Preustroj Crkve

Čini mi se da je jedan od dvojice rimskih patrijarha, Benedikt XVI koji se je prije zvao Ratzinger, napisao 60-tih kako će RKC u budućnosti biti mala, s kudikamo manjim utjecajem u društvu te da se za to buduće vrijeme treba pripremiti.
To buduće vrijeme je došlo ne samo za RKC nego i za Crkvu.
Njezina svrha ili glavni cilj je dovoditi vjernike do deifikacije, do pobožanstvljenja ili što još nazivamo do posvećenja, do svetosti.
Zbog krivovjerja ekumenizma koja je uzela velikog maha među mjesnim Crkvama, to iste dovode do zablude, a ne do posvećivanja svojih vjernika.
Ne treba posebno naglašavati kako iza zablude ekumenizma u našem vremenu stoji ideja ujedinjavanja čovječanstva na antikristovskim načelima (davno zacrtana od judeomasonerije).
Međutim kršćanski odgovor na to nije okretanje kormila posve udesno u etnofiletizam, obožavanje nacionalne države, nacionalne ideologije i svojeg naroda.
Usudim se reći kako su stare patrijarhije, pogotovo carigradska, pogriješile kad su novostvorenim državama dale autokefalne Crkve koje u pravilu bivaju sluškinje zemaljske nacionalne države.
Možda je i pogreška što su patrijahati utvrđeni na Nicejskom ekumenskom koncilu Crkve dali pristanak za stvaranje novih patrijahata, možda je trebalo nove patrijahate osnovati tek na ekumenskim koncilima Crkve, a ne da neki patrijarh dodijeli nekom drugom kleriku odnosno biskupiji status patrijahata.
Ovako znamo iz povijesti, ali i iz suvremenih događanja kako patrijarsi i njihovi patrijahati vode diplomatske ratove jer su se stavili u službu svojih nacionalnih ideologija (država).
Po mojem skromnom mišljenju, riješenje iz prvih stoljeća Crkve je bolje i treba ga ponovno primijeniti pogotovo sada kad se obistinjuje Ratzingerovo 'proročanstvo' (ustvari živimo u predapokaliptičnim vremenima nakon kojih znamo da će se dogoditi ona rečenica Gospodinova - 'hoće li Sin Čovječji naći vjere kad drugi put dođe?').
Patrijarhati su kako napisah nastali tek nakon Nicejskog sabora Crkve.
Biskupi su apostolski nasljednici, patrijarsi su samo biskupi u većim i značajnijim gradovima, ali po ničemu nisu iznad ostalih biskupa.
Vjernici-kršćani moraju pripadati nekoj biskupiji, jer Crkva su apostoli (njihovi nasljednici biskupi) oko kojih se kršćani okupljaju.
Na istom području, npr. u istom gradu ne mogu postojati dva ili više biskupa.
Samo jedan od njih je pravi biskup Crkve, ostali su shizmatici i/ili heretici.
Kad na nekom području se dogodi veća promjena stanovništva, onda biskupija može biti pripojena nekoj drugoj (ako u znatnom broju nestane vjernika), ili podijeljena na neku novu (jer ima veliki priliv stanovništva u nekom novom gradu na području biskupije).
Po mojem sudu takvu odluku bi trebao ili mogao donijeti samo ili ekumenski koncil,  ili mjesna sinoda biskupa ili sam biskup, nikako neko treći koji se pravi biskup nad biskupima (jer eto nas kod hereze papizma).
Iz povijesti Crkve znamo kako su biskupi održavali svoje mjesne sinode prema područjima podjele Rimskog carstva (sjetimo se sinoda Afričke Crkve, današnjeg područja Maroka, Alžira, Tunisa i Libije koje se je nekad zvala Afrika - nije se pod time smatralo kontinent jer Egipat primjerice nije pripadao Africi).
Međutim to nije nipošto značilo da je to bila neka nova mjesna Crkva, kamoli autokefalna (koje su nastale puno kasnije).
Jednostavno biskupi moraju surađivati i dogovarati se i mimo ekumenskih koncila, zato imaju mjesne sinode gdje se periodički sastaju, raspravljaju i donose operativne ili doktrinalne zaključke.
Opet treba znati da ako je neka biskupija bila u graničnom području neke rimske regije, to ne znači da dotični biskup nije surađivao sa susjednim biskupima koji su pripadali drugoj regiji.
Dakako da su i kršćani laici isto tako surađivali s braćom iz drugih regija.
U suprotnom ne bi bilo jedinstva Crkve.
Danas pak vidimo kako te suradnje nema, ili je ima u manjoj mjeri, zato što su se stvorile nacionalne ili državne autokefalne Crkve koje se ponašaju kao zasebni entiteti, a ne kao mjesni dijelovi jedne Kristove Crkve.
Slično je i u RKC u kojoj postoje državne biskupske konferencije, a mala je ili skoro nikakva suradnja s RKC biskupima susjednih država.
Vidimo da se antikristovski svijet ubrzano ujedinjava.
Kršćani moraju isto tako ubrzano povratiti jedinstvo Crkve, i po mojem sudu to bi trebalo biti slično vremenima prije uspostave patrijahata, prije Nicejskog ekumenskog koncila Crkve.
Na tom koncilu kojeg je sazvao kršćanski rimski car Konstantin, gotovo svi biskupi kao i gotovo svi kršćani pripadali su Rimskom carstvu.
Tada je bilo normalno i poželjno da najznačajniji rimski gradovi dobiju status patrijahata (tako imamo pet drevnih patrijahata, Rim, Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem).
Ali kad se je Rimsko carstvo počelo urušavati i na njegovom području su nastale nove države, onda se s davanjem patrijahata ili autokefalnosti novim državama narušava ili se je narušilo jedinstvo Kristove Crkve (i više nije bio jedini kršćanski vladar rimski car, a novi vladari su često međusobno vodili ratove i tako dodatno rušili jedinstvo Crkve).
Što je evidentno u recentnom sukobu između Moskve i Carigrada, ali i u sukobu Beograda (SPC) s pravoslavnim vjernicima iz bivše države a izvan Srbije, jer srpska država kao i ruska, želi preko SPC zadržati utjecaj u novim državama. 
Međutim, što ako su svi ti stari patrijahati i novonastali skrenuli u herezu ekumenizma ili neku drugu?
Onda se ne radi o sukobu unutar Crkve.
U svakom slučaju, ako smo kršćani, onda moramo ispovijedati 'vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu'.
Ne sramimo se priznati ako joj još ne pripadamo jer je još nismo upoznali.
Na koncu, mislim da su navedni sukobi, kao i sve evidentniji pad 'prvog Rima', pokazatelj kako se Crkva vraća ili se je vratila u prednicejska vremena bez patrijarha i kad je bila više skrivena svijetu (a u Otkrivenju stoji kako će Bog na koncu vremena sakriti Ženu koja rađa - Crkvu koja rađa svece, u pustinju).
Ponavljam, svijet se ubrzano ujedinjuje za konačni obračun, mi koji vjerujemo u Gospodina Isusa Krista moramo naći svog pravog biskupa, naći Crkvu u kojoj više nema 'ni Grk ni židov' nego svi jedno u Kristu.
Pomolimo se za tu nakanu! 


P.S. Vrijedi poslušati: