Povodom skorog odlaska u Carigrad i u sklopu 1700 godina Nicejskog ekumenskog sabora Crkve, apostatizirani rimski patrijarh papa Lav izdao je javno pismo "In Unitate Fidei" .
Naslov na hrvatskom znači "U jedinstvu vjere".
Naslovom i tekstom želi se poručiti kako rimokatolici i svjetski pravoslavci (implicira i/ili aplicira se i na protestante) imaju jedinstvo vjere.
I rode na dimnjacima kuća znaju da se razlikuje Simbol vjere - Vjerovanje u rimokatoličkom i pravoslavnom ispovjedanju i to po pitanju rimokatoličkog dodavanja u nicejsko-carigradsko Vjerovanje zablude 'filioque' koja je naizgled nevažna i može se naizgled preći preko nje.
Međutim ona se protivi Božjoj Objavi jer je Hristos izričito rekao kako Duh Sveti izlazi od Oca (a ne i od Sina - filioque), te narušava nauk Crkve o svetoj Trojici budući je Bog - Otac, i u skoro svim slučajevima spominjanja Boga u Bibliji podrazumijeva se na Oca koji po svojem blagovoljenju vječno rađa Sina i vječno iz Oca izlazi Duh Sveti.
Otac je monarh-načelo, Otac postoji bez uzroka, a uzrok je Sinu i Duhu Svetomu.
Na Zapadu je izgleda u dobroj namjeri, odnosno da se naglasi kako Sin ima istu božansku suštinu od Oca od kojeg se rađa, što je normalno i logično da Sin ima Očevu suštinu, a da bi se suprostavili arijancima koji su uvelike bili zastupljeni među germanskim narodima i koji su negirali božju suštinu Sina, ubačen najprije u Španjolskoj 'filioque' u Simbol vjere petsto godina prije raskola.
Premda je izričito Carigradski sabor Crkve nakon Nicejskog anatemizirao bilo koga tko bi nešto dodao ili oduzeo Simbolu vjere.
Rimski pravoslavni pape su se uporno suprostavljali tom anatemiziranom dodatku 'filioque', da bi početkom drugog tisućljeća popustili, pod jakim utjecajem Franaka, i ubacili ga u Vjerovanje.
Od tada su rimski patrijarsi pod anatemom Crkve.
I sve to papa Lav 'objašnjava', doduše ne kako treba odnosno ne spominjući anatemu Carigradskog sabora Crkve iz 381.g. onima koji su ubacili filioque, kako bi rimokatolike uvjerio da treba izbaciti filioque od Vjerovanja ignorirajući tobožnju nezabludivost RKC i rimskih papa.
Ne kaže zašto, nego modernistički tumači povijest Nicejsko-carigradskog vjerovanja odnosno implicira kao tipičan modernist da je filioque imalo opravdanja u jednom vremenu, a sad u vremenu građenja jedne nove ekumenističke 'Crkve' je to velika prepreka koju treba odbaciti (dakle da me se ne shvati krivo, to je napisano između redaka, ali svi znamo o čemu se ovdje radi, o carevom ili papinskom novom ruhu).
Apostazirani carigradski patrijarh Bartolomej koji ionako papa Lava smatra bratom u Hristu, slavodobitno će poručiti svjetskim pravoslavcima kako su eto rimokatolici odustali od filioque (odnosno rimokatolički arhijereji obznanjuju svojim vjernicima da je naknadno ubačen 700 godina kasnije) i da je došlo vrijeme da se i formalno ujedine.
I ne sumnjam da će se ujedinjenje dogoditi, možda još ne ove godine, premda bi im to dobro došlo marketinški - ujedinili smo se na veliku obljetnicu Nicejskog sabora Crkve.
Crkva je međutim jedna, sveta, saborna i apostolska.
Uopće ne ovisi o tome koliko ima živućih vjernika na Zemlji, da li joj pripada ili ne pripada rimski, carigradski, aleksandrijski, antiohijski ili jeruzalemski patrijarh.
Ali mora imati naslijeđe, kontinuitet od apostolskih vremena pa do sada.
To ne znači samo da episkopi-biskupi moraju imati apostolsko nasljeđe, da moraju samo po polaganju ruku biskupa na njih prilikom rukopoloženja doći unatrag do barem jednog apostola,
nego da moraju imati istu vjeru apostola.
To je srž, Crkva ne može naučavati zablude, Crkva ne može poput RKC reći - tisuću godina smo krivo naučavali i to pod vidom dogme filioque, a sad smo uvidjeli da smo bili u zabludi.
S ovim pismom RKC je implicitno priznala da nije Crkva, odnosno implicitno je priznala kako je bila u herezi i raskolu.
I kad bi bilo to pismo pokajničko, onda bi se rimski patrijarhat vratio u Crkvu, ali ne u Svjetsko Pravoslavlje koje je također nebrojeno puta dokazano palo u herezu ekumenizma to jest kako postoji blagodat i svete tajne kod heretika i raskolnika.
Zato ne krste obraćenike rimokatolike i protestante jer drže kako imaju validne svete tajne odnosno svetu tajnu krštenja.
Formalno to ne kažu, ali praktično tako djeluju.
Koliko puta su samo njihovi arhijereji molili se zajedno s ovima koji ispovjedaju filioque?
Znači ujedinjenje RKC i Svjetskog Pravoslavlja je ujedinjenje dvije sekte heretika i raskolnika (a s vremenom će im se priključiti neki protestanti).
Kovid plandemija bila je za one koji imaju oči da vide, lakmus papir na kojem se je moglo pročitati da su obje 'Crkve' u službi modernih sekularnih antikršćanskih država, a ustvari svjetske elite judeomasona koji očekuju Nepomjanika.
I u tom duhu treba čitati napore ovih da se ujedine.
Zašto sam u naslovu napisao kako je to dobro za Crkvu?
Zato što će se duhovno ozračje još više razbistriti, onima kojima je u srcu ljubav prema Hristu i Crkvi vidjet će jasnije kako je Crkva kudikamo manja i pritajenija nego što su mislili, da ovo lažno što je na površini i ima lažnu pozlatu sve manje ima privid Crkve, a sve više postaje oruđe protiv Crkve.
Nešto iz Lavovog pisma:
As I prepare for my Apostolic Journey to Türkiye, I would like this Letter to encourage the whole Church to renew her enthusiasm for the profession of faith.
Kako se to treba Crkvu ohrabrivati da obnovi entuzijazam ispovjedanja vjere?
Očito misli na RKC, jer Crkvu ne treba za to ohrabrivati, Ona je Crkva zato što naučava i živi apostolsku vjeru.
In these difficult times we are living, amid so many concerns and fears, threats of war and violence, natural disasters, grave injustices and imbalances, and the hunger and misery suffered by millions of our brothers and sisters, this Creed gives us hope.
Kršćaninu prvenstvena briga mora biti kako voditi život usklađujući ga s Božjim zapovijedima i ugađajući i služeći Bogu, a sve nedaće, osobne ili narodne ili međunarodne su poradi kazne zato što ljudi ne žive tako.
RKC konstantno šalje poruke kako su veliko zlo klimatski poremećaji, siromaštvo, ratovi, glad, a nikad ne ukazuju na uzrok sveg tog zla koje dolazi po Božjem dopuštenju i kao kazna.
Arius, a priest from Alexandria in Egypt, taught that Jesus was not truly the Son of God. Though more than a mere creature, he was believed to be an intermediate being between the inaccessible God and humanity. Moreover, there would have been a time when the Son “did not exist.” This view was in line with the prevailing mindset of the time and therefore seemed plausible.
Crkva ne vjeruje u nešto zato što svi u to vjeruju i smatraju razumnim u to vjerovati, nego zato što je to apostolska vjera.
Da, poganski Heleni su imali ili sliku bogova demona, ili su imali sliku Boga potpuno transcedentnog, Platonovog, pa su vjerovali kako između tog nedostižnog Boga moraju biti posrednici (Demijurg) koji nisu ni Božje suštine, ali niti čovječje suštine.
Zato je Arijeva zabluda tako brzo se raširila i postala premoćna tako da su većina episkopa Crkve otpali kao arijanci.
Samo kad već papa Lav navodi tu povjesnu zgodu onda je mora, ako želi nešto naučiti iz povijesti, primjeniti na RKC koja je odvajkada bila oportunistička i prilagodljiva vjetrovima vremena, a ne samo od drugog vatikanskog koncila RKC kad je papa rekao - otvorimo prozore da svježi zrak suvremnog društva uđe.
I ušao je, tako da je slijedeći papa jaukao kako je dim Sotonin ušao u RKC.
Papa Lav nije ništa različit od ostalih apostatiziranih rimskih patrijarha modernista, samo je dobio ulogu micanja filioque iz Vjerovanja kako bi RKC bila u duhu globalističkih vremena.
Divinization, then, is true humanization (becoming fully human).
U prethodnom redku Lav ispravno tumači kako smo mi kršćani djeca Božja po milosti-blagodati, a ne po naravi-suštini.
Ovdje je pak kontradiktoran ili nejasan, jer kaže da je to stanje oboženja, to jest stanje djece Božje, prava čovječnost što bi podrazumijevalo prava ljudska narav.
Nije, Adam nije bio obožen kad je bio stvoren, nego je imao mogućnost da se oboži, i koju je zloupotrijebio.
Adam se nije mogao obožiti bez Boga, a implicirati kako je humanost nešto božanstveno je pogrešno. Ljude treba učiti najprije pokajanju, i reći im da tek nakon cjeloživotnog pokajanja se može steći Božja blagodat oboženja.
RKC rijetko, vrlo rijetko govori o grijehu i pokajanju nego je prihvatila od modernih vremena humanizam kao grdnu i katastrofalnu zabludu i (samo-auto)idolopoklonstvo koje čovjeka još više vuče u vječnu propast.
The Nicene-Constantinopolitan Creed is thus the common profession of all Christian traditions.
Netočno, jer ovi koji su ubacili filioque se ne mogu smatrati kršćanima.
Is he the Creator to whom I owe everything I am and have, whose mark I can find in every creature? Am I willing to share the goods of the earth, which belong to everyone, in a just and equitable manner? How do I treat creation, the work of his hands? Do I exploit and destroy it, or do I use it with reverence and gratitude, caring for and cultivating it as the common home of humanity?
Ovo je duh globalističkog vremena tobožnje brige za 'božicu Zemlju' koje je ludost za prave kršćane, a za papa Lava to se smatra suštinom kršćanskog života.
I k tome kaže da dobra Zemlje podjednako pripadaju svima.
Pa dobro, onda papa Lave rasprodaj materijalno-financijska bogatstva Vatikana i razdijeli rimskim siromasima, možda ne i rimskim nego daj UN, oni znaju dobro podijeliti to među sobom u ime pomoći najsiromašnijima.
Dakle demagogija uobičajena kod modernih papa.
If God loves us with all his being, then we too must love one another. We cannot love God whom we do not see without loving our brother and sister whom we do see (cf. 1 Jn 4:20). Love for God without love for neighbor is hypocrisy; radical love for our neighbor, especially love for our enemies, without love for God, requires a “heroism” that would overwhelm and oppress us. In following Jesus, the ascent to God passes through descent and dedication to our brothers and sisters, especially the least, the poorest, the abandoned and the marginalized. What we have done to the least of these, we have done to Christ (cf. Mt 25:31-46). In the face of disasters, wars and misery, we bear witness to God’s mercy to those who doubt him only when they experience his mercy through us. [15]
Kad Lav kaže volite bližnje on i ostali u Vatikanu ne misle na naše koji su nam stvarno blizu, nego neke nepoznate na drugim kontinentima ili neke koji su došli kod nas da nas preuzmu po Kalergijevom planu zamjene stanovništva.
I tako dođosmo do kraja pisma.
Ček, zar nisi napisao Emile kako je papa Lav priznao da je filioque ubačeno naknadno u Vjerovanje RKC?
Pa jesam, priznanje se nalazi izvan glavnog teksta u objašnjenju teksta Vjerovanja pod točkom 8 (koji je dakle u tekstu i koji glasi):
“I believe in the Holy Spirit, the Lord, the giver of life, who proceeds from the Father, who with the Father and the Son is adored and glorified, who has spoken through the prophets.”[10]
[10]First Council of Constantinople, Expositio fidei: CC, Conc. Oec. Gen. Decr. 1, 57 20-24. The statement “and proceeds from the Father and the Son ( Filioque)” is not found in the text of Constantinople; it was inserted into the Latin Creed by Pope Benedict VIII in 1014 and is a subject of Orthodox-Catholic dialogue.
I kroz ta dva teksta, izvadak iz Vjerovanja:
"Vjerujem u Duha Svetoga, Gospoda Životodavca, koji proizlazi od Oca (dakle nema filioque - i Sina), kojem se s Ocem i Sinom klanjamo i slavimo, koji je govorio po prorocima",
i objašnjenje kako je filioque 1014.g. ubacio u (krivo) Vjerovanje rimski papa Benedikt VIII,
RKC je priznala da nije Crkva, nego Rimski patrijarhat u herezama i raskolu,
i s kojim će se Svjetski Pravoslavci ujediniti umjesto da od njih traže pokajanje što su otišli u krivovjerje i raskol i tako ih primiti u Crkvu,
te su tako s jednim udarcem ubijene obje muhe,
odnosno to je bjelodani dokaz, uz mnoštvo prethodnih,
kako su to dvije sekte u raskolu i krivovjerju.
P.S.
Pogledah slijedeći video koji je nastao nakon pisanja mog teksta:
Zanimljiv pristup.
Autor, koji je učeni rimokatolik, se zalaže za odbacivanje filioque, ali ...
Ali druga strana mora prihvatiti papizam i ne smije se reći da je filioque bilo krivovjerje.
Poruka je učinimo mi prvi korak, pa ćemo onda vidjeti što će biti s ekumenizmom.
Ne znam koliko je autor videa utjecajan, napisao je dvije knjige o ekumenizmu, čak se hvali da je jedna bila kritika ekumenizma, i poručuje rimokatolicima da ipak prihvate odbacivanje filioque jer to nije nipošto odbacivanje papizma.
Logika koju koristi je - filioque je dogma (jer su filioque izgovarali od Benedikta VII nezabludivi Hristovi vikari - rimski pape), Duh Sveti proizlazi i iz Sina, ali ako to ne kažemo u Vjerovanju nismo negirali dogmu, nego je samo nismo izgovorili.
Vuk sit i sve ovce na broju.
Međutim isto tako se može reć - Muhamed je veliki prorok (što je izgleda i rekao apostat carigradski patrijarh Bartolomej), i to je dogma, ali je ne ćemo izreći u Vjerovanju i time je nismo negirali.
Slično - sve vjere vode do spasenja, to je istina iz dragovatikanske "Nostra Aetate", ali to ne ćemo izgovoriti u Vjerovanju.
Na isti fiškalski način se može opravdati i prihvatiti Antihrista, Antihrista ne spominjemo u Vjerovanju, ali to ne znači da on nije spasitelj čovječanstva.
Niti papa se ne spominje u Vjerovanju, ali to ne znači da on nije nezabludivi Hristov vikar koji može, ako hoće, dodavati ili oduzimati filioque iz Vjerovanja, ili bilo što drugo.
Tako papisti poput talmudista 'mudruju'.
Dakle i ovaj rimokatolik kao i papa Lav lažu kako Crkva može naučavati zablude i negiraju vrlo važnu istinu-dogmu o svetoj Trojici da je Otac monarh i o kojoj su pisali kapadokijski sveti kršćanski oci koji su autori Nicejsko-Carigradskog Vjerovanja.
Negiraju još i jednu drugu istinu, međutim oni bi se i tu branili - ako je nismo napisali, onda to ne znači da je negiramo.
A ta jest kako je Carigradski ekumenski sabor Crkve iz 381.g. koji je nadopunio Nicejsko Vjerovanje, te stoga kršćansko Vjerovanje zovemo Nicejsko-Carigradskim, anatemizirao, odnosno izbacio iz Crkve i papu Benedikta VII iz 1014.g. kao i sve daljnje rimske pape i rimokatolike koji su ih slijedili, jer je anatema izrečena svima koji bi nešto dodali ili oduzeli iz Vjerovanja.
Dok papisti čekaju da tobožnji Hristov vikar nešto proglasi dogmom, svjetski pravoslavci čekaju da to učini 'budući vaseljenski sabor Crkve'.
Kršćanin ima obvezu potruditi se i naučiti nauk Crkve.
To nije fakultativno, to je mandatorno.
Smrtni grijeh je ne tražiti Istinu, jer to znači ne cijeniti je, a Bog je Istina. Tko ne traži istinu, taj ne traži i ne ljubi Boga.
Tu dakako spada i istina o sv.Trojici o kojoj sam opetovano pisao.
Grijeh je dakle ne znati kako je Bog Otac uzrok bez uzroka, da je monarh, a da je uzrok Sinu i Duhu Svetomu.
Grijeh je ispovijedati filioque*, bez obzira bilo to u znanju ili u neznanju.
Dakako veći je grijeh ispovijedati to u znanju, to jest znajući za nauk Crkve o sv.Trojici i znajući dogmatske odluke i anateme Nicejskog i Carigradskog sabora Crkve.
Neupućeni rimokatolici imaju manji grijeh od rimokatolika teologa i klerika koji to znaju.
Ali ovi u neznaju imaju veći grijeh ako se ni ne trude saznati istinu**.
Slično je sa svjetskim pravoslavcima od kojih mnogi znaju da je ekumenizam kršenje prve Božje zapovijedi kako reče o.Steven, ali čekaju na odluku nekog budućeg vaseljenskog sabora Crkve da se ekumenizam formalno proglasi krivovjerjem.
I nemaju tu opravdanja kao ni rimokatolici budući ne traže niti ljube Istinu, nego imaju fiškalsko opravdanje kako laž treba biti proglašena lažju da bi bila stvarno laž.
A dotad žele vjerovati u laž jer im je lagodnije biti u, od sekularne države pomaganim, svjetskopravoslavnim 'Crkvama' nego u siromašnoj, malenoj brojem vjernika i skromnih hramova (koji često sliče na kućne crkve u prvo apostolsko vrijeme Crkve) i u poluskrivenoj Crkvi.
Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?
* Koji je grijeh krivovjerja, odnosno kršenja prve Božje zapovijedi zbog kojeg takvi krivovjerci otpadaju od Crkve dok se ne pokaju i ne odbace krivovjerje.
** Eventualno opravdanje mogu oni imati koji su tražili istinu, ali je nisu našli ne svojom krivicom te su tako ostali krivovjerci. Samo koliko ima uopće takvih, koliko ima rimokatolika danas koji traže istinu, a ne mogu doći do podatka kako papizam nije postojao u Crkvi u prvom tisućljeću, da rimski papa nikad nije imao ovlasti proglašavati dogme primjerice ubaciti filioque u Simbol vjere.
I sad kad je ovo pismo izdao papa Lav, koliko rimokatolika će se zapitati - ako je to tako, pa onda su nas lagali ne samo o filioque nego i o papizmu, pa ću žurno potražiti jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu jer RKC to nije?
Jedan komentar rimokatolika na prvi video:
If he drops the Filioque, then he is not the pope. And if he is not the pope then he can't drop the Filioque.Ako papa Lav odbaci filioque, onda on nije papa. Ako nije papa onda on ne može odbaciti filioque.
To se inače zove falšo kružno argumentiranje.
Prešutna 'istina' ili cilj je kod tog komentatora - rimski papa je nezabludivi Hristov vikar kao i da je filioque istina-dogma jer ju je proglasio rimski papa 1014.g.
Kako znamo da je to istina?
Zato što je rimski papa nezabludivi Hristov vikar.
Da pamet stane pri takvom oštrumnom razmišljanju.
Tvrdnja se ne dokazuje tvrdnjom odnosno sama sa sobom, nego dokazom kako je tvrdnja istinita budući kad ne bi bila onda bi neke istine koje su opće poznate bile nemoguće i lažne.
To bi bio pravi dokaz da je rimski papa nezabludiv kod definiranja dogmi.
Recimo da se pravi Bog objavi i kaže da je krivo navedeno u Evanđelju kako Duh ishodi samo od Oca, ili da je Hristos rekao da ishodi i od Njega, ali to su propustili zapisati Evanđelisti.
Međutim, iz toga bi proizašlo kako je Crkva koja je po Bibliji stup i temelj istine uzela krivi i lažni temelj - Evanđelja koja nisu istinita.
Što bi značilo da Crkva nije stup i temelj istine, da je i to laž.
RKC se ne može nikako izvući i kad bi filioque bilo istinito i kad bi bilo lažno, jer RKC se poziva na rimske pape koji u prvih tisuću godina su odbijali filioque, a drugih tisuću ga prihvatili.
I tu je glavni argument zašto RKC nije Crkva niti je rimski papa nezabludivi vikar Hristov.
I kojeg sam znao još kao sedevakantist pa sam redom odbijao novije pape koji su po pitanju dogmi i nauka Crkve proturječili onim starijim.
Jer ako su pape nezabludivi u naučavanju doktrine Crkve i proglašavanju dogmi, onda pape ne mogu jedan drugome po tom pitanju proturječiti.
Ne može jedan papa nezabludivo odbijati filioque, a drugi ga nezabludivo prihvatiti.
I čim sam više ulazio u povijest, granica između pravih i lažnih rimskih papa se je spuštala dok nisam došao do raskola u 11.st.
Onda se je jednostavno i neizbježno pojavilo pitanje - što ako nije rimski papa nezabludiv i tada se nije dogodio istočni, nego zapadni raskol?
I tako sam otkrio da papizam nije postojao u prvom tisućljeću.
Što je dokazano i ovom činjenicom da pape u prvom tisućljeću, ako su bili pravovjerni, nisu ispovjedali filioque.
Nije nikakva tajna kako su mnogi od rimokatolika znali za taj apsurd, recimo konvertit od anglikanizma, kasniji kardinal H.J.Newman se je sjetio kako bi se to moglo protumačiti - nauk Crkve se mjenja i evoluira, što je nekad bilo istina, sad više nije, ili sad znamo više o Objavi nego što su znali oni prije nas.
Što je moguće kad Crkva ne bi bila nezabludiva i sveta Hristova zaručnica, tijelo Hristovo koje je poslušno Glavi - Hristu.
Takvi modernistički rimokatolici drže gotovo sve katedre na bogoslovijama, a čini se i na svjetskopravoslavnim bogoslovijama.
Oni možda ne će reći izravno, ali između redaka hoće, kako apostoli nisu imali jasnu doktrinu o svetoj Trojici, o naravi Hristovoj i ostalim dogmama Crkve, nego se je s vremenom taj nauk razvijao.
Modernistički rimokatolici će tako braniti rimskog papu Benedikta VII koji je prvi izgovorio filioque 1014.g. kako je on napredovao u spoznaji o svetoj Trojici u odnosnu na svoje prethodnike.
I tako dalje i tako bliže o svim dogmama Crkve.
Ispada da je onda krivo Hristos pitao se hoće li naći vjere kad drugi put dođe, jer tada će vjera biti najsavršenija, s najsavršenijom doktrinom.
Koja kolosalna i demonska laž modernista!
Oni su i nastali u 19.st. kad se je raširila među inteligencijom laž progresa i evolucije, pa su imali analagiju, kako je od nekog majmuna nastao čovjek, tako je i doktrina filioque, ili Čistilišta, ili bezgrješnog začeća Bogorodice, ili pričešćivanja s beskvasnim kruhom i bez vina, ili ukinuće ikona, a renesansno prikazivanje nagih tijela u crkvi, ili nauk da sodomizam nije grijeh nego je dopušten ... napredovao.
Dok je istina kršćanstva kako mi moramo sačuvati vjeru apostola čistom jer je ona savršena, zato se moramo boriti protiv krivovjerja.
Niti jedan ekumenski sabor Crkve nije nikad sazvan da bi se donijela neka nova doktrina ili usavršila stara, nego da bi se sačuvala apostolska vjera, odnosno Božja Objava završila je smrću posljednjeg apostola svetog Ivana Bogoslova-Evanđeliste.
I na Nicejskom saboru i drugima, saborski oci su, dok su se čitale odluke i kanoni, kao i anateme hereticima, aklamacijom vikali - to je vjera apostola!
Znači apostoli su imali ispravan nauk o svetoj Trojici jer su ga dobili izravno do Bogočovjeka ili od Duha Svetog, oni su naučavali da je Bog Otac uzrok bez uzroka, a da je uzrok Sinu rađanjem, a Duhu Svetom ishođenjem, te da nikako Duh Sveti ne prozlazi iz Oca i Sina, nego samo od Oca koji je monarh.
Zato kršćani vjeruju u jednog Boga, a ne u tri Boga, ili u dva veća Boga (Oca i Sina) i u jednog manjeg (Duha Svetog) od kojeg se nitko ne rađa ni nitko ne proizlazi.
Filioque je narušio dogmu odnosno Božju Objavu o Sebi, te stoga mora biti jasno odbačeno kao opasno krivovjerje, a ne nešto beznačajno što može biti ili ne biti u Simbolu vjere.
Nevezano izravno za temu, ali vezano uz RKC koja ne naučava samo herezu filioque, nego i mnoge druge uključujući i ovo:
Ovaj reče kako Bog ne kažnjava, a u Knjizi Postanka imamo navedenu prvu kaznu (ako ne računamo kaznu demonima koji su izbačeni zbog pobune s Neba) po kojoj su Adam i Eva istjerani iz Raja, Adam više nije bio gospodar nad životinjama, više nije bilo obilja rajska hrane nego je po kazni Adam morao u znoju lica svojeg jesti kruh sa sedam kora, priroda mu je postala neprijateljska, Eva je kažnjena tako da u bolima rađa djecu, Zmija je kažnjena tako da puže po Zemlji (tumačim to tako da Lucifer više nije mogao biti ni u podnebesju gdje su drugi demoni) i čeka kad će se roditi Bogočovjek koji će joj zgaziti glavu.
Adam je kažnjen tako da je postao smrtan, smrt mu (to znači i svim potomcima) od te Božje kazne dahće za vratom.
Otuda su došle i bolesti kao Božja kazna koja konačno završava sa smrću.
I sad kad bih nabrajao sve slučajeve iz Biblije kad je Bog kažnjavao neposlušne ljude, narode, čovječanstvo (Potop) i u Objavi kad je rečeno da Bog kažnjava vječnom kaznom neke anđele i ljude u jezeru ognjenom gdje ne prestaje škrgut zubiju ... ovom tekstu 'ne bi bilo kraja'.
Danas je čitanje u Evanđelju Luka 13,1-9:
Obratite pažnju da Hristos ne kaže kao ovaj daidža kako Bog ne kažnjava pa da je slučajno se srušila kula u Siloamu i ubila 18 ljudi, nego kaže ljudima koji su Mu rekli što se je dogodilo kako ne misle da oni nisu grješni i da ne zaslužuju istu kaznu kao i ta osamnaestorica.
I u prispodobi o jalovoj smokvi Gospod govori isto - Bog kažnjava ljude koji su nevaljali, jalovi i ne donose plod koji On očekuje da donesu.
Nažalost mnogi rimokatolici i protestanti (a mislim da i neki pravoslavci) prihvatili su ovu Zmijinu laž kako Bog ne kažnjava, pa Ga se ne treba ni bojati.
Hristos je rekao suprotno, ne bojte se ljudi koji vas mogu ubiti, ili demona koji mogu učiniti isto, nego se bojte Onog koji vas može ubiti i baciti u Pakao.
Ludost demonskih korijena je ne bojati se Boga koji je Sudac, i koji kažnjava još na Zemlji ili da bi pravedno kaznio one koji se ne će pokajati, ili da bi pedagoški kaznio one koji će se pokajati, ili da bi nekima dao križ bolesti i drugih nedaća po kojem će se posvetiti, ili konačno da bi se završio ljudski zemaljski život.
Ako ne može ljudska vlas pasti s glave bez Božjeg dopuštenja kako je izgovorio Hrist u Evanđelju, kako netko tko se smatra propovjednikom Evanđelja može reć da Bog ne kažnjava preko bolesti, nedaća, tobože slučajnih prirodnih nesreća?
Ne može, zato ovaj daidža nije Hristov propovjednik, niti navješta pokajanje radi carstva nebeskog.
U Ohridskom prologu čitamo o više povijesnih zgoda kad su se događale 'prirodne nesreće' poput epidemija bolesti, potresa, pepela koji je padao se neba i slično, i svaki put su kršćani na čelu s arhijerejima shvatili to kao Božju kaznu, i krenuli su s pokajničkim procesijama-litijama ne bi li kako s molitvom, postom i pokajanjem utišali gnjev Božji.
Ovakvi lažni klerici poput gore prikazanog fratra rekli bi im - ljudi što radite, pa Bog ne kažnjava, to su samo slučajne prirodne nesreće.
Čuvajmo se takvih!
Poslušala sam jučer Sammonsa. Ono što je govorio djelovalo je kao politički, diplomatski manevar: hajdemo formalno pristati na izbacivanje filioque, a onda će "druga strana" vratiti istom mjerom, tj. odgovoriti svojim činom dobre volje: vraćanjem u zagrljaj Rima. Tako zamišljam tajne pregovore na svjetovnoj razini: vi nama vojno osvojeni teritorij, mi vama vreću dolara.
OdgovoriIzbrišiFra Ante, eh ... neobično teološko tumačenje susreta s isključivo blagonaklonim Bogom nakon smrti i (u jednom drugom videu) priča o izabranom narodu koji se još uvijek nalazi unutar granica današnje države Izrael i nešto malo u dijaspori. Bojim se upotrijebiti jedan -izam koji počinje slovom c.
Kako iz inače prefinog kolača izbaciti grožđice na koje sam alergična, a nikako, nikako se ne želim odreći slatkog? Grožđice nisu ni bile u izvornom receptu; dodao ih je kasnije "maštoviti" kuhar i sve uprskao.
G.
Poštovana,
IzbrišiTako kao što pišete da ekumenisti pregovaraju bilo je u nespješnom saboru u Firenci. Vi prihvatite filioque i papizam, a mi ćemo vam dati vojnu pomoć da se oslobodite od turske prijetnje.
Na ovom blogu cenzure nema, tako da ste slobodno mogli napisati cionizam.
Emil