Dva kamenčića

Radi se o dva videa koja sam odgledao nedavno i koja kažu mnogo i u onome što ne kažu.
Nekima će izgledati kao dva kamečića u cipeli, a ja ih stavljam kao dva kamenčića mozaika opisa lažne Crkve i one prave.
Prvi je razgovor M.Juriča s 'arhiepiskopom' Aleksandrom HPC.
Stavio sam navodnike zato što mu je tu titulu dala Europska PC sa sjedištem u Parizu. 
Eto, nije samo poznata masonska loža "Veliki Orijent" iz Pariza, ima i drugih.
Drugi video je još duže izlaganje, na ovom blogu poznatog, Jaya Dyera koji je s tim uratkom stavio pod lupu carigradskog patrijarha Bartolomeja, njegovu povezanost s judeo-masonerijom (čitaj s onima koji vladaju sa SAD i općenito zapadom) kao i povezanost struktura američkog pravoslavlja s istima.
Međutim, odmah ću dodati kako se s mnogim stavovima iznesenim u tim videima slažem, ne zato što mi se sviđaju, nego zato što vjerujem da su istiniti.
Problem je u onom što nije izrečeno u tim videima.
Tako o.Aleksandar iznosi povijesne činjenice (vjerujem da iznosi istinu) o stanju i povijesti pravoslavlja na Balkanu, s posebnim osvrtom na našu domovinu, Bugarsku (Makedoniju) i Srbiju.
Velika većina Hrvata, ali i Srba, tu povijest ne zna, ili ako zna, onda 'mudro' šuti ili ju ignorira ili govori suprotno jer je takva povijest brižljivo stavljena pod tepih u protekla dva stoljeća.
Primjerice malo ljudi kod nas, ali i u Srbiji, zna da je nakon Berlinskog kongresa koncem 19.st. Srbija samo formalno priznata kao samostalna država, dok ju odredbe istih dokumenata definiraju kao protektorat Austrijskog carstva.
Sudbonosna promjena se je dogodila regicidom Obrenovića 1903., ali je tada umjesto vazalstva prema Beču, novi dominion bio London i s njime povezane masonske lože (čime će se inicirati prvi svjetski velerat koji je Velikoj Britaniji trebao da se slomi prosperitetna Njemačka i Austro-Ugarska koji su im postali prijetnja za svjetsku dominaciju, slično je bilo i s Rusijom protiv koje su ranije ratovali u krimskom ratu).
Najveći problem kojeg ističe o.Aleksandar je zaluđenost hrvatske elite u drugoj polovini 19.st. i u 20. (nažalost i u 21) s idejom jugoslavenstva zbog koje su bili spremni prihvatiti velikosrpsku ideju kako su svi pravoslavci na zapadnom Balkanu (to su pokušali i u Makedoniji) Srbi, što je samo korak do malo apetitnije imperijalističke politike kako su svi štokavci Srbi.
Hrvati, koji su s Bugarima, najstariji državotvorni slavenski narod na Balkanu, su tako bili spremni odreći se svojeg identiteta i povijesti u cilju stvaranja novog jugoslavenskog naroda, dok su velikosrbi ideju jugoslavenstva koja je došla do njih iz Hrvatske vidjeli kao priliku da se stvori Velika Srbija na zapadu, kad to nisu potpuno uspjeli u balkanskim ratovima na istoku i jugu.
Izlaganje o.Aleksandra bilo ja zanimljivo, međutim sugovornik ga nije pitao niti on nije odgovorio na najvažnije pitanje - kakve veze ima Europska Pravoslavna Crkva sa sjedištem u Parizu s Kristovom Crkvom?
Pa kad bi i RH, koja je i dalje talac jugoslavenske zablude i u vazalnom odnosu prema Srbiji, priznala HPC, to ne bi niti za nokat približilo nepostojeću HPC pravoj Kristovoj Crkvi, jer autonomiju ili autokefalnost HPC ne može dati neka samozvana EPC sa sjedištem u Parizu. 
K tome, ne može se mahati s rezultatima popisa stanovništva RH kao dokazom kako HPC ima na tisuće vjernika.
Njih treba de facto biti, i oni bi, po mojem osobnom sudu, trebali (ako to imaju za cilj) potpisati peticiju Crkvi za dobijanje autonomije i/ili autokefalnosti, a ne to tražiti od RH.
Argument je brojnost vjernika, pravih vjernika, nikako onih koji to nisu nego zbog političkih (etnofiletističkih) razloga žele potpisati peticiju.
RH bi mogla, kao što je to učinila NDH, zabraniti djelovanje mjesne Crkve koja je predviđena za drugu državu, u ovom slučaju za Srbiju jer je ista rob etnofiletizma te služi velikosrpskim imperijalističkim ciljevima.
Pravim pravoslavnim vjernicima to ne bi smjelo smetati, osim ako i oni nisu 'srpske pravoslavne vjere' umjesto da vjeruju u Krista i Njegovu Crkvu.
Etnofiletizam treba zbaciti iz Crkve, državljani Srbije hrvatskog podrijetla ne bi smjeli imati nikakve nelagodnosti ili odbojnosti što idu na sv.Liturgiju u SPC, mjesnu Crkvu predviđenu za državu Srbiju, ali isto tako u RH ne bi trebali niti pravoslavci srpskog podrijetla s HPC (kad bi ista postojala).
Pitanje svih pitanja je - gdje se nalazi istinska Kristova Crkva kojoj treba uputiti peticiju za priznanje HPC?
Jay Dyer odgovara u svojem videu kako Kristova Crkva nije kod carigradskog patrijahata, jer je tamošnji patrijarh Bartolomej pijun u rukama globalista, to jest stvaratelja novog svjetskog poretka.
Pravoslavci u SAD su najvećma pod jurisdikcijom carigradskog patrijahata, 'pod Grcima' kako on kaže.
Ali je bjelodano, što on i dokazuje, kako su judeomasoni već stoljeće, a možda i duže, infiltrirali se najprije u protestantske sekte, zatim u RKC i na kraju i u pravoslavlje.
Ne može netko pripadati Kristu i Mamonu, ne može nedjeljom biti na sv.Liturgiji, a nakon toga zalagati se za 'prava' sodomita, za pravo na abortus, za ređenje žena i da ne nabrajam dalje ciljeve i metode stvaranja antikristovske svjetske države.
Ne može netko pripadati Kristu, a da je njegova mjesna Crkva ili njegov patrijahat član Svjetskog sabora religija, ili da njegov episkop moli zajedno s hereticima i shizmaticima, primjerice da je nazočio antikristovskom skupu svjetskih religija koje je RKC organizirala u Asiziju (kao što sam pisao na blogu prvi takav skup je bio u Chicagu koncem 19.st i na istom su bili i neki rimokatolici, i nažalost i neki pravoslavci koji su s tim činom prestali to biti). 
Zamjerka koju imam prema Jay Dyeru je što on istu i pravednu oštricu kritike ne usmjerava prema RPC koja je zajedno s carigradskim patrijahatom, ali i sa SPC i gotovo svim 'nacionalnim' Crkvama prihvatila ekumenizam i modernizam u većoj ili manjoj mjeri.
On praktično sve nade, kao i mnogi u svijetu, vidi i polaže u Rusiju i u tamošnji patrijahat iako je isti napravio truli kompromis između kršćanstva i komunizma (patrijarh Ćiril se je nedavno sastao s papom Franjom, dok Dyer isto zamjera Bartolomeju, prvog eskulpira), nije osudio izdajnike koji su priznali i dali se u službu komunističke sovjetske države.
Postoje tekstovi na internetu koji uvelike kompromitiraju trenutnog moskovskog patrijarha Ćirila kao suradnika komunističke tajne službe.
Ako je carigradski patrijarh izgubio stolicu jer ima dokaza kako radi u interesu zapadnih tajnih službi i oligarhije, onda je i moskovski izgubio stolicu ako je to učinio s komunističkim.
Štoviše Jay Dyera argumentira s pravom kako su američki i svjetski milijarderi (puno prije Soroša) utemeljili fondacije preko kojih su izmjenili školstvo u SAD tako da isto indoktrinira mladež u smjeru globalizma i ljevičarstva, i još iznosi kako su isti financirali marksiste (a neki drugi su financirali komunističku boljševičku revoluciju, uvijek se radi o bankarima).
Na kraju preko različitih putića dolazi se i od Bartolomeja i od Ćirila do istih 'gospodara svijeta'.
Rimokatolici koji prate ovaj blog neka vide kako jedan putić isto vodi od rimskih patrijarha do istih naredbodavaca.
S pravom će na koncu čitatelj zapitati ili primjetiti kako nisam niti ja odgovorio na pitanje gdje je prava Kristova Crkva, gdje je i tko je recimo moj episkop.
O tome drugi put.