i svećenici mogu se vidjeti na skupovima lažnih religija svijeta, mogli smo ih vidjeti i na sramotnom skupu u Asiziju koje je organizirao papa Ivan Pavao II, ili za vrijeme pontifikata Lava XIII na prvom takvom skupu u Chicagu kojeg je rimski papa osudio tek kad su se neki katolici pobunili.
Izgleda da je hereza ekumenizma bliska i RPC za koju se od prije sumnja da je bila prožeta obavještajcima i pijunima sovjetske tajne službe:

 
Uglavnom navedeni grčki biskupi u pismu traže od rimskog pape Franje (Bergoglio koji se je ustoličio godinu dana prije pisma) da napusti i ispovijedi zablude papinstva i pratećih hereza, te se tako zapadna Crkva vrati majci Crkvi, a rimski patrijarh preuzme časnu poziciju prvog među jednakima koja je pripadala sv.Petru.

Pismo ima 80-tak stranica, a u videu je sažetak.
Nabrojano je oko 30-tak zabluda papinstva.
Ono što bode u oči je neprimjerenost ubacivanja pitanja kanonizacije Stepinca.

Odkad to ima istu težinu kao 'filioque', kao promjena u sakramentu krštenja koji se više ne daje uranjanjem tri puta kao u prvom tisućljeću, što se nakon krštenja ne daje djeci krizma i pričest, ili što se je napustila liturgijska praksa kvasnog kruha ili što se je dovelo pod pitanje sv.Euharistija jer se je izbacilo priziv Duha Svetoga ili što se laicima ne daje više Krv Gospodinova na pričesti, ili što se ne priznaje kako postoji nestvorena Božja milost-energija ili što su se izmislile indulgencije i prateća trgovina s njima po kojoj se je izgradila sadašnja bazilika sv.Petra s velikim poganskim brončanim vratima?

Dakle dvojica grčkih biskupa stavljaju politički sukob između nas i Srba po pitanju NDH, broja žrtava odnosno pitanje kanonizacije Stepinca koji je podržao NDH ali nema niti jednog dokaza, što ja znam, da je zapovijedio, odobrio glasno ili šutke bilo koji zločin u drugom veleratu, u isti koš sa teološkim krivovjerjem.
Zanima me jesu li oni obmanuti od nekih Srba po pitanju Hrvata i hrvatske države i događaja u drugom veleratu kod nas, ili su i oni svjesno spremni prihvatiti laž ako ista odgovara partikularnom nacionalnom, ali krivom interesu.
Bez sumnje, bilo jedno ili drugo, nemaju opravdanja ako osuđuju Stepinca kao ubojicu a bez da su istražili njegova djela i riječi.
Tako ne mogu postupati oni koji slijede Istinu.

Zanimljivo je kako papa Franjo očekivano nije odgovorio na pismo, teško je vjerovati da je išao istraživati povijest prvog tisućljeća da utvrdi govore li ti biskupi laž ili istinu, ali je druge godine obustavio kanonizaciju Stepinca i naložio hrvatskim biskupima da formiraju komisiju sa SPC koja će utvrditi istinu je li Stepinac imao  ili nije imao krivice u navodnim zločinima.

SPC u toj komisiji djeluje kao 'advocatus diaboli' što je bio standardna strana u postupku ispitivanja nečije svetosti i koja se je trudila dokazati kako osoba nije svetac.
U svakom slučaju dobro je što ta komisija postoji i što srpska strana pokušava na istoj donijeti dokaze o Stepinčevoj krivnji.
Koliko sam čitao, nisu dostavili nikakve dokaze za krivicu Stepinca.
Srbi bi trebali zajedno s nama smoći poniznosti i mudrosti koja proizlazi iz ljubavi prema našem Gospodinu koji je Istina, da se temeljito i čim dublje ispitaju događaji u drugom veleratu i prije njega, i da se pri tom odbace bilo kakve velikosrpske samozablude tipa Hrvati nisu povjesni narod nego su pokatoličeni Srbi, ili da je sama želja Hrvata za svojom državom zločin (i to je čini mi se najveći krimen kojeg imaju prema Stepincu).

Pročitao sam kako je Stepinac sa žalošću konstatirao da poglavnik Pavelić s većim počastima dočekuje patrijarha HPC Germogena nego njega.
Patrijarh Germogen je bio ubijen 1945. zajedno s ostalim biskupima i svećenicima HPC.
Inače je bio Rus u dubokoj starosti.
Ruska istinska pravoslavna Crkva proglasila je njega i ostale ubijene pravoslavne svećenike mučenicima.

Dobro je znati kako HPC nije bio samo projekt NDH i Pavelića, zato što je HPC priznao i odobrio carigradski patrijarh, a i SPC se nije tome usprotivila.
Do 1918. SPC nije imao nekretnine-crkve na području Hrvatske i sjedište pravoslavnih je kod nas bilo u Srijemskim Karlovcima (tada u okviru Hrvatske). 
Inicijativa za pokretanje HPC bila je još u 19.st. od istaknutih hrvatskih pravoslavaca, ali je ondašnji mađaronski ban K.Hedervary vodio podmuklu politiku srbizacije pravoslavnih ne bi li tako oslabio Hrvate i u tome je uspio odvratiti mnoge pravoslavne od pripadnosti hrvatskom narodu i lojalnosti hrvatskoj državi.
Na kraju se je obistinila uzrečica o kopanju jame za svog protivnika, jer je Mađarska izgubila nakon prvog velerata južnu Ugarsku - danas zvanu Vojvodina, a kod nas Baranju.

Vratimo se na spor oko Stepinca.
Možda smo i mi negdje u zabludi, možda stvarno postoji dokument i svjedočanstvo koje će dokazati genocidnost NDH i sudjelovanje u tome Stepinca, ali nismo papci ni hlebinci pa ćemo Srbima vjerovati na riječ - neka stave na stol ili pred tu komisiju dokaze i onda neka se utvrdi jesu li ti dokazi valjani i autentični.

Drugi pravoslavci trebali bi prestati nekritički i bespogovorno podržavati imperijalističke politike nekih naroda samo zato što su oni većinski pravoslavni.
Ponavljam, to dvoje grčkih biskupa su uvelike prolili tintu po tom pismu i time ga uneredili te izgubili vjerodostojnost zbog olakog i nedokazanog optuživanja Stepinca i njegove osude kao ubojice.
Ne možete pozivati se na Gospodina koji je rekao da je Istina koja oslobađa, ako bez dokaza odnosno na laži optužujute nekog čovjeka, a s njim cijeli narod i njegovo pravo na samostalnu državu.
Stepinac vam je kamen spoticanja.

P.S. Na jednom forumu objavljeni su slijedeći dokumenti:

Uočite, još u svibnju 1941. Pavelić urgira Budaku da se osigura nesmetani vjerski obredi u židovskoj općini, a da se strogo postupi samo prema židovima koji učine nešto protiv države.
Nadalje, naziva židove starijom braćom, što zvuči kao da je izrekao papa novoredne sekte (zato je Višnja Pavelić govorila kako njoj je otac bio ekumenist).
Spočitati dakle Paveliću ili ustaškom pokretu antisemitizam je očita lažna optužba iza koje se krije prava optužba - kriv je jer je rušio Jugoslaviju i uspostavio hrvatsku državu, a antisemitstvo ćemo mu priheftati da se židovi kao najmoćniji narod na svijetu okrenu protiv njega odnosno ideje hrvatske državotvornosti.
Drugi dokument ukazuje kako je vojska NDH tj.HOS bila konfesionalno najraznolikija vojska u drugom veleratu.
Židova je bilo više u HOS nego što ih je bilo razmjerno u stanovništvu NDH.
Pravoslavaca je bilo manje nego što ih ima u postotku, vjerojatno zato što su dobrim dijelom prihvatili propagandu da im od NDH prijeti istrijebljenje.
Bili su međutim zastupljeni u vladi i među generalima.
Muhamedanca je bila četvrtina, mislim da je to sukladno njihovom postotku.
Bizarno je što se unuci ili praunuci istih prave da su im preci bili partizani.
Možda najveća povijesna Titina šteta osim genocida Hrvata koji su bili za NDH, zatim ubijanje antikomunista Srba i ostalih, je stvaranje izmišljenog naroda Muslimana i Makedonaca.
U prvom slučaju tako se je uspjelo te ljude većinom odvojiti od pripadnosti hrvatskom narodu (manji dio je i srpskog podrijetla), u drugom uspjelo se je stanovništvo sjeverne Makedonije odvojiti od bugarskih korijena te sada ti ne znaju jesu li Grci ili su Slaveni, dok im Albanci pripremaju secesiju države napola.
Dodatno povijesno objašnjenje, u drugom balkanskom ratu Srbija, Grčka, Crna Gora, Rumunjska i Turska pobijedile su Bugarsku, i tada su Grčka i Srbija podijelile povijesnu pokrajinu Makedoniju.
Srbija je narod Makedonije proglasila južnim Srbima, a J.B.T. je htio i uspio uz veliku propagandu da se ti ljudi ne osjećaju ni Srbima ni Bugarima (što podrijetlom i jezikom jesu).
VMRO je bila najpoznatija organizacija koja se je borila protiv Turaka u Makedoniji još u 19.st., ali se pripadnici nisu osjećali Makedoncima, nego Bugarima (jer je Makedonija pokrajina kao što je kod nas npr. Dalmacija).