Ljudsko tijelo i blato

Znamo, Bog je udahnuo dušu i duh u blato ljudskog obličja i tako je nastao Adam.
Odonda Zmija, u mržnji prema Adamu i Bogu, želi vratiti Adama i njegove potomke u blato.
Kako ona nije gospodar smrti i života, tako ona ne može svojevoljno fizički ubijati ljude (odvojiti dušu od tijela).
Ipak, Adam je stvoren na sliku Božju, stoga se mi možemo, ako to želimo, otvoriti Zmiji i njezinim lažima i tako 'ubiti' duh u nama.
Duh je jedino ono po čemu se fundamentalno-suštinski razlikujemo od životinja.
Preko duha komuniciramo s Bogom, preko duha možemo prepoznati Boga, preko duha imamo spoznaju dobra i zla (preko duha nam Bog kuca na našu savijest i tada imamo, nadam se spasonosnu, grižnju savijesti).
Kad čovjek zlouporabom svoje slobodne volje ustane protiv Logosa po kojem je sve stvoreno i u koji u Sebi sadrži nebrojene uzorke po kojem je sve stvoreno i održava u postojanju, tada on ide u otvoreni rat protiv Boga koji je izvor svakog života.
Misterij zla sastoji se po mojem sudu u tome što zlo (demoni ili ljudi) zna da će biti poraženo, jer drugačije ne može biti, budući bi trijumf zla značio potpuno ništavilo i smrt, ipak zlo nastavlja borbu padajući tako sve dublje i dublje u sve veći poraz.
Možemo to zamisliti kao čovjeka koji je pao u živo blato, i čim se više nastoji izvući iz blata to ga blato brže guta.
Takav čovjek ne može sam sebe nikako spasiti, najbolje mu je da miruje i priziva u pomoć nekog tko je izvan živog blata da mu pruži ruku spasa.
U ovoj slici ruka spasa je Božja ruka, a onaj tko je u živom blatu je neraskajani griješnik koji ne želi prihvatiti jedinu ruku spasa, dok živo blato je mržnja prema Bogu to jest prema stvorenom svijetu prema načelima Reda-Logosa.
Opsesija prema čudovištima, prema vampirima i zombima, prema ružnom i karikaturama, prema gangsterima i nemoralnim pop i filmskim zvijezdama, prema 'umjetnosti' koja svakom normalnom čovjeku stvara odbojnost, prema sakaćenju tijela i tetovažama, prema pornografiji kao desakralizaciji tijela, pouzdan je znak da se takav čovjek nalazi u živom blatu mržnje prema Logosu (drugoj Božanskoj osobi, našem Gospodu Isusu Hristu po kojem je sve nastalo).
K tome treba dodati i nešto što naizgled modernom čovjeku ne liči na zlo, recimo obsesivno praćenje crne kronike, zločina, ne samo u opisu nego i na fotografijama i na videu, pa čak i bolesni užitak gledanja igranih filmova na kojima se degradira ljudsko tijelo bilo nasiljem ili pornografijom, ili 'nevinim' gledanjem TV serija u kojima forenzičari seciraju ljudsko tijelo, treba nam biti znak da smo u živom blatu koje nas vuče u dubine podzemlja.
Živimo u zlim vremenima kad se ta duhovna bolest nalazi pod krinkom ekonomije (pa zbog uštede na grobarini (koje nekad nije ni bilo) se kremiraju ljudska tijela), ili pravde i napredka medicine (obdukcija mrtvaca).
Razmislimo, zar je normalno ako nam je netko drag umro pa se bolesno zanimamo zašto je umro tražeći ili davajući dozvolu da se njegovo mrtvo tijelo izmasakrira ne bi li nam liječnici rekli - evo uzroka njegove smrti?
Ili dozvoliti liječnicima da uzimaju organe i presađuju u druga tijela?
To je desakralizacija ljudskog tijela pod lažnim opravdanjem čovjekoljublja.
Ta nitko nije stvoren da bi vječno živio, i zašto onda uzimati nečije srce ili bubrege da bi ga se nekom drugom dalo kako bi ovaj duže živio i za koju godinu umro kao i ovaj prvi?
Dakle moramo biti svjesni da u svijetu stvarno vlada kultura smrti koja želi poniziti sve što je dobro i lijepo, sve što je Bog stvorio i čemu daje život.
I vrhunac u negativnom smislu te đavolske kulture je prijezir prema ljudskom tijelu jer Adam je vrhunac stvaranja.
Poplava tetovaža koju osobito sada u ljeti (i svakom godinom sve više) možemo vidjeti na plažama gora je od šumskih požara ili bilo kojih prirodnih katastrofa.
Sodomizam je isto tako ruganje Bogu tako da se spolni i drugi organi zloupotrebljavaju.
Javno prikazivanje spolnih organa nije ništa drugo nego javna poruka Bogu kako nema svetosti i tajne života u tim organima, samim time ni u životu.
Javno kasapljenje ljudskih tijela u medijima je javni prijezir prema Bogu koji je stvorio Adama na svoju sliku i priliku, koji se je utjelovio u to isto ljudsko obličje. 
Većina ljudi se danas čude kad im se kaže kako se nekad podrazumijevalo da se ne smije javno prikazivati na fotografijama mrtva ljudska tijela u medijima osim u doličnom stanju u mrtvačkom lijesu.
Isto tako se nije smjelo prikazivati fotografije na kojima se vrši nasilje prema ljudskom tijelu (pa ni tragovi krvi na podu i na zidovima).
U Pravoslavlju je to i više izraženo, jer za razliku od papizma u kojem je središnje mjesto raspelo s mrtvim tijelom Hristovim na križu, Hristos se uvijek prikazuje živ u zemaljskom životu ili najčešće u svom uskrslom tijelu.
Ljudsko tijelo je sveto ne samo zato što ga je Bog stvorio, nego i poglavito zato što se je Bog utjelovio i uzeo ljudsko tijelo u kojem je pobijedio smrt.
Onaj tko ponizuje ljudsko tijelo, ponizuje Pobjednika nad smrću, i to svjesno ili podsvjesno znaju svi koji to čine.
Zato su u živom blatu u kojem im nema spasa i čim više ponizuju Božju tvorevinu tim više sebe utapaju u sumpornom blatu.
To se može dobro ilustrirati na području tehnologije i medicine.
Jedna i druga dehumaniziraju čovjeka istovremeno mu obećavajući Božje prijestolje.
Ova prva otuđila ga je od biljne i životinjske hrane modificirajući istu tobož na bolje, što je polučilo suprotan učin.
Pokušavajući poboljšati živi svijet koji je Bog stvorio tako da se pokušava otkriti tajna života (genom projekt) samo je učinilo živi svijet na Zemlji jedva podnošljivim za život.
Medicina pak radi na stvaranju mutanata između ljudi i životinja pod izgovorom da će ti mutanti biti izvor ljudskih organa za presađivanje.
I većini ljudi se i dalje ne pali lampica kako se nalaze u živom blatu propasti, nego u tome vide potencijal s kojim će liječiti bolesti i možda postati besmrtni.
Neki dan je jedan imigrant u Njemačkoj, usred dana i na ulici japanskim mačem sasjekao nekog čovjeka dok su prolaznici to snimali i poslije prikazali na internetu.
Kadgod se dogodi neki masovni zločin, novinari i fotografi sumanuto žure ne bi li zabilježili čim jezivije scene nasilja, a čitatelji (i gledatelji) to traže jer su svjesno ili nesvjesno u borbi protiv Boga koji je stvorio život, održava ga, i koji se je utjelovio u čovjeka.
Budimo iskreni prema sebi i priznajmo si najprije da smo u živom blatu.
To je trenutak kad bismo se trebali prestati ponašati kao ostatak čovječanstva, i tada se odijeliti i to potpuno od moderne protubožje kulture kako bismo ispustili vapijući glas - Bože pomozi mi, daj mi ruku jer propadam u mržnji prema Tebi i Tvojim zapovijedima, u mržnji prema životu i Tvojoj tvorevini i ne mogu se od tog živog blata smrti osloboditi.
Nema čovjeka kojem Bog u tom trenu ne će pružiti ruku.
Ta umro je na križu raširenih ruku otvorenih samo radi spasenja nas griješnika.