Smirenost, smjernost i poniznost

Kako molim iz Pravoslavnog molitvenika koji je na srpskom jeziku (unaprijed se veselim prilozima komentatora koji ne će žaliti novca i truda da se prevede taj molitvenik, koji je univerzalan i u kojem su molitve istaknutih kršćanskih otaca i svetaca, na hrvatski jezik) to onda Bogu svakodnevno izražavam molbu da mi da blagodat smirenosti i smjernosti.
Dok sam bio papist koristio sam izraz 'poniznost' a skoro nikad 'smjernost'.
Te dvije riječi su istoznačnice i u hrvatskom jeziku iako se dakako etimološki razlikuju.
Malo se možemo poigrati s etimologijom kako bismo imali duhovne koristi.
Poniznost dolazi od riječi 'nizak' ili od praslavenske riječi  *nizъkъ (rus. nízkij, polj. nizky) koja opet ide od riječi 'niz' koja označava kretanje od više točke prema nižoj (sve prema "Hrvatskom jezičnom portalu" ).
Dakle, ponizan čovjek ide od višeg položaja prema nižem, on se ne zaustavlja, nego ide dalje odnosno niže.
Dakako ne u grijesima, nego u svom shvaćanju sebe, on sebe sve više i više vidi nedostojnim, niskim i želi biti još niži u očima svijeta i u vlastitim očima.
Ne treba se zavaravati da se tu radi o mržnji prema sebi, što bi bio nedostatak i grijeh, već se tu radi o paradoksu onog koji se bliži duhom prema Najvišem i kojeg nikad ne može dostići potpuno (jer se radi o Beskonačnom), i u mjeri u kojoj se približiva u toj mjeri vidi sebe kao ništavnog prema Beskonačnom.
I eto nas do istoznačnice - 'smjernost'.
Paradoks je u tome što je smjer i prema gore i prema dolje, a htijenje je isto.
Smjerovi su razmjerni (opet etimološki riječ 'mjera'), čim čovjek više sebe ponižava u očima svojim i u očima svijeta (ne mazohistički kako napisah) to se više uzdiže prema Bogu.
Ne, nije Bog kao umišljeni, gordi (oholi) čovjek koji žudi da se drugi ljudi ponize pred njim.
Bog ne treba naše poniznosti i klanjanja, nego se mi ne možemo uzdignuti do Njega ako ne spoznamo našu stvarnu, a ne umišljenu ili pobožno odglumljenu 'nizinu' - poniznost.
Zato prorok Izaija govori - poravnite staze, spustite gore, da biste se približili Gospodu Bogu.
Možemo to slikovito prikazati kao slijetanje ogromnog (ili beskonačnog) zrakoplova u zračnu luku.
I dok se mali zrakoplov može spustiti i na livadu koja može imati i blaga uzvišenja, veliki zrakoplov traži veću ravnicu.
To jednostavno proizlazi iz fizikalnih zakona to jest mehanike.
Slično je i u duhovnoj 'mehanici', Bog ne može sletjeti u dušu koja nije izravnana, koja nije ponizna.
Ne da to Bog ne će pa da želi smrt gordom grješniku, nego oholica je stvarno slijep za Boga.
Poniznost je prava mjera-smjernost koja čini 'čudo' da Bog prebiva u čovjeku, jer se mjeri beskonačnost (Bog) prema konačnosti (stvorenju - čovjeku) i onda je sam razmjer tih veličina, kao što znademo iz matematike, beskonačnost što je jednako pobožanstvljenju čovječjem koje je jedini smisao čovječji.
Smjeran čovjek zna pravu mjeru između Boga i sebe, oholica je taj koji je pobrkao brojnik i nazivnik.
Sada dolazimo do riječi 'smirenost'.
Čovjek u kojem prebiva Duh Sveti je čovjek koji uživa smirenost koju ne može niti jedan stvor narušiti (kaže Gospod da nam daje mir kakav ovaj svijet ne može dati).
Takav čovjek može biti čudotvorac ili netko tko će trpjeti nezamislive muke, ali će i dalje ostati smiren, ponizan i smjeran, brz u bježanju od zemaljske slave i časti.
Jer ne živi više on, nego Gospod Hrist u njemu.
Sredina je Velikog posta, iskoristimo ga da poravnamo-ponizimo naše grbavo grješne životne staze kako bi uskrsli Gospod podigao nas k Sebi raširenim raspetim rukama.