Zlatna ruža

Danas je četvrta nedjelja Korizme.
Prvi puta u korizmi dopušteno je koristiti orgulje, svećenik ne nosi ljubičaste korizmene haljine.
Crkva nam preko svete liturgije stavlja do znanja kako je pola korizme prošlo.
Ako nemamo iskustvo korizme i posta, onda ne možemo osjećati što to znači.
Ova dakle nedjelja odiše s radošću, dakako bez pjevanja Aleluje jer pred nama je Veliki tjedan, Aleluja će gromoglasno odjeknuti za Uskrs.
Opat Gueranger piše kako je ova nedjelja u srednjem vijeku imala poseban obred zlatne ruže, a stancija u Rimu je bila u Bazilici Svetog Križa u Jeruzalemu koju je podigao car Konstantin i njegova majka Jelena.
Vidjet ćemo iz liturgijskih čitanja zašto je odabrana ta bazilika za ovu korizmenu nedjelju.
Prvo čitanje je Poslanica sv.Pavla Galaćanima, četvrta glava, 22-31 redka.

Ta pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo - to je Hagara. Jer Hagara znači brdo Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jeruzalemu jer robuje zajedno sa svojom djecom. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. Pisano je doista: Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana. Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada. Nego, što veli Pismo? Otjeraj sluškinju i sina njezina jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom slobodne. Zato, braćo, nismo djeca ropkinje nego slobodne.

Evanđelje je po sv.Ivanu, šesto poglavlje, 1-15 redka.

 Nakon toga ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: "Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?" To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: "Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije." Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: "Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?" Reče Isus: "Neka ljudi posjedaju!" A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica - koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: "Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!" Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: "Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!" Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Nebeski Jeruzalem koji je naša majka, kako kaže Pavao Galaćanima, je razlog naše radosti.
Odabir bazilike Svetog križa u Jeruzalemu stoga nije slučajan. 
Kao što ništa nije slučajno jer Bog postoji koji ni ne može ništa prepustiti slučaju.
Služiti Kristu znači kraljevati s Njime i uistinu biti slobodan.
Kad smo postali slobodni, kad smo postali prinčevi, sinovi obećanja danog Abrahamu? 
Nakon sakramenta krštenja.
Što smo dotad bili? 
Sinovi ropkinje poput Jišmaela, sinovi tjelesnosti i požude u lancima Sotone.
Pavao nam kaže - 'otjeraj sluškinju i sina njezina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik sa sinom slobode'.
Otjerajmo od sebe starog čovjeka koji nam je neprijatelj.
Korizma je idealna prilika za taj poduhvat. I ako smo se posvetili u prvoj polovini korizme, imamo razloga za radost i da dignemo oči nade prema nebeskom Jeruzalemu.
Naravno, znajući dobro da se sin ropkinje uvijek može vratiti  i oduzeti nam nebesku baštinu.
Radujmo se, ali neka straže budu na našim kulama.

Evanđelje nam donosi isto okus slavlja i gozbe.
Isus je, mogli bismo reći, nestrpljiv da nas vidi na Njegovoj nebeskoj i vječnoj gozbi.
Kao što se je smilovao mnoštvu koje Ga je slijedilo bez obzira na naporan put i glad koji ih je pratio.
Gdje se je dogodilo umnažanje kruhova i ribica?
Na gori. Riječ 'gora' ima isti korijen riječi kao i riječ 'gore' - smjer koji pokazuje prema Nebu.
Isus je bio s apostolima na gori i mnoštvo je došlo k Njemu penjajući se prema gore.
Ako pratite moj blog, onda znate da sam odbacio Loptu kao oblik Zemlje prvenstveno iz razloga što Lopta nema smjera, ni prema gore ni prema dolje. To je đavolska varka kako bismo izgubili orijentir prema Bogu.
Zemaljski život nije ništa drugo nego uspinjanje na gore, na Goru na kojoj se nalazi nebeski Jeruzalem.
Tamo nas čeka gozba koja nema kraja, i koja nije karnalna kako ju je sotonski opisao Muhamed.
Nego na njoj uzvanici jedu nebesku hranu, samoga Boga i tako se sjedinjuju s Njim.
Ono što u vjeri primamo na svetoj Euharistiji, u vječnosti će biti potpuno razvidno.
Na nebeskoj gozbi slavljenici žude za Njime sve više i više, ali ne mogu nikad Ga do kraja konzumirati, jer On je beskonačan.
Kolikogod tih pet tisuća muškaraca pojeli mnogo riba i ječemenih kruhova, uvijek će ostati višak.
Ima li itko tko je dostojniji da bude naš kralj od Isusa Krista?
Koji kralj nam može dati svoje tijelo za jelo i to neograničeno?
Koji kralj nas može potpuno u tome zadovoljiti tako da nam apsolutno ništa ne nedostaje?
Samo Isus Krist. Zato Mu vjerno služimo do kraja u ovoj suznoj dolini i u duhu uspinjimo se od proklete doline na gore, na Goru na kojoj je vječni nebeski Jeruzalem gdje se nalazi naš Kralj.
Gospodin se je maknuo od mnoštva koje Ga je htjelo pograbiti i zakraljiti.
On se rodio kao kralj, utjelovio se da bude kralj na križu na kojem je žudio da Ga prihvate ljudi i tako se oslobode ropstva grijeha i krenu put nebeske gozbe.
Ali kralja se ne može pograbiti i učiniti kraljem, jer on već jest kralj. I jer je nedostojno i nedopustivo kralja pograbiti i na bilo što prisiliti, pa i na to da bude kralj.
Mnoštvo koje je na gori bilo oduševljeno s Isusom Kristom, još nije bilo spremno za nebesku gozbu i prihvaćanje Krista Kralja.
Zato se je Isus povukao i ponovno otišao na goru, kako piše Ivan Evanđelista.
Isto tako možemo reći kako je Isus uzašao ne Nebo nakon 40 dana poslije uskrnuća kako bi Ga apostoli, odnosno Crkva prihvatila za svojeg Kralja.
Kristovi izabranici uspinju se prema Njemu srcem, jer vidjeti Ga ne možemo, samo čistim srcem i očima vjere Ga vidimo.
Živimo u milosnim vremenima u kojem je Isusovo kraljevstvo skriveno tjelesnim očima. Kad ne bi bilo skriveno to bi bio kraj za one koji nisu čista srca, stoga iskoristimo to milosno vrijeme za čišćenje naše nutrine.
Drugi dolazak bit će u slavi i sva stvorenja će Mu se pokloniti, milom ili silom svi će priznati da je On jedini kralj. Ali za većinu čovječanstva to će biti prekasno.
Budimo dakle u toj blagoslovljenoj manjini i dok hodamo suznom dolinom neka naše duhovne oči budu uprte prema Nebu.
Na koncu - što je to zlatna ruža?
Pokušajte odgovor naći sami.

Suzana i preljubnica

I današnja sveta liturgija ima u glavnim ulogama žene.
Obje su optužene za preljub i obje su bile pred kamenovanjem prema zakonu kojeg je Bog objavio preko Mojsija.
Prvo čitanje je iz Knjige proroka Danijela 13 glava.

U Babilonu življaše neki čovjek po imenu Jojakim. On se oženi Suzanom, kćerju Hilkijinom, veoma lijepom i bogobojaznom. Njezini roditelji bijahu pravednici i odgojiše svoju kćer po Zakonu Mojsijevu. Jojakim bijaše vrlo bogat: uz kuću imaše vrt. Judejci se skupljahu kod njega jer bijaše poštovaniji od svih. One godine izabraše za suce dva starca iz naroda. O takvima reče Gospod: "Bezakonje izađe iz Babilona po starješinama, sucima koji su se smatrali upravljačima naroda." Ovi posjećivahu kuću Jojakimovu, i svi koji imahu kakvu parnicu obraćahu se njima. Kad bi se narod, oko podneva, razišao, Suzana bi dolazila šetati u vrt svog muža. Ona je dva starca svaki dan promatrahu gdje ulazi i šeta, pa je poželješe. Izgubiše od toga razum, odvratiše svoje oči od Neba i zaboraviše njegove pravedne sudove. Obojica njome ranjena, skrivahu jedan od drugoga svoju muku, jer su se stidjeli priznati svoju pohotu za njom, ali su živo nastojali da je svaki dan vide. Jednom se rastadoše rekavši: "Hajdemo kući, doba je ručku." I svaki ode na svoju stranu, ali se vratiše i nađoše na istom mjestu. Ispitujući se za povod, priznaše pohotu za njom, i tada ugovoriše priliku kad bi mogli zateći Suzanu samu. I dok su tako vrebali zgodan dan, uđe ona jednom, kao i minulih dana, samo sa dvije djevojke: htjede se okupati u vrtu, jer bijaše vruće. Ondje ne bijaše nikoga: osim ona dva starca, koji je, skriveni, vrebahu. Ona reče djevojkama: "Donesite mi ulja i pomasti pa zaključajte vrtna vrata da se okupam!" One učine kako im zapovjedi: zaključaše vrtna vrata te iziđoše na pokrajna vrata da donesu što im je zapovjedila; ništa nisu znale o starcima, jer bijahu skriveni. Čim djevojke izađoše, oni ustadoše i pritrčaše k njoj. "Evo, rekoše, vrtna su vrata zaključana, nitko nas ne vidi. Mi te se poželjesmo, podaj nam se i budi naša! Ako li nećeš, mi ćemo protiv tebe svjedočiti da je neki mladić bio s tobom i da si zbog toga udaljila od sebe svoje djevojke." Suzana zastenja: "Odasvud sam pritisnuta: učinim li to, smrt me čeka; ne učinim li, neću vam ruci umaći. Milije mi je da nedužna padnem u vaše ruke nego da sagriješim pred Gospodom." I povika iza glasa. Okrenuše vikati i oba starca na nju, a jedan potrča i otvori vrtna vrata. Kad ukućani čuše krikove u vrtu, dotrčaše na pokrajnja vrata da vide što se dogodilo. Pošto starci ispripovjediše svoju pripovijest, postidješe se sluge veoma, jer se o Suzani takvo što nikad ne ču. Sutradan se narod sabra kod Jojakima, njezina muža. Dođoše onamo starci, puni bezbožne namjere da Suzanu usmrte. Rekoše skupljenu narodu: "Pošaljite po Suzanu, kćer Hilkijinu, ženu Jojakimovu!" Poslaše po nju. Ona dođe sa svojim roditeljima, djecom i svim rođacima. A Suzana bijaše veoma ljupka i ljepolika. Kako bijaše pod koprenom, oni bezakonici narediše da skine koprenu da bi se nasitili njezine ljepote. Svi njezini plakahu, a tako i svi koji je gledahu. Oba starca ustadoše usred naroda i staviše joj ruke na glavu. Ona plačući, srca zaufana u Gospoda, pogleda prema nebu. Starci rekoše: "Dok mi šetasmo sami po vrtu, uđe ona sa dvije djevojke, zaključa vrtna vrata i otpusti djevojke. Priđe k njoj mladić koji bijaše skriven i leže s njom. Mi bijasmo u kutu vrta; videći to bezakonje, potrčasmo k njima. Vidjesmo ih zajedno, ali ne mogosmo uhvatiti mladića jer bijaše jači od nas pa otvori vrata i pobježe. Ali ovu uhvatismo i zapitasmo tko ono bijaše. Ne htjede nam kazati. Za to svjedočimo." Povjerova im zbor - tȁ oni bijahu starješine narodne, suci, i osudiše je na smrt.  

Suzana povika iza glasa: "Bože vječni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude, ti znadeš da su lažno svjedočili protiv mene. I evo umrijet' mi je, a da ne učinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene." Gospod usliši njezin vapaj. Dok su je vodili u smrt, probudi Bog sveti duh mladog momčića Daniela. On povika iza glasa: "Ja sam čist od krvi njezine!" Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: "Što si to kazao?" Stade posred njih i reče: "Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kćer Izraelovu?  Vratite se u sudnicu, jer lažno ovi svjedočiše protiv nje." Sav se narod brzo vrati, a starješine mu rekoše: "Dođi, sjedni među nas i reci nam, jer tebi Bog dade starješinstvo!" Tada im reče Daniel: "Rastavite daleko jednoga od drugoga, i ja ću ih ispitati."  Rastaviše ih, pa Daniel dozva jednoga od njih i reče mu: "Stari zlikovče, sada dođoše na te grijesi koje nekoć učini,  donoseći nepravedne presude, osuđujući nedužne i oslobađajući krivce, dok Gospod govori: 'Nedužna i pravedna da nisi ubio.'  Sada, dakle, ako si ovu doista vidio, reci nam: pod kojim si ih drvetom vidio zajedno?" On odgovori: "Pod jednom trišljom."  Daniel reče: "Zaista, slagao si na svoju glavu. Evo, Anđeo je Božji već dobio od Boga zapovijed da te rasiječe po sredini."  I otpusti ovoga, a dade dovesti drugoga te mu reče: "Sjeme Kanaanovo, a ne Judino, ljepota te zaludila, strast ti srce okrenula!  Ovako ste radili sa kćerima Izraelovim, a one su vam se od straha podavale. Ali se kći Judina ne podloži vašem bezakonju.  Reci mi dakle pod kojim si ih drvetom zatekao zajedno!" On odgovori: "Pod jasikom."  Daniel mu reče: "Pravo si i ti lagao na svoju glavu. Anđeo Božji čeka s mačem u ruci da te rasiječe po sredini te vas obojicu zatre."  Tada sav zbor stade iza glasa vikati i blagoslivljati Boga koji spasava one što se u nj uzdaju.  I okrenuše se protiv one dvojice staraca kojima je Daniel iz njihovih usta dokazao lažno svjedočenje.  I učiniše njima kako u svojoj pakosti oni smisliše bližnjemu: pogubiše ih prema zakonu Mojsijevu. Tako onoga dana bi spašena jedna nedužna krv.

Sveti tekst je poduži, ali ga se isplati cijelog pročitati.
Židovi su u babilonskom ropstvu. Ovo je vrlo važno za znati zato što je Babilon sa svojim poganstvom, hedonizom i magijom znatno utjecao na židovstvo, pogotovo ovo prevladavajuće koje je odbilo i ubilo Isusa Krista. Zato prorok Danijel navodi Božje riječi kako je bezakonje došlo iz Babilona i to preko starješina koji su vodili narod u to, a trebali su narodu biti pastirima. Slično kao što se događa u novorednoj Crkvi.
Ako ste nekad čitali izvadke iz talmuda onda ste vjerojatno bili zatečeni kako se tekstovi trude opravdati najprizemniju pohotu i bezakonje.
Tu 'svetu' knjigu židovstva-farizeja koja piše blasfemije o našem Gospodinu i Bogorodici, kao da su napisala dva starca kojima je razum zakazao od pohote prema lijepoj Suzani. Svaka tjelesna pohota je takva, starci nisu ništa imuniji na posljedice pohote od mladića. Pohota čovjeka spušta ispod životinjske razine, jer životinje gube kontrolu samo u vrijeme kad se 'gone', kad su ženke spremne za rasplod, dok ljudi koji se prepuste pohoti se 'gone' bez prestanka, po danu, po noći, u snu i javi, dok su spolno moćni i kad više nisu.
Ruski najsvirepiji serijski ubojica činio je brojne zločine iz pohote, a bio je spolno nemoćan.
Mnogi kršćanski oci i sveci govorili su kako je tjelesna pohota mreža s kojom Sotona hvata ljude, a za druge grijehe koristi udice. I onaj tko se prepusti pohoti za čas se prepušta drugim grijesima, jer mu je razum pomračen pohotom.
Tako su dva starca, ljudi iz ugleda, suci koji su sudili židovima, nakon što su u mislima bludili sa Suzanom, odlučila da im se Suzana mora podati, inače će je optužiti lažno da je preljubnica.
Nakon bludnosti, ili radi bludnosti pristali su na grijeh lažnog svjedočanstva i na grijeh ubojstva.
Radi čega? Radi malo životinjskog uživanja i posjedovanja tuđeg tijela.
Suzana je radije pristala na lažni sud i lažne optužbe dvoje staraca, odnosno kamenovanje, nego da učini grijeh pred Bogom. I Suzana je zavapila Bogu koji je nadahnuo dječaka Danijela koji je razotkrio lažno svjedočanstvo staraca. Suzana je spašena, čast joj je vraćena, a starci su završili pod naslagom kamenja.

U Evanđelju po Ivanu, 8 glava,  Gospodin spašava preljubnicu od kamenovanja.

A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."

Dječak-prorok Danijel spasio je nevinu Suzanu od kamenovanja, Gospodin spašava preljubnicu.
O tome sam već  pisao .
Jel tim postupkom Isus prekršio Mojsijev zakon koji jasno propisuje kamenovanje za preljubnike?
Prvo moramo znati da je Gospodin iznad Zakona, jer On je zakonodavac koji je na Sinaju dao Mojsiju zakon koji obvezuje ljude što ne smiju, a što moraju raditi. Bog je iznad svakog zakona.
Ali Isus ovime nije derogirao Zakon, nego je samo tražio da pravednu kaznu izvrše pravedni ljudi.
Mnogi tumače ovu zgodu kao Isusovo prešutno odobravanje preljuba ili razvoda, ali znamo da je Isus u mnogo čemu pooštrio Mojsijev zakon tako da je zapovijedio ljubav prema neprijateljima i zabranu otpuštanja žene, osim zbog preljuba, dočim je Mojsije dozvolio otpuštanje žene bez tog razloga.
Isus je primjerice rekao da je učinio preljub i blud i onaj tko to čini 'samo' mislima ili očima.
Gospodin je istovremeno pooštrio zakon i dao milosti da se takav zakon može sprovoditi.
Milost je ključna, milost je ta koja je spasila preljubnicu.
Ali milost ne poništava pravdu - idi i odsada više nemoj griješiti. Jer ako je preljubnica sada izbjegla kamenovanje, to ne znači da joj se je grijeh izbrisao ako se nije pokajala i čvrsto odlučila da više ne će činiti preljub. Ako je preljubnica ponovno upala u isti grijeh i u tom grijehu umrla, bilo bi joj bolje da je prvi puta bila kamenovana. Zloupotrijebiti Božje milosrđe samo umnaža vječnu kaznu.

Korizma je vrijeme milosrđa. Posvjestimo si činjenicu da znademo biti u poziciji Suzane kad nas netko lažno optuži, a mi smo nemoćni se obraniti. Zavapimo tada Bogu koji to sve vidi, te ako se i ne nađe neki dječak Danijel koji će spasiti naš obraz ili nas sačuvati od neke štete i nepravedne kazne, znajmo da nam je probitačnije trpjeti nepravdu kao što ju je trpio Isus Krist pred lažnim optužbama i mučenjima.
Gospodin nam je tada bliži nego ikad.
Često smo nažalost u poziciji preljubnice kad zaslužujemo svojim grijesima kaznu ili drugu vječnu smrt.
Koliko puta smo dobili na svetoj ispovijedi - idi i odsada više nemoj griješiti?
Ali opet smo sagriješili protiv Boga koji nam se je smilovao.
Ako ne postanemo sveti za vrijeme zemaljskog života, ako ne odbacimo zauvijek razne preljube s kojima Boga varamo s raznim idolima, ne ćemo to nikad postati.
Zato plediram da svaki dan uzimamo kao da nam je posljednji. Ne odlažimo niti svetu ispovijed, niti svakodnevnu molitvu i djela milosrđa. Postati svecima - to je moguće. Ne smijemo niti razmišljati kad se ispovijedimo - znam da ću opet sagriješiti.
Budimo ponizni i kuražni, Bog će nam ostalo dati da budemo i ostanemo svetima.
Amen.

Sveta Fotina i Živa voda

Sveta Fotina ima spomendan 20. ožujka po Rimskom martirologiju.
Po jednoj tradiciji rođena je za vječnost-umrla mučeničkom smrću u Kartagi, po drugoj podnijela je mučeništvo u Rimu nakon što je preobratila Neronovu kćerku Domninu i sve njezine sluge.
Sveta Fotina je Samaritanka koju je Isus sreo kod Jakovljevog bunara i čija zgoda se čita danas na sv.Misi.
Evanđelje po Ivanu, 4 glava:

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?" Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: 'Još četiri mjeseca i evo žetve?' Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: 'Jedan sije, drugi žanje.' Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov." Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta." 

U navedenim recima Svetog pisma događa se ljubavna drama nemjerljivih, božanskih razmjera koja se ponavlja u životu svakog sveca. 
Gospodin koji je došao spasiti izgubljene ovce, pobuđuje kod Fotine ljubav prema Sebi koja će joj donijeti mučeničku krunu. Ali prije toga će dobar Pastir i Zaručnik Fotine duše podnijeti radi nje i radi mnogih sličnih njoj mučeničku smrt na križu. Isus Krist i Fotina dali su se potpuno jedno drugom, veće ljubavi od te nema.
Isus Krist se je potpuno predao i za mene i za vas, i danas nam govori preko riječi Evanđelja koliko nas ljubi.
Što možemo ako ne na isti način potpuno se Njemu predati znajući kako smo mali ili ništa prema Njemu koji je sve.
U prvom čitanju - Knjiga Brojeva, 20 glava, kojeg nisam prenio, spominje se događaj kod Meripskih voda kad su Izraelci iskušavali Boga i nakon čega je Mojsije po zapovijedi Božjoj, uzeo Aronov štap i dvaput s njime udario u stijenu iz koje je potekla obilna voda koja je tako napojila žedne Izraelce.

Kršćanski oci jasno su u slici stijene iz koje je potekla voda vidjeli Isusa Krista, a dva udarca štapom su dvije grede koje čine križ. Znamo da je iz Isusovog srca potekla voda kad je nakon smrti proboden.
Kakva je to voda? To je voda koju je tražila Fotina od Isusa i koju joj je On obećao. 
Voda nakon koje prestaje žeđ. Voda koja kad se popije stvara izvor vode koja teče u život vječni.
Jel to metafora ili stvarna živa voda koja izvire od Isusovog srca, kojom se napajaju oni koji Ga ljube i iz kojih onda potekne novi izvor vode koji ne prestaje teći, jer teče u vječnost, u život vječni?
Rekao bih, a nadam se da ne griješim, kako je to i jedno i drugo.
Kao metafora to može biti sakrament krštenja u kojem smo po vodi i u ime sv.Trojstva postali djeca Božja, može biti slika ljubavi koja kad se dijeli onda se umnaža i koja nikad ne prestaje kako nam piše sv.Pavao.
Ali može biti i slika sjedinjenja bića koja se  ljube, kao što se vode sjedinjuju u rijeku.
Vjerujem da postoji neka duhovna stvarnost koju zasad najbolje prikazujemo fizičkom vodom, i koja nije niti samo ljubav, niti samo ujedinjenje u ljubavi, nego i jedno i drugo, i možda još nešto treće što ćemo znati kad zaživimo životom vječnim i kad nam se otvore duhovne oči.
Kod Fotine je prisutna prostodušnost i spremnost na prihvaćanje mudrosti ili znanja kojeg nema.
Ona je grješnica, bludnica, ali nije ohola i zna da ne živi dobrim životom.
Židovi su se s prijezirom odnosili prema samaritancima. Ona je očekivala da će takav odnos prema njoj imati Isus. No ispred sebe ima mnogo, mnogo više od običnog židova koji zna kako će u njoj potaknuti žeđ za vječnim životom. On je zaručnik koji se istinom i čistom ljubavlju udvara zaručnici. I očekuje od nje isto.
Fotina stoga ne negira svoj bludnički život, Isus joj se predstavlja Mesijom i ona je povjerovala u Njega.
Za koju godinu Fotina će slijediti svoj izvor Žive vode tako da će proliti svoju krv radi ljubljenog Zaručnika njezine duše.
Farizejima i pismoznancima Gospodin nije nikad rekao - ja sam Mesija s kojim govorite! Njima je nedostajalo prostodušnosti i poniznosti Fotine, oni nisu žeđali za živom vodom, pa je nisu ni dobili.
Na koncu reći ću za jedan vid žive vode koji je vidljivo tjelesan.
Suze ganuća ili ushićenja. Ako dok čitate ili slušate riječi sv.Pisma ili iz životopisa svetaca, ili dok meditirate o Gospodinu ili Bogorodici, o križnom putu ili kad čujete za neko plemenito i sveto djelo, poteknu vam suze niz obraze, onda slijedite te suze i doći ćete do života vječnog.
Ne moraju vam teći vidljive suze, ali morate se zaljubiti u Gospodina da biste bili Njegovom zaručnicom.

Usred

Nalazimo se usred korizme. Na ovaj četvrtak Crkva je stavljala do znanja kršćanima da su prešli pola korizme. Čitam iz "Liturgijske godine" opata Guerangera kako su kršćani na današnji dan imali obilniji obrok, kako su pri tom pozivali prijatelje i znance i tako jedni druge kuražili da izdrže korizmeni post do kraja.
Ako ste nekad dugo pješačili ili bili na pravom hodočašću, onda znate kako se noge lakše dižu i kako ima manje bolova kad se prijeđe pola puta. Jer se kraj hodočašća sve više nazire, jer svetište koje je cilj hodočašća tada poput magneta privlači hodočasnika.
Ja sam prošao pola života. Ako budem živio manje od sto godina.
Na današnji dan pred četiri godine preminula mi je majka. Doslovno pred mojim očima dok smo molili krunicu. Znao sam da nam je to posljednja krunica, jedva sam mogao od jecanja izgovarati molitvu gledajući je kako polako prelazi od ovog svijeta na drugi, gledajući kako sve slabije i slabije dolazi do zraka.
Znam da me je htjela utješiti, kako nije htjela da plačem, ali gubitak je bio preveliki da bih mogao suspregnuti osjećaje.
Otac mi je umro prošlo ljeto. Također pred mojim očima.
Jednostavno nakon takvog iskustva dolazi pomisao - sad sam ja na redu.
I onda dolazi važno pitanje - kako ću do onog trenutka čim više služiti Boga.
Jer s prvom polovinom života nisam, ili nisam kako bih trebao. I pisanje ovog bloga rezultat je tog promišljanja.
Mnogi ova pitanja najradije izbjegavaju što se poglavito vidi po skrivanju svojih godina.
Maloprije sam razgovarao s jednom starijom ženom koja je bila prijateljica mojoj majci.
I dok sam slušao kako lijepo priča o njoj, primjetio sam da iznad gornje usnice ima zanimljivu boru.
Tamo gdje počinjemo davati znak križa iznad gornje usnice, tamo joj se nalaze dvije bore u obliku križa.
Kako smo razgovarali i po pitanju novoredne Crkve odnosno njezinog krivojerja, ona je prešutno, barem to tako tumačim, osuđivala aberacije u toj Crkvi. Tako je isto i moja pokojna majka. 
Samo nisu znali kamo i kako se orjentirati kad je novoredna Crkva jedina Crkva koju znaju.
Molim Gospodina da takvima da posebnu milost obraćenja i kuražnosti po zagovoru Blažene Djevice Marije čiju krunicu takve osobe svaki dan mole. 
Nu, da se vratim 'usridu'. 
Prežalosno je vidjeti moje vršnjake i vršnjakinje koji se ponašaju i dalje kao da imaju 20 godina, a često još i manje.
Čini mi se da pokušavaju s tim glumatanjem djevojaka i mladića koji se već bore s osteporozom ili nekon drugom boljkom koja prati njihove godine, zaustaviti vrijeme.
I kad su nadprosječno inteligentni, ponašaju se ludo ne videći da vode bitku koja je unaprijed izgubljena.
Čemu kozmetika, peglanje lica, farbanje sijedih vlasi kad to ne može niti za jedan minut odgoditi smrt?
Da bi ostavili bolji dojam na druge ljude? 
Bez sumnje radi se o toj taštini, samo na mene dobar dojam ostavljaju mudre sijede vlasi ili bore na licu dobivene mučnim i plodonosnim životom, pogotovo kad imaju oblik križa.
Zašto starice koje se farbaju i skrivaju svoje godine očekuju da im se mlađi ljudi dignu sa sjedišta u autobusu?
Tko skriva svoje godine ne zaslužuje da se itko prema njemu ponaša kao prema starijem.
Naraštaj koji je iznio seksualnu, antikulturnu i svaku drugu revouciju protiv naravnog poretka, ćudoređa i vjere, i koji je nekad govorio starijima da nisu za ništa, da bi ih trebalo i ubiti, sad su 60-70 godišnjaci.
Vjerojatno se boje da će ih zadesiti sudbina staraca o kojima su se sa sprdnjom odnosili kad su bili mladi.
Pa se zato bave džogiranjem, tjelovježbom, peglanjem bora kako ne bi došli na 'listu za odstrijel'.
Ali grijesi mladosti dolaze na naplatu, račun je ispostavljen, a novčanik prazan.
Krist jedino može otkupiti taj račun, zato živimo korizmu kako bismo se svidjeli Gospodinu u našem pokajanju, priznanju krivice, u ozbiljnosti, u molitvama, u djelima milosrđa, u postovima i trapljenjima i u nadi u konačno i nepovratno otkupljenje.
Možda nismo usred, možda smo tik do kraja, makar bili dječačkih godina.
Na kraju krajeva, vrijeme je ništa, vrijeme se ne može uhvatiti, uvijek izmiče ili u prošlost ili u budućnost, i na koncu će biti samo vječno sada u kojem će oni koji su s Kristom i u Kristu biti vječno mladi.
Podignimo oči prema tom našem cilju i naše noge će same hitati prema kraju zemaljskog hodočašća.
Smrti se ne smijemo bojati, ona bi trebala biti naša sestrica kako je govorio sveti Franjo.
I ako nam Bog da tu milost da umremo mučeničkom smrću, zar ćemo se toga bojati ili od takve smrti bježati? Nikad nam Gospodin ne može biti bliže nego kad se suobličemo u Njega na našem križu.
Molimo Boga da naša korizma bude potpuna i da nam uvijek bude pred očima vječnost koja nas čeka na koncu korizme života.
Kažu da je sv.Petar dobio dvije duboke bore ispod očiju kroz koje su tekle suze pokajničke.
I da je pred smrt bio toliko hrabar, da su se njegovi tamničari obratili vidjevši kakvog junaka sijede kose i brade čuvaju. Ne trebamo biti proroci da bi znali zašto je bio takav da je zatražio da ga raspnu naopako.
Imao je pred očima Krista i smrt mu je bila prijelaz kod Onog kojeg je najviše ljubio.
Neka bude tako i naša smrt.
Amen.
Današnja sveta čitanja su:
Knjiga proroka Jeremije, 7:1-7

Ovo je riječ što dođe Jeremiji od Gospodina: "Stani pred vrata Doma Jahvina, objavi ondje ovu riječ. Reci: Čujte riječ Jahvinu, svi Judejci koji ulazite na ova vrata da se poklonite Jahvi. Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: 'Popravite svoje putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se u lažne riječi: 'Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!' Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću - boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek.

Evanđelje po Luki, 4:38-44 

Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: "Ti si Sin Božji!" On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: "I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan." I naučavaše po sinagogama judejskim. 

Prorok Jeremija govori nam - ne uzdajte se u lažne riječi: imamo papu, biskupe, svećenike, svete Mise, svete sakramente, crkve i svetišta! 
Kad bi to i pripadalo sve pravoj Crkvi, i kad bismo svaki dan se pričešćivali na pravoj sv.Misi, ako ne bismo vršili volju Božju sve bi nam bilo uzalud, ili još i gore.
U nastavku se možda krije odgovor zašto je Bog dopustio stvaranje novoredne Crkve.
Jer katolici prethodnih naraštaja nisu vršili volju Božju i Bog se je povukao od takvog naraštaja.

Isus je čudom izliječio Petrovu punicu. To čudo je bio egzorcizam, jer Gospodin je zapovijedio i zaprijetio ognjici, odnosno demonu koji je bio uzrok ognjice. Bolesti se ne može zapovijedati.
Demoni koji su izlazili iz posjednutnih osoba vikali su kako je Isus Sin Božji.
Zašto su vikali i zašto im je to Gospodin zabranio?
Zato što još nije došao Njegov čas kad će se javno predstaviti kao Mesija.
S tim povicima zlodusi su htjeli poremetiti Božji plan, potaknuti farizeje da Ga prije ubiju nego što je to Bog odredio.
Ovdje se dolazi do zanimljivog promišljanja. Jer ako Sotona nije znao do samog kraja da je na križu Bog, onda ovi zlodusi koji su prepoznali u Isusu Boga, to nisu rekli Sotoni i ostalim demonima.
Zašto? Zato što im je zaprijetio da to ne govore.
Gospodin je suvereni gospodar sveg vidljivog i nevidljivog, kad On nešto zapovijedi demoni Ga moraju slušati. Tako će i svi Njegovi neprijatelji, bilo anđeoski bilo ljudski, prignuti koljena kad se drugi puta pojavi.
Kako sam jučer napisao - Bog je strašan i nastojmo Mu se pokloniti dragovoljno dok imamo još vremena.

Bog je strašan

Današnja liturgijska čitanja su:
- Knjiga Izlaska, 20:12-24

Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj. Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!" Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. Onda rekoše Mojsiju: "Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!" "Ne bojte se", reče Mojsije narodu. "Bog je došao da vas samo iskuša; da strah pred njim ostane s vama te da ne griješite." Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio. "Ovako reci Izraelcima", progovori Jahve Mojsiju. "Sami ste vidjeli da sam s vama govorio s neba. Ne pravite uza me kumira od srebra niti sebi pravite kumira od zlata. Načini mi žrtvenik od zemlje i na njemu mi prinosi svoje žrtve paljenice i žrtve pričesnice, svoju sitnu i svoju krupnu stoku. Na svakome mjestu koje odredim da se moje ime spominje ja ću doći k tebi da te blagoslovim.

- Matej, 15:1-20

Tada pristupe Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema govoreći: "Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starih? Ne umivaju ruku prije jela!" On im odgovori: "A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje? Ta reče Bog: Poštuj oca i majku! I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni! A vi velite: 'Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude sveti dar, ne treba da poštuje oca svoga ni majku svoju.' Tako dokinuste riječ Božju radi svoje predaje. Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske." Tada dozove mnoštvo i reče: "Slušajte i razumijte! Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi - to čovjeka onečišćuje." Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: "Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?" On im odgovori: "Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." Petar prihvati i reče mu: "Protumači nam tu prispodobu!" A on reče: "I vi još uvijek ne razumijete? Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka; a jesti neopranih ruku ne onečišćuje čovjeka." 

Zajednička tema današnjih odlomaka iz sv.Pisma je nedostatak straha Božjeg kod onih koji tumače Božje zapovijedi kao i zapovijedi koje se tiču našeg odnosa prema drugim ljudima.
Prvo što moramo primijetiti da je Bog na Sinaju osobno izdao i izrekao Izraelcima zapovijedi.
Božji glas se čuje sa Sinaja na kojem noga Izraelaca nije mogla stupiti jer bi odmah umrli. Bog je dopustio samo Mojsiju da pristupi Sinaju, Mojsije je 40 dana i noći postio.
To nam je motiv da pristupimo ozbiljno korizmenom postu kako bismo mogli pristupiti Uskrslome.
Izraelci su se tresli od straha dok je Bog govorio. I nije to bilo samo zbog grmljavine, sijevanja, zvuke trublje i scene u kojoj se Sinaj dimio, jer sve su to manje ili više pojedinačno vidjeli u životu.
Nego zato što je glas Božji strašan, štoviše sve što jest Bog je strašno.
Kad se konačnost sretne s beskonašnošću , konačnost zanijemi pred neizrecivim i nepojmljivim.
Ako su anđeli koji su bez grijeha u vječnom klanjanju pred Bogom, kako bi se morali tek mi grješnici duboko klanjati.
Izraelci su toga bili svjesni, zato su zamolili Mojsija da im on dalje govori, a ne Bog, da ne bi pomrli.
Ali kako mi brzo zaboravljamo najvažnije stvari i kako brzo izgubimo strah Božji!
Dok je Mojsije boravio na Sinaju i dok mu je Bog davao upute za izgradnju Tabernakula, Izraelci su u podnožju Sinaja zaboravili na Boga i podigli zlatni kip teleta.
Ne, nije to bilo prvog dan bez Mojsija, nego nakon 40 dana što je Mojsije bio s Bogom.
Ne dao Bog da nakon naše 40-dnevne korizme i ustrajavanja na čistoći i pokajanju, mi opet zaboravimo na Boga i okrenemo se svojim starim idolima.
Jer Mojsije je ovo učinio:

Kad je Mojsije vidio kako je narod postao razuzdan -  Aron ih je pustio da padnu u idolopoklonstvo među svojim neprijateljima - stade na taborskim vratima i povika: "Tko je za Jahvu, k meni!" Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega.On im reče: "Ovako govori Jahve, Bog Izraela: 'Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.'" Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. "Danas ste se posvetili Jahvi za službu", reče Mojsije, "tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov."

Malo tko ne će, ako ne usnama, onda barem u srcu Mojsija osuditi što je tako okrutno kaznio Izraelce. 
Ali bez te kazne i čišćenja svi Izraelci bi bili izgubljeni pred Bogom.
I ne radi se primarno ovdje o kazni, nego o žrtvi da se pokuša namiriti pravda, stišati opravdani Božji gnjev i tako ostaviti na životu Izraelce.
Aron, otac levita je izdao Boga i Mojsija dopustivši podizanje zlatnog idola.
Međutim on i sinovi Levijevi su se otkupili od grijeha idolopoklonstva tako da su čvrsto stali iza Mojsija, odnosno Boga i u usmrćivanju Izraelaca koji su im bili braća, prijatelji, susjedi, oni su se posvetili za svećeničku i velikosvećeničku službu prikazivanja žrtvi Bogu radi otkupljenja od grijeha.
Naše srce se buni i osuđuje ih, sami su bili u idolopoklonstvu ili su ga dopustili ili mu se nisu suprostavili, a onda su bez milosti poubijali one koji su bili isti kao i oni. Nije li to licemjerno! I to poubijali svoje najbliže!
Mislim da je ovo jako važan događaj i da ga moramo malo šire i dublje promatrati.
Mojsije se je vratio sa Sinaja s dvije kamene ploče na kojima je Bog osobno upisao zapovijedi i preneražen je vidio kako je narod, koji se je pred 40 dana u strahu klanjao prema Sinaju, prepustio idolopoklonstvu i raspuštenosti odnosno hedonizmu i orgijanju koje uvijek prati idolopoklonstvo.
U bijesu zbog tog prizora razbio je te dvije svete kamene ploče. Zamislite Mojsija dok nosi dvije ploče i koje drži najdragocjenijim predmetmima jer je na njima Bog pisao zapovijedi, i vidjevši što se dogodilo baca ih i razbija. Očito je munjevito zaključio kako je njegov narod sam sebe prokleo ovdje pred brdom na kojem je Bog osobno im progovorio.
Jedino rješenje koje je Mojsiju preostalo da spasi svoj narod je prikazati veliku žrtvu Bogu zbog velikog grijeha Izraelaca. Stoga je došao među narod i pozvao sve koji su za Boga. Čitamo da su se odazvali samo Levijevi sinovi, budući svećenici. Od silnog naroda koji je brojio možda desetke tisuća ili stotine tisuća, odazvala se je samo šačica spremnih potpuno služiti Bogu. 
Potpuno, kao što je Abraham bio spreman prinijeti svog sina jedinca Izaka na Božjem oltaru. Mojsije kaže da su se u tom ubijanju posvetili preko toga što su ubili svoje sinove, svoju braću, a ne tuđe sinove, tuđu braću. Žrtva uvijek znači žrtvovati nešto svoje, nešto što nam je drago.
Jer da je neki levit došao do vrata i da mu je tamo bio sin ili brat, pa je preskočio taj šator želeći spasiti od smrti svoje najbliže, ne bi se posvetio Bogu i vjerojatno bi ga Bog više kaznio nego druge idolopoklonike koji su ubijeni.
Leviti su ubili tada tri tisuće Izraelaca kao žrtvu Bogu za veliki grijeh idolopoklonstva. Žrtva se uvijek konzumira-umire i pri tome se prolijeva krv koja je simbol života. Sveta Euharistija je nekrvna žrtva pred našim očima, ali u mističnoj stvarnosti to je ista krvna žrtva koja se događa na Kalvariji.
Leviti su se posvetili u krvi svojih najbližih koju su prolili.
Vjerujem da je većina od tri tisuće žrtava svjesno i dragovoljno primila i kaznu i svoju žrtvu, jer to su bili najbliži levitima koji su ipak ostali vjerni Bogu, pa su najvjerojatnije vjerni Bogu bili i njihovi sinovi i braća.
Nevjernici će reć - svirepi Bog, svirepi Mojsije, i svirepi i licemjerni leviti.
Zato su nevjernici. Jer ne vide kako se pravda mora zadovoljiti ili žrtvom ili Božjom kaznom - osvetom, ili na ovom svijetu ili na onom vječnom.
Opraštanja bez kajanja nema, a kajanje ne postoji ako nema spremnosti na žrtvu podmirenja nepravde.
Mojsije, kojemu je životna misija bila osloboditi svoj narod od egipatskog ropstva, koji je napustio lagodan i prosperitetan život na faraonovom dvoru radi svojeg naroda, nije sigurno uživao kad je zapovijedio levitima da se posvete - osvete, siguran sam da bi bez razmišljanja sebe prinio kao žrtvu umjesto tih tri tisuće ljudi.
I leviti isto tako umjesto svojih sinova i braće.
Što ćemo onda reć za Boga koji uživa beskrajno vječno blaženstvo, i utjelovljuje se, biva ponižen i mučen na križu na kojem je izdahnuo radi nas koji smo grješnici pred Njim!
Ali ta prava Žrtva kojoj su sve druge samo slika, morala se je podnijeti kako bi bila namirena pravda i kako ne bi svi ljudi po istoj pravdi završili u jezeru ognjenom.
Često se razmišlja, zar ne bi mogao Bog jednostavno oprostiti svima i sve pripustiti u svoje nebeske dvore?
Ne, ne bi mogao zato što bi to bilo kontradiktorno. Bog je svet, i nitko ne može stati pred Njega ako nije svet i čist. Zato su se Izraelci bojali da će umrijeti ako im Bog bude dalje govorio, jer su dobro znali da su grješni. 
Slijedeće 'mudrovanje' u koje recimo vjeruju Jehovi svjedoci i slični heretici je kako druga vječna smrt koju spominje Gospodin znači potpuno uništenje grješnika nakon smrti. Anihilacija.
To isto je kontradiktorno, jer pravda se mora namiriti, Bog je pravda i ako ne bi Bog kaznio zlo, onda ne bi bio pravedan, odnosno ne bi bio Bog.
Zašto onda ne bi Pakao odnosno kazna trajala smo izvjesno vrijeme, pa nakon toga neka uslijedi anihilicija?
Zato što je svaki grijeh beskonačna uvreda Bogu koja traži vječnu-beskonačnu kaznu.
Kad konačno biće uvrijedi beskonačnog Boga, jedina pravedna kazna je vječna.
I jedina pravedna žrtva koja otkupljuje konačno biće je beskonačna Žrtva Boga.
Stoga ne zaboravimo nikad tko je Bog i kako svako naše klanjanje nekom idolu traži ili pranje grijeha u Krvi Jaganjčevoj ili vječni škrgut zubiju.
Ne možemo dati pravu i dostatnu žrtvu za naše grijehe, ona je već podnesena ako vjerujemo u Gospodina i vršimo Njegove zapovijedi.
Krivovjerje protestanata je kako su već spašeni zato što tobož vjeruju u Krista. Zato se ne trude voditi bogobojan život, postiti, vršiti djela milosrđa, primati svete sakramente i slijediti nauk Crkve.
Za njih je ludost korizma i post, jer oni su 'spašeni'. Iako u prosjeku bolje znaju sv.Pismo od katolika, zanemaruju riječi sv.Pavla da svatko od nas mora prinositi svoju osobnu žrtvu Bogu, da naša mala žrtva bude dio opće žrtve Bogu za grijehe. Vjerovati u Krista znači i ići s Njim na križ i podnositi svoj križ ne samo radi sebe i svojih grijeha, nego i grijeha naših bližnjih i cijeloga svijeta.
Budimo kao leviti, posvećeni u Bogu, spremni usmrtiti sve što nije u nama Božje, svako idolopoklonstvo.
U mjeri koliko se Boga bojimo svetim strahom, u toj mjeri smo spremni na žrtve i uništavanje idola.

Bog je osobno izgovorio svoje zapovijedi koje je detaljnije objavio preko Mojsija u Zakonu.
Leviti su postali svećenici i velikosvećenici. Ali bez straha Božjeg ili bez dovoljne mjere istog straha, svećenici i pismoznanci počeli su dodavati nove zapovijedi na Mojsijev zakon.
Tako je nastao budući talmudizam ili lažna tradicija ljudska o kojoj govori Isus i koja je otišla u nepotrebne zapovijedi koje su malo pomalo postale važnije nego one koje je izrekao Bog na Sinaju.
Postalo je važnije obredno prati ruke prije jela, nego imati čisto srce i kontrolirati svoj jezik.
Da budemo na čistu, Bog je preko Mojsija zabranio Izraelcima jesti nečistu hranu, i o tome nema rasprave. Božje zapovijedi se moraju poštivati zato što su od Boga.
Kad Bog zapovijeda čovjek mora slušati ili podnijeti cijenu svoje pobune protiv Boga.
Mi možemo razmišljati koje sve zlo proizlazi iz kršenja pojedine Božje zapovijedi, ali nikad u tom razmišljanju izgubit strah Božji pa posumnjati u zapovijed ili je izmjeniti ili čak ukinuti.

Na koncu želim vas uputiti na moderne pismoznance koje i vi dobro znate.
Mislim da ne trebam dodatno objašnjavati kako je takvima nepoznat strah Božji.
Kao što je Isus osudio talmudsku ljudsku tradiciju, tako možemo i moramo i mi osuditi Bergoglia koji kaže kako kršćani moraju rušiti zidove i državne granice, inače prestaju biti kršćanima. 
To je puno gore nego ljudska tradicija koju spominje Gospodin. Jer nije štetno ako netko vrši obredno pranje prije jela, ali je svakako štetno ako se ruše zidovi i granice koje štite ljude i narod od nepozvanih osvajača.
Moderni pismoznanci nam još kažu kako biti kršćaninom znači nikog ne suditi, ne suditi javne sodomite, heretike, shizmatike ili drugim riječima ne sudite one o kojima moramo imati sud da bi se od njih obranili ili da bi ih prema Kristovoj zapovijedi ukorili da su u grijehu i zabludi. 
Takvo otvoreno podržavanje zla i onemogućavanje kršćanima da se zlu suprostave i to u ime vjere u Boga, nisu pismoznanci i budući talmudisti Starog zavjeta nikad činili.
Oni jesu, kako napisah dodali nepotrebne zapovijedi, ali nisu dodali štetne ili one koji su protivne Božjim zapovijedima.
Perverzne zapovijedi i dopuštenja su kasnije ubačena u babilonski talmud.
Kako se usuđuje netko govoriti u ime Boga i reć da društvo treba prihvatiti sodomizam i 'unije' sodomista?
Ili reć kako je veliki smrtni grijeh baciti koru od banene ili neku vrećicu u 'prirodu' dok se istovremeno druži s političarima koji donose i sprovode otvoreno antikršćanske zakone?
Ili pohvaliti političarku, što je nedavno učinio Bergoglio , koja se je javno hvalila s abortusima i činila ih je drugima u velikom broju koristeći se pumpom za bicikle (dok je abortus bio zabranjen u Italiji)?
Ili kako nije istog pismoznanca (za kojeg sumnjam da dobro poznaje sv.Pismo) strah Boga kad na oltar rimske drevne bazilike i prve crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji prinosi balon za igru na plaži?
Ili kako nije istog strah Boga dok dovodi u sablazan dječake ministrante rugajući im se što imaju pobožno sklopljene ruke ili govoreći im kako je tradicionalna Misa bila bez veze, kako se je on sprdao dok je bio ministrant i kako mu je bilo jako teško kad je morao misal prenijeti s lijeve na desnu stranu oltara? 

I kao što su Izraelci zaboravili na Boga kad više nisu čuli Njegov glas, slušali i gledali grmljavinu i sijevanje, tako ne možemo reći za moderne pismoznance, jer oni Ga nisu nikad upoznali jer im je nepoznat strah Božji.
Ako se je Bergoglio još kao dječak sprdao na sv.Misi, kad je onda osjetio strah Božji, kad je onda upoznao Boga ako ne u mladim dječačkim godinama?
On je imao zlatno tele izgleda cijeli život, jer on se klanja samo bogovima ovog svijeta, lažnoj ljubavi i brigi za siromašne koje idolizira kao svece samom činjenicom što su siromašni. Njima se pred kamerama klanja ne bi li tako još više porastao ego 'najponiznijeg čovjeka na svijetu'.
A što reć za one koji se njemu klanjaju i drže ga nasljednikom svetog Petra?
Aron je učinio veliki grijeh zato što je popustio pred zahtjevima puka da se izradi zlatno tele, ali Aron nije vodio puk prema idolopoklonstvu. Aron je priznao svoj grijeh i iskajao ga.
Da to nije učinio, završio bi gore nego tri tisuće ubijenih, jer on je bio odgovoran za puk.
Novoredni pape, suprotno od Arona, vode puk u idolopoklonstvo uz laži kako je Bog sama ljubav i milosrđe, hotimično zanemarujući i prešućujući kako je Bog i pravda i kako je Bog strašan.
Stoga, uništimo u sebi idolopoklonstvo, pogotovo ako imamo idolopoklonstvo papolatrije koje je vrlo opasno zato što pod krinkom pobožnosti vodi ljude u sva druga idolopoklonstva.
Bog nam je pred oči stavio toliko znakova da se vidi kako slijepac vodi slijepce.
Ne budimo slijepci vođeni od slijepca, jer jama je blizu, a ako Bog šuti i dopušta blasfemije, to je znak da dolazi vrijeme Njegovog strašnog suda.

Bližnji i neprijatelj

Današnja liturgijska čitanju su:
- Druga knjiga o Kraljevima 4:1-7

Žena jednoga od proročkih sinova zamoli Elizeja ovako: "Tvoj sluga, moj muž, umro je; a znaš da se tvoj sluga bojao Jahve. Sada je došao vjerovnik da mi uzme oba sina i učini ih svojim robovima." Elizej joj reče: "Što ti mogu učiniti! Reci mi što imaš u kući?" Ona odgovori: "Tvoja sluškinja nema ništa u kući, osim vrča ulja." Tada joj reče: "Idi i posudi od svih svojih susjeda praznih sudova, ali neka ih ne bude premalo! Zatim se vrati kući, zatvori vrata za sobom i za svojim sinovima i nalijevaj ulje u sve te sudove i pune stavljaj na stranu." I ode ona od njega, zatvori vrata za sobom i za svojim sinovima. Oni su joj dodavali sudove, a ona ih punila. I kad se sudovi napuniše, reče ona svome sinu: "Dodaj mi još jedan sud!" Ali joj on odgovori: "Nema više sudova." I ulje stade. Ona ode i kaza čovjeku Božjem, a on joj reče: "Idi, prodaj ulje i podmiri svoj dug, a od ostatka živjet ćeš ti i tvoji sinovi!"

- Evanđelje po Mateju 18:15-22

"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." "Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." "Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima." Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam."

Milosrđe je zajednička tema oba čitanja.
Kako piše opat Gueranger, vjerovnik koji prijeti udovici je Sotona.
Sotona ima svoje pravo nad nama zbog naših grijeha, zato smo bili njegovi robovi, i biti ćemo opet ako padnemo u grijeh.
Ulje koje čudesno ne prestaje teći iz vrča u druge posude su djela milosrđa. Milosrđe se inače simbolizira uljem, jer ono se koristi za pomazanje onih na koje pada Božja milost.
Zato su se kraljevi mazali uljem prilikom zakraljevanja, zato se koristi sveta krizma - ulje za sakrament krizme, zato se isto ulje koristi za sakrament bolesničkog pomazanja.
Važan detalj svetog teksta je što se je udovica zatvorila u svoju kuću sa sinovima dok se je čudo događalo.
Nitko ih nije vidio što rade. Nitko nas ne smije vidjeti dok radimo djela milosrđa, odnosno ne smijemo se nikome hvaliti za ta djela, jer onda ulje ne će teći, i Gospodin će nam reći - primili ste svoju nagradu zato što ste htjeli da vam se ljudi dive, ne očekujte više druge nagrade s Neba.
Isto moramo primijetiti kako je prorok Elizej rekao udovici da nabavi čim više posuda.
Drugim riječima moramo biti milosrdni čim više možemo.
Ali ne u mjeri da nam obitelj i oni koji ovise o nama pate jer smo cijelo svoje vrijeme ili sav svoj trud ili novac dali potrebitima koji nam nisu najbliži, a oni najbliži su sada u oskudici.
To se vidi u rečenici koju je izrekao čovjek Božji Elizej udovici - podmiri svoj dug, a od ostatka ulja živjet ćeš ti i tvoji sinovi.
Dakle ovdje dolazimo do određivanja definicije tko su nam naši bližnji.
Definicija je - bližnji su bližnji. Napisao sam tu besmislenu definiciju da bih naglasio kako su moderni ljudi posve izokrenuli tu definiciju.
Pa svojim bližnjima doživljavaju pop zvijezde, ljude koji vole istu pop glazbu kao i oni makar se nalazi na drugom kraju Zemaljskog kruga, ili ljude koji se odjevaju slično kao i oni, imaju ista politička i ideološka gledišta ili bližnjim doživljavaju svakog čovjeka.
Ako su nekom svi ljudi bližnji, onda mu nitko nije bližnji.
Bližnji je dakle onaj tko nam je uvijek blizu kad nam zatreba ili on ili njegova pomoć, savjet, neko djelo ili bilo što što nam treba ali toga trenutno nemamo.
Jasno je iz ovoga da bi nam najbliži trebao biti Bog bez kojeg ne možemo ništa i koji svega ima u izobilju i spreman nam je to dati jer nas toliko ljubi da je umro zna nas na križu.
Slijedeći koji su nam najbliži su suprug(a), djeca, majka, otac.
Ako dijete osjeća veću bliskost s nekim bezveznim glumcem ili pjevačem čiji poster ima na zidu umjesto raspela ili neke svete slike, nego s vlastitim roditeljima, onda je to znak da je tu pukla temeljna veza između roditelja i djece.
Isto, ako je netko od roditelja zbog svoje karijere zapustio bliskost prema djeci, onda ih je izdao i možda je u tome razlog da dijete osjeća veću bliskost prema posteru na zidu nego prema svojoj majci i ocu.
Tu su pogotovo krive majke jer njihova primarna uloga je voditi računa o kući i biti s djecom, a otac je taj koji se treba više brinuti o materijalnim potrebama svoje obitelji. Izjednačiti muža i ženu znači uništiti naravni zakon kojeg je Bog dao, zato je feminizam neprijatelj obitelji i društva, ili vezano za ovu temu - neprijatelj bliskosti među ljudima.
Ako je neki roditelj slabić koji će zbog svoje tjelesne požude prevariti supružnika, on je time ne samo izgubio bliskost sa supružnikom kojem je obećao vjernost do smrti, nego i bliskost sa svojom djecom. I njih je isto izdao.
Bliskost se širi dalje, zato što su nam bliski ljudi koji imaju iste predke kao i mi, s kojima dakle imamo zajedničku krv. Ako će netko prije pomoći nekom tko mu nije u rodu, nego svojem rođaku koji je isto u potrebi kao i taj stranac, onda taj izdaje svoje predke, svoju krv. Time čini grijeh jer prezire one koji su mu bliski. Isto tako je veći grijeh kad se učini neko zlo nekome tko nam je blizak, nego kad isto učinimo strancu.

Sad malo o dijagnozi jadnog stanja bliskosti među atomiziranim individuama modernog svijeta.
Tu je već izrečena dijagnoza - ljudi su jadni, nesretni, neispunjeni, s raznim simptomima duševnih bolesti koje često prelaze u tjelesne bolesti zato što su izgubili osjećaj bliskosti, zato što su postali egostične individue makar pola svoje plaće davali za Crveni križ ili Caritas.
Kad pukne bliskost u obitelji, kad se roditelji rastavljaju i ponovno sastavljaju s drugim isto razvedenim roditeljima, i kad ima više polubraće i polusestara nego braće i sestara, kad više unuci ne znaju gdje su im pokopani bake i djedovi, kad više ni ne znaju tko su im rođaci, onda to znači da su pukle niti prirodne bliskosti koje čine tkivo zvano obitelj, rod, narod ili zajednica.
Ideologija individualizma s kojom je usko povezana ideologija takozvanih ljudskih prava, jednom riječju - liberalizam je uništio bliskost.
Danas je 'normalno' da sodomiti traže svoje protunaravna prava koja su ne samo Bogu i normalnim ljudima odvratna, nego su izravni atak na bliskost ili bližnjost. Nitko tko ima naravni zakon u sebi ne može biti blizak sa sodomitom, makar mu to bilo njegovo vlastito dijete. S druge strane sodomiti izdaju i svoje predke zato što prekidaju iz sebične protunaravne požude mogućnost da se loza nastavi u njima.
Već nekoliko stoljeća liberalna ideologija i kultura širi otrov sebičnosti kroz vid ljudskih prava.
To se je pogotovo intenziviralo s modernim sredstvima dezinformiranja, s radijom, TV, internetom, video igricama, pop glazbom, filmovima ...
Kadgod i gdjegod je došla struja, tu se je prekinula u većoj ili manjoj mjeri bliskost i zajednica ljudi.
Zato sam napisao tekst na blogu "Hell's Amazing Grace".
Elektromagnetizam je ubio bliskost, uskoro će s robotizacijom i tzv.umjetnom inteligencijom ubiti ljude kao kreativna radna bića i čovjek više ne će samo biti bez bliskih osoba, nego nitko više ga ne će trebati.
Pakao na krugu Zemaljskom koji je započeo s velikom nadom u svjetlu budućnost osvjetljenu elektromagnetizmom.

U Evanđelju nam Gospodin govori kako se trebamo ponašati kad nas bližnji povrijedi ili kad učini neki drugi grijeh. 
Isus nam ne kaže da se pravimo kako se ništa nije dogodilo. Mi možemo prikazati Bogu bol koju nam je bližnji nanio za njegovo obraćenje i to bi trebali učiniti.
Ali to nije dosta. Kad naš bližnji, brat kako ga naziva Isus, pogriješi, onda ga zbog bratske ljubavi moramo ukoriti. Štoviše, ako ga ne ukorimo, onda imamo sudioništvo u njegovom grijehu.
Naravno, prije toga moramo znati što je grijeh, a što nije grijeh, što je nešto protivno Božjim zapovijedima, a što je naš sebičan i krivi sud o bratu zato što on čini nešto što nam se ne sviđa, a to nije uopće grijeh.
Nažalost, moderni katolici su često slični 'papi' Bergogliu, pa kad trebaju osuditi zlo i ukoriti brata grješnika kažu - tko sam ja da sudim, ili se krivo pozivaju na Isusovu - ne sudite da ne budete suđeni, a onda kad bi trebali šutjeti ili podržavati dobro, isto osuđuju i zabranjuju kao što Bergoglio brani, zabranjuje i osuđuje sve ono što bi značilo povratak na tradicionalno kršćanstvo i naravni moral.
Nadalje nam Isus govori kako ne smijemo odustati od ukora grješnika.
Ne mu osobno dojađivati, jer je to jalov posao ako nas prvi puta odbije.
Nego drugi puta uzeti sa sobom jednog ili dvoje braće kršćana da nesretnog grješnika uvjere kako živi u grjehu i da se treba obratiti.
Jesmo li to ikad učinili? Ja nisam, a znam da sam više puta trebao i da je to moj grijeh propusta.
Možda nam je olakšavajuća okolnost što je često problem naći još dva kršćana koji poznaju tog grješnika kojeg treba ukoriti i koji su bogobojazni i imaju ozbiljan sud znajući dobro Božje zapovijedi.
Međutim, većina ljudi se ne upusti ni na prvi korak, a kamoli na ovaj drugi ili treći kad se u ukoravanje uključuje Crkva.
Većina će recimo na uvredu odgovoriti protuuvredom, ako je stvar ozbiljnija otići će na policiju ili kod odvjetnika podignuti tužbu na sudu.
Ostali će se 'kršćanski' pokupiti i svoj kukavičluk pravdati s time da su mu oprostili, a ustvari nisu.
Nego se boje reći istinu u oči bratu koji je u grijehu i koji ih je povrijedio.
Moramo znati da se ovdje ne radi o neprijatelju ili strancu, nego o bližnjem koji je u grijehu i koji je kršćanin. To može biti i susjed, jer susjed bi nam trebao biti bližnji. Doduše u gradovima, u neboderima to se teško može reći kad ljudi često ni ne poznaju svoje susjede, ni ne primjete kad se je neki susjed iselio i kad je dobio nove susjede. Zato veliki gradovi nisu normalne ljudske zajednice.
Ukoriti bližnjeg koji je u grijehu znak je milosrđa i naše ljubavi prema njemu.
Šutjeti o tome znak je da nam je svejedno ili da se bojimo kukavički reakcije brata grješnika.
Ne znam kako u ovim apokaliptičnim vremenima možemo učiniti treći korak, obratiti se Crkvi.
Moramo si posvjestiti činjenicu da Gospodin cijelo vrijeme podrazumijeva da brat grješnik pripada Crkvi, da je kršten, da vjeruje u nauk Crkve.
Pobrojite malo bližnje oko sebe i koliko ih ima koji vjeruju u nezabludiv nauk Crkve?
Za one koji su nam krvno najbliži, ako i kažu da vjeruju u Krista i u Crkvu, kad ih malo upitate o dogmama koje negira novoredna Crkva, primjerice EENS (nema spasenja izvan Crkve), primjetit ćete da nisu potpuni kršćani. I da se morate moliti uporno i jako za njihovo obraćenje.
Što se tiče trećeg koraka, imam slično iskustvo. Nažalost negativno. Osoba koja mi je bliska bila je u grijehu kojeg i novoredna Crkva drži grijehom. Kako ta osoba nije u tome vidjela grijeh iako sam ukazivao, odlučio sam pozvati novorednog župnika da intervenira. Dobio sam odgovor - molimo zajedno za preobraćenje te osobe. Naravno da sam molio i da moramo moliti za obraćenje, ali ja sam htio da novoredni svećenik postupi onako kako je Gospodin rekao, da u ime Crkve bratu u Kristu koji je u teškoj zabludi reče istinu.
To se nije dogodilo i ja ne znam niti za jedan slučaj da je novoredni svećenik ili biskup ili papa postupio onako kako nam je zapovijedio Gospodin.
Da, Bergoglio je upozorio D.Trumpa kako ne će biti kršćanin ako zidom bude štitio SAD-e od ilegalnih imigranta, ali niti jednog političara nije upozorio da će ići u Pakao ako se bude zalagao za legalizaciju abortusa, sodomizma i sličnih gnjusoba koje su ozakonjene.
Treći korak je ustvari zadnja prijetnja koja se još zove ekskomunikacija.
Kako sam prije napisao, svi ovi koraci uključujući zadnjeg poduzimaju se iz ljubavi i milosrđa prema bratu grješniku.
Ako je taj grješnik toliko tvrdoglav i ne vidi da srlja u Pakao, onda ga se iz te ljubavi mora izbaciti iz Crkve da bi uvidio ozbiljnost svojeg prijestupa.
Naravno, ekskomunikacija ima smisla ako brat grješnik vjeruje da izvan Crkve nema spasenja.
Zato je ridikulozno kad bi novoredna Crkva nekog ekskomunicirala, kad taj može na kraju postati protestant, muhamedanac, poganin, ateist i po toj novorednoj Crkvi se može spasiti.

Zajedništvo, bratstvo i bliskost kršćana je presudna za život kršćanina.
Kršćanin na koncu mora osjećeti veću bliskost s nekim koji je na kraju kruga Zemaljskog i koji se s njime nađe zajedno u molitvi, nego s krvnim bratom koji nije kršćanin.
Napisah na koncu, zato što na smrti i poslije smrti moramo imati isti sud kao i Sudac, ljubiti isto što On ljubi, mrziti isto ono što On mrzi. Dok smo živi ne možemo se i ne smijemo se odreći krvnih veza, zato dok god živimo moramo se moliti za naše najbliže.
Ali istovremeno trebamo si posvjestiti da smo udovi Kristovog tijela, da smo prvenstveno djeca Božja i da su nam prava i vječna braća sveci i anđeli na Nebu, i da nam je čak Gospodin brat, a Bogorodica i majka i sestra.
Zato kad molimo u istom duhu s braćom kršćanima onda Duh Sveti moli s nama i molitva se uslišava.

Sveti Petar je vidio kako Isus naglašava milosrđe prema bližnjima koji su u grijehu, ali je ipak pitao se i pitao na kraju Gospodina - koliko puta oprostiti bratu koji nas svjesno povrijedi?
Dok god smo živi na krugu Zemaljskom moramo opraštati. I to radosno i u nadi da će i Bog oprostiti na kraju bratu nakon što mu dadne milosti obraćenja i nakon što se brat pokaje.

Tko su nam neprijatelji?
Vidimo iz prvog svetog teksta da nam je neprijatelj Vjerovnik odnosno Sotona.
On je naš najveći neprijatelj jer nalazi jadno zadovoljstvo u tome ako budemo prokleti kao i on.
Ako smo u grijehu, i ako taj grijeh vide naši bližnji, a ne ukoravaju nas po zapovijedi Kristovoj, onda su oni naši neprijatelji.
Bez obzira rade li to iz kukavičluka ili nam hotimično žele zlo.
Ako nas netko mrzi zato što smo kršćani, onda je on naš neprijatelj koji je u službi Sotone.
Ako netko poduzima nešto što bi okrnjilo ili poništilo našu vjeru bez koje se ne možemo spasiti, onda je on naš neprijatelj.
Sve moderne države su naši neprijatelji.
Problem je u prepoznavanju neprijatelja, jer neprijatelj se uvijek nastoji, ako je moguće, prikazati prijateljem i bližnjim.
Od ljudskih neprijatelja najgori su oni koji nas obmanjuju u ime Krista i Istine.
Takvi su u vječnosti u najvećim dubinama Pakla zajedno sa Sotonom. Dante je takve pape i biskupe tamo smjestio u svom poznatom djelu.
Ali i za neprijatelje moramo moliti, jer Bog može svakog obratiti i taj neprijatelj nam može tada postati bližnji i ud istog Kristovog tijela kao i mi.
Ludost ili znak nevjere je reći - ja nemam neprijatelja.
Zar takvom niti Sotona nije neprijatelj?
Ne, nego takav čovjek je osebujni moderni neprijatelj jer jalovo pokušava biti milosrdniji od Boga pa kaže ljudima oko sebe, a možda i sebi, da je on toliko svet i dobar da nema neprijatelja.
I kako će takav licemjer poslušati Isusovu zapovijed da molimo za svoje neprijatelje kad on neprijatelja nema?

Na koncu ovog podužeg teksta poruka kako moramo intenzivirati svoja djela milosrđa dok još imamo vremena, pogotovo sad u korizmi.
Kako moramo naći oko sebe čim više bližnjih, osobito onih koji su nam braća u Kristu.
Kako moramo odbaciti od nas i naših bližnjih sve ideologije koje nas atomiziraju i kidaju zajedništvo s braćom.
Kako moramo koriti svoju bližnje i braću kad nas povrijede i kad su u grijehu.
Kako moramo biti svjesni da imamo neprijatelje koje moramo, parafrazirajući Šeksa 'locirati, uhititi i transferirati'. Uhititi ih u svoje molitve i transferirati ih kod Boga.
Amen.