Napomena:
ovaj tekst sam pisao dok sam krivo vjerovao da su pravoslavni shizmatici.
Sad sam potpuno uvjeren, jer je to nauk Crkve, da je blaženi Augustin pogriješio u odgovoru na krivovjerje Pelagijevo koje ga je odvelo do zablude predestinacije.
O tome pišem ovdje.
Mislim da je inače tako kod ljudi koji se stalno vraćaju istim temama, i ako napreduju u spoznaji, onda svaki put sve više budu bliži istini.
Nadam se da moje vraćanje na neke teme ne će biti u skladu s biblijskom izrekom kako se pas vraća na svoju bljuvotinu.
Teme teksta je jansenizam i nauk sv.Augustina o čemu je već bilo više puta riječi na blogu.
Prema trenutnoj Katoličkoj enciklopediji koja je prihvatila novorednu vatikansku sektu, Kornelijus Jansen, biskup Ypresa rodio se je u Nizozemskoj 1585. godine od katoličkih roditelja i za vrijeme kad je u 'niskim zemljama' haralo krivovjerje protestantizma i dok su tim zamljama vladali španjolski Habsburgovci, a na sjeveru su protestanti utemeljili svoju uniju.
Bio je nadprosječno talentirani svećenik i teolog koji je došao u sukob s isusovcima glede nauka sv.Augustina o Božjem milosrđu, Božjem izabranju i o istočnom grijehu koje je službeno Crkva prihvatila kao svoj nezabludivi nauk Crkve na koncilima u Kartagi i Orangeu koje je potvrdio ondašnji papa.
Nezgoda spora bila je u tome što se je tada već razmahalo protestantstvo i koje je ponovno dalo naglasak na sv.Augustina (ne zaboravimo kako je M.Luther bio redovnik augustinijanac) odnosno nauk o Božjem izabranju, ali tako da ga je iskrenulo u krivovjerje kako oni koji su deklarirali javno vjeru u Isusa Krista već samom tom činjenicom su postali Božji izabranici, odnosno da su već spašeni.
Dakako to ne proizlazi niti iz sv.Pisma niti iz nauka sv.Augustina, ali se je krivo stekao dojam kako su onda isusovci koji su oponirali protestantima, bili u pravu kad su de facto izbacili s tim krivim protestantskim tumačenjem Biblije i sam nauk sv.Augustina koji je nezabludiv jer je to nauk Crkve.
K tome protestanti nisu niti prihvatili sv.Augustina u nauku o istočnom grijehu jer oni ne vjeruju u sakrament krštenja, njihov je jedini 'sakrament' - Isus je moj osobni Spasitelj.
Isto tako se može reć za novoredne katolike koji su samo zadržali formu sakramenta krštenja, ali u istoga ne vjeruju.
Prvenstveno zato što naučavaju kako su svi ljudi djeca Božja (čemu onda krštenja), što roditelji bez ikakvog straha odgađaju krštenje djece i što ta sekta naučava da nekrštena djeca ne završavaju u Paklu te se tako izravno suprostavljaju gore nevednim koncilima Crkve.
Praktično su i isusovci odbacili taj nauk jer su uveli pojam krštenje željom koje je imalo porazne posljedice na pravovjerje, misionarenje i dogmu EENS - nema spasenja izvan Crkve.
Sv.Augustin je jasno napisao kako nema nepravde ako 'dobri' katekumen koji se sprema na krštenje i umre prije toga pa završi u Paklu, a notorni razbojnik se krsti prije smrti i spasi.
Na kraju je dodao - ako tražite nagrade, dobit ćete samo kazne.
Što je naizgled začuđujuća rečenica i izvan konteksta ako se ne zna da oni koji brane krštenje željom ustvari veličaju sebe što su se željeli krstiti i tako su se svojim vlastitim izborom spasili pa traže zbog toga nagradu od Boga.
Sv.Augustin odnosno Objava naučava kako su naša dobra djela učinjena ne zbog naših zasluga, nego po Božjoj milosti koja je nadvladala požude u nama, te je to onda pobjeda Božje milosti, a ne naša vlastita pobjeda nad zlom.
Božja milost stvara od prokletnika u lancima Sotone svece koji su slobodni za Boga.
U tom kontekstu se može razumijeti rečenica Isusova - a kad izvršite što vam je naređeno, recite sluge smo beskorisne.
Dakle nema mjesta nikakvom hvastanju svetaca kako kaže sv.Pavao, ta ako činimo dobro to činimo radi Boga koji nam je omogućio da ne samo činimo, nego i da želimo dobro.
To je vrlo važan nauk Crkve kojeg je primijetio i razradio sv.Augustin - Bog nam daje htjeti dobro, Bog preko svojeg milosrđa mjenja ljudska srca u svojim izabranicima tako da od onih koji Ga mrze zbog svojeg ropstva grijehu i požudama, stvara svece čija srca sada žele samo dobro odnosno vršiti volju Božju.
Isus nam nadalje kaže - ako vas Sin čovječji oslobodi, onda ćete stvarno biti slobodni.
Od čega slobodni? Od ropstva grijehu, ali ne samo biti oslobođeni krivice grijeha po Isusovoj žrtvi križa, nego ne više robovati požudama, ne više želiti i činiti grijeh.
Krštenje briše krivicu grijeha po Isusovoj žrtvi, ali očito ne oslobađa potpuno čovjeka od grijeha i požuda.
Trebamo milost Božju dok god ne postanemo posve slobodni od grijeha, dok ne postanenemo svecima učvršćenima po Božjem milosrđu tako da više nikad ne padnemo u grijeh.
Malo tko takvo stanje postigne u ovom zemaljskom životu i to su oni sveci koji odmah nakon smrti odlaze u Raj.
Ostali ili idu u Pakao ili u čišćenje vatrom da se oslobode požuda kojih se nisu oslobodili tijekom zemaljskog života.
I ako Bog svojim izabranicima mjenja srca i vodi ih na životnome putu do potpune slobode djece Božje, kako može netko vjerovati da Božji izabranik može umrijeti prije nego što se krsti, nego mu treba neko izmišljeno krštenje željom?
Zar Bog koji mjenja ljudska srca ne može providjeti da Njegov izabranik prije smrti naiđe na nekog čovjeka koji će ga politi po glavi običnom vodom i reći mu - krstim te u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga?
Dakle, negacija dijela nauka Crkve koji je (nauk) proizašao iz djela sv.Augustina dovela je do stanja novoredne sekte, nažalost i mnogih 'tradicionalnih' katolika otpornika i sedevakantista koji vjeruju u krštenje željom, koji praktično negiraju dogmu EENS i koji samu Crkvu ostavljaju nepotrebnom budući se ljudi mogu spasiti izvan Nje samo ako u trenutku smrti se žele krstiti i nitko ih ne krsti.
Što je kao mogućnost odbacio sv.Toma Akvinski napisavši da ako na nekom pustom otoku netko se iskreno zaželi krstiti (jer mu je recimo doplutala do njega Biblija koju je pročitao, što opet nije slučajnost jer kad postoji Bog onda nema slučajnosti) onda će mu Bog svakako nekoga poslati da se krsti.
Korak od tog krivovjerja do krivovjerja o općem spasenju (Pakao je prazan), te kako se katolici trebaju samo brinuti o ekologiji, socijalnoj pravdi, imigrantima, starima i nezaposlenima, ravnopravnosti žena i sodomita kako naučava Bergoglio i njegovi prethodnici je bio osiguran.
Preciznije rečeno trajao je od 17.st. kad se je iskoristilo biskupa Jansena i njegove pobornike kako bi se neizravno izbacio sv.Augustin iz nauka Crkve osuđujući jansenizam.
Moram ipak napomenuti da mogu biti u krivu, da su možda biskup Jansen i ostali stvarno skrenuli s nauka sv.Augustina, ali ja zasad nisam nigdje našao dokaze o tome.
Ako netko zna, molim ga da mi se javi ili napiše u čemu je jansenizam skrenuo od nauka sv.Augustina.
Jansenizam je stariji od biskupa Jansena, budući je profesor teologije Baius na istom sveučilištu Leuven pisao protiv semi-pelagijanizma kojeg su širili isusovci pogotovo njihov vodeći teolog Molina.
Biskup Jansen je pak sastavio obimno djelo koje se je objavilo dvije godine nakon smrti i koje je nazvano Augustinus.
Pisano je na latinskom, znači nedostupno mi je za razumijevanje osim ako ne krenem učiti latinski.
Isusovci su ubrzo izdali pet točaka po kojima je to djelo krivovjerno, a to je potvrdio ondašnji papa.
U čemu je bit spora?
U pitanju ljudske slobodne volje, milosti Božje i predestinacije svetaca.
Koliko vidim jansenisti su se pozivali na sv.Augustina, a moćni isusovci i kod francuskog kralja i u Rimu su tvrdili kako je to krivovjerno, iako su de facto njihove optužbe bile semi-pelagijanske.
Bilo je još tu nekih razlika jer su jansenisti htjeli vratiti rigoroznost prve Crkve, pa recimo danas kad je prijepor u novorednoj sekti oko pitanja pričešćivanja preljubnika, apologeti Bergoglia optužuju drugu stranu da su jansenisti, da su rigorozni, da nemaju milosrđa prema grješnicima kojima bi sveta Pričest pomogla da bolje žive.
I nije bez razloga Bergoglio isusovac.
Jansenisti se nikad nisu nazivali jansenistima nego katolicima, a ime su dobili kako bi ih se označilo kao neku sektu.
U Francuskoj su bili prilično jaki jedno stoljeće iako su protiv sebe imali kralja i moćne isusovce.
Imali su dva samostana koji su bili poznati po pobožnim redovnicama i koje su na kraju rastjerane, samostani uništeni do temelja čak su iz groblja izvađene kosti.
Nekim redovnicama koje se nisu htjele odreći nauka sv.Augustina spriječeno je primanje sakramenata čak i prije smrti.
Također, kao što sam napomenuo, držali su da svećenik ne smije odriješiti na ispovijedi grješnika ako se isti stvarno ne kaje i to ne zbog straha od Pakla, nego iz ljubavi prema Bogu.
Davali su duge pokore, i bilo je poznato da su se samo rijetki od njih redovno pričešćivali za koje se je moglo reći da su nadvladali požude, da su bili svecima.
Od šire poznatijih jansenista treba spomenuti jednog od najtalentiranijih matematičara, fizičara ali i književnika, filozofa i teologa Blaisa Pascala.
U svojim tada anonimnim 'Provincijskim pismima' ukazao je na licemjernost isusovaca, njihovu laksivnost u moralu kojeg su redovito tumačili kao opravdanje manjeg grijeha radi većeg, zatim kako su u Kini uveli poganske običaje u svetu liturgiju koje novoredna sekta sada naziva inkulturacijom.
Općenito se može reći kako je drugi vatikanski koncil u znatnoj mjeri bio djelo isusovaca kao i širenje krivovjerja o ekumenizmu te spasenju svih ljudi.
Da se vratim u srž stvari.
Sv.Augustin kao i svi kršćanski oci i teolozi do uključivog sv.Tome Akvinskog držali su kako se ljudska sloboda sastoji u tome da Bog ne nameće svoju volju čovjeku te da to ne mogu niti jedni ljudi drugima ili recimo anđeli anđelima ili anđeli ljudima.
(može vas netko strpati u zatvor, ali nema moći promijeniti vam vašu volju i ramišljanje osim ako vi na to ne pristanete)
Zmija nije nametnula svoju zlu volju Evi, nego ju je prevarila između ostalog zato što je očito Eva željela biti prevarenom, željela je biti kao Bog.
Da je Zmija pak nametnula svoju volju Evi, onda Eva ne bi imala grijeha.
Međutim Adam i Eva su imali od Boga danu naravnu milost tako da nisu imali nikakve požude za nečim materijalnim ili recimo za spolnim sladostrašćem, i tim je grijeh bio veći.
Kazna za taj grijeh je bila smrt, ali k tome i ropstvo Sotoni to jest grijehu koje se je nastavilo u Adamovoj i Evinovoj djeci, čvrsto vjerujem preko traducianizma (pisao sam o tome na početku bloga).
Mi jesmo slobodni od toga da nas Sotona ne primorava silom na grijeh, on nas drži u svojem ropstvu slobodnima tako da kad god stavi ispred nas nešto čega smo robovi, bilo neki objekt, nekog čovjeka ili misao u umu, mi ćemo počiniti grijeh.
Dakle isto kao što narkomana nitko ne treba prisiljavati da uzme drogu, ili nekog tko je rob požude jedenja slastica ne treba nitko silom u usta tjerati takvu hranu.
Kako onda Božja milost djeluje u čovjeku da on zamrzi grijeh i zavoli Boga?
Tako da mu Bog iznutra u umu pokaže dijelić svoje beskonačne ljepote i nema ljudskog stvora koji će dok ima pred očima vjere takvu Ljepotu zaželjeti nešto što nije Bog, a kamoli nešto što ga je dotada privlačilo kao grijeh i što Bog mrzi.
Kao što noćna svjetiljka privlači noćnog leptira, ali kad se pojavi Sunce leptir više ne će niti vidjeti ta mala svjetla zbog kojih je prije bio spreman spržiti svoja krila.
Bog koji je sve stvorio beskonačno je privlačniji od stvorenja koje je stvorio i čiji smo mi robovi požuda.
Sv.Augustin, a onda i jansenisti, tvrdio je kako je ta milost koju Bog daje svojim izabranicima ljudima neodoljiva, ljudi ne mogu kad vide Božju ljepotu reći sebi kako je nešto drugo ljepše i privlačnije od Boga.
Ljudi sebe ne varaju kad trebaju birati nešto što im se sviđa.
Također trebamo uočiti kako nam je konstantno nužna ljepota Božja u našem umu, jer ako je izgubimo ne vraćamo se u stanje Adama prije istočnog grijeha, nego se vraćamo u naše prethodno palo stanje.
Zato sv.Pavao savjetuje da neprekidno molimo, jer čim se izostavi prava molitva, gubi se ljepota Božja i ono što nas vodi u propast opet postane privlačno.
Semi-pelagijanci isusovci kao i većina modernih kršćana kažu da je to krivovjerje zato što takva doktrina daje krivu sliku Boga koji eto ne dozvoljava mogućnost da Ga čovjek odbije.
Gdje je tu čovjekova sloboda ako čovjek nužno slijedi Boga kad mu se Bog pojavi?
Sv.Augustin im je u onoj citiranoj i poznatoj rečenici odgovorio - ako tražite nagrade dobit ćete samo kazne.
Semi-pelagijanci ne žele svemoćnog i sveprivlačnog Boga, oni žele da Bog ne bude tako savršen kako bi imali zasluge što su Ga prihvatili, a mogli su Ga odbiti.
Treba im reći, niste Ga vi prihvatili niti ste Ga upoznali, to je samo vaša slika Boga s kojom želite zadovoljiti vaš napuhani ego.
Drugo što se zamjera sv.Augustinu pod vidom kritike jansenizma je zašto se Bog nekima objavljuje preko svojeg milosrđa i tako ih spasava, a druge ne.
Da bismo ovo razumjeli barem načelno, moramo shvatiti da smo svi u stanju pobune protiv Boga, svi smo zaslužili Pakao, i ono dijete koje se tek rodi nije nevino jer ima istočni grijeh i neku vrstu požuda.
Semi-pelagijanci pak kažu kako Bog predvidi one koji će Ga prihvatiti, pa se onda takvima objavi.
Opet zamjena teza, jer ispada da je Bog nečiji ljudski izabranik, a ne da su neki ljudi Božji izabranici.
Također opet poznato pelagijevsko traženja nagrada od Boga - dao si mi milost zato što si vidio da ću ja pozitivno odgovoriti na Tvoju milost.
Biblija i sv.Augustin kojeg je Crkva prihvatila za naučitelja po pitanju Božjeg milosrđa, predestinacije svetaca i istočnog grijeha tvrdi suprotno, Bog bira bez ikakvih prethodnih ili poslijehodnih zasluga svoje izabranike.
Isus kaže - Nitko ne dolazi k Meni, osim onih koje povuče Otac.
Sv.Augustin pisao je kako ćemo možda u vječnosti saznati zašto je Bog neke ljude izabrao, a druge nije, a ja vjerujem da ne ćemo niti onda.
I moje skromno mišljenja zašto je Bog stvorio ovakav svijet u kojem je znao da će se neki anđeli pobuniti, da će prvi čovjek pasti i donijeti prokletstvo na svoje potomke, da će se morati utjeloviti kako bi se Njegovi izabranici spasili:
Zato što je veće blaženstvo Božjih izabranika koji znaju da su spašeni bez ikakvih svojih zasluga, nego da Bog daje milost po zaslugama ili da nije ni trebao nikome dati milost jer prvi čovjek nije počnio grijeh kao i njegovi potomci.
Više ljubimo Boga koji nas je ljubio dok smo bili grješni i koji je radi nas otišao na križ, nego Boga kojem nismo ništa dužni osim što nas je stvorio.
Ipak ne smijemo doći u zabludu kako je Bog stvorio svijet radi nas koji se ufamo da smo Božji izabranici.
Bog je stvorio ovakav svijet u kojem je nastalo zlo i borba dobra i zla, kako bi se u stvorenom svijetu u čim većoj mjeri očitovala Božja narav.
I ljubav i pravda.
Ljubav prema onima koje spašava i zbog kojih je bio na križu iako to nisu zaslužili.
Pravda prema onima koji su zli i koje kažnjava vječnim ognjem.
Bez zla kojeg je Bog dopustio i imao u planu, Bog ne bi mogao pokazati da je Ljubav i Pravda.
Zaključujem ovaj konvolutni povratak sv.Augustinu i proganjanim jansenistima zbog njegovog nauka s mišlju i savjetom da čim više proučavamo kršćanske oce, poglavito sv.Augustina te ćemo tako lakše zaključiti kako je došlo do ovako velike apostazije u kojoj živimo.
Iako sam to već pisao, ali ću ponoviti budući neki misle da su istočni shizmatici sačuvali pravovjerje.
Istočni shizmatici sv.Augustina drže poluheretikom i praktično odbijaju nauk o istočnom grijehu, o Božjem milosrđu i o Božjim izabranicima.
Oni vjeruju kako postoji nešto nestvoreno, a nije ni Otac, ni Sin, ni Duh Sveti i koje nazivaju božanskom energijom kojom se napajaju oni koji idu na svetu Liturgiju i dobijaju sakramente.
To je čisti primjer pelagijanštine po kojoj se ljudi, ako su promoćurni, samo prikopčaju na priključnice te energije i postanu svetima.
Također vjeruju da se stalnim ponavljanjem tzv. Isusove molitve postiže veći stupanj svetosti.
Opet dakle ideja kako čovjek izabire Boga i postaje svetac trudom i molitvama, a ne da je to djelo Božjeg milosrđa.
Neka nam se Bog po svojem velikom milosrđu smiluje!