Dan svih svetih i dan mrtvih

Eto nas pred danima kad nas upozoravaju, sredstvima javnog priopćavanja zabluda i laži, da postanemo i ostanemo odgovorni i na grobljima.

Znači držati se socijalne distance sa živim ljudima (uz preporuku nošenja brnjica), stavljajući cvijeće i svijeće na grobove mrtvih kako bi im bili čim bliže. S njima se ne mora držati pravilo socijalne distance.

Koliko su nam mrtvi stvarno udaljeni?

Duhovni svijet nije izvan fizičkog, nego u njemu. Jedini je problem što nam je nevidljiv (osim izuzetno i izuzetnima).

Da ne okolišam, mrtvi su u podzemlju, sveti su na Nebu.

Jedni su ispod, drugi su iznad nas, i u stvarnom i u prenesenom smislu.

I jedni i drugi su živi s obzirom da je Bog svima dao besmrtnu dušu (jer duše životinja nepovratno umiru).

Jedni su duhovno živi i sjedinjeni s Životom (preko dijela duše kojeg zovemo duhom), drugi su duhovno mrtvi ili u stanju niti smrti niti života (ubili su svoj duh u okorjelostima i grijesima bez pokajanja).

Za većinu njih ne znamo jesu li iznad ili ispod nas.

Pogotovo je ta spoznaja teška ako su nam bili bliski.

Misliti da je netko zauvijek duhovno umro, a da nam Bog nije dao o tome objavu, znak je da i taj 'mislioc' je već duhovno umro, pa ustvari želi nekom koga mrzi i tko je umro, da je zauvijek umro.

Možemo se i testirati po tom pitanju. 

Obično ljudi predstavljaju oličenje najvećeg zla u A.Hitleru (zbog propagande koja ne prestaje od ww2), mi koji smo vodili ratove obično zamišljamo najvećeg zločinca u vođi naroda protiv kojeg smo ratovali.

Pa eto, ako smo Hrvati, i ako mislimo da je D.Mihajlović zauvijek umro i čeka na Sud po kojem će biti zauvijek u Paklu, onda ga mrzimo i time se odvajamo od Boga koji je život i koji želi da se svi ljudi spase (da, i Juda Iškariotski koji Ga je izdao).

Ako smo Srbi pa isto mislimo i želimo A.Paveliću, onda smo u istom jadnom stanju duše, to jest ubili smo svoj duh, svoju vezu s Životom.

Mržnja prema mrtvima nije ništa zloćudnija od mržnje prema živima, štoviše i gora je.

Jer mrtvi, bili oni sveci ili duhovno mrtvi ili poluživi u Podzemlju, nas po ničemu ne mogu ošteti i učiniti zlo.

Stoga je grozni zločin kad su se poslije 'oslobođenja' 1945. 'preoravala' groblja.

Da, grozni zločin je učinio J.B.Tito zapovijedajući ubijanja nakon svršetka rata, ali je u duhovnom smislu još veći zločin kad je zapovijedio 'preoravanje' groblja.

Međutim, niti njega se ne smije mrziti, nego željeti mu spasenje od Podzemlja, to jest nadati se da nije potpuno i nepovratno umro kao pobunjeni anđeli, nego da ima pokajanje.

Ovo razmišljanje nas vodi do pitanja 'čistilišta' o kojem sam već pisao na blogu.

Latini (RKC) su početkom drugog tisućljeća počeli krivo tumačiti sv.Pismo, tako sa su donijeli inovaciju - ideju Čistilišta, mjesta u kojem postoji oganj (tumačili su da je to stvarni fizički oganj, a ne metafora) koji čisti grijehe i posljedice grijeha dušama koje nisu umrle bez ispovijeđenih smrtnih grijeha, ali nisu dali za vrijeme zemaljskog života dovoljnu pokoru da se očiste bez tog ognja.

Evo dijela poslanice Pavla Korinćanima kojeg su iskoristili kao potkrijepu inovacije:

Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.

Iz ovoga bi trebalo biti jasno da se ne radi o fizičkom ognju, jer Pavao prije tog navoda daje usporedbu slame s ljudskim zlim činima, međutim slama gori u fizičkom ognju, dok niti duša niti ljudska djela ili grijesi ne mogu izgoriti u fizičkom ognju. Međutim RKC je to tako protumačila.  

Kršćanski oci tumačili su da se radi o tome da će neke ljude i demone mučiti 'oganj', ali će se oni 'spasiti' jer ne će potpuno izgoriti odnosno prijeći u ništavilo. 

Niti duša niti demon ne može patiti u fizičkom ognju, stoga je rimokatolička slika fizičkog ognja u Čistilištu i Paklu kriva.

Radi se o nestvorenoj Božjoj energiji koja je sveprisutna i koja daje život i sve blagodati koje postoje, ali ljudi koji su ostali robovi strasti mrze Boga i tako im prisustvo ognja - to jest nestvorene Božje energije (djelovanja) stvara muku. 

Njih muči Božja ljubav tako da se metaforički može reći da su u jezeru ognjenom i u vječnom ognju.

Postavlja se pitanje - ako je Božja energija sveprisutna, zašto već i sada ne muči ljude i demone koji mrze Boga?

Pa tko je rekao da već ne muči. 

Ljudi ogrezli u grijesima i strastima mrze i ne podnose druge ljude u kojima je Duh Sveti, oni bi ih najradije sve poubijali, ako već ne mogu natjerati ili privesti ih robovanju strastima i grijehu, da budu kao i oni bez Duha Svetoga.

Mora se ipak priznati kako Bog u svojoj providnosti ostaje skriven mnogima koji Ga sad mrze, ali to više ne će biti u vječnosti, i to će onda takvima biti poput jezera ognjenog iz kojeg se ne mogu izvući.

Bog pak nikad ne odustaje od toga da nas je stvorio slikom na Sebe, to jest nikad ne će silom ukidati našu slobodnu volju (jer onda više nismo ljudi nego programirani roboti), stoga je nestvorena Božja energija svuda prisutna (i tako održava svijet u postojanju i životu), a Bog želi da je svi prime i spase se, ali dok je čovjek rob strasti on to u stvarnosti ne želi i ne 'vidi' Boga to jest Božju energiju (jer Boga u Njegovoj suštini ne mogu vidjeti niti anđeli, Boga se može vidjeti samo u Njegovom djelovanju-energijama koje su nestvorene).

Stoga ne postoji oganj koji može očistiti dragovoljnog roba strastima.

Ako oganj (makar ga nazivali nestvorenom Božjom energijom) ima svojstvo čišćenja, onda bi se i demoni i ljudi u Paklu s vremenom očistili od strasti, to jest mržnje prema Bogu.

Time i otpada RKC tumačenje navedenog redka Korinćanima i time sam pojam Čistilišta i fizičkog ognja u Paklu.

Netko će (rimokatoličke pozadine) pitati - ako nema Čistilišta, zašto Crkva moli za mrtve?

Zato što molitve Crkve pomažu dušama u Podzemlju da izvrše pokajanje do kraja, da se očiste od strasti i robovanja njima (koje li ludosti u Muhamedovom tumačenju Raja - vječno robovanje strasti bluda i time je nehotimično pokazao kršćanima kako je mjesto kamo vjera Muhameda šalje je Pakao).

Dakako, nema smisla moliti za onog u Podzemlju koji nema nimalo pokajanja, koji je duhovno potpuno mrtav kao i demoni.

Ali ne znamo i nije nam otkriveno koji su to mrtvi za koje je besmisleno moliti, što znači da se možemo i moramo nadati za sve koje smo poznavali i za koje molimo i za koje bi trebali moliti ako još ne molimo.

Ako pak ispitivanjem svog srca (to ne mogu oni koji se već smatraju svetima, koji su u prelesti, koji ne vidi da su jadni griješnici i nedostojne sluge Gospoda Hrista) uvidimo da znamo za nekog mrtvog kojeg mrzimo, i za kojeg se 'nadamo' da je u Paklu, onda nam se moraju upaliti alarmi i najbolji lijek za ponovno oživljavanje našeg duha je molitva za tog kojeg smo mrzili.

I kao uvijek trebamo znati da molitva daje prvenstveno korist onome koji moli, a ne u istoj mjeri onome za kojeg se moli. Jer u iskrenoj molitvi naš duh se suobličuje Božjem, u takvoj molitvi onaj tko moli želi isto što želi i Bog i tako napreduje i u pokajanju, i u osvjetljenju, i u oboženju (jer ga prosvjetljuje i obožuje sam Bog s kojim komunicira u molitvi).

Na koncu poruka meni i svima koji čitaju, molimo za mrtve da bismo postali sveti i da bi mrtvi postali sveti.

Molimo tako da si posvjestimo i pojačamo bliskost s onima s kojima nas je smrt rastavila (jer slaba je molitva ako srce ne stoji iza nje), znajući da još malo, i mi ćemo imati potrebu da se za nas mrtve moli, ili ako smo se izliječili od strasti u zemaljskom životu, da molimo i dalje za naše bliske u Podzemlju, tako da na kraju vremena postignemo vječno zajedništvo s njima kakvog nikad nismo imali.

P.S. Općenito rimokatolici krivo gledaju na pokajanje i pokoru i to temeljem zabluda njihovih bogoslova. Tako se vjeruje da je Bog oštećen i povrijeđen zbog naših grijeha i onda traži, kao feudalna vlastela nekad (ta kriva teologija je i nastala u to vrijeme) dovoljnu naknadu za učinjenu povredu ugleda i časti.

Ne, Bog ne traži to, Bog želi da se ljudi spase tako da se oslobode ropstva strastima (i tako postanu slobodni za Njegovu ljubav i blagodat).

Pokora ili pokajanje nema drugog smisla nego tog navedenog.

Netko se uz Božju pomoć i čvrstu volju može momentalno osloboditi strasti (ali i dalje vodi pokajnički život), netko se može svaki tjedan ispovijedati, ići na hodočašća, činiti djela milosrđa, i nikad se ne osloboditi strasti (čim imalo ima želje za pokajanjem za takvog postoji nada, i za takve se obično moli jer su u Podzemlju, a ne mogu se sami osloboditi ropstva strastima iako bi to željeli).

Oganj tu ništa ne pomaže, zato ga i nema.

Zlatna i hrđava sredina

Uobičajeno je reći - treba naći zlatnu sredinu, nikad ne ići ekstremno, nikad previše ulijevo ili previše udesno.

Takvo razmišljanje predmnijeva da smo na raskršću i da se pred nama nalaze tri puta i mi odaberemo srednji put, jer nam intuicija kao i ta poslovica govori da je to najbolje.

Što ako nisu pred nama tri puta nego samo dva?

Jasno je da onda nema zlatne sredine, nego ćemo ići ulijevo ili ići udesno. ili možda kao Buridanov magarac ostati zauvijek na raskršću te umrijeti od gladi (taj 'put' ima opravdanja jedino ako smo došli na cilj pa onda ne ćemo umrijeti od gladi jer smo cilj postigli - međutim i tu ljudi često griješe, umjesto da stanu na cilju oni kreću dalje u lutanje kao pravi Buridanovi magarci).

Često sebe varamo kad nas strast vuče na krivi put pa taj put proglasimo zlatnom sredinom i dodamo jedan fiktivni-izmišljeni desni ili lijevi kako bi taj krivi put strasti bio zlatna sredina.

I naravno, često je pravi put baš onaj 'ekstremni', a ne neki u sredini.

Ovdje dakako govorim o životnim putevima i životnim odlukama, a ne o putu do sela Zmijavci.

Stoga postoji samo jedan put* koji vodi do cilja, i mnogo krivih, otprilike onoliko koliko imamo strasti toliko imamo krivih puteva, kojih ćemo u pravilu, ako smo robovi strasti, proglasiti pravim, carskim putem, zlatnom sredinom (koja nas vodi u paklenu provaliju).

Kao ilustraciju za našu samoobmanu navest ću pitanje čedomorstva.

Tu postoje samo dva puta - ili ćemo osuditi čedomorstvo ili ga odobriti. Ako učinimo ovo posljednje onda imamo grijeh kao da smo ga osobno učinili. Tu nema zlatne sredine, nego samo hrđava sredina.

Koja otprilike glasi - ja sam protiv čedomorstva, ali žene imaju pravo na slobodan izbor.

Ili - ja sam protiv čedomorstva, ali kad je u pitanju silovanje ili kad se dijagnosticira da čedo ima neku neizlječivu bolest onda ću 'milosrdno' reći - neka bude dopušteno ubiti ga da se ne muči u životu. 

I time s tom izmišljenom 'zlatnom' sredinom vodimo sebe na put Pakla, pa se tu ne radi o zlatnoj sredini nego o putu koji je opločen zlatnim pločicama koje vode tamo od kuda nema povratka nego samo škrgut zubiju u jezeru ognjenom.

Slično je i po pitanju sodomije.

Hrđava sredina koja vodi u propast je - nisam za to da sodomiti prisvajaju preko države tuđu djecu, ali sve drugo sodomitima treba dozvoliti kao znak našeg humanizma i tolerancije ili čak se navodi tu kršćanska ljubav kao opravdanje onog što Bog strogo zabranjuje i što je objavio da je gnjusni grijeh.

Slično je i po pitanju političkih izbora i referenduma.

Birati manje zlo nema opravdanja, to nije nipošto zlatna sredina.

Nemamo nikakvog opravdanja ako na izborima dajemo glas nekim ljudima za koje se unaprijed zna da će donijeti i sprovoditi antikršćanske zakone (uglavnom to su gotovo sve stranke u političkom životu RH) uz obrazloženje - ako ne damo glas njima, onda će izbore dobiti neki koji su protiv suverene RH (a isto su protiv kršćanstva, dok i ovi 'naši' su na strani globalizma na kraju krajeva).

Pravoslavni iz okolice Vukovara nemaju nikakvog opravdanja što su na referendumu birali legalizaciju sodomitskih brakova, to je i sramota SPC što nije digla glas protiv (koliko mi je poznato).

Nema opravdanja u razmišljanju - biti ću protiv referendumskog pitanja da se zaštiti naravni brak, samo zato što su i 'desni' Hrvati protiv sodomitskih zakona, ili ću biti za globalističko-liberalno-sodomističko-antikršćanske stranke jer oni su protiv hrvatske suverenosti.

Na koncu primjer prave zlatne sredine, pitanje slobodne volje i predestinacije.

Dva su tu ekstrema - pelagijanizam i predestinacija.

Može li se čovjek spasiti-posvetiti samo sa svojim trudom i podvižništvom (pelagijanizam) ili Bog izabire unaprijed koje će spasiti te takvima daje milost po kojima se spasavaju (predestinacija o kojoj sam pisao ovdje ali i u drugim tekstovima ).

Zlatna sredina je - Bog daje svima milost bez koje se ne mogu spasiti-posvetiti, ali milost ne ukida slobodnu volju (a to znači da se se moramo i te kako truditi u našem posvećivanu znajući da bez Boga u tome ne bismo mogli postići ništa - da smo i dalje nedostojni sluge Gospoda Hrista).

Pelagijanizam vodi u prelest - opasnu duhovnu oholost po kojoj čovjek sam sebe uvjeri da je postao svet zbog svojeg truda i dobrih djela, ili dovodi u očaj jer ne vidi da je uspio u podvižništvu i onda odustaje od truda i napredovanja i same vjere.

I jedan i drugi su u istom stanju, samo prvi sebe samozavarava da je svetac.

I bez iznenađenja - oni koji vjeruju u predestinaciju su u istom stanju.

Jedni poput protestanta-kalvinista vjeruju da su spašeni zato što ih je Bog izabrao i ne vjeruju da se zbog toga trebaju išta posebno truditi jer su već spašeni, drugi padaju u očaj i isto se ništa ne trude jer vjeruju da ih Bog nije izabrao i ma kako se trudili ništa ne mogu u tome promijeniti.

Pravoslavlje je jedini put, jedina prava zlatna sredina koja, ako ju slijedimo, ne će nas dovesti do stranputica, a ima ih mnogo.

* ispravno rečeno Put, Istina i Život. Mi dakle nemamo svoj put, nego imamo Put.

Korijen

Jučer je RKC slavila sv.Jeronima, u mom selu Risiki on je svetac zaštitnik.

Crkva sv.Jeronima u Risiki spominje se još daleke 1603., a kako je selo naraslo do tisuću stanovnika u prvoj polovini prošlog stoljeća, 1940. izgrađena je veća i postojeća crkva.

Pred 30 godina slavila se je 50-godišnjica nove crkve i ja sam, na nagovor tadašnjeg župnika Ivana Brusića, napisao jedan tekst koji se je objavio u, za tu priliku, tiskanoj knjižici.

Znam da je motiv teksta bio - povratak korijenima, povratak u tradiciju (nemam više taj tekst niti knjižicu, a istog sam se sjetio jer su mi rekli da je jedan gostujući svećenik o njemu govorio jučer na pridici).

Malo čudno bi bilo da danas 25-godišnjaci iznose takav stav, ali eto ja sam tada, kao uvjereni antikomunist i rimokatolik, osjećao da nije potrebno samo srušiti komunizam, nego i vratiti se u ona vremena prije komunizma. Nisam mislio na kapitalistički konzumerizam predkomunističkog razdoblja nego na stariju i dublju tradiciju, iako o njoj nisam baš previše znao, više sam samo slutio.

Taj motiv povratka korijenima bio je prisutan u svim godinama koje su uslijedile, iako je bilo godina kad sam baš prihvatio hedonizam i sve ono što nas nije vraćalo doma, u našu tradiciju, nego odvlačilo od tog cilja.

Uskoro je postalo jasno, nakon pada komunizma, da nitko ili malo tko, tko se je bavio s politikom, je imao viziju povratka korijenima, nego su svi brže bolje pohitali njuškama u 'egipatske lonce' koje nam je podvalio 'antikomunistički' zapad (a sad se na njuške stavljaju brnjice po istom nalogodavcu). Nisam ni slutio tada da je komunizam bio plan istih arhitekata-zidara sa zapada (ili da će nam za 30-tak godina opet isti uvaliti nešto slično komunizmu što se sad rađa nakon ove plandemije).

Gdje su naši pravi korijeni?

Kad bismo potpuno znali naše krvno-rodovsko stablo, i kad bi tako pratio svoje predke koji su se naselili na otok negdje pretpostavljam iz Like (brat je saznao da je kod Udbine bilo nekih tragova prezimena), a neka grana je vjerojatno bila romanizirano ilirska, i tako dalje u prošlost ... dakako da bismo došli do našeg oca Adama (žalim vas darwinisti ali vi ste u skladu s onom crnogorskom 'sjedi gđe si, a ni za gđe si nijesi' jer vi ste za vašeg oca odabrali 'majmuna', i tako se odrekli oca Adama).

Tu je pravi korijen, dalje ili dublje od toga ne možemo.

Ali avaj, ne možemo niti proći kraj kerubima koji čuva ognjenim mačem ulaz u edenski vrt (znači nema vječnosti na ovoj Zemlji, i sve što nema u sebi vječnost ne zaslužuje da za tim žudimo, da nam bude korijen prema kojem idemo).

Trebamo biti nakon sveg iskustva, i materijalnog i duhovnog, svjesni kako ne samo da se ne će uspostaviti idila edenskog vrta na Zemlji, nego da će biti sve gore (do stvaranja novog Neba i nove Zemlje).

Uostalom idila nije bila u tome što naš otac Adam nije trebao u znoju svog lica jesti kruh sa sedam kora, i što je mogao uživati u ljepotama vrta i jesti nama nedostupno voće, nego što je hodao s Bogom.

Zar se i jedan stvor može usporediti sa Stvoriteljem?

I ako je prekrasan i ugodan bio edenski vrt, koliko je još ljepši i ugodniji Onaj tko ga je stvorio od ničeg?

Možemo o tome razmišljati i čuditi se i štoviše optuživati našeg oca Adama koji je to propustio vidjeti, bar u onaj kobni trenutak.

A koji trenutak nakon našeg razmišljanja o toj gluposti Adama, kad nas uhvate naše strasti, ponašat ćemo se gore i gluplje od Adama.

Nije dovoljno znati kamo treba ići, jer nas putem vrebaju 'sirene' i sigurno ćemo opčinjeni njima zalutati, osim ako ne okusimo Njega (kršćani s kojima se ništa ne događa kad se priščešćuju moraju se zapitati imaju li uopće vjere ili se nedostojno pričešćuju ili se moraju zapitati nalaze li se u pravoj Crkvi kojoj je Gospod temeljac, a ne neki samozvani Hristov zamjenik na Zemlji iz Rima).

Ukratko, moje lutanje i traženje korijena je završeno.

Početkom ovog tisućljeća shvatio sam kako su oni koji vladaju sa RKC heretici, ali sam još uvijek vjerovao kako je RKC prava Hristova Crkva preko koje dolazim do onog za čim žudim, a to je spasenje kako bih cijelu vječnost bio dijete Božje, kao što je sin Božji bio naš otac Adam do grijeha u edenskom vrtu.

Onda sam lutao bespućima 'tradicionalnog rimokatolištva', od odlazaka kod sedevakantističkog biskupa u Slovačku, pa do kompromisa sa svećeničkom bratovštinom SSPX.

Cijelo vrijeme sam pratio što se događa s tradicionalnim rimokatolištvom u virtualnoj sferi međumrežja.

I nailazio sam na neoborive dokaze kako nisu samo heretici bili rimski pape nakon drugovatikanskog sabora RKC, nego ih je bilo u 19.st. (o tome sam pisao na blogu), pa sve dalje i dalje u prošlost s renesansnim papama koji nisu bili samo razvratnici nego su se i bavili s okultizmom tako da se neki od njih nisu niti htjeli okruniti dok im horoskop nije odgovarao (rimokatolici se moraju zapitati nije li bogohuljenje vjerovati kako je Gospod Hristos takvog nedostojnog heretika i apostatu izabrao za svog zamjenika kojeg svi moraju slušati kao Njega?). 

Pa onda sam otkrio da se to nije događalo samo u renesansi, nego i ranije u tzv. srednjem vijeku (dosta sam pisao na blogu o RJMI koji je to dokumentirao, ali je nažalost stao kad je trebao iznijeti jednostavan zaključak - ako su rimski pape bili heretici od 12.st onda su oni zajedno sa zapadom otpali od Crkve, onda su oni raskolnici).

Gospod je bio tako dobar, milosrdan i strpljiv samnom da me je pustio da lutam krivim stazama, uvijek me vraćajući na početak dok nisam došao na pravi Put.

Sad znam kako mogu doći do korijena za kojim cijeli život žudim (i odgovor rimokatolicima koji to ne znaju - u Crkvi nema nezabludivih, čak niti ekumenski sabori Crkvi nisu nužno nezabludivi, tako da od Crkve mogu otpasti zbog hereza svi patrijarsi, ali Crkva će opstati - dok vi rimskog papu ne možete u RKC niti osuditi niti suditi niti izbaciti, nego biti mu poslušni kao Hristovom vikaru).

Nimalo se ne osvrćem na jezike onih koji me optužuju da sam izdao zbog toga svoje pretke rimokatolike (i sanjao sam ih dok napamet izgovaraju psaltir u zajedništvu s ostalim 'psalmopojcima' tako da je vrlo vjerojatno da su se i oni spasili koji su bili pobožni rimokatolici, imali pokajanje i djela milosrđa, i vjerovali u Crkvu, samo nisu znali, ne svojom krivicom, da pripadaju raskolničkom rimskom patrijahatu, a ne pravoj Crkvi).

Jer ako su moji preci bili kršćani u prvom tisuljeću, onda su oni sigurno bili pravoslavni, bilo da su imali Liturgiju sv.Ivana Zlatoustog ili sv.Vasilija ili neku modificiranu latinsku.

I postavlja se pitanje-kome se treba biti poslušniji, ocu, djedu, pradjedu ... ili prvom ocu Adamu?

Bez sumnje Adamu,koji bi bio car svih ljudi na Zemlji da je živ, jer je svim ljudima otac.

Adama, našeg oca, spasio je novi Adam koji je jedini pravi Gospod i Car, i Njemu smo prvenstveno dužni dati sinovsku poslušnost. 

I koji nam je ostavio do drugog dolaska Crkvu i Svetoga Duha s darovima-svetim tajnama da okusimo Njega i tako nadjačamo sirenski zov strasti i sigurno uplovimo u vječnu luku spasenja. 

Istina će nas osloboditi, i neka mi bude dopušteno nastaviti, da dođemo na pravi Put i tako imamo Život vječni.

Nikakve sigurnosti ne možemo niti smijemo izvan toga tražiti (proklet je čovjek koji se u drugog čovjeka uzdaje govori sv.Pismo).

Ludost je prepustiti se nekom čovjeku da nas vodi do Boga*, a ludost nad ludošću je ustrajati na tome kad se bjelodano vidi kako je taj čovjek lažljivac, podlac i oholica da čak sam sebe zamišlja kao nekog kog je ovlastio Gospod Hristos da Ga predstavlja na Zemlji.

Bespogovorno takvog slušati i držati svojim pastirom vodi u vječnu propast.

Nadam se i molim se Gospodu da i moji mještani i moji najbliži odustanu od te lažne hrabrosti kako treba smjelo kročiti naprijed za lažnim pastirom.

Često moramo, da bismo stvarno išli naprijed i u dobro, vratiti se natrag do raskršća na kojem smo krivo skrenuli.

Ako nismo oholi priznati svoj krivi odabir,  i ako nismo zavoljeli put u provaliju do koje nam već dopire pogled, onda će nam Bog pokazati pravi Put.

Ne pozivajmo se na vjernost precima jer su možda preci spašeni zato što su bili u neznanju za kojeg više mi nemamo opravdanja jer su krinke pale (hvala Bogu jer je objavljena fotografija na kojoj 'sveti' rimski papa Woytila ljubi kuran i takvih stvari sada ima pregršt).

* Ali je dobro i poželjno imati svojeg starca, duhovnika (koji bi trebao biti duhovno iskusan i bestrasan) da nas vodi. Međutim, i tu možemo imati krivi izbor i nismo dužni niti svog duhovnika bespogovorno slušati, jer na kraju krajeva i on je samo čovjek. Velika je blagodat imati za svojeg starca nekog živućeg sveca. Također dužni smo dati poslušnost svojem vladici-episkopu kao i svećeniku, ali nitu tu nema bespogovorne poslušnosti (dok su rimokatolici tu doista kao ovce bez pastira jer bespogovorno slušaju vuka u ovčjem ruhu iz Rima i one koje im on postavi za biskupe-vladike).