Isus gleda prema Nebu dok mu pribijaju ruke i noge na križ.
Kao da govori - vidi Oče kako vršim volju Tvoju i kako ljubim ove za kojih polažem život.
Čitali ste vjerojatno kakve bolove izaziva zabijanje čavala u zapešće kad se pri tom oštećuju živci i uzrokuje grčenje prstiju.
Izaija piše o Mesiji koji je pretvoren u krvavu nakupinu mesa jedva prepoznatljivu da se radi o čovjeku.
Isusovo tjelo je postalo jedna velika rana, a krvlju je natopio cijeli križni put.
Ali On je sada na križu s kojeg će zavladati svijetom. Ruke i noge su pribijene na križ, a Krist kraljuje s istog križa. Pilat je napisao i stavio na križ tabelu s natpisom na grčkom, latinskom i hebrejskom - Isus Nazarećanin kralj židovski.
Iako je to trebala biti sprdnja prema farizejima i svećenicima koji su se bunili zbog natpisa, Isus je stvarno Krist i kralj Izraela, a Njegovo prijestolje je križ. Niti jedan kralj nije nikad na takav način stekao svoju krunu i pobjedu.
Kraj Njega su dva razbojnika. Lijevi razbojnik nalazi bolesno zadovoljstvo rugajući se Isusu zajedno sa svećenicima i farizejima.
Ako si Bog i Mesija siđi s križa!
Isus nije nikad radio čuda onima koji su ih tražili radi svoje bolesne radoznalosti i babastog karaktera.
Tako nije ni ovaj put, ne samo radi takvih zlih ljudi, nego radi toga što je križ Njegovo prijestolje na kojem će trijumfirati nad grijehom i smrti.
Desni razbojnik dobija milost od Krista Kralja i povjeruje u Raspetoga braneći Isusa pred lijevim razbojnikom. Pri tome moleći da ga se sjeti kad dođe u kraljevsko nebesko.
I Dizma, desni razbojnik čuo je tada prekrasno obećanje:
"Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"
O blaženih li riječi koje je čuo Dizma! Svatko od nas bi trebao biti spreman stati na mjesto Dizme i trpjeti tih nekoliko sati muke dok nam stražari ne prebiju koljena i tako nas usmrte, znajući da ćemo odmah nakon toga s Isusom biti u Abrahamovom krilu, a nakon uzašašća Isusovog na Nebo s Njim vječno kraljevati u Nebu.
Neka tako bude i neka se naše srce prestane bojati muke i križa kad jedino u tome je naš spas!
Živimo u vremenima kad ljudi besramno pokazuju svoju golotinju.
Zato ne možemo u potpunosti razumijeti užas kojeg je Gospodin osjećao dok su Ga svlačili.
Evanđelje po Ivanu:
Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela - svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: "Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopane" - da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku. I vojnici učiniše tako.
Sveti Augustin tumači da su se Isusove haljine razdijelile na četiri dijela da bi se slikovito naznačilo kako je Isusova Crkva otišla nakon Uzašašća na sve četiri strane svijeta kao što će i anđeli skupiti Božje izabranike s četiri strane svijeta u Posljednji dan.
Dočim donja nešivena haljina za koju baciše kocku prestavlja jedinstvo koje povezuje Crkve razasute na svim stranama svijeta.
Sa Isusa je skinuta odjeća kako bi Crkva živila i bila u jedinstvu.
Neki povezuju ovu postaju križnog puta s grijesima bluda i preljuba zbog kojih Isus trpi poniženje pred raspećem.
Svi grijesi prinose muci našeg Gospodina, ali objavljeno nam je da najviše ljudi završava u Paklu zbog grijeha bluda.
Stoga ne zaboravimo, ako vodimo borbu s ovim grijehom, kako nam Raspeti Krist jedino može dati milosti da nadvladamo demona bludnosti.
Isusa svlače kako bi mi povratili čednost i obukli se u nešivenu haljinu nevinosti. Samo u tom stanju moći ćemo Boga gledati.
Čistimo se zato još u ovom svijetu i to čim prije jer vrijeme teče.
Isus je zamalo došao sa svojim križem do Kalvarije, ali još jednom pada pod križem.
Svaki pad je sve teži i teži, i Isus ima manje snage nego ikad prije za ustati.
Tijelo je slabo, ali je volja uvijek jaka, možda sad i žarča kad je ostalo još malo do mjesta raspeća.
Isus mora ustati radi mene i tebe dragi čitatelju. I milijuna onih koji će se spasiti po Njegovoj žrtvi.
U privatnim objavama Isus je rekao da bi radi svakog pojedinog grješnika ponovio cijeli križni put.
Tolika je snaga ljubavi. Nema boli i prepreke koju ne će nadići i prijeći.
Ne zaboravimo da je Isus Bog koji se je dragovoljno predao ljudima na muku.
Ludost ljubavi. Kršćanski oci nam kažu da se je Sotona pobunio kad je saznao od Boga da će se utjeloviti i da će se morati klanjati Bogu koji će obličjem biti čovjek. Možda mu je k tome rečeno da će Bog trpjeti radi ljudi. Što je na to mogao pomisliti najsjajniji anđeo koji se je već zarazio klicom oholosti? Bog je poludio jer će se utjeloviti u čovjeka koji ni nije čisti duh kao anđeli, a k tome će onda podnijeti muku od ljudi za ljude? Ja se takvom Bogu ne ću klanjati.
A mi se moramo sve više i dublje takvom Bogu klanjati koji će evo i treći put ustati da bismo mi ustali i odustali od grijeha.
Izdržimo s Isusom još malo i evo nas na Kalvariji, Golgoti, brdu lubanjskom ispod koje je sahranjen naš praotac Adam da bi Isus na tom mjestu postigao konačnu pobjedu nad grijehom i smrti. Drvo života nosi Krist na brdo ispod kojeg je onaj tko je uzeo zabranjeni plod drva spoznaje dobra i zla. Cijela povijest se time zaokružava i ispunjava onako kako je Bog u vječnosti isplanirao.
Radujmo se i živimo u nadi kako je naše ime upisano u Knjizi života koju će otvoriti Jaganjac Božji kojeg pratimo kako se uspinje na Kalvariju kao nekad Izak na isto brdo Moriju da bude žrtvovan.
Evanđelist Luka nam piše:
Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: "Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: 'Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.' Tad će početi govoriti gorama: 'Padnite na nas!' i bregovima: 'Pokrijte nas!' Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?"
Prvo ne znam zašto je ovdje hrvatski prijevod - Isus tješi jeruzalemske žene.
Jer ovdje se ne radi o utjehi, nego o proročkom upozorenju što će se dogoditi s Jeruzalemom za 40 godina.
Bez sumnje, ove žene su bile sućutne prema Isusu u toj mjeri da su plakale i naricale za Njim.
Isus im se ne bi obratio da nije u njima vidio sućut.
Ali im nije rekao - ne plačite, jer ja ću uskoro za tri dana uskrsnuti, nego plačite jer vam predstoji Božja kazna. Možda ne tim ženama ako su se preobratile pa su kao kršćanke napustile Jeruzalem prije napada Rimljana vidjevši da se prema Danijelovom proroštvu događa grozota pustoši na svetom mjestu.
Ali židovskom narodu kao cjelini uslijedila je strašna kazna kakve nije nikad bilo ni prije ni poslije.
I moramo znati da Isus nije zamjerio ili zabranio jeruzalemskim ženama da plaču za Njim.
Ne, On je to prosudio kao njihov dobar znak za preobraćenje.
Drugim riječima, obratite se, nije dovoljno što plačete nadamnom.
To je Isusova poruka i za nas. Nije dovoljno samo plakati dok meditiramo o križnom putu.
Trebamo se nakon toga obratiti i zamrziti grijeh zbog kojeg je tako grozno patio naš Otkupitelj.
Da ne bi naše suze bile zaboravljene u Dan gnjeva koji nam predstoji.
Isusu nije dovoljan samo Šimun Cirenac da bi bez pada došao do Kalvarije.
Drugi puta pada pod križem. Strahota grijeha je tolika da Bog mora još jednom bolno pasti.
Znamo da će se dignuti jer mora umrijeti na drvu križa.
Bog koji sve drži, ne može kao čovjek više nositi križ.
Hoće li se dignuti, kad je svejedno osuđen na smrt, dokrajčili Ga sad vojnici na zemlji ili umro s velikom mukom na križu? Da ne znamo koja je cijena našeg otkupljenja, savjetovali bismo Ga da ostane ležati na podu, manje će Ga boljeti ako sad umre nego dok trpi agoniju raspet.
Jesu li ovakve misli dolazile Isusu na pamet?
Nisu, jer On je savršeno provodio volju Oca nebeskoga, to Mu je bila hrana koja Ga je okrijepila da ustane i uzme ponovno križ.
Neka i naša duhovna hrana bude provođenje volje Božje. A kad padnemo, to Bog često dopušta da se ponizimo još jednom, da još više zamrzimo grijeh i zavolimo biti slugama Božjim.
Ustanimo i gledajmo da više nikad ne padnemo nastojeći vježbati se u poniznosti i poslušnosti Bogu!
Modernisti nas žele uvjeriti kako je Veronika izmišljen lik zato što se ne spominje u Evanđelju.
Međutim sveti rubac na kojem je Isusov lik postoji i može ga se vidjeti.
Među pukom koji prati Isusa i koji Mu se izruguju našla se je i ova sveta žena koja je skupila hrabrosti i stavila Isusu rubac da obriše svoje krvavo i ranjeno lice.
Vjerojatno Ga je vidjela prije i slušala Njegove govore, radosno Ga dočekala i slavila za Cvjetnicu, a možda je i bila među onim ženama koje su pratile Isusa i apostole.
Zanimljivo je da su na križnom putu žene te koje ne pokazuju strah i koje žele ugoditi čim više mogu Gospodinu.
Gospodin je Veroniku odmah nagradio, jer je na rubcu čudesno ostalo Njegovo sveto lice.
Svako dobro djelo bit će obilno nagrađeno, a prava i najveća nagrada je sam naš Gospodin.
On ide na križ da bi nam se potpuno predao u vječnosti koju sad već dobivamo i ćutimo preko svete Euharistije.
Gledajmo Isusovo lice, meditirajmo o njemu, predočimo si ga u sebi i vidjet ćemo da je isti, jučer, danas i u vijeke vijekova. Kao zaručnica iz Pjesme nad pjesmama žudimo za Njim znajući da On žudi za nama strpljivo čekajući da se očistimo grijeha i tako pripremimo za vječnu svadbu.
Dolazi trenutak kad ćemo Ga gledati licem u Lice.
Šimun Cirenac je bio iz Cirene, pokrajine koja se nalazi u današnjoj Libiji.
Moguće je da je bio prozelit, poganin koji je prešao na židovstvo.
Ovaj dan učiniti će ga slavnim u vjeke vjekova.
Jer će se njegove ime spominjati uz Isusovo da su rame uz rame nosili sveti križ. Bez obzira dal je bio poganin, prozelit ili židov rođenjem, Šimun je postao i umro kao kršćanin.
Evanđelje nam kaže da je Šimun bio prisiljen nositi s Isusom križ.
Nema sumnje kako je to bilo samo na početku.
Jer ništa nije slučajno, Bog je od vječnosti izabrao Šimuna da Mu pomaže nositi sveti križ.
Bog nikako nije mogao izabrati nekog tko će završiti u Paklu, Šimun se je preobratio noseći Isusov križ.
Koliko puta smo nerado uzimali svoje križeve ili ih čak odbijali uzeti?
Možda smo se kao slabi kršćani pravdali da taj križ ne dolazi od Boga, da je pretežak za nas, da nam ga šalje Božji neprijatelj ili slično.
Ali isto koliko puta smo se uvjerili da je taj nerado primljeni križ za nas bio blagoslov po kojem smo oplemenili svoju dušu i približili se po patnji našem Gospodinu.
Tako se je dogodilo i Šimunu Cirencu.
Bog ga je izabrao da nam pokaže kako križ vodi do obraćenja i do spasenja.
