Kad se dvoje ljube, onda jedan drugog nastoje utješiti kad netko od njih pati i podijeliti bol kao da je to moguće. Ustvari vjerujem da je to moguće i da se je to dogodilo i u ovom slučaju. Ovdje pati i Sin i Majka, Sin zbog naših grijeha, Majka zbog Sinovljeve patnje, ali i naših grijeha. Jer žrtva mora biti čista i sveta, a ona je onda kad se žrtvuje netko tko je svet, tko je bez mane. Marija, bez grijeha začeta i bez grijeha živjela, dostojna je biti žrtvom, kao što je bila dostojna začeti i roditi Spasitelja. Njoj je prorečeno da će je probosti mač boli. I to se sada događa. Dva ljudska bića kojima je potpuno stran grijeh, koji se grijeha groze, koji su zbog toga najnježnija bića, susreću se u patnji koja čisti grijehe svijeta. Jesu li nešto progovorili? Jesu li imali uopće potrebu govoriti usnama dva srca koja se potpuno ljube? Marija je znala zašto Njezin Sin trpi i što će iz te Muke proizaći. Siguran sam da je srcem rekla Sinu, daj mi čim više svoje muke na mene. Gospodin nije mogao imati veće utjehe nego u Marijinom srcu. Budimo svjesni da i mi, kad pobožno pratimo Isusa na križnom putu, ili kad nosimo strpljivo svoj križ, mistično postajemo utjehom Isusu na putu na Kalvariju. Recimo Isusu - daj mi čim više Svoje muke na mene da ti olakšam preteški Tvoj križ! I znajmo da nam Gospodin nikad ne će dati križ kojeg ne možemo nositi, i kad izgleda da ćemo pasti pod svojim križem, ili kad padnemo, On će nas pridignuti i biti naš Šimun Cirenac.
Gospodin je jedva preživio okrutno bičevanje. U nekim privatnim objavama rečeno je da bi umro pod bičevanjem da nisu anđeli okrijepili Njegove rane. Ali Bog koji nosi drvo križa za kojeg je rečeno u Bibliji - proklet je onaj tko visi na križu, nosi breme grijeha cijelog svijeta. Bog je postao proklet na muci križa kako bi skinuo prokletstvo nas koji smo zaslužili prokletstvo prve i druge smrti. Bog je postao čovjekom kako bi mogao trpjeti nepravdu i muku i tako zadovoljiti pravdu nad onima koji u tu Njegovu neizrecivu žrtvu povjeruju. Stoga Isus osjeća bol i nemoć kao običan čovjek i ovaj put ona je takva da pada pod križem. Sišao s Nebesa na Zemlju, i sada pada na zemlju. Kad netko padne na zemlju to znači da je pao najniže što je mogao. Ali kad Bog padne na zemlju, to je nešto najjezovitije. Da je Sotona znao tko je to pao na pod, vjerojatno bi doživio naopaku ekstazu i žrtvovao u taj čas cijelo svoje vremenito zemaljsko carstvo samo radi tog događaja. Onaj tko gleda na Zemljane s Neba kao na skakavce - što nam je napisao prorok Izaija, trenutno je ispod ljudi. Kako se je morala osjećati Njegova Majka kad je to vidjela? I Nju su anđeli vjerojatno održavali da joj srce ne pukne od tuge i užasa. Napisali su prije neki - Isus pada pod križem da bismo mi ustali. Ali ovaj put želim da Ga pratimo koliko je to moguće, da oćutimo zemlju na Njegovom svetom tijelu koja se je pomiješala sa svetom krvlju. Jel Bog skinuo prokletstvo sa Zemlje kao kaznu zbog Adamovog grijeha sad kad se je zemlja pomiješala s Njegovom krvlju? Isus se je krstio u vodi kako bi voda postala svetom za sakrament svetog krštenja. Bog će na kraju stvoriti novo Nebo i novu Zemlju. Ne znam kako će to biti i kako će izgledati, ali vjerujem da je naša stara Zemlja po kojoj je Bog hodao i na koju je pao pod križem primila zbog toga blagoslov koji spriječava da Pakao nastane na Zemlji. Sad ustanimo s Kristom i nosimo dalje križ.
Vertikalna i horizontalna crta koje se križaju pod pravim kutem, znak je Sina Čovječjega. Taj znak pojaviti će se na Nebu u posljednji dan i svi stanovnici kruga Zemaljskog će ga vidjeti. Križ je identifikacija onih koji u Isusa Krista vjeruju. Kadgod se križamo, priznajemo i slavimo Onog tko je visio na križu. Kršteni smo s križem, križamo se svakodnevno, kad se probudimo i kad idemo spavati i tijekom dana i na kraju biti ćemo sahranjeni pod križem (barem se nadam). Kadgod idemo i naiđemo na crkvu, makar bila okupirana od novoredne Crkve, dužni smo prekrižiti se. Isto tako kad naiđemo na kapelice ili križeve podignute u slavu Kristovu. Isus je žudio primiti na Sebe križ znajući kakvo neizrecivo dobro će proizaći iz tih dviju teških greda. Križ spaja i pomiruje Nebo i Zemlju, vertikalu i horizontalu. Na križu Isus će biti izdignut od zemlje raširenih ruku i prema Bogu i prema ljudima na Zemlji. Križ otvara nebeska vrata ljudima koji u moć križa i u Onog koji je visio na križu vjeruju. Prije nego što je počela Muka, Krist nam je rekao da ponesemo svoj križ i idemo za Njim. Vrata Raja otvorio je veliki Isusov križ, ali nitko tko nema svoj osobni križ kojeg je rado prihvatio kao i Isus, ne može ići Isusovim stopama do prijestolja svetog Trojstva. Križ je strah i trepet demona. Tkogod je čistog srca i čvrste vjere, sa znakom križa može otjerati demone. Ne zbog magije dviju prekriženih crta, nego zbog Onog koji je visio na križu, jer križ je Njegov znak. Kad je Isus primio na se križ, Njegova misija bližila se je kraju. Kad prestanemo bježati od svojeg križa, već smo na putu prema Kalvariji s Kristom i onda ćemo zajedno s Njim raširiti ruke prema Bogu i braći ljudima i tako biti sudionici Kristove pobjede nad smrću i grijehom. Sveti Pavao je lijepo rekao - ne želim se ničim dičiti nego s križem Gospodina Isusa Krista. U našoj suvremenoj kulturi srce je postalo znak ljubavi. Ali srca su svakakva, i savršeno dobra poput Isusovog i izdajnička poput Jude Iškariotskog. Križ pak ne može biti zao, jer križ simbolizira patnju i žrtvu radi dobra, radi pobjede nad zlom. Stoga je križ, a ne srce, istinski znak ljubavi. Neka naš život, naše kuće i prostor u kojem boravimo ne budu bez znaka križa. Jer znak križa uvijek će nas voditi prema Kristu, istovremeno odbijati će zle ljude i demone. Nikako se ne smijemo sramiti križati se javno ili izbjegavati raspela jer to nije tobož u duhu 'tolerancije'. Križ na Nebu pojaviti će se kad bude u ime lažne tolerancije zabranjeno križati se i imati znak križa. Budimo dakle Isusovi svjedoci u vremenima koja su pred nama i u kojima će nam se pružiti prilika da krvlju svjedočimo što znači znak Sina Čovječjega. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Amen.
Slike križnog puta se nalaze u župnoj crkvi sv.Jeronima u Risiki, autorica je Risičanka Božica Gršković, rođena Stašić, koja živi u Kanadi. Iz Matejevog Evanđelja, 27 glava:
Dovedoše dakle Isusa pred upravitelja. Upita ga upravitelj: "Ti li si kralj židovski?" On odgovori: "Ti kažeš." I dok su ga glavari svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče Pilat: "Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?" I ne odgovori mu ni na jednu riječ te se upravitelj silno čudio. A o Blagdanu upravitelj je običavao svjetini pustiti jednoga uznika, koga bi već htjeli. Tada upravo bijaše u njih poznati uznik zvani Baraba. Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: "Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?" Znao je doista da ga predadoše iz zavisti. Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči nu njegova žena: "Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega." Međutim, glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu da zaište Barabu, a Isus da se pogubi. Upita ih dakle upravitelj: "Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim?" A oni rekoše: "Barabu!" Kaže im Pilat: "Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?" Oni će: "Neka se razapne." A on upita: "A što je zla učinio?" Vikahu još jače: "Neka se razapne!" Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: "Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!" Sav narod nato odvrati: "Krv njegova na nas i na djecu našu!" Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne. Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: "Zdravo, kralju židovski!" Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi. Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu.
Isus, poslušan do smrti na križu, dopušta da Ga osude kao najvećeg zločinca. Još i više, svjetina traži smrt Mesije i puštanje na slobodu zločinca. To je nezamisliva poniznost i nezamisliva nepravda. Ali Gospodin pristaje biti jaganjcem kojeg se vodi na klanje. Što je to 'natjeralo' Stvoritelja da se ponizuje pred stvorenjima i da im se prepušta da Ga muče, pljuju, izruguju i nepravedno osude? Ljubav. I to beskonačna jer i poniženje je beskonačno. Ljubav prema nama koji smo po toj nepravednoj presudi i žrtvi koja je slijedila otkupljeni. Svi anđeoski korovi, i nebeski i demonski, strepe pred Bogom. A ovdje Bog dopušta da Ga šamaraju sluge-robovi i da Mu sude nepravednici i zločinci. Možemo zamisliti kako su anđeli bili istovremeno i zgroženi nad tom beskonačnom nepravdom Bogu kojem se vječno klanjaju, i zadivljeni kad su vidjeli kakva je to ljubav koja je spremna na takvu beskonačnu žrtvu. On koji je posljednji Sudac nalazi se na sudu svjetine, farizeja i kukavičkog Pilata koji je odlučio presuditi nepravdu radi političkog mira s Herodom i farizejima. Veliki svećenik je rekao - bolje da izgine jedan čovjek nego narod. Pilat je slično razmišljao - bolje da osudi nevinog čovjeka, nego da se po Judeji prošire neredi i on tako izgubi povjerenje, a možda i glavu kod Cezara. Što su razmišljali ovi u svjetini dok su vikali i tražili Isusovu krv da padne na njih i na njihovu djecu? Jesu li se sjetili tih svojih riječi dok je trajao pokolj židova nakon rimskog osvajanja i uništenja Jeruzalema? Možda su razmišljali slično kao i Pilat i svećenici, bolje da razapnemo ovog koji unosi nered u naš narod, nego da se nered proširi i tako narod strada od nejedinstva i bude laka žrtva Rimljana. Možda su k tome dodali i osobnu frustraciju prema Mesiji koji zapovijeda ljubav prema neprijateljima, koji je pooštrio Mojsijev zakon tako da je grijeh ne samo u činjenju nego i u srcu, u mislima, koji je rekao da se i očima čini grijeh, a to nije Mojsije rekao, i koji je hvalio neke pogane zbog njihove vjere u Njega. Zar nismo mi izabrani Božji narod kojem je Bog obećao gospodstvo nad nežidovima, a ovaj sad govori o nekom drugom nebeskom kraljevstvu o kojem Mojsije nije rekao ni slovca i u kojem nismo mi privilegirani nad drugima? A mi koji o tome sad razmatramo dva tisućljeća kasnije, kakva je naša presuda? Raspeti Ga ili osloboditi? Ali ako se oslobodi Krista, onda nema Žrtve i onda smo svi prokleti za drugu vječnu smrt. Takvo razmišljanje može imati Sotona, međutim on nije znao da je Isus Bog i da će preko smrti Isusove na križu biti srušeno njegovo zemaljsko carstvo. Da je to znao, on bi sve učinio da Krist ne padne u ruke farizeja i kasnije Pilata. Mi, koji smo kršćani, možemo samo poput anđela diviti se ljubavi koja preko poniženja i muke pobjeđuje zlo, i ponoviti sa svjetinom, samo u drugom smislu od njihovog - neka se razapne kako bi Njegova muka i krv isprala naše grijehe i oslobodila nas ropstva Sotoni. Gospodine, hvala ti što si se beskrajno ponizio dozvolivši da ti zločinci sude! Daj mi snage da te slijedim kadgod sam nepravedno suđen i osuđen i kad je ta nepravda duhovno korisna za mene i za druge.
Suze sv.Monike učinile su da je Bog obratio njezinog sina Augustina, budućeg svetog afričkog biskupa i naučitelja Crkve. Kad se je Monika obratila sv.Ambroziju, poznatom milanskom biskupu požalivši mu se kako se njezin sin ne obraća nakon njezinih silnih i dugogodišnjih molitava, ovaj je odgovorio - Bog ne može ostati nijem na majčine suze. Jučer je u Evanđelju Isus otvorio oči slijepcu koji je na kraju kleknuo pred Njime kad mu se je Gospodin predstavio kao Sin Božji. Danas Isus uskrisava čovjeka kojeg su nosili u grob, a prorok Elizej uskrisava dijete. Prvo liturgijsko čitanje je iz Druge knjige o kraljevima, četvrta glava:
Ode ona i dođe k čovjeku Božjem, na goru Karmel. Kada je čovjek Božji ugleda izdaleka, reče svome momku Gehaziju: "Evo one Šunamke. Otrči pred nju i pitaj je: 'Kako si? Je li ti muž dobro? Je li ti dijete zdravo?'" Ona odgovori: "Zdravi smo." Kada je stigla do čovjeka Božjega na gori, obujmi mu noge. Gehazi pristupi da je odmakne, ali mu čovjek Božji reče: "Pusti je jer joj je duša ojađena. Jahve mi krije, nije mi ništa objavio." A ona reče: "Zar sam ja tražila sina od svoga gospodara? Nisam li ti govorila da me ne zavaravaš?" On tada reče Gehaziju: "Opaši se, uzmi u ruku moj štap pa idi! Ako koga susretneš, ne pozdravljaj ga; ako te tko pozdravi, ne odzdravljaj mu. Moj štap položi na dječaka." Ali dječakova majka reče: "Života mi Jahvina i tvoga, neću te ostaviti!" On tada ustade i pođe za njom. Gehazi je otišao prije njih i položio štap na dječaka, ali ne bješe ni glasa ni odziva. Vrati se on pred Elizeja i javi mu: "Dječak se nije probudio." Elizej uđe u kuću i nađe dječaka gdje mrtav leži na njegovoj postelji. Ušavši, zatvori vrata za sobom i pomoli se Jahvi. Zatim se pope na postelju, leže na dječaka, položi svoja usta na njegova usta, svoje oči na njegove oči, svoje ruke na njegove ruke; disao je nad njim te se ugrijalo tijelo dječakovo. Potom ustade i prošeta se po kući tamo-amo, zatim se opet pope i disaše nad njim. A dječak tada kihnu sedam puta i otvori oči. I zovnu Elizej Gehazija i reče: "Pozovi tu Šunamku." On je pozva. Kad je stigla preda nj, reče joj: "Uzmi svoga sina." Ona, ušavši, pade mu pred noge i pokloni se do zemlje. Zatim uze svoga sina te iziđe. Elizej se vrati u Gilgal.
Kao uvod reći ću da je Šunamka živila sa starijim mužem i nisu imali djece. Lijepo je ugostila proroka Elizeja koji joj je prorokovao da će roditi sina. Mislila je da ju Božji čovjek vara ili da se šali, ali slijedeće godine rodila je sina. Slično kao što Sara nije htjela povjerovati u Božje obećanje o rođenju Izaka. Dječak je rastao i odjednom je umro na njezinim rukama. Šunamka, ne znamo joj ime nego da je iz mjesta Šunam, je slika Crkve. Krštenici su njezini sinovi koji se rađaju nadnaravno u sakramentu krštenja. Oni su tjelesna djeca svojih tjelesnih roditelja, a krštenjem postaju djeca Božja i djeca Crkve. Sin koji je umro je grješnik koji je počinio smrtni grijeh. Majka Crkva plače nad njim i moli za njegovo uskrsnuće Bogu. Elizej je slika Krista. Vidimo kako je Elizej poslao svojeg slugu Gehazija da uzme njegov štap i položi ga na dječaka. Ali dječak nije uskrsnuo. Zato Elizej ide osobno uskrsnuti dječaka. Gehazija je Mojsije, štap je Mojsijev zakon po kojem se Izraelci nisu mogli spasiti nego samo znati da su krivi pred Bogom, da su mrtvi. Kao što je Elizej dodirnuo svojim ustima usta dječaka, stavio svoje oči na njegove oči, svoje ruke na njegove ruke, tako je Riječ uzela ljudsko tijelo i postala čovjekom da bi čovjeka spasila od druge vječne smrti. Krist uskrisava grješnika i daje mu ponovno darove Duha Svetoga. To je navedeno u slici kad je dječak sedam puta kihnuo. Krist po svetom krštenju i po svetoj ispovijedi uskrišava mrtvog grješnika na molbu majke Crkve i tada joj kaže - uzmi svojeg sina. Sin dakle ne može živjeti izvan Crkve. Izvan Crkve nema spasenja. Evanđelje današnje je Lukino, sedma glava.
Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: "Ne plači!" Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: "Mladiću, kažem ti, ustani!" I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: "Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!"
Očita je veza između čitanja iz Starog zavjeta i iz Evanđelja. Majka je opet slika Crkve nad kojom se Gospodin sažalijeva što plače nad sudbinom svog mrtvog sina - grješnika. Isus ne bi uskrsnuo mladića da se nije sažalio nad majkom. Mnogo puta je Isus vidio i mrtvace i mrtvačka nosila, ali samo ovaj put je, radi sućuti prema majci, zaustavio povorku i one koji su nosili mrtvaca. I opet Gospodin daje uskrslog sina majci. Mi živimo u Nainu. Prvi puta je Gospodin nas uskrsnuo na našem krštenju. Život nas je vodio u drugu vječnu smrt, bili smo na nosilima smrti. Crkva je plakala nad našom sudbinom i Krist nas je uskrsnuo predavši nas na brigu i sinovljevu vjernost majci Crkvi. Zato sakrament krštenja kod protestanata, a mnogi od njihovih sekti ni ne vjeruju u pravi smisao krštenja, je momentalan odnosno kratkotrajan po učinku. Krštenik pripada Crkvi zato što je zbog Crkve, koja je Kristovo mistično tijelo i Njegova zaručnica, Krist tog krštenika spasio od vječne smrti. Čim krštenik odbija doći pod majčine skute, on ponovno postaje mrtvacem. Može li novoredna Crkva biti ta Šumanka ili majka iz Naina koja oplakuje svojeg sina i traži od Boga čudo uskrsnuća? Nikako, jer novoredna Crkva vjeruje kako se ljudi mogu spasiti i bez krštenja i bez pripadanja Crkvi, odnosno bez vjere u uskrslog Krista. Ne zaboravimo da Crkva nije samo na Zemlji, nego je i na Nebu i u Čistilištu i da je to jedna te ista Crkva. Ne smijemo stoga pasti u očaj kad vidimo kako malo biskupa, svećenika i laika pripada vojujućoj zemaljskoj Crkvi. I da je Crkva bez pape. Posvjestimo si da osim Kristu koji je radi našeg spasenja bio na križu i koji je naš jedini Gospodin, spasitelj i otkupitelj, dugujemo zahvalnost Crkvi koja je molila Krista za naše spasenje i da moramo moliti s Crkvom za spasenje odnosno uskrsnuće onih koji su sada duhovno mrtvi, okovani lancima smrtnih grijeha od kojih se ne mogu sami osloboditi. I ne smijemo biti poput Sare i Šunamke koje nisu povjerovale u Božje obećanje i moć Božju. Možda je i sveta Monika pomalo gubila nadu, a sveti Ambrozije ju je ohrabrio da ne posustane. Ubrzo nakon Augustinovog obraćenja, sveta Monika je umrla. Možemo reći da je njezina životna misija bila moliti i puštati majčine suze nad Augustinom, i da su sva djela i knjige koje je pisao sv.Augustin bila plodovi koje je Monika polijevala svojim suzama. Bog može uskrsnuti bilo koga. Krist je u Evanđelju uskrsnuo tri osobe, ovog mladića kojeg su nosili na groblje, kćerku upraviteljevu koja je tek bila umrla i Lazara koji je već smrdio u grobu. To su slike gradacije smrti u kojoj se nalaze grješnici. Neki su nedavno umrli, to su oni koji se ispovjedaju i ponovno padaju u grijehe. Neke vode na groblje, to su oni koji su prestali s ispovjedanjem ili se po običaju dva put godišnje ispovjede. Neki već smrde u svojoj smrti, to su okorjeli grješnici koji su apostazirali od svog sakramenta krštenja, koji ne pokazuju niti malo znakove kajanja zbog počinjenih grijeha, koji otvoreno kažu da ne pripadaju Crkvi i koju preziru. Dobra majka i za takve sinove moli i plače nad njihovom sudbinom. Evanđelist kaže - sve je obuzeo strah kad su vidjeli uskrsnuće mladića i slavljahu Boga. Zvuči nam isprva protuslovno, strah Božji i slavljenje Boga. Nije kontradiktorno jer jedino tako se može Boga slaviti, u strahu Božjem, budući da stvor mora osjećati strah u susretu s Beskonačnim ili u samoj meditaciji o Bogu. Ali uz to dolazi osjećaj da se pred nama nalazi beskonačnost, neizreciva i neistraživa. Što drugo raditi nego slaviti Ga? Zato neka je slavljen i hvaljen Gospodin koji nas je već toliko puta uskrsnuo od vječne smrti, koji nam je toliko puta već umjesto srca kamenog stavio srce ljudsko slično Njegovom! Neka je slavljena i hvaljena Njegova i naša majka Presveta Bogorodica Marija čije molitve Bog uvijek uslišava! Neka je slavljena i hvaljena naša majka Crkva kojoj je Bog učinio čudo preobraćenja grješnika na Njezinu molitvu i suze! Neka Bog blagoslovi naše majke i sve one koji su molili za naše obraćenje! A mi budimo majke drugima koji su potrebni obraćenja.
Prvo liturgijsko čitanje je iz Knjige izlaska, 32 glava, 7-14 redak.
"Požuri se dolje!" - progovori Jahve Mojsiju. "Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: 'Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!' Dobro vidim", reče dalje Jahve Mojsiju, "da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod." Mojsije pak zapomagao pred Jahvom, Bogom svojim, i govorio: "O Jahve! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izbavio iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom! Zašto bi Egipćani morali reći: 'U zloj ih je namjeri i odveo, tako da ih smakne u brdinama i izbriše s lica zemlje!' Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu! Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: 'Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.'" I Jahve odustane da na svoj narod svali nesreću kojom mu bijaše zaprijetio.
Evanđelje je po Ivanu, 7 glava, 14-31 redak.
Usred blagdana uziđe Isus u Hram i stade naučavati. Židovi se u čudu pitahu: "Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?" Nato im Isus odvrati: "Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla. Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će da li je taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim. Tko sam od sebe govori, svoju slavu traži, a tko traži slavu onoga koji ga posla, taj je istinit i nema u njemu nepravednosti. Nije li vam Mojsije dao Zakon? Pa ipak nitko od vas ne vrši Zakona." "Zašto tražite da me ubijete?" Odgovori mnoštvo: "Zloduha imaš! Tko traži da te ubije?" Uzvrati im Isus: "Jedno djelo učinih i svi se čudite. Mojsije vam dade obrezanje - ne, ono i nije od Mojsija, nego od otaca - i vi u subotu obrezujete čovjeka. Ako čovjek može primiti obrezanje u subotu da se ne prekrši Mojsijev zakon, zašto se ljutite na mene što sam svega čovjeka ozdravio u subotu? Ne sudite po vanjštini, nego sudite sudom pravednim!" Rekoše tada neki Jeruzalemci: "Nije li to onaj koga traže da ga ubiju? A evo, posve otvoreno govori i ništa mu ne kažu. Da nisu možda i glavari doista upoznali da je on Krist? Ali za njega znamo odakle je, a kad Krist dođe, nitko neće znati odakle je!" Nato Isus, koji je učio u Hramu, povika: "Da! Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao." Židovi su otad vrebali da ga uhvate. Ipak nitko ne stavi na nj ruke jer još nije bio došao njegov čas. A mnogi iz mnoštva povjerovaše u nj.
Danas novovjeki svijet 'svetkuje' jednog od svojih prvih i najznačajnijih idola. Dan kad se svijet klanja ženama. U brodogradilištu u kojem sam prije radio, jedan čovjek se je za ovaj dan odjevao u svečano odijelo i kupio bi nekoliko kilograma cvijeća. Cijeli dan obilazio bi zaposlene žene i svakoj darovao cvijet. Ne, nije bio siromašan, živio je u vili na moru i bio je sin nekadašnjeg poznatog direktora, iako bi bilo romantičnije da je otkidao od svojih usta cijele godine kako bi postavio cvijeće na oltar svojim idolima. Žene ili nekadašnje drugarice poslije marende su odlazile doma, a muškarci su nastavili piti i slaviti dan žena. Zašto su internacionalni liberali i ljevičari uopće počeli slaviti 'osmi mart'? Odovor je isti kao i na pitanje zašto su francuski revolucionari postavili oltar razuma i zašto su golu prostitutku stavili na oltar katedrale u Parizu, ili zašto su Izraelci izlili zlatno tele i klanjali mu se. Čovjek osjeća u svojoj nutrini potrebu da se nekom pokloni, da bude nekom superiornom biću na raspolaganju. To je u našoj naravi koju je Bog stvorio i jasno je da bismo se trebali jedino klanjati Bogu. Kao što zlatno tele nije postalo bogom radi toga što su mu se klanjali Izraelci, tako nije pariška prostitutka postala božicom kad su je revolucionari nosili i klanjali joj se kao da ona to jest, tako se nisu ni radnice u škveru uspele na Olimp zato što im je sin bivšeg direktora poklonio cvijet ili što ih je država privilegirala da iza marenede idu doma ili da idu u mirovinu prije muškaraca (iako u prosjeku duže žive, a teške i opasne poslove uvijek obavljaju muškarci). Žene su dobile s tim danom ili generalno s feminizmom koji je vladajući u novovjekom društvu ono što im ne pripada po naravi i po Božjem zakonu, i zato su i dalje nezadovoljne i dalje traže nova privilegirana prava uz svestranu podršku efemiziranih mušakaraca ljevičara. I ako ćemo dobro pogledati oko sebe onda ćemo zaključiti da su većina žena feministice, čak i one koje se deklariraju da su protiv, kao i da su većina muškaraca uškopljeni iako misle da su muškarčine. Protekla godina dana u Europi prilikom najezde muhamedanaca pokazuje pravo lice slavljenja idola feminizma. Žene koje su dosad s visokim potpeticama gazile efemizirane bijele muškarce, osjećaju slabost ili strah prema muhamedancima koji ih se ne ustručavaju napastvovati na javnim mjestima, a nigdje nema muškaraca da ih brane. Božanstvo ne treba braniti, nego obrnuto. Žene žele biti božicama i ujedno očekuju da ih brane oni koji im se klanjaju. Nema logike u tom ženskom razmišljanju što nam ti događaju bjelodano pokazuju. U Nizozemskoj 'muškarci' prosvjeduju protiv napastvovanja žena i zahtjeva muhamedanaca da se žene pristojno odijevaju tako da se odjevaju u 'minice'. Time pokazuju solidarnost prema ženama. Možda se nadaju da će i njih silovati dok su u kratkim suknjama. Neki kršćani se pitaju - zašto to Bog sve dopušta, zašto je u Europi ili bilogdje gdje su kršćani sve veći strah koji ljude paralizira čak i u mjeri da se prave kako nema nikakvog straha i prijetnje koja im dahće za vratom. Odgovor je u prvom liturgijskom čitanju. Nekadašnje kršćanske države i nekadašnji kršćani više se nisu klanjali Bogu, nego su izlili idole razuma, znanosti, napretka, feminizma pred kojima su raspojasano slavili i orgijali kao što su to činili Izraelci u podnožju Sinaja pred zlatnim teletom. Nemoguće je zamisliti da bi onaj čovjek kojem su se radovali cvijećari na današnji dan, zajedno s drugaricama otišao na tradicionalnu svetu Misu, da bi se tamo klanjali Bogu ili molili zajedno krunicu. Ali kako napisah, uz idol dana žena ide piće, zabava, a često i preljub jer se žene često osjećaju bliskijima s muškarcima na poslu, nego sa svojim mužem kojeg manje viđaju nego 'kolege'. Ovi na poslu joj se dive, poklanjaju cvijeće, a ovaj doma očekuje da mu kuha i pere. A muž nije ništa bolji, jer on se na poslu klanja nekim drugim ženama. Tko će nas spasiti od poljedica klanjanja idolu žena koje traje već predugo? Muhamedanci su Božja kazna, a ne rješenje. Imamo li Mojsija koji će se založiti za nas pa reći Bogu - to su tvoji jer krstili su se, zovu se kršćanima i zašto da muhamedanci kažu gdje je njihov Bog ili da kažu kako ih je Bog prepustio njima da nad kršćanima gospodare i ponizuju ih? Svi moramo biti i Mojsije i Aron. Jer smo najčešće bili Aron kad smo dopustili da oko nas raste idolopoklonstvo, a da se tome nismo energično oduprli. Pokajati se moramo zbog idolopoklonstva. A moramo biti Mojsije jer moramo moliti za našu zabludjelu braću koji se još uvijek klanjaju idolima. Na kraju prvog čitanja je rečeno kako je Bog odustao od istrebljenja Izraelaca zbog molitve Mojsijeve. Ne smijemo pasti u zabludu pa pomisliti da je Bog promjenjiv, da sad misli i planira jedno, sad drugo. Bog je oduvijek znao što će biti, da će Izraelci izliti zlatno tele, da će Ga Mojsije moliti da im oprosti, da će Mojsije nakon toga sići sa Sinaja i s levitima pobiti tri tisuće Izraelca kao žrtvu Bogu koji je taj dan poštedio od istrijebljenja cijeli narod. Zar mislite da je Bog planirao istrijebiti cijeli narod iz kojeg će niknuti cvijet Jišajev - Gospodin Isus Krist? Ne, nego to je izričaj Mojsijev koji je pisao Knjigu izlaska kako bi se naglasila dramatičnost i ozbiljnost prijestupa kojeg su učinili Izraelci. Slično je kad u Knjizi postanka Bog pita Adama - gdje si? Zar je Bog prestao biti Bogom pa nije tada znao gdje se krije Adam? Ne, nego je to izričaj da se naglasi činjenica kako se je Adam skrivao od Boga od kojeg ništa ne može biti skriveno. Idoliziranje žena veliki je grijeh protiv Boga koji mora biti kažnjen. Bog ne će istrijebiti kršćane kao što nije istrijebio Izraelce, ali naknada - žrtva Bogu se mora dati. Gospodin je bio na križu i zbog tog velikog grijeha, On je podnio žrtvu da bi se oprostilo naše idolopoklonstvo. I kao što je rekao preljubnici - idi i ne griješi više, tako i nama kaže. Ljubimo svoje žene, štitimo ih, budimo dobri sinovi svojih majki i očevi svojih kćeri onako kako to od nas Bog zapovijeda i traži. Ali odbacimo daleko od sebe idola žena. Još bolje, uništimo ga kao što je Abraham uništio sve idole prije nego što je krenuo za Bogom. U današnjem Evanđelju čitamo kako se sve više steže obruč mržnje i bogoubojstva oko Isusa. Veliki tjedan je sve bliži i bliži. Gospodin čita srca farizeja i pismoznanaca koji Ga žele ubiti i traže povod za to. Pogledajte kako reagiraju kad im je iznio istinu - Zloduha imaš! Tko traži da te ubije? Imaju pred sobom obećanog Mesiju i Boga, a silno se trude dokazati sebi kako to nije Mesija jer znaju da je ubojstvo Mesije neviđeni i neusporedivi zločin, najveći mogući zločin. Za nekoliko desetljeća nakon ovog razgovora u Hramu, Bog, kojeg su ubili, kaznit će ih kaznom koja je puno veća nego ova koja se višestruko prenapuhava i koja je bila pred 70 godina. Ali ne će ih istrijebiti kao što ih nije istrijebio na Sinaju. Kao da svaki put kad zasluže uništenje, Mojsije uputi molitvu Bogu. Kako napisah, kod Boga nema iznenađenja, Bog cijelo vrijeme čuva od istrebljenja židove zato što će se na kraju oni preobratiti i što su oni, kamo god došli i koliko god širili mržnju na Krista i Crkvu, svjedoci onog što se je dogodilo za Veliki tjedan. A mnogi iz mnoštva židova, na kraju, povjerovaše u nj. P.S. Utjecaj medija, pogotovo TV je jako bitan za širenje idolopoklonstva pa i idola 'dana žena'. Evo članka koji opisuje kako su mediji u SAD-e malo pomalo došli do skoro otvorenog sotonizma. "Ligu pristojnosti" su katolici utemeljili 1934. i ta ustanova je bila toliko tada utjecajna da nitko iz hollywooda nije htio raditi filmove za koje bi Liga pozvala na bojkot. Jer tada bi filmovi financijski propali. S drugovatikanskom revolucijom, ali i s novom baby boom generacijom nakon rata koja je bila nositelj seksualne revolucije, pristojnost i čednost strmoglavno nestaje iz medija. Ali ja mislim da sam medij pokretnih slika ima nešto prijetvorno, obmanjujuće i demonsko u sebi tako da je Liga zakratko usporila nešto što neizbježno proizlazi iz tog medija. Molitva koju je Liga imala i koja je uvijek aktualna: + In the name of the Father and of the Son and of the Holy Ghost. Amen. I condemn all indecent and immoral motion pictures and television shows, and those which glorify crime, criminals, as well as sins against the sixth and ninth commandments. I promise to do all that I can to strengthen public opinion against the production of indecent and immoral films and TV shows, and to unite with all who protest against them. I acknowledge my obligation to form a right conscience about movies and TV shows that are dangerous to my moral life. I pledge myself to remain away from them. I promise, further, to stay away altogether from places of amusement which show bad movies as a matter of policy, and from all homes that show indecent TV shows as a matter of accepted practice. Amen.
Današnje prvo liturgijsko čitanje govori o Salomonovoj mudrosti. Čitanje je iz Prve knjige o kraljevim, treće poglavlje.
Tada dođoše dvije bludnice kralju i stadoše preda nj. I reče jedna žena: "Dopusti, gospodaru moj! Ja i ova žena u istoj kući živimo i ja sam rodila kraj nje u kući. A trećega dana poslije moga porođaja rodi i ova žena. Bile smo zajedno i nikoga stranog s nama; samo nas dvije u kući. Jedne noći umrije sin ove žene jer bijaše legla na njega. I ustade ona usred noći, uze moga sina o boku mojem, dok je tvoja sluškinja spavala, i stavi ga sebi u naručje, a svoga mrtvog sina stavi kraj mene. A kad ujutro ustadoh da podojim svoga sina, gle: on mrtav! I kad sam pažljivije pogledala, razabrah: nije to moj sin koga sam ja rodila!" Tada reče druga žena: "Ne, nije tako. Moj je sin onaj živi, a tvoj je onaj koji je mrtav!" A prva joj odvrati: "Nije istina! Tvoj je sin onaj koji je mrtav, a moj je onaj koji živi!" I tako se prepirahu pred kraljem. A kralj onda progovori: "Ova kaže: 'Ovaj živi moj je sin, a onaj mrtvi tvoj'; druga pak kaže: 'Nije, nego je tvoj sin mrtav, a moj je onaj živi.' Donesite mi mač!" naredi kralj. I donesoše mač pred kralja, a on reče: "Rasijecite živo dijete nadvoje i dajte polovinu jednoj, a polovinu drugoj." Tada ženu, majku živog djeteta, zabolje srce za sinom i povika ona kralju: "Ah, gospodaru! Neka se njoj dade dijete, samo ga nemojte ubijati!" A ona druga govoraše: "Neka ne bude ni meni ni tebi: rasijecite ga!" Onda progovori kralj i reče: "Dajte dijete prvoj, nipošto ga ne ubijajte! Ona mu je majka." Sav je Izrael čuo presudu koju je izrekao kralj i poštovali su kralja, jer su vidjeli da je u njemu božanska mudrost u izricanju pravde.
Evanđelje govori o prvom slučaju Isusovog istjerivanja trgovaca iz Hrama.
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku." Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." Rekoše mu nato Židovi: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?" No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.
Salomonova mudrost je starozavjetna slika Kristove mudrosti. Odmah pada u oči da se ovdje radi o bludnicama. To su dakle žene koje nemaju muža i najvjerojatnije ni ne znaju s kojim muškarcem su zanijele. Čitamo kako je jedna od njih svojim tijelom nehotimično ubila svoje dijete. Nisam nikad čuo za takav slučaj, međutim ako su neke žene spremne ubiti i nerođeno i tek rođeno dijete, onda ovakvih slučajeva sigurno ima. Prava majka i dok spava osjeća dijete kraj sebe i nebrojeno se puta budi u noći da vidi jel sve u redu s njezinim djetetom. Njoj se tako nešto ne može dogoditi. Osim što je ova majka ubila svoje dijete, ona je zavidna i ljubomorna, ona je još i gore od toga, ona je ubojica. Bez sumnje zaslužila je smrtnu kaznu budući je htjela da kralj ubije dijete druge žene. Opat Gueranger i u ovom odlomku želi tumačiti kako su dvije majke slike sinagoge i Crkve, ali to je malo nategnuto jer vidimo da se radi o bludnicama. Možda je Salomon odmah vidio koja je žena prava majka, a demonstraciju s mačem je izveo kako bi drugi to spoznali. Poanta je u Salomonovoj mudrosti koja zna čitati ljudska srca. Moramo moliti za takvu mudrost, jer htjeli ne htjeli, često smo u poziciji da moramo druge ljude prosuđivati. Ako nemamo Božji dar čitanja ljudskih srca, onda moramo biti mudri i na temelju vanjskih djela prosuditi kakvo je srce. Jer kako kaže Gospodin, zla djela dolaze iz zlih srdaca, dobra iz dobrih. Ne samo da naivnost nije mudra, nego je protivna Bogu koji je potpuna i savršena mudrost. Mnogi drže kako je sveti Toma Akvinski bio Salomon Crkve, zato ga drže anđeoskim naučiteljem. U to sumnjam i o tome sam pisao na blogu. O njemu je iznesena priča kako su mu se ostali studenti u Parizu znali narugati. Pa tako je jednom jedan student rekao Tomi - gle, vidi magarac leti! I Toma se okrenuo tamo kamo je taj kolega student pokazao prstom na što su svi prasnuli u smijeh. Toma je 'mudro' odgovorio - radije ću vjerovati da može magarac letjeti, nego da postoje ljudi koji me žele prevariti. Zgoda je najvjerojatnije izmišljena kako bi se ostavio dojam kako je taj najveći 'mudrac' bio dobroćudna srca. Ali to nije dobroćudnost, nego negacija mudrosti. Nemoguće je zamisliti Krista ili Salomona da bi bili žrtve takve primitivne smicalice. Naivnost nije dobroćudnost, nego skrivena ludost. Doduše ima mentalno zaostalih ljudi koji su izrazito naivni i dobroćudni, ali o njima kao o mudrima ne možemo raspravljati, jer smo onda kao i oni. Svi su ljudi zli ili su bili zli i sada su na putu svetosti. To je misterija istočnog grijeha. Zato je Toma Akvinski u toj hipotetskoj priči trebao znati da su studenti oko njega zli i da mu žele naškoditi. Bog nam ne će beneficirati ako smo bili ludi pa smo dozvolili da nam neprijatelji postanu lažnim prijateljima i tako nam nanesu zlo ili nas nagovore da činimo zlo. Ne može se Eva opravdati - bila sam naivna pa sam povjerovala da mi Zmija želi dobro. Isus Krist savršeno poznaje ljudska srca. Čitamo kako je istjerao bičem trgovce i mjenjače novca iz Hrama. Prvo moramo znati da su životinje, volovi, ovce i golubovi bili nužni u hramskoj službi, jer te životinje su se prinosile na oltaru radi grijeha Izraelaca, krv životinja bila je zamjena za ljudsku krv grješnika prema Bogu. Znamo da su i te starozavjetne žrtve bila slika prave krvne žrtve Jaganjca Božjeg. I Jaganjac Božji istjerao je trgovce tih životinja iz Hrama. Zašto kad su židovi morali donijeti svećeniku neku životinju, a neki židovi su dolazili iz dijaspore pa nisu sa sobom vodili životinje za žrtvu i često su imali druge kovanice koje je trebalo mjenjati? Zato što se je ta trgovina događala u Hramu i zato što je Krist čitao srca trgovaca. Trgovci su od Hrama napravili izvor svojeg bogaćenja, zato su se vjerojatno gurali da bi bili čim bliže sa svojim štandovima i stokom Svetinji nad svetinjama. Jer tko je bliže, ima veću mogućnost da će prodati, mjenjati novac i zaraditi. Vidimo kako je Gospodin nastupio kao suvereni kralj, svi su bježali pred Njim i nitko mu se nije suprostavio. Zato su Ga, nakon što je rastjerao trgovce i mjenjače, i kad se je situacija 'smirila', židovi pitali tko mu je dao vlast da tako nešto čini. Ili još bolje, neka pokaže znak da ima vlast ponašati se u Hramu kao suveren, a samo Bog je suveren u Hramu. I onda im kaza kako će sagraditi ovaj hram nakon tri dana, misleći na svoje tijelo, nakon što ga ti isti židovi razvale. Nisu ni apostoli tada znali o čemu govori, svi su mislili da govori o Hramu koji se je gradio 46 godina pod Herodom. Apostoli su međutim vjerovali u Njega i slijedili Ga. Svjedočili su Kristovim čudima i vjerujem da su mislili da je njihov učitelj sposoban izvesti čudo i opet tako sagraditi u tri dana jeruzalemski Hram. Znamo, Isus je izveo kudikamo veće čudo koje je temelj naše vjere, uskrsnuo je. Ali većina židova koji su Ga tada slušali odmahnuli su rukom misleći kako je pred njima luđak koji je maloprije istjerao bičem trgovce, a sad bulazni kako će u tri dana sagraditi Hram. Čitamo kako su mnogi ipak povjerovali u Njega videći sva čuda i znamenja koja je činio. I onda dolazi dramatična rečenica - Isus se takvima nije povjeravao zato što je znao njihova srca. Koliko ljudi na svijetu ispovijeda vjeru u Isusa Krista? Milijarde. Imaju li srce kojemu će se Gospodin povjeriti? Takvih je mnogo, mnogo manje od milijarde. Koliko će se kršćana sad za korizmu ispovijediti bez čvrste nakane da prestanu s grijesima? Koliko ih ima koji će postiti korizmu i biti čistima od grijeha, a poslije toga vratiti se na stare puteve grijeha? Jednom moramo prekinuti s grijehom, inače ćemo biti kako ovi koji su povjerovali u Krista, ali On im se nije povjerio jer je znao što je u čovjeku.
Evo najponiznijeg čovjeka na svijetu koji uživa dok se ljudi pred njim dive 'Njegovoj poniznosti'. Zamislite, papa se ispovijeda. Čudo poniznosti neviđeno! Svi kršćani su dva tisućljeća vjerovali kako se papa nikad ne ispovijeda. Ali Bergoglio im je otvorio oči. Čak je skinuo vrata ispovjedaonice da ga sve kamere vide kako kleči. Krivo, nije ni ušao na pravo mjesto, nego ni simo ni tamo. Ovo je toliko očigledna i jeftino izglumljena poniznost, ali većina će u nju povjerovati. Zato što nemaju, a nažalost ni ne žele posjedovati mudrost. Molimo Gospodina da nam učini srce po Njegovom svetom srcu, kako bismo imali stvarno ponizno srce i srce koje zna čitati druga ljudska srca! Amen.
