Bleiburg i istočni grijeh

Globalizam koji se zove i antifašizam postaje sve više prevladavajući u svijetu, posebno u Europi.
EU je ne samo rehabilitirala K.Marksa nego mu i daje počast dižući mu spomenike (ne u zrak).
U Rusiji jača propaganda kako je boljševički teror bio samo zapadna propaganda, ukrajinski holodomor se stavlja pod istu kategoriju.
Imamo tako situaciju kako će pozivanje na holodomor biti kažnjivo djelo, kao što je već kažnjivo djelo sumnjati u priču o holokaustu.
Prevedeno na hrvatske prilike to znači kako se ne će istražiti istina o Jasenovcu (barem ne od strane RH), a sjećanje na hrvatsku tragediju nakon drugog velerata koja se obilježava skoro od nakon završetka rata na tom austrijskom blajburškom polju biti će malo pomalo proskribirano.
Dok je nekad grof Tolstoj mogao pisati o Bleiburgu i njuškati uzaludno po britanskim arhivama koje su zatvorene zbog sramne uloge 'gordog Albiona' u hrvatskoj tragediji, danas ima sve manje i manje takvih istraživača, a propaganda o zlu poražene strane jača je čim se više vremenski odmičemo od tog velerata.
Barem nekadašnje austrijske vlasti za vrijeme komunističke Jugoslavije nisu spriječavale obilježavanje tragedije, a danas je situacija obrnuta.
Nipošto ne bi bilo iznenađujuće da austrijske vlasti druge godine zabrane blajburško odavanje počasti sramotno izručenoj hrvatskoj vojsci i civilima na milost i nemilost jugokomunističkih zlikovaca. 

Na jučerašnjem sjećanju u Bleiburgu rimokatoličku misu vodio je njihov biskup Puljić i na poveznici možete pročitati njegovu propovijed.
Politički korektno spomenuo je Auschwitz vjerojatno nadajući se da će to odobrovoljiti svjetsku elitu te da će tako biti i u budućnosti dopušteno blajburško okupljanje.
Ipak je i u tome progovorila ekumenske narav koja već stoljeće obilježava papiste pa je implicirao kako židovsko-talmudističke molitve (spomenuo je židovsku djevojčicu stradalu u Auschwitzu) dolaze k Bogu, to jest kako ljudi svih religija imaju pravog Boga, samo se razlikuju po načinu na kojem se Bogu mole i kako Ga nazivaju.
Međutim posebno ću se osvrnuti na činjenicu kako je u propovijedi citirao pismo nerođenom djetetu Slovenke Ivanke Škrabec koju su trudnu okrutno ubili partizani.
U pismu nesuđena majka piše, znajući da će je trudnu partizani ubiti iako ih je molila da to odlože dok ne rodi, “u nebu, moj nježni anđele, vidjet ću tvoje lice, a ti svoju majku”.

Njegova dakle propovijed je još jedan dokaz kako je papizam zabluda.
Jer 'nezabludivi Kristovi vikari na Zemlji' su prihvatili kao dogmatske koncile afričke Crkve u Kartagi i kasnije u Orangeu na kojima se je prihvatila doktrina Augustina o istočnom grijehu i predestinaciji.
Onaj tko prati ovaj blog zna kako sam nekad Augustina držao najvećim kršćanskim ocem i kako sam vjerovao u predestinaciju.
Odbacivanjem papizma morao sam istražiti zašto Crkva u znatnoj mjeri odbacuje Augustina, i sad se ne ću u većoj mjeri osvrtati na zabludu predestinacije nego s istom povezanu doktrinu o krivnji svih potomaka Adama u njegovom grijehu.
Nerođena djeca ili djeca koja umiru prije krštenja po toj zabludi umiru s grijehom Adama na svojoj duši te završavaju u Paklu.
Tisuću godina kasnije od Augustina skolastici su mudrujući zaključili kako je to preokrutno pa su izmislili limbo, dio Pakla u kojem su djeca koja su umrla prije krštenja i koji ne žive u mukama nego u blaženstvu većem nego što ga imaju ljudi na Zemlji.
Već s time su implicirali kako je papa pred tisuću godina bio 'malo manje' nezabludiv jer se u kanonima prihvaćenih 'augustinovskih' koncila spominje kako je Pakao mjesto muka i ognja te da ne postoji neko treće mjesto ni Raj ni Pakao, a u kojem su duše nerođene i nekrštene djece.
Kad su se kasnije protestanti i s njima jansenisti pozivali na nauk o predestinaciji Augustina, rimski pape su to odbili kao zabludu.
I time su bili opet u kontradikciji ako su rimski pape nezabludivi Kristovi vikari na Zemlji jer su se protivili dogmatskim uredbama rimskih papa od pred više od tisuću godina.

Biskup Puljić u blajburškoj propovijedi je neizravno poništio ili obezvrijedio dogmatske kanone koje su rimski pape davno, davno obznanili kao nezabaludive.
Međutim on ovdje ne odskače od većine papističkih modernih biskupa uključujući i rimskog.
Svi se oni pozivaju kao je rimski biskup nezabludiv, ali primjerice po pitanju istočnog grijeha svojim iskazima svjedoče kako rimski papa nije nezabludiv.

Što pak kaže Crkva o istočnom grijehu?
Istočni grijeh je kao i svaki grijeh, grijeh onog koji ga je učinio, a to su u ovom slučaju Adam i Eva.
Njihovi potomci kao i oni nose posljedice grijeha, ali ne i krivnju.
Mi smo dakle slabi prema grijehu i robovi Sotone ne zbog toga što imamo krivnju istočnog grijeha koju nemamo, nego zato što smo potomci Adamovi.
Nerođeno dijete Ivanke Škrabec nije počinilo grijeh Adamov, ono nema krivnju pred Bogom (da sad ne ulazimo u raspravu koju ne možemo razriješiti kad fetus postaje čovjekom s dušom, stvorenim na sliku i priliku Božju).
Ako je ubijena trudna žena nosila u sebi čedo koje je imalo dušu, onda to čedo nije sigurno završilo u Paklu niti u dijelu Pakla kojeg su izmislili skolastici.

Zašto je onda potrebno krštenje?
Zato što bez tog sakramenta čovjek ne može izliječiti svoju grijehom ranjenu dušu (ali nerođeno dijete nije imalo grijeha).
Smisao Crkve koja je Kristovo Tijelo i Zaručnica je da na Zemlji krštenicima da milosti Božje koje se u pravoslavlju nazivaju nestvorenim Božjim energijama tako da isti krštenik se suobliči s Isusom Kristom, da se deificira, pobožanstveni, da postane svetac i tako dionikom Kristove vječne božanske slave.

Zabluda papista koja također potječe od Augustina i nadasve kasnije Anselma, je kako je Bog biće željno osvete i pravde, te kako je svaki ljudski grijeh beskonačna nepravda prema Bogu, jer je to uvreda konačnog stvorenog bića beskonačnom i nestvorenom Bogu koju je mogla samo zadovoljiti beskonačna žrtva Bogočovijeka na Kalvariji.
Bog rado prašta i ne traži naknadu. 
Postovi, molitve, dobra djela nisu radi Boga da bi Mu se pružila zadovoljština, nego da bi se čovijek izliječio s istima i uz pomoć sakramenata od grijeha s ciljem da se pobožanstveni - postane svecem.

Zašto je onda Bog tražio od Isusa Krista da podnese gorku i mučnu smrt na križu?
To nije radi naknade za grijehe svijeta, jer onda bi ispalo kako Bog ne želi oprostiti dok netko ne podnese beskonačnu muku i žrtvu i činilo bi Ga pomalo sadistom, nego da bi nam pokazao kako nas je volio beskonačno tako da je bio spreman podnijeti radi nas takvu žrtvu te da onda i mi budemo zbog iste ljubavi prema Bogu spremni podnijeti svoju žrtvu, svoj križ.

To su po mojem skromnom znanju glavne razlike između nauka Crkve i papista.
Ponavljam, dovoljno je uložiti malo truda u istraživanju povijesti i zaključiti kako su papisti mjenjali svoj dogmatski nauk pogotovo po pitanju istočnog grijeha.
Kad sam to uvidio postao sam sedevakantist, jer je logično da ako su rimski pape nezabludivi, a noviji pape naviještaju drugu doktrinu od prethodnih, da onda noviji nisu pape to jest da je stolica sv.Petra prazna.
Drugo rješenje koje nisam uzimao u obzir sve do ove godine je - rimski pape nisu nezabludivi Kristovi vikari na Zemlji.
Predestinaciju i rimokatolički nauk o istočnom grijehu sam prihvaćao zbog vjerovanja u papizam, ali i tu sam podsvijesno vidio da ima rupa pa sam prihvatio i na ovom blogu pisao o traducianizmu koji daje koliko-toliko objašnjenje zašto svi ljudi imaju krivnju istočnog grijeha.
Ključna rečenica za koju sam prihvatio tumačenje Augustina je iz poslanice Timoteju "Bog hoće da se svi ljudi spase".
Sad vjerujem da stvarno Bog želi da se svi ljudi spase, pa je i želio da se spasi nerođeno dijete Ivanke Škrabec.
Po nauku papista sve do modernog doba, Bog nije želio da se to dijete spasi pa je dozvolio nekom partizanu udaviti njegovu majku te je dijete završilo zbog krivnje istočnog grijeha u Paklu ili u dijelu Pakla bez vatre (a nauk mnogih istočnih kršćanskih otaca je kako su Raj i Pakao izazvani nestvorenim Božjim energijama pa blaženici u Raju istu energiju doživljavaju kao sudioništvo u Božjoj slavi, dok u Paklu se ista energija doživljava kao paklena vatra i muka).
Biskup Puljić citirajući pismo Ivanke Škrabec nije izrekao krivovjerje, ali je ne znajući posvjedočio kako rimski biskupi nisu nezabludivi Kristovi vikari na Zemlji.