Srpsko-Bugarski rat 1885.

Dajem poveznicu na video predavanje Kirila, Amerikanca podrijetlom iz Makedonije koji se osjeća etničkim Bugarinom.

Dakle, slabljenje Otomanskog carstva na Balkanu, pogotovo zbog jake Rusije koja je zamalo oslobodila Carigrad ali su to zapadne sile spriječile pomažući tijekom cijelog 19.st. taj kalifat da ne propadne, dalo je priliku pravoslavcima Balkana da dignu ustanke te ratom i diplomacijom dobiju neovisne države.

Upravo radi diplomacije su se te nove države vezale za zapad, kneževina kasnije kraljevina Srbija za Austriju, kasnije za Englesku i Francusku nakon likvidacije Obrenovićke kraljevske loze.

Grčka se je vezala za Englesku, zato je masonorija tamo bila uvelike prisutna i vanjskopolitički Grčka iako pravoslavna država nije bila nikad saveznik pravoslavne Rusije.

Bugarska nije mogla dobiti vladara narodne krvi nego su joj zapadne sile dodijelili Prusa, dok je na međunarodno priznanje Bugarska čekala sve do početka 20.st.

K tome probudio se je etnofiletizam kao opasna hereza, stoga nije čudno da su novonastale pravoslavne države ratovale u 19. i 20.st.

To je velika sablazan i grijeh kad kršćani među sobom ratuju zbog etnofiletizma, te kad u takvom ratu traže pomoć od nekršćana protiv svoje braće u vjeri.

Stoga vjerujem da je i postojeće stanje neka vrsta Božje kazne zbog tih grijeha naroda.

Ideal je ipak ostao, kršćansko rimsko carstvo u kojem nije postojao etnofiletizam.

U predavanju u kojem Kiril čita izvode iz nekih povijesnih knjiga, čujemo kako je velesrprstvo garašeninovskog tipa izvorno bacilo oko na zapad, prema današnjoj BiH koja je bila pod Turcima, ali da se je tome suprostavio interes Austrije koja je smjerala na isto područje nakon povlačenja Turaka.

Kako je Austrija bila prejaka, ondašanja Srbija je prihvatila da joj Austrija bude saveznik i zaštitnik, a da svoje apetite za širenjem države ostvari na jugu (Makedoniji) i istoku (Bugarskoj).

Stoga je vrlo vjerojatno da je Austrija ne samo znala, nego i pokrivala napad Srbije na Bugarsku dok je bugarska vojska bila zauzeta prema Turskoj zbog očekivanog napada Turske radi ujedinjenja istočne Rumelije s Bugarskom.

Nakon bugarske pobjede u nizu bitaka, Austrija je zaprijetila Bugarskoj ratom.

I od tada (jer je Bugarska mogla tada slomiti Srbiju), iako ju je Austrija spasila od potpunog poraza, neki crnorukaški vladajući krugovi u Srbiju ponovno se okreću prema osvajanju BiH u kojoj je već tada bila Austrija kao okupacijska država, a kasnije ju je i anektirala.

Naravno da su u tome našli saveznike među Engleskom i Francuskom, tako da je ovaj rat bio klica srpskog prevrata 1903., balkanskih ratova, ali i prvog svjetskog rata koji je buknuo crnorukaškim atentatom na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu. 

Ne treba posebno naglašavati da su sa stvaranjem pravoslavnih balkanskih država i slabljenjem Turskog carstva, neki pravoslavci u Austro-Ugarskoj počeli otkazivati lojalnost državi kojoj pripadaju i koja je legalizirala i dozvolila osnivanje autokefalne pravoslavne mjesne Crkve (kod nas u Srijemskim Karlovcima, tada je hrvatski ban potvrđivao izbor patrijarha te Crkve, a patrijarh Rajačić je primjerice ustoličio bana Jelačića 1848. u pravoslavnoj katedrali Preobraženja Gospoda u Zagrebu).

I tako su primjerice neki istaknuti pravoslavni intelektualci sudjelovali u buđenju hrvatske nacionalne svijesti u 19.st. (a jedan je i skladao hrvatsku himnu), neki su sudjelovali u pravaškoj Rakovičkoj pobuni, međutim sve to postaje rijetko u 20.st., jer je srbizacija učinila od mnogih da za svoju državu smatraju Srbiju, a ne državu kojoj pripadaju i kojoj su pripadali njihovi preci.

Mnogi Srbi će na ovo odgovoriti da su oni pripadali austrijskom carstvu, a ne hrvatskoj državi kojoj ne priznaju povijesnost (kao niti povijesnost Hrvata, dok Bugarima odriču da su Slaveni nego da su neki azijatsko-tatarski uljezi na području Balkana), iako je Hrvatska jedna od rijetkih država koja ima povijesni kontituitet državnog sabora u tako dugom razdoblju.

Kad bi to i bila istina, onda su sveisto izdali Austriju, makar oni koji su optuženi na veleizdajničkom procesu kojeg je aljkavo ili nikako vodila Austrija protiv velesrpske urotničke organizacije prije prvog velerata (primjerice poslije je Svetozar Pribičević priznao, za vrijeme kraljevine Jugoslavije, da su oni stvarno bili urotnici i veleizdajnici protiv Austrije što austrijski sud nije uspio, ili što je vjerojatnije, nije htio dokazati).

Vratimo se ipak na temu koja nije konkretni etnofiletizam pojedinog naroda, nego bilo kojeg naroda.

Iskustvo prvog, drugog velerata i posljednjeg rata (ili ovog srpsko-bugarskog) trebalo je podučiti kršćane da se više ne stavljaju u vojne redove kad zatrubi etnofiletistička truba.

Konačno, pred nama je vrijeme ustoličenje Antihrista, a ovaj će kao i otac njegov Sotona, iskoristiti etnofiletizam kako bi zbog takvih nekršćanskih etnofiletističkih ratova došao na vlast kao mirotvorac.

Stoga mora biti jasno svim pravoslavnim vjernicima da se neizravno stavljaju na službu Antihristu čim u miru potiču etnofiletizam makar to pokrivaju pravoslavljem ili željom da se pravoslavlje proširi.

Carstvo Božje se ne širi ratom, to bi trebalo biti svima jasno koji su kršteni.

Više nego prigodna poruka - progoni su ovdje, pred nama, učimo od svetaca kako se ponašati.
Slijedi tekst (u engleskom prijevodu) sv.Ciprijana koji je i sam mučenički stradao:

Taj video je nestao s YT, zato dajem podjednako dobro slovo o.Spiridona o demonskom napadu na čovječanstvo putem zapadne kulture:

Ipak 'nedostajući' video se je pojavio pod novom'adresom':

Svakako, žrtva u etnofiletističkom ratu, nikako nije žrtva radi Hrista (dakle žrtve u tom bugarsko-srpskom ratu, makar bili i civili kojih je netko sa suprotne strane masakrirao, ne mogu se smatrati mučenicima, ali ako je netko radi pravoslavne vjere odbio sudjelovati u zločinima ili ih je pokušavao spriječiti i zbog toga je stradao od svojih suboraca, onda on jest mučenik).

Netko tko je mučenik radi kršćanske vjere, mora biti mučen radi te iste vjere, a ne radi toga što pripada nekom narodu koji je u ratu s drugim narodom, bez obzira što je jedan narod pravoslavan, a drugi nije (tako ni u posljednjem srpsko-hrvatskom ratu nije bilo mučenika, barem što je meni poznato).

SPC je jednostavno proglasila stotine tisuća mučenika Jasenovca kao da su svi oni (bez obzira na broj koji je nedokazan) mučeni i ubijeni zbog pravoslavne vjere, a ne zbog toga što su se dali uspregnuti, na izravan ili neizravan način u etnofiletistički rat ne priznajući ondašnju novonastalu hrvatsku državu i/ili sudjelujući u pobuni protiv iste.

Što opet nije grijeh dakako, ali je čisti politički stav koji nema veze s vjerom.

A da se nije radilo o ratu protiv pravoslavlja svjedoči činjenica da je bilo visokih časnika pravoslavaca u HOS-u, u vlasti NDH, da je konačno NDH išla u postupak stvaranja mjesne pravoslavne Crkve HPC što je kontradiktorno ako je ta ista država bila u ratu protiv pravoslavlja.

Ako je netko u Jasenovcu ili bilo gdje drugdje u tom ratu bio prisiljavan da napusti pravoslavlje, i bio radi toga mučen i ubijen, onda je on stvarno bio svjedok krvlju da je Gospod Hristos uskrsnuo i da će doći suditi žive i mrtve.

P.S.

Nešto o plandemiji iz RPC na srpskom prijevodu:

Roosh je objavio video o slomu lanca dobave.

Užitak za srce i uši:

B.Augustin, čija sam videa prije davao na blogu, se je nedavno oženio (i usput izbjegao s ženom iz dekadentne Kalifornije).

Poslušajte ovo njegovo iskustvo, vrlo je važno u smislu razlikovanja bluda od spolnih odnosa u braku (iako spolni odnosi u braku mogu prerasti u blud ako se događaju u vrijeme posta, prije svete Liturgije, ako se koriste kontraceptivna sredstva i "tehnike" koje nisu dopuštene baš zato što su izraz bluda odnosno svjesno jalovih spolnih odnosa).

Vrlo korisno za poslušati je slijedeći razgovor između protestanta koji se raspituje o Pravoslavlju s jednom pravoslavkom Amerikankom grčkog podrijetla: