Jarac za Azazela

U Levitskom zakoniku Bog je preko Mojsija, između ostalog, propisao kako trebaju leviti prinositi žrtve.
Na početku 16. poglavlja čitamo kako su dvojica sinova Arona poginuli od Božje ruke jer su Mu prinosili neposvećenu vatru.
To neka nas potakne na razmišljanje s kojim obzirom moramo pristupiti Misi, to jest kako ne smijemo biti na Misama na kojima se netko igra svećenika, a to nije jer nije zaređen od pravovaljanog biskupa i u valjanom sakramentu svećeničkog ređenja ili jednostavno prinosi nevaljalu neposvećenu 'vatru' novoredne mise.
Nu, idimo dalje kroz isto poglavlje.

Neka Aron ulazi u Svetište ovako: s juncem za žrtvu okajnicu i ovnom za žrtvu paljenicu. Neka se obuče u posvećenu košulju od lana; na svoje tijelo neka navuče gaće od lana; neka se opaše lanenim pasom, a na glavu stavi mitru od lana. To je posvećeno ruho koje ima obući pošto se okupa u vodi. Od zajednice izraelske neka primi dva jarca za žrtvu okajnicu i jednoga ovna za žrtvu paljenicu. Pošto Aron prinese junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh i izvrši obred pomirenja za se i za svoj dom, neka uzme oba jarca i postavi ih pred Jahvu na ulaz u Šator sastanka. Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu. Jarca na kojega je kocka pala da bude Jahvi neka Aron prinese za žrtvu okajnicu. A jarac na kojega je kocka pala da bude Azazelu neka se smjesti živ pred Jahvu, da se nad njim obavi obred pomirenja i otpremi Azazelu u pustinju.

Tko je Azazel koji živi u pustinji?
To ime se spominje samo još jednom u Bibliji, točnije u istom poglavlju gdje se nalaže da onaj tko je odveo jarca Azazelu se mora u vodi okupati i oprati svoju odjeću prije nego što se vrati u izraelski tabor.

Onaj koji je odveo jarca Azazelu neka opere svoju odjeću, svoje tijelo u vodi okupa i poslije toga može opet doći u tabor.

Evidentno je da se radi o nekom zloduhu, nečistom duhu, princu Pakla koji obitava u pustinji, jer se je Izraelac koji je odveo jarca smatra nečistim dok se ne okupa i ne opere odjeću.
Azazel se spominje u apokrifnoj knjizi Henokovoj u kojoj je okarakteriziran kao glavni pao anđeo koji je pretpotopne ljude naučio tehnologiji (o čemu sam na mnogim mjestima pisao na blogu, tehnologija zbog istočnog grijeha uvijek ljude dovodi u veće zlo, nije Azazel ljude naučio raznim vještinama da bi oni postali bogovi, nego da bi se preko tehnologije zlo brže i više širilo).
Ovaj tekst me je uvijek mučio zato što mi nije bilo jasno zašto bi Bog zapovijedio Izraelcima da jednog jarca žrtvuju Njemu, a drugog neka odvedu Azazelu u pustinju.
Žrtva se, kao što znamo, daje radi grijeha s kojima su ljudi uvrijedili Boga te da ne bi svojom krvlju i životom isprali nepravdu učinjenu Bogu, onda Bogu prikazuju žrtvu-životinju koja se zakolje na žrtveniku -  oltaru.
Zar je Bog ovime zapovijedio da se ljudi klanjaju i daju žrtvu nekom palom anđelu kao da je isti pravi Bog?
Daleko od toga, jer vidimo da se taj drugi jarac za Azazela ne kolje niti ne prikazuje kao žrtva, već ga se samo isprati u pustinju.
Ipak, ako nam je to moguće, trebali bismo tražiti odgovor zašto je to Bog naložio i koja je poruka iza biblijske slike Azazelovog jarca.
U engleskom jeziku ovaj jarac se naziva 'scapegoat', riječ koji dolazi od riječi 'scape' - koja znači 'izbjeći' i 'goat' - jarac.
'Scape' ustvari je jedan od mnogih latinizama u engleskom jeziku jer dolazi od latinske riječi 'scapus' koja se nalazi u mnogim čakavskim dijalektima 'škapulat' - spasiti, izbjeći.
I to je smisao engleske riječi 'scapegoat', netko tko preuzima krivnju na sebe, dragovoljno ili nedragovoljno kao taj jarac, da bi pravi krivci bili oslobođeni krivnje a isti podnio žrtvu.
Naslućujemo kako se u toj starozavjetnoj slici nagoviješta Isus Krist, Jaganjac Božji po kojem se jedino brišu krivnje grijeha, jer krv janjaca, ovaca, ovnova, koza, jaraca, telaca, junaca, volova prikazana na žrtveniku nije brisala zaista krivnju Izraelaca, ona je samo svjedočila da se Izraelci priznaju griješnicima i da su spremni naknaditi Bogu žrtvu iako je praktično nisu mogli jer je uvreda Bogu beskonačna kao što je Bog beskonačan. Samo beskonačni Bog može biti dostojna žrtva da se izbrišu grijesi ljudi, zato se je Bog utjelovio i prikazao sebe kao Žrtvu na križu.
Međutim, u ovom poglavlju se spominju dva jarca, kako dva jarca mogu biti slika budućeg Jaganjca Božjeg?
Zato što je Isus Krist naš spasitelj i otkupitelj.
Spasio nas je svojom žrtvom od pravedne Božje vječne kazne, i istom žrtvom otkupio nas je od ropstva Sotoni koji nas je stavio u svoje okove bez prislile, jer Adam i Eva su dragovoljno postali sudionici besmislene i bezumne Sotonine pobune protiv Boga, Bog je pravedno njih i nas koji smo nastali iz njih dušom (traducianizam) i tijelom prepustio ropstvu Sotone i ostalih demona, kao ovog princa Pakla Azazela.
Prvi jarac kojeg Aron kolje na žrtveniku i prikazuje kao žrtvu Bogu slika je Isusa Krista koji dragovoljno odlazi na križ, biva mučen i ubijen da se namiri Božja pravda.
Drugi jarac kojeg se dovodi Azazelu u pustinju slika je dragocjene otkupnine na istom križu s kojom smo otkupljeni od ropstava 'Azazelima'.
I još jedno o čemu meditiramo u korizmi, Sotona je zagrizao u nešto što nije imao pravo, jer je napao ne samo Isusa Krista kao Boga, nego kao i čovjeka bez grijeha.
Neki tumače kako Sotona (Azazel) nije znao sve do Isusove smrti na križu da je On pravi Bog i pravi čovjek, jer da je znao onda bi sve učinio da do Velikog petka ne dođe i da mu tako ne propadne zemaljsko carstvo, da Isus ne otkupi tako svojom žrtvom njegove robove.
Ja u to ne vjerujem, jer nažalost i po svojem iskustvu znam da je svaki griješnik dok se ne pokaje uvelike slijep i bezuman, da će sve svoje snage i inteligenciju koja može biti inteligencija genijalca upregnuti kako bi zadovoljio svoju požudu te da ni najmanje ne razmišlja kako ga isti trenutak Bog može usmrtiti i pozvati na sud.
Stoga vjerujem kako je Sotona shvatio da je Isus ne samo pravednik među ljudima koji nije nikad počinio grijeha, nego da je i utjelovljena Riječ kojoj se nije htio pokloniti u praskozorje vremena jer je Riječ ljudskim tijelom postala.
Ništa mu nisu značile milijarde ljudskih robova, sve bi ih prodao da samo malo može mučiti Boga.
Azazel je dakle usmrtio u pustinji jarca, ali pirova pobjeda nije ništa prema porazu kojeg je tada Azazel dobio i kojeg je bio svjestan da će ga imati ne od jarca, nego Jaganjca Božjeg koji je u trenutku smrti postao Lav Judejski.
Možda će netko pomisliti kako Azazel 'hladi' vatre Pakla time što se sjeća vremena kad mu je Jaganjac Božji dozvolio da Ga muči?
Ne, u jezeru ognjenom nema utjehe pa ni utjehe sjećanja, jer sve to zlo što je bilo uzrokom sladostrašća prokletnika je sad kao sredstvo mučenja, sjećanja ne ublažuju bol, ona ga samo pojačavaju.
Ovaj tekst sam krenuo pisati sa sasvim drugom namjerom, htio sad dati uvod u video koji prilažem na koncu teksta, te nisam niti sve do ovog pisanja imao na pameti kako je Isus Krist naš Gospodin prikazan u slici ta dva jarca.
Vjerujem da me je isti Gospodin vodio da tekst usmjerim na Njega te da dadnem sebi i vama koji čitate nadu u oproštenje grijeha i život vječni.
Neizmjerno je skupocjena Krv s kojom smo otkupljeni.
Budimo sigurni da oko sebe neprestano imamo azazele koji nas žele zaraziti svojom bolešću za koju znaju da nema za njih lijeka, ali naš lijek je Tijelo i Krv Kristova.
Ne budimo nipošto kao uvodno spomenuta dva Aronova sina koji su Bogu nedolično pristupili.
Ne radi se samo o tome da budemo pobožni na liturgiji, nego da bijelimo naše krsne haljine onečišćene grijesima.
Jer uskoro ćemo biti pozvanu na vječnu svadbu.
Svi smo mi u slici onog Izraelca koji je jarca odveo Azazelu u pustinju te je zbog tog 'posla' s Nečistim i sam postao nečist, i mora se u krsnoj vodi okupati i oprati svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj prije nego što se vrati u nebeski tabor.

Svi nisu sveti

Danas je blagdan Svih svetih.
Novoredna sekta na današnji dan ima svoje novoredne mise na grobljima (barem je tako u mojem selu).
Što može to značiti nego svi pokopani na groblju su sveti?
Iako bih volio da je to istina, to je đavolska laž koja je odvukla u propast Origena i sve one koji su ga slijedili u herezi općeg spasenja.
Glavno obilježje novoredne sekte je liberalizam-sekularizam i hereza o općem spasenju.
Dakako, korifeji te lažne religije nisu otvoreno rekli kako vjeruju da se svi ljudi spašavaju, nego su s mnogim svojim izjavama, pa i izmjenom liturgije u kanonu Mise (u riječima da se Krv Isusova prolijeva za spasenje svih ljudi svijeta) implicirali tu strahovito opasnu zabludu. 
Kako napisah, volio bih da se svi ljudi spasavaju jer bi to značilo da se i ja spašavam.
I nema ničeg lošeg u tome da se prvenstveno sebi želi dobro.
Štoviše, ne postoji čovjek koji to ne želi, čak i samoubojica čini suicid zato što misli da će mu bolje biti ako se ubije.
Međutim, ako bi se svi spasavali onda bi to značilo degradaciju i omalovažavanje pravih svetaca, to jest negaciju načela pravednosti.
Bez sumnje sveci su postali svetima zato što su uz Božju milost bili spremni trpiti i trpili su zlo koje su im izazvali ili zli ljudi ili demoni.
Zato što su imali pravo na osvetu, ali se nisu svetili nego su osvetu prepustili Bogu (dakle potpuno suprotno od onog što neki Srbi kažu - tko se ne osveti taj se ne posveti).
Zato što su za te koji su ih nepravedno zlostavljali molili da se obrate i time su im pokazali pravu ljubav.
Sjećate li se ovih Pavlovih rečenica iz poslanice Rimljanima:

Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin. Naprotiv: Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu.

Što to znači staviti ugljevlje ražareno na nečiju glavu?
Da, to znači staviti ga u tešku muku koju gotovo nitko od nas nije osjetio.
Zar nije kontradiktorna ta poruka sv.Pavla, najprije traži da se čini neprijateljima dobra djela koja nisu zaslužili nego su zaslužili osvetu, a onda kaže da se time neprijatelje stavlja na paklensku muku? 
Odgovor je u prethodnoj rečenici, time se daje pretpostavka za Božju osvetu.
Drugim riječima, činim ti dobro koje ne zaslužuješ, molim se za tvoje obraćenje i djelima ti pokazujem da te ljubim, ali ako se ne pokaješ i ne obratiš, time ćeš veću muku imati od Boga u Paklu.
Kod Boga i svetaca nema kompromisa i polovičnih rješenja, nego je sve ili ništa.
Dajem ti milost, opraštam ti, ne osvećujem se iako na osvetu imam pravo, ali ako prezreš to sve, onda jao si ga tebi jer imaš na glavi ražareno ugljevlje, imaš onda Boga za svog osobnog neprijatelja i to ti je najgore što ti se može dogoditi, a događati će ti se bez prestanka i bez nade da će ikad prestati.
Svi u Paklu htjeli bi da su im se za vrijeme zemaljskog života osvećivali oni koji su imali pravo na osvetu, jer bi imali tako manje muke Pakla.
Potpuna je iluzija dakle očekivati da će se spasiti od paklenskih muka oni koji su činili zlo i nisu se nikad savršeno pokajali zbog svojih grijeha, a savršeno pokajanje je uvjetovano u vjeri u savršenu otkupiteljsku žrtvu Isusa Krista.
Kao što nam je Isus rekao - tko se krsti i uzvjeruje, spasiti će se.
Vjera ne znači recitiranje napamet apostolskog vjerovanja, nego imati vjeru apostola koji su život trijumfalno završili s mučeništvom. 
Nakon smrti nema više vjere niti mogućnosti koje daje vjera, a to je spasenje.
Jer kad se stane pred Boga, onda je vjera besmislena.
Obraćenje je moguće samo prije smrti zbog tih zasluga vjere u Isusa Krista.
Origen je bio grdno prevaren od demona kad je povjerovao i nastavio širiti zabludu kako će na kraju svi ljudi i demoni biti u Raju.
Lažna novoredna svetica Faustina Kowalska je sličnu laž širila u prošlom stoljeću time što je napisala kako nakon smrti Bog pita svaku ljudsku dušu ili bolje rečeno moljaka svaku dušu da Ga ljubi i pita - zar stvarno želiš ići u Pakao?
U istom heretičnom duhu drugi lažni svetac Woytila kuranoljubac ustanovio je u novorednoj sekti na Bijelu uskrsnu nedjelju blagdan Božanskog milosrđa, a fatimska ukaza rekla je da se krunica BDM uneredi molitvom koja od Boga traži spasenje svih duša.
Vjerovati da su svi sveti, znači negirati svece i izjednačiti ih s prokletnicima iz Pakla.
U Otkrivenju čitamo kako sveci u posljednjim danima vape Bogu za osvetom.
A to može samo značiti da će to biti takva vremena da će i posljednji sveci izgubiti nadu da će se njihovi progonitelji obratiti.
Isus Krist je molio Boga da oprosti ljudima koji su Ga mučili, zato što je znao da će se ti ljudi obratiti i povjerovati u Njega.
Sv.Stjepan nije znao da će se obratiti oni koji su ga kamenovali, ali se je tome nadao. 
I nada nije bila uzaludna jer od mladića koji je sudjelovao u kamenovanju i koji se je zvao Savao, po Božjem milosrđu nastao je sv.Pavao, apostol poganskih naroda.
Moliti pak za nekog za kog znamo da je umro i da se nije pokajao, kao Juda Iškariotski, znači rugati se Božjoj pravdi i svim svecima.
Moliti se za spasenje svih ljudi što se moli u fatimskoj molitvi znači isto.
Moramo shvatiti da Božja pravda se ispunjava u vječnosti, da onaj tko je prihvatio zlo i zamrzio Boga koji je dobro, da je taj zaslužio drugu vječnu smrt u jezeru ognjenom jer on se nikad ne će popraviti i pokajati i svi stanovnici Pakla ubili bi Boga ako bi im to bilo moguće.
Ludost je vjerovati u spasenje svih ljudi zato što se time kako napisah negira Bog koji je pravda i jer se time ponižavaju pravi sveci Božji koji su trpjeli zlo radi ljubavi prema Bogu.
Ovaj blagdan mora nam značiti i vjeru u općinstvo svetih kojem se moramo nadati.
Prvenstveno nam mora biti cilj vršenje volje Božje i time sjedinjavanje s Njim, ali to isto znači sjedinjavanje sa svim Božjem svecima i anđelima.
To podrazumijeva moliti se njima jer kad se molimo nekom svecu onda time ne ponizujemo Boga, budući Bog želi da kršćani koji su na putu svetosti imaju za zagovornike svece u Nebu koji su postali sveci po Njegovoj milosti i izabranju.
Ludost je protestantska vjerovati kako molitva Majci Božjoj znači Njezino stavljanje na mjesto Njezinog Sina koji je pravi Bog i pravi čovjek.
Suprotno tome Bog odbacuje njihove molitve jer ne žele priznati kako je Ona puna Božje milosti tako da ju je Bog izabrao za svoju majku.
Protestanti je drže kao jednog od svetaca na Nebu o kojoj ne treba posebno meditirati niti joj se moliti jer bi se onda tobož Njezin sin uvrijedio.
Ta koji bi se to sin uvrijedio ako netko cijeni i štuje njegovu majku? 
Upravo obrnuto se događa i protestanti imaju veliki problem da se obrate i postanu kršćanima budući izbjegavaju moliti se Bogorodici i svecima.
Drugim riječima protestanti ne vjeruju u općinstvo svetih niti da je Marija Bogorodica.
Stoga ako poznate nekog protestanta ili nekog 'katolika' koji se ne želi moliti Bogorodici, svecima i anđelima, pomolite se za njega.
Nadam se dragi čitatelji da smo svi na putu prema općinstvu svetih i neka nas u tome prati zagovor Bogorodice, anđela i svih svetih.
Amen.

P.S.
Vatikanska sekta izdala je poštansku marku slaveći heretika M.Luthera i njegovog pomoćnika P.Melachtona kao one koji pobožno slijede Isusa Krista ispod križa:

Ista sekta drži ne samo protestante kršćanima, nego i tu dvojicu začetnika krivovjerja svecima.
Još jedno ruganje bludnice pravim svecima za blagdan Svih svetih.
Ipak, heretici protestanti nisu ni približno tako opasni i licemjerni jer oni ne glume da su katolici.
I dok sljedbenici vatikanske sekte ponavljaju u sebi istinu kako vrata Paklena ne će nadvladati Crkvu misleći pri tome na tu sektu što bi ustvari značilo da su vrata Paklena nadvladala Crkvu te da nas je Isus Krist prevario, vješti karikaturist prikazao je najponiznijeg čovjeka na svijetu dok ponizno uzima 'selfie' s heretikom prikazanim na toj vatikanskoj poštanskoj marki:

Nekoliko godina već govorim i pišem da će ti nazovi katolici prihvatiti i Antikrista za papu, jer tobož Crkva ne može postojati bez pape.
Ne, ne može se reći da takvi spavaju te da ih treba probuditi, oni su u potpuno budnom stanju i čvrsto drže oči 'širom zatvorene'.
Bog im je poslao 'papu' kakvog su zaslužili.

Krist Kralj i Njegovi lažni podanici

Prošlu nedjelju tradicionalni katolici slavili su blagdan Krista Kralja.
Blagdan je proglasio Pio XI 1925.g. kao podsjećanje da je Isus Krist apsolutni suveren te da se katolici stoga moraju boriti protiv sekularizma.
Novoredna sekta je taj blagdan pomakla prema kraju godine zato što inače taj blagdan pada s danom kada heretici protestanti slave početak svog krivovjerja, pa je izvorno blagdan bio simbolična osuda protestantizma.
Dakako da nemam ništa protiv slavljenja Krista Kralja, ali se moram osvrnuti na povjesne i duhovne okolnosti tog vremena.
Naime, papinska država bila je uništena od
talijanskog nacionalizma potaknutog od
judeomasonerije u drugoj polovini 19.st.
Pisao sam na blogu o tome kako vjerujem da je posljednji papa bio Pio IX koji se je cijeli svoj dugotrajni pontifikat borio protiv sekularizma, liberalizma i masonske urote, ali su na kraju sile zla nadvladale te je papa bio praktično zatočenik talijanskih masona i bez države i bez vojske.
Kad je umro, gotovo potajice je morao biti pokopan, a prije toga nije ni uspio zaključiti prvi vatikanski sabor Crkve zbog izravne prijetnje neprijatelja koji su vladali Rimom.
Nakon njega dolaze 'pape' koji su riječima osuđivali otimačinu papinske države, ali su paralelno ubacivali masonske ideje humanizma u svoje enciklike i dokumente.
U prvom redu to je krivovjerje da su svi ljudi djeca Božja bez obzira bili kršteni ili ne.
Ali ako su svi ljudi djeca Božja, onda su i djeca Isusa Krista koji je Bog.
Nije li otac uvijek suveren to jest kralj u svojoj obitelji?
Naravno da jest, ali to ne znači da mora biti tiranin budući je njegova pozicija takva zato što je Bog objavio preko sv.Pavla kako svako očinstvo, ali šire rečeno svaki autoritet, počiva na Bogu Ocu.
Kao što nema života i bitka bez Boga (kad bi Bog nestao što je kontradikcija, ali svjejedno to uzmimo hipotetski, onda bi istovremeno nestalo sve što postoji) tako nema niti zemaljskog autoriteta-očinstva bez Boga.
Priznati istinu o Bogu znači staviti se pod Njegov autoritet odnosno vršiti Njegovu volju i držati se Njegovih zapovijedi.
Ne može se biti podanikom Krista Kralja, a zatajiti ljudima koji Ga ne priznaju za kralja da je On svjedno kralj i suveren nad njima htjeli to oni ili ne htjeli.
Da su svi ljudi djeca Božja onda bi svi bili podanicima Krista Kralja.
Znamo da to nije tako i da to ne će biti sve do onog trenutka drugog dolaska kad će se pred Kristom prignuti koljena svih nebesnika, zemnika i podzemnika, a oni koji Ga ne htjedoše za kralja, kako kaže Isus u prispodobi, biti će pred Njim ubijeni odnosno poslati u drugu vječnu smrt u jezeru ognjenom.
Stoga slaviti Krista Kralja i istovremeno držati kako su djeca Božja oni koji ne priznaju Isusa Krista za svojeg kralja, znači slaviti nekog drugog kao kralja, a ne Jaganjca Božjeg i Lava Judejskog koji dolazi suditi žive i mrtve.
Ne kažem da su svi katolici u drugoj polovini 19.st. i nadalje apostazirali ili postali heretici humanizma, ali hijerarhija onog što su držali Crkvom je apostazirala tako da većina katolika to nije ni primjetila.
Lako je zaključiti da Bergoglio nije papa nego klaun ili lažni prorok humanizma - antikrista kad on i izvanjski pokazuje da se sprda s papinstvom i Crkvom, puno je teže to vidjeti i uočiti kod onih koji su izvanjski pobožni.
Hijerarhija Crkve nakon vojnog poraza od masona trebala se je vratiti životu mučeničke prve Crkve, vratiti se u katakombe i u arene, a nikako diplomacijom riješavati 'nesporazume' s masonima te na kraju radi materijalne koristi od masonskih država ili zbog straha za osobni život, širiti zablude humanizma kao nauk Crkve.
Pio XI je tako uvrstio blagdan Krista Kralja i istovremeno predložio ili zapovijedio kristerosima u Meksiku da predaju oružje masonskoj vladi nakon čega su kristerosi bili ubijani bez borbe, a masonski sekularizam je postao temelj meksičke države.
Nije li licemjerje koje se diže do neba slaviti Krista kao kralja Neba i Zemlje, i istovremeno zabiti nož u leđa kristerosima koji su se dotad krvavo borili za Krista Kralja i koji su umirali s povikom - "Viva Cristo Rey!" ?
Sličnu stvar je Pio XI učinio s francuskom katoličkom akcijom koja je bila dobro organizirana i prijetila je uništenjem francuske masonske republike te koju je taj 'papa' zabranio i tako uvelike doprinio sadašnjem žalosnom stanju Francuske (i šire).
To je učinio godinu dana nakon što je proglasio blagdan Krista Kralja.
Protekla dva stoljeća su dokaz kako su europski kršćani većinom samo usnama slavili Krista Kralja i to samo za vrijeme liturgije primjerice ovog blagdana, a nakon toga su dali svoje podaništvo masonskim sekularnim državama.
Dvojicu gospodara se ne može služiti rekao nam je naš Kralj.
Taj blasfemični kompromis sa princom ovog svijeta doveo nas je ovdje gdje se nalazimo, pred nestajanjem prirodnim putem ili nestajanjem u nasilnoj smrti koju će nam dati duhovna djeca lažnog proroka Muhameda.
Slijedeći tekst piše o strahu pred muhamedanskom uspostavom kalifata kod nas i šire i to tumači da je prouzrokovano zlim naukom Muhameda u kuranu, dok su po autoru, koji najvjerojatnije pripada novorednoj sekti ili joj je blizak, kršćani suprotnost tome zato što su sekularisti, zato što se ne bore da Krist bude kraljem u kršćanskoj državi.
Nisu muhamedanci zli zato što su spremni poginuti i ubiti druge ljude radi svoje vjere te da bi tako islamski kalifat zavladao cijelim svijetom, nego su zli zato što se bore protiv Krista Kralja.
Suštinski nema druge podjele nego za ili protiv Krista Kralja.
Tko se ne bori protiv sekularizma i liberalizma, tko drži da ljudi imaju pravo javno ispovijedati kako Krist nije kralj u državi, je neprijatelj Kristov makar bio na koljenima pred Svetohraništem svaki dan i pjevao iz sveg glasa pobožne pjesme o Kristu Kralju.
Tu mlakost ili izdaju onih koji se nazivaju kršćanima, Krist Kralj je kaznio s veleratovima, trenutnom muhamedanskom najezdom i drugim nedaćama.
Da, može se reći kako Krist kažnjava svoje lažne podanike i preko masona i demona koji imaju sada veću moć i vlast nego ikad u ljudskoj povijesti.
Nisu oni moć dobili tako što su se svojom silom nametnuli Bogu, nego što je Bog im to omogućio kako bi s njima kaznio svoje lažne podanike.
Citiram autora navedenog članka koji tekstom pokušava opravdati lažne podanike:

Kršćanstvo je, pa bilo ono (rimo)katoličko, protestantsko, evangeličko ili pravoslavno, u svojoj biti sekularno, odnosno podobno sekularizaciji: „Odgovori Isus: 'Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.'“ (Iv 18,36) ili „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“ (Mt 22,22). Dakle, kršćanin se spašava po vjeri u Oca i Sina, te iščekuje Kraljevstvo Nebesko na kraju svijeta. Njegov svijet, dakle ovaj prolazni i materijalni, nije njegov svijet pa tako ni sve svjetovno.

Ove citate obilato koriste oni koji se bore protiv Krista Kralja, a nazivaju sebe kršćanima.
Ako Bog ne želi da se Njegovi izabranici bore za državu u kojoj će se poštivati Božje zapovijedi, zašto je onda kroz cijeli SZ preko proroka tražio da Izraelci istrijebe pogane iz Svete zemlje, da ih istrijebe između sebe te da neke koji krše Njegove zapovijedi kažnjavaju smrtnom kaznom?
Zar je NZ negacija SZ?
Zar Isus Krist nije isti Bog koji je govorio po prorocima, koji je svojom rukom isklesao u kamenu dekalog na silnom Sinaju?
Takvu ludost trebamo odbaciti.
Stoga, kad je Isus Krist odgovarao Ponciju Pilatu o svojem kraljevstvu, onda On nije implicirao da se budući kršćani ne smiju boriti za kršćansku državu, nego ta rečenica kaže kako je kraljevstvo Isusovo vječno, 'nije odavde' to jest nije u vremenu i propadljivoj Zemlji.
Kad bi bilo, onda Isus ne bi bio predan Ponciju Pilatu nego bi kao Bog svojom riječi uništio sve one koji Mu se protive, a Pilat Ga ne bi ispitivao nego bi bio na koljenima.
I znamo zašto. Zato što se je Bog dragovoljno utjelovio i podnio Muku radi otkupljenja svojih izabranika. 
A rečenica "Podajte caru carevo, a Bogu Božje!" ne znači da se kršćani ne smiju boriti da car bude kršćanin koji će poštivati Božje zapovijedi.
Nego znači da postoje dvije vlasti na Zemlji, jedna je zemaljska vlast koju simbolizira car, a druga je božanska vlast koju provodi Crkva.
To je nauk o dva mača sv.Petra, jedan je duhovna vlast nad vjernicima, a drugi je vlast nad zemaljskim carevima.
Čitava ideja sekularizma počiva na tome da se negira taj nauk, da carevi postanu kao bogovi, a sve pod lažnom krinkom kako će onda carevi podanici biti slobodniji nego dok je nad njima bila vlast Boga, odnosno Crkve.
I taj mamac su ljudi prihvatli te sad imaju umjesto Krista Kralja koji je radi njih bio na križu, na vlasti razbojnike koji se suštinski ne razlikuju od lijevog razbojnika na Golgoti.
Budimo strpljivi, ustrajni u molitvi i dobrim djelima, jer naš Kralj uskoro dolazi, naša haljina primljena na krštenju mora biti spremna za vječno svadbeno slavlje, bijela i čista od grijeha, ili crvena od krvi svjedočenja za Krista Kralja. 

Želja za krštenjem i krštenje željom

Želja za krštenjem i krštenje željom  nisu iste stvari.
Ja mogu željeti obilat i sladokusan ručak, ali ta želja me ne će zasititi i nahraniti.
Kao što znamo, nakon Isusovog uznesenja na Nebo kad je zapovijedio apostolima:

I reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro."  (Marko 16)

spasenja nema bez krštenja i vjere u Isusa Krista.
Što se je dogodilo nakon toga ako je netko umro?
Ako se je krstio i uzvjerovao, onda se je spasio, ako nije onda je osuđen na Pakao.
Ovo pišem radi pojašnjenja onima koji vjeruju da se ljudi spašavaju radi opravdanja što do njih nisu nikad došli apostoli-misionari navješćujući im evanđelje.
Jer takvi, ako uopće razmišljaju o toj Isusovoj zapovijedi, možda misle da su tu spomenute samo dvije kategorije ljudi, oni koji su povjerovali apostolima i oni koji nisu. Ostaje po njima treća kategorija onih koji nisu nikad čuli za Isusovu rečenicu prije uznesenja na Nebo.
I to bi se moglo tako tumačiti da nije Isus prije rekao Nikodemu odnosno svima koji čitaju Bibliju:

Odgovori mu Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!" Kaže mu Nikodem: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?" Odgovori Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: 'Treba da se rodite nanovo, odozgor.' Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha." (Ivan 3)

Dakle krštenje je rađanje nanovo odozgor i nitko tko se ne krsti ne može biti dijete Božje, ne može biti spašen.
Tko nije nikad čuo za Evanđelje nema grijeha što nije uzvjerovao u Evanđelje, ali će biti osuđen zbog svojih drugih grijeha na vječnu kaznu i nema čovjeka odnosno potomka Adamovog, osim Isusa i Marije, koji nije rođen s istočnim grijehom i koji stoga ne nosi krivicu pred Bogom.
Primjetimo da Isus ne spominje samo rađanje u vodi to jest krštenje vodom, nego i rađanje u Duhu.
Obično se to tumači kao sakrament krizme kad biskup polaže ruke i sveto ulje-krizmu na krizmanika, a običaj je bio sve do modernog vijeka da svaki krštenik, bio on malo dijete ili odrastao čovjek, dobije i sakrament krizme.
Tako je još uvijek kod istočnih kršćana.
Međutim, ako je taj sakrament rađanje u Duhu kako čitamo u Djelima apostolskim kad su neki krstili vodom, a onda su zatim apostoli na iste polagali ruke, onda se postavlja pitanje što je s djecom koja su se krstila vodom, ali još nisu primila darove Duha Svetoga?
Po mojem skromnom mišljenju neopravdano je djecu krstiti samo u vodi, a ne i u Duhu makar se to danas odnosno proteklih sto i nešto godina opravdava razlogom kako djeca najprije trebaju primiti nauk Crkve, a tek onda se krizmati (a rezultat te 'mudre' promjene je sasvim suprotan od očekivanja, obično djeca nakon krizme napuste Crkvu, a ne da tada dobiju darove Duha Svetoga koji ih učvršćuju u vjeri).
Zašto se netko postavio pametnijim od Isusa, apostola i tradicije Crkve pa je odložio sakrament krizme onima koji se krste kao djeca?
Nisam provjerio povijest te promjene, ali vrlo je moguće da je ta promjena nastupila onda kad je Crkva ostala bez pape.
I još nešto što moguće zvuči kao ozbiljna primjedba Isusova na olako ili krivo krštenje i krizmu; oni koji se krste i krizmaju imati će darove Duha Svetoga koji su vidljivi, poput navedenog da će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati (to radi jedna protestantska sekta kako bi 'dokazali' da su nanovo rođeni), otrovi im ne će naškoditi.
Znam da nam tumače kako su to bili darovi Duha Svetoga za prva vremena Crkve kad je trebalo svjedočiti čudima kako je Isus uskrsnuo te kako je Bog i Spasitelj, a da kasnije kad se je Crkva raširila svijetom to više nije bilo potrebno.
Slažem se s tim mišljenjem, ali nekakva promjena se mora manifestirati u onom koji se krsti u vodi i Duhu, darovi Duha Svetoga moraju biti primljeni u krizmaniku ako je to bio pravi sakrament.
Isus nam kaže kako se ne može sakriti grad na gori ili da svijeća ne će svjetliti u mraku.
Svaki novokrštenik-krizmanik mora biti grad na gori, ili se nije krstio-krizmao, nego je bio kako se kod nas kaže, na svojim krstitkama, a ne na krštenju vodom i Duhom.
Neki nam povjesničari objašnjavaju kako je car Konstantin odlagao svoje krštenje gotovo do smrti te to tumače kako nije bio pravi kršćanin sve do tada, nego je kršćanstvo iskoristio za svoje političke ciljeve.
U pravu su ako se car Konstantin nije krstio sve do pred smrt (iako mislim da je to povijesni mit jer je nemoguće zamisliti da car Konstantin saziva i predsjeda poznatim Nicejskim saborom Crkve, a da nije bio tada kršćanin).
Međutim u toj priči se hotimično ili nehotimično pokazuje kako su kršćani tada stvarno vjerovali da se s krštenjem čovjek nanovo rađa, postaje djetetom Božjim kojem je grijeh stran i mrzak.
Otuda strah tom izmišljenom Konstantinu da se krsti jer nije vjerovao kako će moći živjeti bez grijeha nakon krštenja, a koliko sam upućen u to vrijeme su kršćani, ako bi učinili grijeh, javno ga ispovijedali braći kršćanima.
Zamislimo nelagodu najmoćnijeg čovjeka na svijetu kako mora javno ispovijedati kako je imao bludne misli ili kako je stvarno učinio preljub.
Morali bi dakle dobro razmisliti ako olako osuđujemo one poput cara Konstantina koji su odlagali svoje krštenje, dal se mi stvarno razlikujemo od nekrštenika pa su nam grijesi mrski i dal pokazujemo dovoljnu pokoru zbog istih grijeha jer ljubimo Boga kao najveće dobro.
Bez sumnje prvi kršćani su mnogo ozbiljnije vjerovali u sakramente, pogotovo prvi i najvažniji sakrament krštenja nego kršćani u moderno doba.
Stoga se može tako objasniti nedostatak darova Duha Svetoga.
Mlaka vjera je razlog tome, a koji put se ne radi uopće u vjeri, nego u zadovoljenju običaja i želji da se ne bude crna ovca u kršćanskom društvu.
Jel se stvarno krstio onaj koji se krsti radi toga da bi bio uzoran građanin ili da bi napredovao u društvu poput lažnih židovskih konvertita maranosa u Španjolskoj?
Nisu se krstili jer bez vjere sakramenti su samo uranjenje u krstionicu ili polaganje ulja krizme na čelo i kako kaže Isus, onda nema popratnih znakova vjere.
I dok se smijemo protestantima pentekostalcima koji plešu sa zmijama otrovnicama ili ih s pravom kritiziramo da rade predstavu od kršćanstva te da čine grijeh protiv Duha Svetoga dok sebe dovode bespotrebno u opasnost tražeći da ih Bog spasi od ujeda zmija, zapitajmo se imamo li mi prave vjere zbog koje ćemo svjedočiti životom?

Vjera očito nije recitiranje Vjerovanja, vjera je nezasluženi dar Božji s kojim se pobjeđuje svijet i sva Sotonina zavođenja.
Vjera je jača od smrti i straha od smrti.
Ako nemamo takvu vjeru, onda molimo za nju.
Ako ju imamo, onda molimo Boga da nam svaki čas daje vjeru do naše smrti kad vjere više ne će biti jer ćemo Ga gledati licem u Lice.
Dal prije ide vjera kao dar Božji ili krštenje iako krštenik u sakramentu moli od Crkve da mu isprosi od Boga vjeru?
Ako se riječi doslovno tumače onda katekumen nema vjere prije krštenja.
Međutim ako je riječ o pravom krštenju onda je već Duh Sveti probudio u katekumenu ili roditeljima djeteta želju za krštenjem.
Sad dolazimo do dileme da li ta želja koja dolazi kao dar od Boga već postiže efekt krštenja prije samog krštenja, odnosno dal je katekumen koji ima stvarnu i od Boga nadahnutu želju za krštenjem spašen to jest kršten prije nego se krsti u vodi?
Koliko sam upoznat, nema dogmatske definicije Crkve koja bi to potvrđivala, koncil u Trentu je anatemizirao stav kako za krštenje nije nužna voda, odnosno da su Isusove riječi Nikodemu samo metafora, i definirao je kako nema spasenja bez krštenja vodom i/ili želje za krštenjem.
U toj izjavi leži problem, točnije radi li se o riječi 'i' pa je za krštenje osim vode nužna želja za krštenjem, ili o 'ili' pa je za krštenje dovoljna i samo prava želja za krštenjem.
Katekizmi su od Trenta nadalje tumačili kako je dovoljna za spasenje samo želja za krštenjem, ali se je to mišljenje dalje razvijalo prema Origenovoj herezi apokastaze po kojoj se na kraju svi ljudi i pali anđeli spašavaju što je de facto nauk novoredne sekte kojeg najbolje promovira Bergoglio.
Osobno držim, nakon ponovnog razmatranja ovog pitanja, kako je moguće i drugo tumačenje, ali da se mora jako paziti pri tumačenju jer se radi o skliskom terenu koje začas dovede do krivovjerja o općem spasenju.
Zato što svaka želja za krštenjem nije istovjetna, ako to postoji, krštenju željom.
Kako sam napisao, želja za krštenjem mora dolaziti od Boga kao dar i mora u Božjem izabraniku uzrokovati volju da žrtvuje svoj život radi Isusa Krista.
Želja mora biti podsticana ljubavlju prema Isusu, a ne strahom od Pakla, a kamoli željom da se zadovolji običaje ili da se napreduje u društvu.
I ako takav katekumen umre prije krštenja, onda je moguće da je spašen to jest da su mu izbrisani svi grijesi.
Međutim pri tome Crkva mora biti oprezna kako se ne bi kod ljudi stvorio dojam da će se spasiti na smrtnoj postelji ili u trenutku smrti ili samim time što su katekumeni.
Ta sv.Augustin baš piše kako nas ne smije iznenaditi da neki katekumen za kojeg svi drže da je dobar čovjek umre iznenada i završi u Paklu, a neki notorni razbojnik bude spašen jer se krsti prije smrti.
To je napisao da naglasi kako se spašavaju samo Božji izabranici te da nitko od ljudi ne zna dal je osobno Božji izabranik ili da zna jesu li drugi ljudi Božji izabranici ili nisu.
Na koncu dajem video o.Jenkinsa koji govori o krštenju željom, ali koliko mi se čini on drži da je de fide to nauk Crkve, što bi tek trebao razriješiti budući papa ako ga bude.
Apostazija u Crkvi započela je davno prije drugog vatikanskog koncila u što ne vjeruje taj svećenik.
Važno je spoznati kako uzvjerovati pravom vjerom u Isusa Krista znači spremnost na žrtvovanje svog života radi Njega.
Ako netko misli da je na to spreman, ne bi li se prije toga trebao riješiti griješnih navada i požuda jer je to kudikamo lakše nego stvarno otići u mučeništvo?
I ne radi se o pravom mučeništvu ako nema prave vjere i ljubavi prema Kristu, a to znači mržnji prema grijehu.
Molimo Boga da nam daruje sve ono što nam nedostaje da to stanje postignemo čim prije.

P.S.
Ako je za krštenje (kao i za sve druge sakramente) nužna vjera krštenika, a kod male djece tu se radi o vjeri njihovih roditelja, jel valjano krštenje djece čiji roditelji nisu kršćani ili su to samo po imenu, a prave vjere nemaju?
Sjećam se da u Denzigeru piše kako je papa strogo zabranio albanskim svećenicima krštavanje muslimanske djece kojih su roditelji dovodili k njima jer su vjerovali da će djeca ozdraviti kad se krste ili će krštenje otjerati uroke.
Ima li tu koje razlike kad roditelji nisu muhamedanci nego oni koji organiziraju 'krstitke' jer je to običaj?
Vjerujem da bi se odrasli koji su se tako krstili u djetinjstvu trebali uvjetno ponovno krstiti.
Isti slučaj je s sakramentom krizme nakon kojeg većina krizmanika napusti Crkvu.
Zar netko vjeruje kako je dar Duha Svetoga napustiti Crkvu i izgubiti vjeru?
Danas je pak kudikamo teže dobiti taj sakrament kad ima malo pravih biskupa, ali bi kršćani trebali svejedno tražiti prigodu da se ponovno uvjetno krizmaju ako su se prvi put krizmali bez vjere ili od nevaljano zaređenog biskupa.

Sablazan

Samo moralni ljudi mogu biti sablažnjeni.
Sablazan je onda kad netko javno učini nešto što uvelike odstupa od naravnog morala.
Sablazan mora izazvati reakciju normalnih ljudi, onaj tko izaziva sablazan mora biti kažnjen ili odstranjen iz zdravog društva.
To nam ujedno može biti pokazatelj koliko još normalnih ljudi ima u društvu koji imaju odgovor na sablazan.
Ne trebam posebno objašnjavati kako gotovo više ni nema reakcije na sablazni.
Štoviše, sablazan u modernom društvu je kad se netko drži naravnog morala.
Kao u "Vrlom novom svijetu" A.Huxleya koji je trebao biti romanom utopijom, ali nije zato što se ostvaruje, dok utopija znači nešto što ne može postojati.
Dakle u toj tobožnjoj utopiji novog vrlog svijeta normalno je dati svoje tijelo za bludničenje bilo kome, odbiti takav zahtjev znak je neodgoja, primitivizma i sebičnosti.
Divljak u romanu je primitivac koji se tog i ostalih 'načela' vrlog novog svijeta ne drži, on izaziva sablazan.
Recite danas u društvu da se držite ili  se trudite držati vjekovnog nauka Crkve u bilo kojem pogledu, i izazvati ćete u najmanju ruku nevjericu jer će ljudi pomisliti da se šalite, a najčešće sablazan budući ste onda kao 'divljak' iz spomenutog romana.
Ne morate gledati cijeli slijedeći video, pogledajte samo početak:

Dakle radi se o uglednom skupu informatičara u SAD oko programskog jezika C++ i na ovom kao i na sličnima više ne možete vidjeti pristojno odjevenog čovjeka u odijelu iako se radi o predavačima koji po prihodima spadaju među bogatije građane.
Nositi odijelo odnosno pristojno se odjenuti već je gotovo pola stoljeća nakon antikulturne revolucije 60-tih postalo sablazan.
Nositi jeans to jest radnu odjeću stočara i poljoprivrednika je danas znak pristojnosti, iako gotovo više nema tradicionalnih kauboja i seljaka.
Pogledajte fotografije naših gradova krajem 19.st. i vidjet ćete da svi ljudi imaju odijela i možemo biti sigurni da radnici nisu nakon posla nosili svoja radna odijela-jeans, nego su se i oni odjevali pristojno u  odijela dok su šetali gradom.
Posljednih desetljeća 'casual' odjeća ide u kombinaciji s tetovažama i raznim sakaćenjem dijelova tijela.
Dakako još je 'pristojnije' ako se netko predstavlja spolom koji to nije.
I tako imamo predavača na tom skupu koji je muškarac, predstavlja se ženom i uzeo je žensko ime Isabella Muerte (smrt), odjeven je kao probisvjet što i jest, prepun tetovaža kao da je ugledni hrvatski nogometaš.
I nikakve reakcije na to nema, kao što se nitko od nas ne sablažnjava što poznata lica s TV ekrana i iz športa unakazuju svoja tijela tetovažama.
Pitanje je samo vremena kad će i kod nas na TV pojaviti se neki travestit kao voditelj.
Ne očekujmo da će se narod pobuniti protiv opće dekadencije jer su posljednja vremena.
Sv.Pismo nam kaže da sablazni moraju doći (jer se bliži kraj), ali poručuje jao onima po kojima sablazni dolaze.
Dodajem, jao onima koji se ne čude ili ne protive sablaznima jer su već zaraženi s njima.

Skrupula

Zanimljivo je kako se latinska riječ 'scrupulum' različito tumači u hrvatskom i srpskom jeziku.
Prema Hrvatskom jezičnom portalu skrupula ima dvojako značenje:

1.  izražen osjećaj obzira prema drugima, poštivanje ukusa, dobrih običaja i morala [čovjek pun skrupulā]; savjesnost, obzirnost 
2. sumnja, dvoumica 

Dok prema jednom srpskom portalu skrupula znači:

1. sumnja u ispravnost sopstvenih postupaka, duševni nemir, sumnjičavost, bojazan; oklevanje, neodlučnost;

2. preterana tačnost, savesnost, sitničavost, pedantnost u poslu;

3. istorijski: stara mera za težinu, dvadeset četvrti deo unce.

Vrlo je to znakovito jer nam govori o različitom mentalitetu tih naroda.

Među nama Hrvatima skrupulozan čovjek je moralan čovjek to jest društvo ne može postojati ako u njemu nema ljudi sa skrupulama, jer je inače 'čovjek čovjeku vuk'.

Kod Srba izgleda da je skrupulozan čovjek onaj koji je slabić, koji je neodlučan i uvijek pasivan.

Svetosavska ideologija srpskog imperijalizma očito ne treba skrupulozne Srbe.

Međutim i jedna i druga definicija slažu se kako skrupula znači i sumnjičavost.

Meni se stoga čini da smo mi moderni Hrvati sve više skrupulozno sumnjičavi i neodlučni, a manje skrupulozno obazrivi prema drugim sunarodnjacima.

Očito nema ni među nama ni među njima ravnoteže u naravnoj obazrivosti među pripadnicima društva i nužne odlučnosti da se učini korak koji je koji puta nužan i bolan da bi se izbjeglo propadajuće stanje naroda.

Primarni motiv za ovaj članak je tekst jednog sedevakantiste o 'suradnji katolika sa Zlom'. 

Može li se katolik zaposliti kao poštar znajući da će povremeno raznositi po kućama pornografske časopise i heretičke knjige?

Odgovor autora je nimalo skrupulozan, ne smije jer tada surađuje sa Zlom.

Zanima me gdje autor članka radi, jer ne vidim niti jedno radno mjesto u SAD koje nije nimalo izravno ili neizravno u dodiru sa Zlom.

Ako radi na željeznici ili bilo gdje u prometu, onda mora biti svjestan kako se takve knjige i časopisi transportiraju kroz neku prometnu djelatnost.

Ako radi kao drvosječa onda mora biti svjestan kako će se od drva napraviti papir na kojem će se tiskati pornografija. 

Ako radi u informatičkoj industriji onda mora biti svjestan da radi u 'industriji' koja najviše širi pornografiju.

Ako radi kao čistač ulice onda mora znati da plaća porez državi koja isti porez usmjerava na širenje sodomije i ostalih perverzija.

Uostolom sve zapadne države su legalizirale pornografiju, a da ne spominjemo kako iste publiciraju i šire heretičke knjige, stoga neskrupulozni autor bi morao odreći se državljanstva SAD i praktično biti u otvorenom ratu sa svim državama svijeta.

Kako sam prilično siguran da to nije slučaj, onda je jasno kako se iza neskrupuloznosti krije licemjerje.

Koji je onda kršćanski stav?

Čitamo kako je naš Gospodin Isus Krist odgovorio na provokativno pitanje farizeja je li moralno ispravno plaćati porez rimskom caru tako da je rekao poznatu rečenicu 'dajte caru carevo, a Bogu božje'.

'Neskrupolozni' bi, ako nije licemjer i da ne zna Isusov odgovor, rekao kako to nije moralno jer plaćati porez poganskoj državi znači surađivati sa Zlom.

Stoga nije suradnja sa Zlom raditi kao poštar koji svako toliko dobije za isporučiti u neprozirnom omotu neku pornografiju. 

Nedopustivo zlo je izravno širiti zlo, što znači raditi u tvrtkama ili društvima koje se bave širenjem nemorala.

Nemoralno je recimo biti zaposlen u strankama koje u svom programu šire nekršćanske ideje.

U takvim tvrkama, društvima i strankama kršćanin ne smije raditi niti kao portir.

Ali bez sumnje sve države su postale izravni ili neizravni nositelji ili širitelji zla jer su legalizirale nemoral.

Bitka koju su trebali voditi kršćani bila je pred stoljeće i pol kad su bez velikog otpora liberali uništili kršćanske države.

Stoga će biti sve gore i gore i zaista će doći trenutak kad će svi preostali kršćani morati biti neskrupulozni ili više ne će biti kršćani.

Kad države budu onemogućavale kršćanske roditelje da odgajuju svoju djecu kršćanski, kad će zaposlenje u tvrtkama ili u državi biti uvjetovano prihvaćanjem sodomitskog braka i ostalih nastranosti i kad svi državljani budu prisiljeni prihvatiti nemoralne zakone i deklaracije i slično tome, onda će kršćani imati samo jedan put do spasenja - mučeništvo.

Zrno i zid

Ovaj tekst nadovezuje se na jedan drugi od ovog bloga na kojem sam objasnio zašto stvoreni svijet što ga modernim riječnikom zovemo svemirom ili univerzumom mora biti ograničen.
Ukratko, sve što je stvoreno mora imati granice, jer ako ih nema, onda je beskonačno, onda je to Bog, i onda to nije stvorenje.
Moderne teorije temeljene na Velikom Prasku evidentno imaju za posljedicu konačan svemir koji se širi iz prvobitne točke izmišljene prvobitne eksplozije ničeg u nešto, ali da bi odbacili ideju konačnosti odnosno granice, dana je slika svemira kao površina balona koji se napuhuje i tako se sve više udaljavaju međusobno svemirska tijela, ali opet ne postoje granice jer nitko ne može putovati nikamo ako to nije po površini napuhanog balona.
To je dakle trik kako bi se postiglo da su sve ovce na broju i da je vuk sit.
Ovce mogu putovati kamo hoće i ne će naići na zid, a vuk ateist je sit budući je svemir tobož beskonačan.
Zašto ta ideja kako svemir mora biti beskonačan to jest bez granica?
Jer time se  stvorenje lažno čini Bogom, a svemir ili kako neki kažu priroda je naizgled idealan bog zato što nema moralnih zapovijedi, zato što ne osuđuje požude i grijeh.
Stoga zabluda o beskonačnosti svemira ima svoje dublje korijene u istočnom grijehu, u ropstvu čovjeka Sotoni preko požuda.
Ali što je s beskonačnosti u suprotnom smjeru, u beskonačnosti prema unutra, u beskonačnosti prema sve manjem i manjem?
U filozofiji prirode imamo dvije grčko-poganske škole koje se dalje dijele, ali u osnovi su to atomistička škola i Aristotelova ideja o neprekidnosti materije.
Kao kršćani, uvijek moramo biti skeptični prema nauci pogana i staviti ih pod lupu Božje objave. 
Atomisti poput Demokrita držali su da oduvijek postoje praznine i atomi, promjene koje vidimo su po njima promjene uzrokovane novim razmještajem atoma u prostoru.
Atomi su nedjeljivi i osnovna građa prirode.
Praznine su nužne inače se atomi ne bi mogli micati i stvarati nove strukture ili micati te strukture kroz prostor.
Aristotel je pak naučavao kako ne postoje atomi, kako je materija beskonačno djeljiva, kako nije zrnasta, kako nema konačne 'sitnoće' ispod koje se ne može naći ništa sitnije, nego uvijek postoji nešto manje od tog što držimo najmanjim.
Aristotelov učitelj Platon je bio atomist, samo 'idealnog' tipa.
On nije vjerovao kako postoje atomi kao materijalna tijela, nego postoji ideja o atomima koja je u sferi matematike odnosno geometrije. 
Atom je po toj zabludi trokut od kojeg se sastavljanjem može dobiti kocka, tetraedar, oktaedar ... koji su ideje što se materijaliziraju u nama vidljivom materijalnom svijetu. 
Ne smijemo dovesti se u zabludi pa pomisliti kako je Platonov idealizam put prema Bogu, jer taj put vodi u magiju, traganje za skrivenim znanjem o tom svijetu ideja koji je superioran materijalnom svijetu i koji je stvaran, a materijalni je samo blijeda slika idealnog svijeta (sjetimo se priče o Platonovoj pećini).
Oni koji se bave s grafičkim programiranjem znaju kako je temelj računalnog prikaza na ekranu trokut, to je dakle analogija s Platonovom idejom atomizma.
Kroz povijest zapadne civilizacije naizmjenično su se prihvaćale i odbacivale ideje atomizma, bile one materijalističkog Demokritovog tipa ili idealnog Platonovog, i ideje beskonačne djeljivosti materije Aristotela.
Parafrazirajući Marksa možemo reći, ne radi se o tome dal je materija beskonačno dijeljiva ili nije, nego se radi o tome da odbacimo sve filozofije koje ne počivaju na Božjoj objavi kao istini koja nam je dana da bi razumijeli svijet oko sebe i u nama kako bismo postigli cilj zbog čega smo stvoreni.
Što je dakle istina - postoje li atomi - nedjeljive čestice ili ne postoje?
Kako ne postoji beskonačnost prema vani, tako ne postoji niti beskonačnost prema unutra, jer samo Bog je beskonačan.
Aristotel je bio sigurno u krivu kao što je bio i u ideji kako je materija beskonačna i nestvorena i koja paralelno egzistira s Bogom.
Doista je bila zabluda skolastika što su Aristotela uzeli kao autoriteta.
A pitanje tih temeljnih 'božjih čestica' jesu li one sve iste to jest postoji samo mnoštvo istih atoma (nije važno dal tu nedjeljivu česticu-atom definirali kao skup protona, neutrona i elektrona ili to definirali s tzv. Higgsovim bosonom što još nazivaju 'božjom česticom'), ili je Bog stvorio nekoliko vrsta najsitnijih čestica, sve je to de facto bavljenje s magijom, alkemijom i sigurnim putem da se Sotona ubaci u spoznaju ljudske znanosti kako je to već bilo kod neoplatonista i u spoznanju elektromagnetizma kao temelju druge Zvijeri iz Otkrivenja o čemu sam prethodno pisao.
Po mojem sudu potraga za 'božjom česticom' jednaka je želji da se okusi zabranjeni plod sa stabla spoznaje dobra i zla odnosno to je ideja da oni koji spoznaju 'božju česticu' dobiju znanje koje će im dati moć biti bogovima.
Biti će samo još veći robovi Sotone, ali budući da u tim potragama sudjeluje većina država onda će poplava demonizma, ako već i nije, biti obilata, ili onakva kakva je opisana u Otkrivenju za posljednja vremena.
Organizacija CERN je službeno promatrač u UN, ali mogli bismo reći promatrač s posebnim statusom i ulogom.
Organizaciju čine zemlje zapadne i istočne Europe s ciljem nuklearnih istraživanja, čitaj traganja za Božjim tajnama.
CERN je utemeljen još 1954. i ako čitate ovaj blog onda je dobro znati kako je web (mreža svih računalnih mreža) pokrenut baš od te organizacije 1990., a 1993. se je otvorio i za 'neznanstvenike' to jest vas i mene.
U mreži smo dakle zahvaljujući organizaciji koja ima ovaj logo:

I koja ima u svojem sjedištu u Švicarskoj kip poganskog hinduskog boga uništenja Shivu:

Logo ima koliko vidim šestice u sebi.
Navodno nuklearni akcelerator CERN-a koji je u Švicarskoj i najveći je u svijetu troši električnu energiju kao neke manje države (vjerojatno su i elektromreže europskih država umrežene kako bi se između ostalog lakše opskrbljivalo energijom takve enormne potrošače).
Nisam još čuo da je i jedan političar javno postavio pitanje u sabornicama diljem Europe zašto njihove države daju toliko mnogo novaca poreznih obveznika za CERN odnosno koji je cilj i kakva se blagodat očekuje od rezultata rada tog projekta?
I nitko ovdje nije nevin ako se ne protivi navedenim eksperimentima koje žele 'pobožanstveniti' čovječanstvo to jest sotonsku elitu.
Sv.Pavao je napisao Solunjanima u petom poglavlju poslanice:

Dok još budu govorili: "Mir i sigurnost", zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.

Možemo reći i dok bude čovječanstvo očekivalo blagodati koje će im donijeti znanost i tehnologija pogotovo putem projekata tipa CERN, zadesiti će ih iznenadna propast i grozota vlasti demona.
Jer da postoji mogućnost da stvorenja spoznaju Božje tajne i tako postanu jednaki Bogu, Sotona i demoni odavno bi izbacili Boga s Neba ili bi postali stvoriteljima koji stvaraju svoje svijetove ex nihilo.
Nema nikakve nepravde što je Bog dopustio da Adam i Eva zajedno s njihovim potomcima postanu robovi Sotone.
Htjeti biti Bogom znači željeti smrt pravom Bogom bez obzira što je to tek pusta i neostvariva želja.
Dakle, isto tako vlast i grozota vlasti demona nad ljudima biti će kao nikad u povijesti i veličinom i kakvoćom jer gotovo svi ljudi implicitno ili eksplicitno stoje iza ideje i želje otkrivanja nedostupnih Božjih tajni. 
Mudri ljudi ne trebaju ići u ekspediciju u kojoj će doći do neprobojnog zida, jer mudri ljudi znaju da su konačna stvorenja koji moraju negdje imati među koju ne mogu prijeći.
Štoviše, takva putovanja imaju u sebi skrivenu želju da granica nema, da ne postoji zid kojeg se ne može preskočiti ili razrušiti, to jest da su beskonačni poput Boga.
S druge strane isti ljudi žele doći do zrna materijalnog stvaranja jer misle da će onda moći slagati zrna kako im se prohtje i tako se igrati Boga ili rušiti pravog Boga.
Stoga nije čudno da CERN ima skulpturu indijskog boga uništavanja.
Morat ćemo se dragi čitatelju odijeliti od svih organizacija i projekata edenskog tipa ako ne želimo dočekati našeg Gospodina Isusa Krista pod sjenom laži Sotone.