Čistilište

Ukratko, to je papistička zabluda koja datira od srednjeg vijeka, preciznije od 1245.g. kad je održan Lyonski sabor RKC.
U Denzingeru piše kako sabor nije donio dogmatske odluke, nego je za ovu temu mjerodavno pismo koje je donio sabor i koje se zove "Sub catholicae professione" adresirano na biskupa Tuskuluma, izaslanika rimskog pape kod 'grka' to jest kod pravoslavaca.
Između ostalog tamo piše:

"Budući da Istina u Evađelju tvrdi da se ono­me koji izrekne bogohulstvo protiv Duha Svetoga, neće oprostiti niti na ovom svije­tu niti u budućem [usp. Mt 12,32], time se daje razumjeti da se neki grijesi opraštaju na ovom a neki pak na drugom svijetu; a Apostol kaže „svačije će se djelo očitovati u ognju, kakvo je " i „izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali ao kroz oganj" [1 Kor 3,13 15], kaže se, da i sami grci zaista i bez dvojbe vjeruju i tvrde da se duše onih koji su primili pokoru ali je nisu izvršili, ili pak koji umru bez smrtnog grijeha s lakim i malim (grijesima), čiste poslije smrti te da im se može po­magati molitvama Crkve. Budući da kažu da njihovi učitelji njima takvo mjesto čiš­ćenja nisu označili sigurnim i vlastitim imenom, mi želimo da se prema predaji i autoritetu svetih otaca nazove „čistilište"; uostalom jer se i kod njih naziva tim imenom. Tom se naime prolaznom vatrom čiste grijesi, ali ne teški ili glavni koji prije toga nisu bili oprošteni pokorom, nego mali i sitni, koji opterećuju i poslije smrti iako su u životu bili oprošteni."

Što se dade zaključiti iz navedenog?
Nema nikakve Objave, niti je to navedeno u pismima kršćanskih otaca, niti u kanonima sabora Crkve, da postoji Čistilište, već papistički sabor u tom pismu želi da se mjesto gdje se nalaze duše koje nisu u Nebu, i koje imaju male grijehe i nisu dali dovoljnu pokoru za velike (kojih su ispovijedili), nazove Čistilište*. 
I ovdje je tekst u kontradikciji, najprije tvrdi da 'grci' to jest pravoslavni bogoslovi nisu dali nikakvo ime tom mjestu, a malo dalje tvrdi da to ime nazivaju Čistilište.
Možda se želi reć - pravoslavni kler nije imenovao Čistilište, ali mirjani-puk to tako naziva.
To je slabo opravdanje, jer 'grci', bilo klerici ili laici, nisu nikako drugačije nazivali Pakao nego imenom Had (Podzemlje) koji postoji kao pojam još od starih Grka.
Drugo papistički sabor tvrdi da se te duše čiste vatrom.
I to je glavna novina to jest zabluda koja proizlazi iz krivog tumačenja prve Pavlovljeve poslanice Korinćanima u 3 glavi: 

Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.

Usput ovdje je još jedan dokaz da stijena na kojoj je sazdana Crkva nije niti sv.Petar, a kamoli rimski episkop, nego Gospod Hristos.
U ovom tekstu Pavao daje sliku vatre u kojoj se ispituje zlato ili neki plemeniti metal od nečistoće, od slame koja izgara, a zlato ostaje.
Papisti su pak iz ovog zaključili da se ta vatra nalazi u mjestu kojeg žele nazvati Čistilište, te da će se po toj vatri ljudi u Čistilištu spasiti očišćenjem vatrom.
Ako je to ispravno tumačenje, onda to znači da svi ljudi prolaze kroz Čistilište, jer Pavao kaže u Onaj Dan, to jest u Sudnji Dan, a svi ljudi moraju proći test da se vidi kakva su im djela, da li su od plemenita metala, ili su od slame.

Nekoliko vrlo nezgodnih posljedica ima ta teorija:
1. Svi ljudi dolaze u Čistilište, u oganj da bi se ispitala njihova djela.
2. To znači da i svi sveci uključujući Bogorodicu prolaze kroz vatru Čistilišta.
3. To se događa u Sudnji dan.

Dakle, kad bi i bila istinita papistička teorija o Čistilištu, onda bi Čistilište postojalo tek na kraju vremena, u vrijeme Sudnjeg Dana.
Gdje su duše do tada?
Zar oni koji su na Nebu moraju proći kroz vatru Čistilišta na svršetku vremena?
Prema svemu navedenom doktrina o Čistilištu je kontradiktorna besmislica i krivo tumačenje Pavlove poslanice Korinćanima.
To je i sv.Marko Efeški pokušavao neuspješno objasniti papistima na saboru u Firenci.
Prva i temeljna kriva pretpostavka papista je da vatra može pročistiti grijehe, a sv.Pavao jasno govori da se ne radi o vatri koja briše grijehe, nego o vatri koja pokazuje kakav je netko stvarno bio u zemaljskom životu, je li nadziđivao Temelj s dobrim djelima, ili sa 'slamom'.
I stvarno, kad bi vatra imala moć brisanja krivice grijeha i svladavanja ropstva strastima i grijehu, onda bi i svi demoni i ljudi koji budu osuđeni na društvo demona u vatri, prije ili kasnije postali očišćeni i tako spašeni.
Stoga se moramo zapitati o kakvoj se to vatri radi koja ispituje ljude i njihova djela i srca.
Najbolje zapitati se što su o toj vatri pisali kršćanski sveci i mistici.

 . . . those who find themselves in hell will be chastised by the scourge of love. How cruel and bitter this torment of love will be! For those who understand that they have sinned against love, undergo no greater suffering than those produced by the most fearful tortures. The sorrow which takes hold of the heart, which has sinned against love, is more piercing than any other pain. It is not right to say that the sinners in hell are deprived of the love of God . . . But love acts in two ways, as suffering of the reproved, and as joy in the blessed! (Saint Isaac of Syria, Mystic Treatises).

Mogu nabrajati i citirati ostale svece, ali to je dovoljno (papisti misle da ako je netko rimski papa da onda ima veći autoritet dok tumači sv.Pismo što je besmislica, jer Bog ne otkriva tumačenje sv.Pisma ekskluzivno onima s mitrama, nego onima ponizna i sveta srca, imali oni mitre na glavi ili ne).
Vatra koja ispituje ljudska srca je Božanska ljubav, nestvorena Božja energija, koja se manifestira u čudu ognja na Uskrs u hramu Hristovog groba u Jeruzalemu.
Bog ljubi, iako će to teško papisti povjerovati, i one koji Ga mrze, i ta beskonačna Ljubav djeluje na iste kao nepodnošljiva vatra, dok onima koji su se sjedinili s Bogom djeluje kao beskonačno blaženstvo koje beskrajno raste.
I to se prikazuje na ikonama:

Crvena rijeka koja teče iz Pantokratora je ta vatra koja muči demone i ljude prokletnike jer su svojom voljom odbili ljubav i sad ih ljubav peče više nego zemaljska vatra. 

Rezimirati ću.
Molitva za mrtve koju daje Crkva nije nipošto da se duša oslobodi čistilišnog ognja, nego da joj Bog oprosti grijehe, ako duša ima volje za pokajanjem.
Vatra koja je nestvorena Božanska energija ili Božja ljubav ne može promijeniti ljudsko srce koje je svojom voljom zamrzilo Ljubav i zavolilo tamu, jer ljubav ne ide nikad protiv slobodne ljudske volje.
Iako ima slučajeva kad su se neki ljudi oslobodili iz Hada molitvom Crkve i svojim pokajanjem (radi se o vremenu poslije 40 dana nakon smrti dok traju uobičajene molitve Crkve i kada duše odlaze ili u Nebo ili u Had), to su rijetki slučajevi i ako netko računa na tu mogućnost za sebe, onda može biti siguran da će do svoje smrti zavoljeti grijeh i Ljubav će mu biti kao jezero ognjeno u Onaj Dan i u vječnosti*.

Papizam je uvelike napustio tradiciju, a nakalemio je kao farizeji, svojim vjernicima indulgencije i besmislice poput: ako izmolite 12 Očenaša za nakanu 'svetog oca' onda ćete biti oslobođeni 120 dana muka u Čistilištu.
Ako imate stare molitvenike svojih baka onda možete vidjeti bezbroj takvih primjera.
To nije Crkva, to je trgovačka kuća koja trguje sa strahom svojih vjernika od čistilišnih muka tako da im daje lažnu nadu (a s tim strahom je primjerice napravljena sadašnja papistička katedrala sv.Petra u Rimu koja je prouzrokovala protestantizam u Njemačkoj), umjesto da im promijeni život svetim tajnama tako da se deificiraju te da im ista Vatra koja muči demone bude još za zemaljskog života neopisivo blaženstvo.

* Ovaj tekst prenio je portal srpski pravoslavni portal "Borba za veru".
** Demoni koje je Gospod Hristos istjerao od nekih ljudi znali su reći - 'zar si nas došao mučiti prije vremena?'

Oni povikaše: "Što mi imamo s tobom, Sine Božji! Jesi li došao ovamo, da nas mučiš prije vremena?" Mt 8.29

Što znači da Vatra to jest nestvorena Božja energija ne 'muči' demone dok ne dođe to vrijeme, a to je Onaj Dan kojeg spominje sv.Pavao u poslanici Korinćanima.

P.S. Evo poveznice na zanimljiv tekst koji opisuje raspravu između pravoslavnih i papističkih bogoslova na saboru u Ferari-Firenci oko Čistilišta.
Zanimljivo je da su tamo navedeni vrlo slični pravoslavni argumenti koje sam i ja u tekstu naveo oko papističkog krivog tumačenja poslanice Korinćanima.
Dodatno primjerice objašnjavaju  kako su latini krivo preveli poslanicu sv.Ivana Zlatoustog u dijelu u kojem on govori o vječnoj vatri, a ne vremenitoj koja se pripisuje Čistilištu.
Također tumače riječi 'on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj', to jest to znači da ne će onaj tko bude imao slamu umjesto zlata izgoriti kao slama, nego će i dalje vječno egzistirati.
Dakle 'spasenje' vječno osuđenih Pavao vidi kao njihov vječni život u muci.

P.S.S.
Jedan komentator je prepisao tekst s nekog papističkog izvora u kojem je tobožnji dokaz da je sv.Grgur Dvojeslov, rimski patrijarh, vjerovao u Čistilište.
U citatu Dvojeslov ustvari raspravlja o teškim i lakim grijesima, te poslanicu Korinćanima u kojoj je navodni dokaz za Čistilište koristi da bi ukazao na razliku između težine grijeha.

"Iako se ovo može shvatiti o ognju nevolje koje nas pogađaju u ovom životu, ali ako netko ovo uzme o ognju budućeg čišćenja, treba pažljivo razabrati da kaže kako se onaj može spasiti po ognju - ne koji nadograđuje na taj temelj željezo, mjed ili olovo, to jest velike grijehe, i stoga teže i tada [nakon smrti] već neotpustive - nego drvo, sjeno, slamu, to jest, male i vrlo lake grijehe, koje oganj lako pregori."

Dakle evidentno se radi o kondicionalu a ne da je veliki rimski papa dogmatski vjerovao u Čistilište.
Što nam taj citat govori:

- netko razumije da je oganj čišćenja iz Poslanice metafora za očišćujuću  muku ovog zemaljskog života, međutim takvo tumačenje sv.Grgur ne smatra krivim jer u suprotnom bi rekao da se radi o stvarnoj vatri Čistilišta poslije smrti, što znači ili da sv.Grgur nije vjerovao u papistički nauk o Čistilištu ili da je dozvoljavao da se Poslanica može tumačiti na više načina.

- ali ako netko čita isti tekst poslanice sv.Pavla Korinćanima i uzme pretpostavku da se ne radi o metafori veći o ognju budućeg čišćenja, onda ...
Dvojeslov ne donosi dokaz za Čistilište, nego uvjetno koristi Pavlovljev tekst da bi ukazao na razliku između lakih i teških grijeha.
I sad još nešto o sv.Grguru Dvojeslovu i o raspravi sv.Marka Efeškog na Firenci ovdje-poveznica na srpski prijevod teksta o.Serafima Rose-a iz knjige "Duša poslije smrti":

2 – O ovom poslednjem slucaju govori se u nekima od ranih zitija sv. Grigorija, kao na primer u njegovom engleskom zitiju iz osmoga veka: “Neki nasi ljudi takodje pripovedaju povest, koju su ispricali Pimljani, o tome, kako je dusa imperatora Trajana bila osvezena i cak krstena suzama svetoga Grigorija, povest divnu i za pripovedaca i za slusaoce. Neka se niko ne cudi kada kazemo da je bio krsten, jer bez krstenja niko nece Boga videti, a treci vid krstenja, to je -krstenje suzama. Jednom, prelazeci preko Foruma – velicanstvene tvorevine, koju je, kako pricaju, podigao Trajan – svetoga Grigorije je otkrio, pazljivo proucavajuci Trajanov zivot, da je on, iako je bio idolopoklonik, cak ucinio jedno delo tako velikog milosrdja, da se ono cinilo vise delom hriscanina, nego paganina. A to se desilo kada je jednom prilikom Trajan na celu vojske zurno kretao protiv neprijatelja, i sazalivsi se nad recima jedne udovice, imperator citavog sveta se zaustavio. Ona je rekla: “Gospodaru Trajane, evo ljudi koji su ubili moga sina i nece da mi plate odstetu’. On odgovori: “Ispricaj mi o tome kada se vratim, i ja cu im narediti da ti plate odstetu”. Ali ona odgovori: “Gospodaru, ako se ti nikada ne vratis, meni nece imati ko da pomogne”. I tada, stojeci pod punom bojnom spremom, on naredi krivcima da istog casa u njegovom prisustvu plate odstetu koju su bili duzni. Kada je Grigorije cuo ovu pricu, shvatio je da je to ono o cemu citamo u Pismu: “Dajte pravicu siroti, branite udovicu. Tada dodjite, veli Gospod, pa cemo se suditi…” (Is. 1: 17, 18).Kako Grigorije nije znao sta da ucini da bi utesio dusu coveka koji ga je na ove reci podsetio, on je posao u crkvu Svetoga Petra i prolivao potoke suza, kako je bio u njega obicaj, sve dok, najzad, nije putem Bozanskog otkrivenja dobio uverenje da su njegove molitve uslisene, posto se nikada nije usudjivao da ovo moli ni za kog drugog idolopoklonika”. (“Najranije zitije Grigorija Velikog”, sastavio nepoznati monah iz Uitbija).Kako Crkva ne prinosi zajednicke molitve za umrle nevernike, jasno je da je ovo izbavljenje iz ada bilo plod licne molitve sv. Grigorija. Mada je ovo redak slucaj, on ipak daje nadu onima ciji su bliski ljudi umrli izvan vere.

Bog ne treba naše pokajanje, pokajanje mi trebamo da se očistimo ropstva strastima.
Još manje bi Bog trebao našu muku u ognju da bi nam oprostio.
Papistički nauk o Čistilištu proizašao je iz RKC koju tada vode i predvode pokršteni barbari Germani-Franci koji su uzeli svoj pravno-juridički pogled na spasenje i utjelovljenje Boga.
Kao što je kmet zaslužio po tom zakonodavstvu smrtnu kaznu ako je uvrijedio svog gospodara-feudalca, ili barem neko tjelesno mučenje, tako su franački bogoslovi tumačili pokajanje i očišćenje pred Bogom.
Bog tako po njima ne može oprostiti grijehe ako čovjek grješnik mu ne pruži dovoljnu nadoknadu kroz neku muku, najčešće tzv. čistilišnu muku ognjem.
I tako su Boga učinili karikaturom koja liči na nekog super feudalca iz države Franaka.
Nažalost tako su tumačili i utjelovljenje Slova - Bog se je tako morao po toj zabludi utjeloviti da bi zbog svoje beskonačnosti podnio beskonačnu naknadu na križu istom Bogu zbog beskonačne uvrede koju je konačni čovjek podnio beskonačnom Bogu.
Pokajanje može biti samo iz ljubavi prema Ljubavi, prema Bogu.
Ako nekog ljubim, onda ću se čim više truditi da mu ugodim i da mu se svidim (a nitko od ljudi ne može biti u Božjem carstvu ako nije nalik na Gospoda Hrista).
Nitko normalan ne traži od nekog tko kaže da ga ljubi - evo za dokaz da me ljubiš sad ću te ja mučiti u vatri, a ti ćeš na to pristati ako me ljubiš.
Bog nije sadist niti neki uvrijeđeni franački feudalac, a takvog Ga čini papistički nauk o Čistilištu.
Pokajanje i molitva Crkve (koja dobija milost od Boga) čisti pokojnike koji nisu još dovoljno čisti da stanu pred Boga, nikako nekakva doslovna vatra koja tobož čisti grijehe mučenjem ljudi.
Ista zabluda papista očituje se i u notornom samobičevanju.
Kad su se neki ruski klerici u progonstvu od boljševičke revolucije skrasili u jednom poljskom samostanu, nemalo su se iznenadili kad su vidjeli da se 'domaćini' bičuju.
Jedno je dugotrajno postiti i krotiti tako svoje tijelo od strasti, drugo je izazivati sebi muku bičevanjem ili sakaćanjem.
Jedno je biti mučenik koji se ne boji bičevanja radi svjedočenja vjere, drugo je podnijeti istu muku bez ikakvog razloga i svjedočenja.
To je ponavljam zabluda koja je potekla od potpuno krive slike Boga koji nalazi zadovoljštinu u tome da muči nekog tko Ga je uvrijedio, ili se raduje što neki čovjek sam sebe muči.
Bog prašta grijehe kad se grješnik iskreno kaje i vodi borbu protiv svojih strasti i traži u tome Njegovu pomoć ili kad Crkva za istog grješnika moli.
Sva ostala tumačenja su opasne zablude koje odvode kršćane od pravog pokajanja i zajedničarenja s Gospodom Hristom u ovom životu i budućem.