nedjelja, 24. listopada 2021.

Srpsko-Bugarski rat 1885.

Dajem poveznicu na video predavanje Kirila, Amerikanca podrijetlom iz Makedonije koji se osjeća etničkim Bugarinom.


Dakle, slabljenje Otomanskog carstva na Balkanu, pogotovo zbog jake Rusije koja je zamalo oslobodila Carigrad ali su to zapadne sile spriječile pomažući tijekom cijelog 19.st. taj kalifat da ne propadne, dalo je priliku pravoslavcima Balkana da dignu ustanke te ratom i diplomacijom dobiju neovisne države.
Upravo radi diplomacije su se te nove države vezale za zapad, kneževina kasnije kraljevina Srbija za Austriju, kasnije za Englesku i Francusku nakon likvidacije Obrenovićke kraljevske loze.
Grčka se je vezala za Englesku, zato je masonorija tamo bila uvelike prisutna i vanjskopolitički Grčka iako pravoslavna država nije bila nikad saveznik pravoslavne Rusije.
Bugarska nije mogla dobiti vladara narodne krvi nego su joj zapadne sile dodijelili Prusa, dok je na međunarodno priznanje Bugarska čekala sve do početka 20.st.
K tome probudio se je etnofiletizam kao opasna hereza, stoga nije čudno da su novonastale pravoslavne države ratovale u 19. i 20.st.
To je velika sablazan i grijeh kad kršćani među sobom ratuju zbog etnofiletizma, te kad u takvom ratu traže pomoć od nekršćana protiv svoje braće u vjeri.
Stoga vjerujem da je i postojeće stanje neka vrsta Božje kazne zbog tih grijeha naroda.
Ideal je ipak ostao, kršćansko rimsko carstvo u kojem nije postojao etnofiletizam.

U predavanju u kojem Kiril čita izvode iz nekih povijesnih knjiga, čujemo kako je velesrprstvo garašeninovskog tipa izvorno bacilo oko na zapad, prema današnjoj BiH koja je bila pod Turcima, ali da se je tome suprostavio interes Austrije koja je smjerala na isto područje nakon povlačenja Turaka.
Kako je Austrija bila prejaka, ondašanja Srbija je prihvatila da joj Austrija bude saveznik i zaštitnik, a da svoje apetite za širenjem države ostvari na jugu (Makedoniji) i istoku (Bugarskoj).
Stoga je vrlo vjerojatno da je Austrija ne samo znala, nego i pokrivala napad Srbije na Bugarsku dok je bugarska vojska bila zauzeta prema Turskoj zbog očekivanog napada Turske radi ujedinjenja istočne Rumelije s Bugarskom.
Nakon bugarske pobjede u nizu bitaka, Austrija je zaprijetila Bugarskoj ratom.
I od tada (jer je Bugarska mogla tada slomiti Srbiju), iako ju je Austrija spasila od potpunog poraza, neki crnorukaški vladajući krugovi u Srbiju ponovno se okreću prema osvajanju BiH u kojoj je već tada bila Austrija kao okupacijska država, a kasnije ju je i anektirala.
Naravno da su u tome našli saveznike među Engleskom i Francuskom, tako da je ovaj rat bio klica srpskog prevrata 1903., balkanskih ratova, ali i prvog svjetskog rata koji je buknuo crnorukaškim atentatom na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu. 

Ne treba posebno naglašavati da su sa stvaranjem pravoslavnih balkanskih država i slabljenjem Turskog carstva, neki pravoslavci u Austro-Ugarskoj počeli otkazivati lojalnost državi kojoj pripadaju i koja je legalizirala i dozvolila osnivanje autokefalne pravoslavne mjesne Crkve (kod nas u Srijemskim Karlovcima, tada je hrvatski ban potvrđivao izbor patrijarha te Crkve, a patrijarh Rajačić je primjerice ustoličio bana Jelačića 1848. u pravoslavnoj katedrali Preobraženja Gospoda u Zagrebu).
I tako su primjerice neki istaknuti pravoslavni intelektualci sudjelovali u buđenju hrvatske nacionalne svijesti u 19.st. (a jedan je i skladao hrvatsku himnu), neki su sudjelovali u pravaškoj Rakovičkoj pobuni, međutim sve to postaje rijetko u 20.st., jer je srbizacija učinila od mnogih da za svoju državu smatraju Srbiju, a ne državu kojoj pripadaju i kojoj su pripadali njihovi preci.
Mnogi Srbi će na ovo odgovoriti da su oni pripadali austrijskom carstvu, a ne hrvatskoj državi kojoj ne priznaju povijesnost (kao niti povijesnost Hrvata, dok Bugarima odriču da su Slaveni nego da su neki azijatsko-tatarski uljezi na području Balkana), iako je Hrvatska jedna od rijetkih država koja ima povijesni kontituitet državnog sabora u tako dugom razdoblju.
Kad bi to i bila istina, onda su sveisto izdali Austriju, makar oni koji su optuženi na veleizdajničkom procesu kojeg je aljkavo ili nikako vodila Austrija protiv velesrpske urotničke organizacije prije prvog velerata (primjerice poslije je Svetozar Pribičević priznao, za vrijeme kraljevine Jugoslavije, da su oni stvarno bili urotnici i veleizdajnici protiv Austrije što austrijski sud nije uspio, ili što je vjerojatnije, nije htio dokazati).

Vratimo se ipak na temu koja nije konkretni etnofiletizam pojedinog naroda, nego bilo kojeg naroda.
Iskustvo prvog, drugog velerata i posljednjeg rata (ili ovog srpsko-bugarskog) trebalo je podučiti kršćane da se više ne stavljaju u vojne redove kad zatrubi etnofiletistička truba.
Konačno, pred nama je vrijeme ustoličenje Antihrista, a ovaj će kao i otac njegov Sotona, iskoristiti etnofiletizam kako bi zbog takvih nekršćanskih etnofiletističkih ratova došao na vlast kao mirotvorac.
Stoga mora biti jasno svim pravoslavnim vjernicima da se neizravno stavljaju na službu Antihristu čim u miru potiču etnofiletizam makar to pokrivaju pravoslavljem ili željom da se pravoslavlje proširi.
Carstvo Božje se ne širi ratom, to bi trebalo biti svima jasno koji su kršteni.

Više nego prigodna poruka - progoni su ovdje, pred nama, učimo od svetaca kako se ponašati.
Slijedi tekst (u engleskom prijevodu) sv.Ciprijana koji je i sam mučenički stradao:

Taj video je nestao s YT, zato dajem podjednako dobro slovo o.Spiridona o demonskom napadu na čovječanstvo putem zapadne kulture:


Ipak 'nedostajući' video se je pojavio pod novom'adresom':





Svakako, žrtva u etnofiletističkom ratu, nikako nije žrtva radi Hrista (dakle žrtve u tom bugarsko-srpskom ratu, makar bili i civili kojih je netko sa suprotne strane masakrirao, ne mogu se smatrati mučenicima, ali ako je netko radi pravoslavne vjere odbio sudjelovati u zločinima ili ih je pokušavao spriječiti i zbog toga je stradao od svojih suboraca, onda on jest mučenik).
Netko tko je mučenik radi kršćanske vjere, mora biti mučen radi te iste vjere, a ne radi toga što pripada nekom narodu koji je u ratu s drugim narodom, bez obzira što je jedan narod pravoslavan, a drugi nije (tako ni u posljednjem srpsko-hrvatskom ratu nije bilo mučenika, barem što je meni poznato).
SPC je jednostavno proglasila stotine tisuća mučenika Jasenovca kao da su svi oni (bez obzira na broj koji je nedokazan) mučeni i ubijeni zbog pravoslavne vjere, a ne zbog toga što su se dali uspregnuti, na izravan ili neizravan način u etnofiletistički rat ne priznajući ondašnju novonastalu hrvatsku državu i/ili sudjelujući u pobuni protiv iste.
Što opet nije grijeh dakako, ali je čisti politički stav koji nema veze s vjerom.
A da se nije radilo o ratu protiv pravoslavlja svjedoči činjenica da je bilo visokih časnika pravoslavaca u HOS-u, u vlasti NDH, da je konačno NDH išla u postupak stvaranja mjesne pravoslavne Crkve HPC što je kontradiktorno ako je ta ista država bila u ratu protiv pravoslavlja.
Ako je netko u Jasenovcu ili bilo gdje drugdje u tom ratu bio prisiljavan da napusti pravoslavlje, i bio radi toga mučen i ubijen, onda je on stvarno bio svjedok krvlju da je Gospod Hristos uskrsnuo i da će doći suditi žive i mrtve.

P.S.
Nešto o plandemiji iz RPC na srpskom prijevodu:



Užitak za srce i uši:


B.Augustin, čija sam videa prije davao na blogu, se je nedavno oženio (i usput izbjegao s ženom iz dekadentne Kalifornije).
Poslušajte ovo njegovo iskustvo, vrlo je važno u smislu razlikovanja bluda od spolnih odnosa u braku (iako spolni odnosi u braku mogu prerasti u blud ako se događaju u vrijeme posta, prije svete Liturgije, ako se koriste kontraceptivna sredstva i "tehnike" koje nisu dopuštene baš zato što su izraz bluda odnosno svjesno jalovih spolnih odnosa).



Vrlo korisno za poslušati je slijedeći razgovor između protestanta koji se raspituje o Pravoslavlju s jednom pravoslavkom Amerikankom grčkog podrijetla:



Broj komentara: 7:

  1. Kad se čovjek rodi u Hrvatskoj, vrlo je lako odreći se hrvatskog nacionalizma i eventualnog etnofiletizma. Jer je taj hrvatski identitet ionako jedno ništa, nešto lažirano, iskonstruirano tako reći jučer, nešto slabo, impotentno, kastrirano, što ne inspirira nikoga. (Govorim o odricanju od toga zbog pravog cilja, zbog Boga, ne o nekom odricanju za račun globalizma koji je veliko zlo.) To zapravo nije nikakav pothvat. Kad se rodiš u "velikim" nacijama (Francuska, Španjolska, Amerika itd.), to je teže jer te idolatrija nacije i države mami, zasljepljuje "velikom" i "sjajnom" poviješću, tradicijom, postignućima, uspjehom, civilizacijom itd. Kad se rodiš u nekom od tih velikih nacija, jednom riječju, teže je odbaciti okove idoloatrije velikih ovozemaljskih postignuća. Slično je u slučaju Srbije koja doduše nije velika nacija (niti ima postignuća na svetskoj razini), ali je negdje između male i srednje, ali ima i te kakvu tradiciju i nacionalnu svijest. Ali "rvacka"... par tih nekih pričica o polulegendarnim kraljevima, najveći državnik u povijesti je neki histerični komunistički general, "kultura" živa smijurija (ta kultura je smišljena samo zato da se može reći da "imamo nekakvu kulturu", isto vrijedi i za pripadajuće institucije tipa akademiju itd.), državna ideja smišljena jučer (1990). Toliko ništavilo da nikoga ne može prevariti. Zato je velika Božja milost roditi se kao Hrvat.

    Krešo Maroti

    OdgovoriIzbriši
  2. Slažem se i ne slažem se.
    Slažem se da je hrvatski identitet. nacionalizam i državotvornost kudikamo slabija nego kod srpskog naroda.
    I da je tako kod kulture i kulturnih institucija, kao i kod narodnih elita.
    Možemo to ilustrirati s brojem trenutnih internetskih portala, bili oni privatni ili državni koji se bave s nacionalnim temama.
    Mislim da ne pretjerujem ako kažem da je omjer 1 naprama 10.
    Sličan omjer je i u pitanju intelektualaca koji se bave s takvim temama.
    Međutim, nije uvijek tako bilo.
    Kod hrvatske politička emigracije bilo je sve do nastanka RH posve drugačije, i u apsolutnom broju, a još više u relativnom.
    Slično se može reć i za razdoblje između dva velerata, i pogotovo u vremenu rata.
    1945. s izgonom i ubijanjem dijela hrvatskog naroda koji je bio nacionalno svjesniji, aktivniji i državotvorniji dogodio se je kako kažu aristocid.
    Preživjeli su činili tada političku emigraciju o kojoj sam prije napisao da je bila kudikamo aktivnija i svjesnija od onih koji su ostali u Jugoslaviji.
    HDZ na čelu s Tuđmanom samo je kompromitirao nacionalnu ideju, a i svojski se je trudio staviti pod svoje zavnohovske skute sve nacionalno svjesnije ljude kako bi ih kastrirao.
    Veliku ulogu o onom omjeru ima RKC, odnosno SPC.
    RKC je od svojeg začetka globalna ili globalizirajuća institucija i zbog toga je vodila politiku gašenja nacionalnog duha koliko je to smatrala potrebnim u pojedinim narodima koji su pomislili da ona vodi računa o njima kako bi opstali i napredovali.
    Kod SPC je situacija sasvim obrnuta.
    I ne radi se samo o hrvatskom katoličkom narodu.
    I oni za koji si rekao da su veliki i ponosni za razliku od Hrvata, Talijani, Francuzi, Španjolci, Irci nisu u nimalo boljem stanju od hrvatskih katolika.
    Taj fenomen se ne može objasniti bez povjesnog utjecaja RKC.
    I tako dok je RKC manje više razotkrivena kod mnogih katoličkih naroda kao nešto strano, globalizirajuće i kompromitirano, nije se u zamjenu formirala neka druga duhovna snaga (ala SPC kod Srba) u tim narodima, a to je ključna stvar za stanje naroda.
    Na koncu pitanje podviga.
    Slažem se da je veći podvig ako neki srpski pravoslavac se odreče etnofiletizma nego kad to učini hrvatski pravoslavac.
    To je jednostavno zato što je kod njegovih sunarodnjaka to puno izraženije, a nije lako biti crna ovca u stadu bijelih ovaca.
    Lakše je kad u stadu ima podosta i crnih ovaca.
    Ili kad je stado malo ili već raštrkano.
    Ovdje se ne radi o metaforičkom stadu Hristovih ovaca, nego o metafori naroda, je li on homogen i državotvoran ili nije.
    Gospod pak zove svoje ovce da izađu iz tih stada i priključe se Njegovom stadu.
    Lakše je to učiniti ovci koja je u slabom ili raštrkanom stadu.
    Ali je s druge strane opet istina da je lakše biti u stadu nego biti sam.
    Tako da se može rezimirati - lakše je poći za Hristom kad nas ne vuče jako etnofiletističko stado, ali je najteže biti niti u etnofiletisčkim stadu, niti u Hristovom stadu.

    OdgovoriIzbriši
  3. Pa i Hrvati imaju neku imitaciju srpskog etnofiletizma unutar RKC (mada to nije isto jer je različita narav crkvene organizacije), imitaciju nastalu mislim po uzoru na Srbe, onu neku foru "rvat katolik". "On je katolik zato što su rvati katolici", čuo sam više nego jendom za više nego jednu osobu. A često ništa kršćansko u tim osobama, ni u metafizičkom pogledu na svijet, ni u etici, veliko je pitanje vjeruju li i u što.

    Krešo Maroti

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Postoji, samo to se nikad ne manifestira javno.
      Možemo dati usporedbu.
      Kad bi patrijarh SPC poručio svojim vjernicima da se netko koga narod smatra svecem ne će proglasiti svecem dok to ne odobri RKC, isti bi morao biti zabrinut za svoj život, puno više nego što je Porfirije bio u Cetinju.
      Nešto slično ne postoji kod hrvatskih rimokatolika koji desetljećima drže pokojnog Stepinca svecem, a onda šutke progutaju knedlu koju im pošalje 'voljeni sveti otac' iz Rima.
      To je moglo samo produbiti malodušje kod hrvatskih rimokatolika tako da se još i više smanji njihova slaba državotvornost i nacionalizam.
      O tome sam prethodno pisao, RKC je uvelike zaslužna zbog sadašnjeg malodušja kod Hrvata, to su neki pravaši znali u 19.st. zato su proglašeni negativno antiklerikalcima.
      Nisu to bili samo pravaši, i braća Radići su na to isto gledali, dok je RKC uvijek bila rezervirana prema ustaškom pokretu koji nije htio biti njezin slijepi poslušnik (što je uostalom pravaška tradicija).

      Izbriši
    2. " onda šutke progutaju knedlu"

      Biti rvatom podrazumijeva neprekidno gutanje, ne knedli, nego jedne druge supstancije, mekše ali još puno odvratnije. Zato nitko normalan ne želi biti rvat. Pod "rvat" podrazumijevam jedan mentalni sklop i razlikujem od riječi Hrvat koja označuje pripadnost narodu.

      Krešo Maroti

      Izbriši
  4. "Kod hrvatske politička emigracije bilo je sve do nastanka RH posve drugačije, i u apsolutnom broju, a još više u relativnom."

    Emigracija je bila takva kakva je bilo zbog zlatnih 15-ak godina (1929.-1945.) političke i nacionalne misli u Hrvata, kada se pokušavala stvoriti nekakva nacija, nacionalizam, definirati identitet itd. Od 1945. opet muk. To je bilo izuzetno doba, nikad prije nije bilo tako, ni nikad poslije.

    Krešo Maroti

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se, iako ne treba niti omalovažiti pokušaje pravaša u 19.st. da se formira nacionalna svijest i državotvornost.
      Konačno, svi hrvatski državotvorci 20.st. imaju veze s A.Starčevićem i pravaškim pokretom.
      Može se čak i reći da su pravaši uvijek bili manjina kod Hrvata, da su dolazili do izražaja samo u izvanrednim okolnostima i u revolucionarnim vremenima.
      Međutim tako je i u drugim narodima, narod pretežito želi status quo i zadovoljan je s postojećim jer ne želi ući u rizik.
      Ustanici su uvijek bili u manjini, i tek kad pokažu neke uspjehe i zaprijete onima na vlasti, tada se narod počne okrećati njima.
      Nema nikakve sumnje da je takav revolucionarni pokret bio kudikamo jači između dva velerata i u ratu, nego što je bio pred početak raspada Jugoslavije.
      Ne samo brojčano, nego pogotovno intelektualno i vojno (i rat 1941-45. bio je puno teži i dramatičniji nego 1991-95.)
      Što je najvažnije, vodili su ga istinski pravaši s velikom samodisciplinom i požrtvovanošću, tako da vjerujem da bi većina ministara RH bila u onim vremenima strijeljana zbog izdaje ili korupcije.

      Izbriši

Komentiranje sam opet (4. svibnja 2023) dopustio videći da ima sve manje mjesta na net-u bez cenzure.