Pravo pokajanje

 Mitropolit GPC u SAD Dmitar (Demetrius) objavio je slijedeću video poruku glede odluke Turske da crkvu sv.Mudrosti (Sofije - ne radi se o crkvi generične imenice 'mudrost', nego o crkvi posvećene Osobi, Slovu-Riječi-Logosu-Mudrosti-Gospodu Isusu Hristu, drugoj božanskoj osobi) u Carigradu prenamjeni od muzeja u džamiju:

Ako ste pogledali video onda vas je možda iznenadilo navođenje riječi bivšeg mitropolita kako su Grci doživjeli tragediju kad su postali slobodni od turskog ropstva (ne misleći pri tom što su Grci zbog zapadne izdaje izgubili rat s Turskom i što su protjerani s Male Azije). 

Zar su grčki svećenici postali narodni izdajnici zato što žale za turskim vremenima?

Ne, ne žale on za Turcima, nego žale za vremenima kad su pravoslavni Grci živjeli u pokajanju znajući da su pod turskim jarmom zbog njihovih grijeha. Ta sv.Pismo nam kaže - koga Bog ljubi tog Bog i kara, a to blagoslovljeno karanje može biti gubitak zdravlja, gubitak voljenih osoba, gubitak materijalnih dobara, gubitak izvanjske slobode koju su Grci izgubili pod Turcima.

Kršćanin se ne može spasiti ako ne živi u pokajanju, stalnom pokajanju do smrti iako je već možda živi svetac koji je nadvladao sve strasti, Bog mu podario prosvjetljenje i posvećenje-pobožanstvljenje.

Onda dolazi spoznaja da nas Bog ne šiba nedaćama zbog kazne, nego zbog ljubavi jer nas želi posvetiti da budemo dionici Njegove slave.

Mitropolit Dmitar ilustrira s najboljim primjerom što znači pravo pokajanje. Juda Iškariotski je svjestan kako je učinio najgrozniju izdaju, kako je učinio najveći grijeh i žao mu je što je to učinio. I čini svoju najveću grešku jer pokajanje daje na krivom mjestu to jest pred krivim ljudima - pred svećenicima koji su javno izdali Mesiju kao što je on izdao Ga tajno. I ne dobija oprost i smirenje jer to može samo Bog dati. 

Petar pak čini sličan grijeh, ali on se kaje pred Onim kojeg je izdao i koji rado prašta i koji je išao na križ da se oproste svi grijesi.

Gospod je Petra uzdigao ponovno, a Juda se je sunovratio. Kažu da je Petar toliko se i dalje kajao zbog svojeg grijeha da su mu suze učinile malo korito na obrazu. Bez pravog pokajanja koje kako navedoh traje cijeli zemaljski život, i Petar bi ponovno pao, i mi padamo koliko god bili zahvalni Bogu što nam je oprostio i sebe uvjeravali da smo zamrzili grijeh i svladali strasti. Tko mrzi svoj grijeh, taj se i kaje iako grijeh više ne čini (ako se ne kaje ili ako se prestane kajati opet će pasti u istu jamu). Tko se kaje kako treba, taj gleda u sebe i u sebi vidi grijeh, a ne gleda u druge da bi ih optužio da su griješnici. I kad vidi tuđi grijeh, ne razglašava ga, nego moli s ljubavlju za griješnika iako mu je možda isti griješnik učinio zlo i mrzi ga.

Pravo pokajanje možemo testirati i po zabludi apokastaze. Znamo to je zabluda i to opasna, po kojoj će se na kraju vremena, a u tu je uključeno i kazna griješnicima i demonima u Paklu, i oni se pokajati te će svi stvoreni na sliku Božju biti sudionici Božje slave. I Lucifer i Juda Išariotski, da ne nabrajam dalje. Ako bi se netko radovao što je Juda zauvijek u Paklu, a što je istina, taj nema pravog pokajanja jer pravo pokajanje ima sućuti za sve, znajući kako mu je Bog oprostio, pravi pokajnik želi da se svi pokaju i da se svima grijesi oproste, tako i Judi. Pravi pokajnik želi da se svi ljudi spasu, jer i Bog to želi.

Imamo primjer recentnih svetaca svetogorskih koji su se čak molili za spas nekih demona. Vidjeli su poslije kako je to bilo uzaludno jer demon se jednostavno ne želi pokajati, međutim to svjedoči kako su ti sveci bili pravi pokajnici koji su željeli dobro čak i demonima koji su ih mučili.

Nadalje, ako imamo sliku Boga koja je česta u rimokatolika, po kojoj Bog želi mučiti demone i ljude u Paklu, jer prema Anselmu svaki grijeh je beskonačna uvreda beskonačnom Bogu koja zavrijeđuje beskonačnu kaznu, onda se možemo utvarati da smo dobri kršćani, ali u svojoj dubini želimo da naši neprijatelji budu u Paklu te da tako bude namirena pravda, pa onda želimo da takav sličan bude Bog koji će umjesto nas vršiti osvetu u Paklu. Tko tako čini i tako razmišlja, taj još nije na putu pravog pokajanja. Možemo čak reći - tek kad stvarno počnemo iz ljubavi moliti za naše osobne neprijatelje, tek tada smo pravi pokajnici i došli smo do toga da ne treba više nitko moliti za nas i naše spasenje.

Na koncu želio bih braći Grcima predložiti jedno samoispitivanje po kojem će vidjeti jesu li pravi pokajnici odnosno pravi kršćani. Zamislite situaciju da se dogodi veliko čudo preobraćenja te da većina turskih muhamedanaca postanu pravoslavni isto tako i Turska kao država, a da se u Grčkoj nastavi trend sekularizacije te da većina Grka otpadne od vjere. Biste li tada i dalje željeli da Carigrad se vrati Grčkoj, iako je u toj hipotetskoj situacija crkva Hagia Sofia opet postala kršćanska i u istoj se nalaze brojni turski pravoslavci, a u Grčkoj su na vlasti nekršćani?

Potpuno slična situacija se može zamisliti sa Srbijom i Kosovom. Biste li i dalje ako ste srpski pravoslavac tvrdili da se Kosovo mora vratiti Srbiji, a na Kosovu su hipotetski svi Albanci postali pravoslavni, vlast je pravoslavna, dok je situacija obrnuta u Srbiji?

Isto pitanje se može postaviti i hrvatskim pravoslavcima, ali i hrvatskim rimokatolicima koji sebe smatraju pravim kršćanima.

Onom kojem je nešto od ovoga svijeta važnije od nebeskog Jeruzalema, pa bilo to i neko nematerijalno dobro poput nacionalne države, taj nema pravo pokajanje i nije pravi kršćanin. Taj se poput Jude ide kajati pred svoj narod, a ne pred Boga koji je Otac svima koji u Njega vjeruju, bez obzira kojeg naroda ili rase bili.

P.S. Jučer sam dao poveznicu na dosad skrivani video koji otkriva kako se nipošto nije radilo niti o rasizmu niti u ubojstvu G.Floyda koji je bio okidač za BLM i antifa antibjelačko nasilje u SAD (ali i u VB). I svi barem podsvjesno znaju da se ne radi o bijelačkoj privilegiji, nego obrnuto, crna boja kože osigurava privilegiju u socijalnoj državi, u školstvu i inače u društvu.

A sad dokaz kako neki monasi koji umišljaju da imaju mistično znanje koje Bog daje podvižnicima, svojim riječima o kršćanskoj ljubavi i patnji de facto opravdavaju ono što se kasnije dogodilo u nemirima, ni ne sluteći (ne dao Bog da nisu naivni, nego da znaju istinu, a ciljano govore laž) da su im mediji podvalili krivu sliku o slučaju kako bi se potakli neredi. Nije teško zamisliti bijele 'kršćane' ponesene ovom porukom kako traže prvog crnca kako bi kleknuli pred njega i tražili oproštaj što su bijelci.

Ovakav patološki socijalni aktivizam je već dugo prisutan na zapadu i bijelci ga očigledno rado prihvaćaju. Čitao sam objašnjenje o tome. Zapadni čovjek je odbacivši Boga odbacio dakako i moral i postao rob strastima. Kako bi umirio svoju savijest i potrebu za duhovnošću, a i dalje ostao dragovoljni rob strasti, on postaje borac za socijalnu pravdu. Pred sto godina to je bila javna borba za prohibiciju alkohola (tad se je obogatila mafija), prije toga je bila borba za prava žena, zatim su bili borci za crnačka prava, pa borci za prava sodomita, pa borci za prava imigranata, uskoro mogu biti borci za prava pedofila i demona.

Monah ovdje samo naizgled poziva na unutarnju borbu protiv grijeha, a ustvari vješto kamuflira agendu koju širi svjetska elita kao borbu za kršćanstvo i unutrašnji kršćanski podvig protiv strasti. Primjećeno je da on kao i Bergoglio zamjera što se neki kršćani javno angažiraju u borbi protiv abortusa i sodomističke agende, umjesto da ove s druge strane 'kršćanski zagrle' ili kako kaže u videu' da svijet uguše s ljubavlju'. Da, kao kršćani moramo imati sućuti i prema čedomorkama kao i prema sodomitima, ali nikad, baš nikad, ne smijemo ih zagrliti ili tapšati po ramenu dok god ne odbace svoj grijeh. U suprotnom stvarno gušimo svijet, ali ne s ljubavlju koja uvijek počiva na istini i pravdi, nego s našim egom koji se pretvara da je svet i da je ljubav.

Ovo je religiozna pjesma koju mogu izvesti samo juznjaci SAD. Nesto najbolje sto sam cuo u popularnoj glazbi. Tekst govori o vlaku u kojeg mogu uci samo pravedni i sveti, ili kako kaze ovaj tekst pravi pokajnici. Kamo ide taj vlak? U Nebeski Jeruzalem.