Vlak smrti

Tado Jurić, profesor s Hrvatskog katoličkog sveučilišta imao je razgovor s novinarom KANA (rimokatolički mjesečnik) po pitanju nestanka Hrvata u BiH i općenito.
Sjećam se kako je pred tridesetak godina na sličan način koristeći statistiku, upozoravao nas župljane Risike pokojni rimokatolički svećenik N.Uravić.
Malo tko je tu neumoljivi statistiku i upozorenje pred nestankom uzimao zaozbiljno, jer nestanak se je stvarno dogodio (to što nas još ima u nekom malom broju ne znači da selo više postoji, i kad se selo bavi poglavito samo s turizmom, onda je to selo samo po imenu).
Zašto nitko ili malotko nije htio da mu se upali crvena svjećica za uzbunu?
Zato što su svi podsvjesno sebe vidjeli kao pripadnika neke veće zajednice od samog sela, pa ako selo propadne, ta zajednica ne će i oni će opet imati svoje, sada malo veće i prostranije 'selo' (ne zove se bez razloga danas svijet globalnim selom).
Problem je puno dublji i širi, jer propast jednog sela slika je propasti i gradića, i gradova i države i cijelog naroda, pa na kraju i cijelog čovječanstva.
Bijeg u gradove ili u druge države ne može nas spasiti od propasti kao što nitko ne može pobjeći od svoje sjene.
Ovdje aludiram na smrt, ali ne radi se o fizičkoj, nego duhovnoj smrti koja joj prethodi.
Prije nego što je selo nestalo, bilo je na smrt duhovno bolesno.
Ista stvar se, kako napomenuh, događa s gradovima, državama, narodima, u konačnici s čovječanstvom.
I kako se zove ta duhovna smrtna bolest?
Oholost, uzaludna nada i htijenje ljudi da postanu božanski sretni bez Boga, da budu živi bez izvora Života.
Selo je moglo živiti dok su se u selu, kao cjelini, Bog i Njegovi zakoni smatrani vrhovnima, iznad svakog zemaljskog zakona, iznad svake ljudske sebičnosti.
To je najbolje bilo vidljivo po tome što se vrata kuća nisu zaključavala.
Zato što se je predmnijevalo kako su susjedi pravi kršćani koji mogu nekad pasti u napast krađe, ali će se nakon toga ili pokajati pa vratiti ukradeno, ili će ih biti toliko strah od ostracizma sela ako ostanu bez časti umrljane krađom, da se na taj korak ne će usudili.
Jer ljaga nije u tom slučaju pala samo na njih, nego i na njihov rod koji tada postane de facto ekskomuniciran, duhovno izbačen iz sela.
U takvim uvjetima praktično sudovi su bili nepotrebni.
Dobar pak znak kako je Risika duhovno obolila bilo je sve više i više slučajeva nakon drugog velerata kad su i braća međusobno se parničila na sudovima.
Ako selo ne može razriješiti te koji puta neizbježne sukobe, zar je netko stvarno pomislio da će selo opstati (ili župa, budući nitko od kršćana ne bi smio kročiti u crkvu ako nije izmiren ne samo sa svojim bratom, nego sa bilo kime)?
Uz to došla je zmijska propaganda komunizma i humanizma kako je sve ono staro bilo loše za ljude, kako nam se smiješi neposredna sretna budućnost ako to staro napustimo, a hrabro prihvatimo novine (ne mislim u toj riječi na papir na kojemu se tiskaju laži).
Da je ovo bila samo stvar komunizma, onda ne bi propala, koji put i brže, sela na zapadu.
To je bila puno starija laž koju je zapad iznjedrio s humanizmom i renesansom, to jest oživljavanjem grčko-rimskog poganstva. 
Taj vlak u kojem je vlakovođa otac laži i čovjekoubojica od početka, ukrcao je skoro sve ljude i odveo ih sa sela, najprije duhovno, a onda i fizički.
Laž tehnologije ili vještine svladavanja prirodnih sila koja će se staviti na raspolaganje čovječanstvu za njegovu dobrobit, je gorivo koje pokreće lokomotivu istog vlaka smrti.
Čak i sad kad vidimo da nam tehnologija nije donijela slobodu i moć, nego ropstvo i nevolju, tjelesnu (strahoviti porast bolesti imunloškog sustava) i duhovnu (ovisnosti i zlo koje se širi medijima koji bez moderne tehnologije ne mogu postojati), nemamo načina zaustaviti taj vlak koji juri sve brže i brže.
Možemo samo iskočiti iz vlaka, ali svi se bojimo kakve ćemo imati posljedice iskakanjem iz jurećeg vlaka.
Stoga se nadamo kako je vlakovođa bar donekle  čovjekoljubac, te nam tehnologija ne će biti Damoklov mač nad vratom.
Nadali smo se - ako nestane Risika, preseliti ćemo se u Rijeku, ako nestane Rijeka ili postane tamo neizdrživo, preseliti ćemo se negdje zapadnije, ili to može biti sjevernije u Zagreb, ali se radi o istom bijegu i odgađanju suočavanja s pravim problemom - sa smrću.
Jer da su stari Risičani stvarno vjerovali da je smrt smrću Hristovom pobjeđena, onda bi stali na stranu Pobjednika nad smrću, odbili bi golicanje Zmije koja im je obećavala božansku sreću bez Boga i poštovanja Njegovih zakona, odbili bi i laži titoizma-komunizma kao i liberalizma, kao i lude vjere kako će nam vjerno služiti tigar tehnologije, kao i vjere da će nam prostituiranje gostoprimstva koje se ljepše naziva turizmom osigurati bogat život i sigurnu i mirnu starost.
I kad današnji mladi, koji bi trebali biti budućnost i blagoslov starih, bježe trbuhom za kruhom na zapad, nikamo ne će pobjeći od istih problema.
Štoviše, dolaze u tuđu zemlju i imaju manje mogućnosti iskočiti iz onog vlaka smrti jer tamo vlak juri još i brže i bliže je provaliji nego ovdje.
Nekad su govorili našim precima - ceste i željeznice donijet će vam život u sela.
Ima li veće laži od te?
Pa preko tih cesta gradovi su usisali sela ostavši samo starce na selu.
Jesmo li zadovoljniji sada kad imamo prometala koja nas mogu odvesti začas i bez muke na drugi kraj svijeta, u kojem je isti McDonalds i bilo koji drugi 'oltar' vrlog novog svijeta kao i u našem gradu?
Ili su bili zadovoljniji naši preci hodočasteći do nekog obližnjeg svetišta i tako doživjevši stvarnu ljepotu razlike i raznovrsnosti krajeva koji nisu bili tako prokleto standardizirani i globalizirani kao danas?
Jesmo li sretniji kad zabavu nalazimo zureći u ekrane, ili su bili sretniji naši preci koji su imali sijela i prela i plesove i pjesme sa svojim susjedima?
Jesmo li svjesni da je Zmijina laž tehnologije i novog vrlog svijeta pod parolom raznovrsnosti uništala skoro svaku raznovrsnost?
Svakome je jasno da kad se različita pića izmješaju u koktel da se ona više ne mogu vratiti u prethodno stanje, te da više nema raznovrsnosti, nego samo jedan okus.
A okus novog, zmješanog, unificiranog, globaliziranog svijeta u kojem je vlakovođa naš stari neprijatelj nije dobar, nego od njega nam već trnu zubi.
Da, nema druge nego skočiti iz tog vlaka prije njegove posljednje stanice.
Čega da se bojimo?
Vraćajmo se k Ocu ponizno kao raskajana djeca koju je obmanuo knez ovoga svijeta kojem se kraj sve više bliži.
Gubitak sela, gradova, država, naroda nije ništa što bi nas trebalo ostaviti u depresiji.
Jer naš pravi dom je Nebeski Jeruzalem kojeg već možemo predokusiti.