'Tolerancija' - posljednje utočište hulja

Hvala Bogu, i to beskrajno Mu hvala što je tolerantan prema meni grješniku.
Tolerancija nije suprostiva dobru i pravdi, ako se radi o pravoj toleranciji.
Tolerancija, dobro i pravda idu zajedno zato što imaju isti božanski izvor.
Bog tolerira zle ljude od kojih sam ja prvi, zato što želi da se popravim, da postanem onakav kakav On želi da budem, to jest da budem svet i nalik na ikonu Božju - Gospoda Isusa Hrista.
Štoviše Bog u svojoj providnosti ne samo da tolerira zle ljude, nego ih često koristi (a ne da ih momentalno usmrti) da bi izvukao veće dobro na širem planu.
Mi grješnici možemo se i trebamo se nadati da nas Bog tolerira i radi našeg osobnog posvećenja i spasenja, jer znamo, jer nam je Bog objavio kako On ne želi smrti grješniku, nego njegovo obraćenje, Bog želi da se svi ljudi spasu (dugo sam bio u zabludi predestinacije što se može pratiti kronološki na ovom blogu).
Vrijeme Božje tolerancije treba iskoristiti dok ne iscuri.
Stoga kršćanin nema drugog puta nego puta pokajanja, puta križa.
Što pak možemo općenito reći o toleranciji?
Tolerancija podrazumijeva da je u onog tko je moćniji od nekog čije djelovanje mu ne odgovara, ali ne želi odmah primjeniti silu, nego daje upozorenje i čeka na promjenu u ponašanju.
Apsurd bi bio primjerice kad bi robijaš u okovima rekao da je tolerantan prema svojim tamničarima.
Ili kad bi žrtva razbojnika rekla da je tolerentna prema onom tko ju je orobio i koji je od nje jači.
Ili kad bi silovana žena rekla da je tolerantna prema silovatelju kojeg ne može svladati.
To je odglumljena tolerancija (znači ne prava) koja želi sakriti nemoć i nedostatak hrabrosti u suprostavljanju moćnijem.
Nemoć nije po sebi zlo, ali je zlo ne priznati ju i onda glumiti toleranciju kako bi se udovoljilo jačeg od sebe i sebe lažno prikazalo moćnijim nego što jesmo.
Postoji još jedan odglumljena tolerancija koja je još gora zato što je demonska.
To je onda kada se toleriraju zli ljudi koji čine nemoralna djela ne zato što bi im se dalo vremena i upozorenje da se poprave, nego zato što se ima za cilj širenje zla.
A to je dijabolično par excellence, imati moć veću od onih koji čine zlo, a onda u ime tobožnje tolerancije i lažnog pozivanja na dobro, podržavati zlo u ime odglumljene tolerancije.
Imamo li primjera iz suvremenog života lažne tolerancije?
Gotovo svi političari na vlasti ili pripadaju onima koji glume toleranciju dok prave moći nemaju, ili imaju moć ali je zlouporabljuju demonski s maskom dobre namjere.
Treća je mogućnost povoljnija za njih, da su idioti koji nemaju pojma što govore i što čine.
A većina koja za takve glasa?
Oni su po svemu slični njima, nije bez razloga rečeno - svatko (većina) ima vlast koju zaslužuje ili kakav narod takva vlast.
Sjetimo se da je pred desetak godina bilo nemoguće zamisliti da bi većina ljudi tolerirala sodomiju ili javno takvo ponašanje, danas je situacija obrnuta iako se često radi o istim ljudima koji su 'napredovali' pod utjecajem neprestane propagande medija i demonske pop kulture čiji su robovi.
Stoga bi se svi trebali preispitati jesmo li stvarno tolerantni i time nalik na milostivog Gospoda Hrista, ili se pretvaramo da smo tolerantni dok smo nemoćni ili u strahu od sukobljavanja sa zlom, ili ono najgore - da smo demonski tolerantni?
Tolerantan čovjek mora biti hrabar i moćan.
Ako nismo hrabri onda nemamo opravdanja, ako smo nemoćni onda nemoć trebamo priznati.
Kršćanin ne može biti kukavica izbjegavajući suprostavljanje zlu, ali ne smije biti niti 'zilot' tako da ne pokazuje toleranciju prema onima koji su slabiji i kojih treba uputiti na dobro i na pokajanje, a ne ih odmah kazniti i demonstrirati silu nad njima.
U svakom slučaju tolerancija ne može značiti dopuštenje da netko ugrožava javno dobro i time oštećuje zajednicu ljudi,  a kamoli tek Crkvu koja je Tijelo Hristovo (RKC je pokazala ne tek sada s modernim papama kako ne može biti Hristova Crkva jer rimokatolici moraju 'tolerirati nezabludivog Hristovog vikara' iako isti javno pokazuje demonsku toleranciju, primjerice poziva rimokatolike da toleriraju sodomizam i sodomite).
Tolerirati u pravom-dobrom smislu možemo samo one koji nama osobno čine zlo, nikada pak one koji čine zlo drugima ili cijelom društvu.
Ubojstvo se primjerice nikad ne može tolerirati, tolerirati ubojicu znači ne samo činiti nepravdu prema ubijenom i njegovim najbližima, nego dopustiti da zlo dobije pravo na javnost u društvu.
Posve sam siguran da možemo nazvati nemoralnim i (polu)demonskim državama one države koje su ukinule smrtnu kaznu, a ljude koji takvu zlu i nepravednu državnu toleranciju podržavaju možemo nazvati onima koji su pali u samobmanu oholosti (jer su 'milosrdniji' od Boga) ili su žrtve šireg i dugotrajnog antikršćanskog utjecaja medija i kulture.
Ako je Bog zapovijedio da Izraelci moraju određene teške prijestupe poput hotimičnog ubojstva kažnjavati smrtnom kaznom, onda su moderne države demonski tolerantne jer u ime dobra ne kažnjavaju zlo i ne čine pravdu, usput glumeći da su milosrdniji-tolerantniji od Boga (posebni prijezir pak zaslužuju oni koji se nazivaju ili bi se nazivali patrijarsima Crkve i pozivaju na istu demonsku toleranciju, i danas je već mnogima vidljivo kako isti samo služe u istoj globalističko-humanističko-antihristovskoj agendi - ova 'pandemija' je dobar lakmus papir).
Takvo društvo postaje kao cjelina zlo i ne može očekivati od Najmoćnijeg blagoslov, nego samo toleranciju dok traje vrijeme kazni koje služe kao upozorenje, to mogu biti 'prirodne' nesreće, ratovi, epidemije, a nakon toga ako nema pokajanja, uništenje odnosno smrt.
A u takvom društvu živimo (jer je primjerice pobačaj dopušten i čak prikazan kao pravo žene).
Društvo je to koje tolerira zlo radi toga što je dobro zamjenilo sa zlom i obrnuto.
Društvo je to koje naziva dobrima-tolerantnima one koji se ne suprostavljaju zlu što zbog kukavičluka što zbog toga što su prešli na stranu neprijatelja Boga.
Davno su u antičkoj Grčkoj napisali da u dekadentnom društvu posljednja vrlina koja ostane je tolerancija. S time da to nije prava tolerancija.
To je lažna tolerancija, posljednje utočište hulja.
Nakon toga slijedi smrt, zato je to njihovo posljednje utočište.
Ako smo kršćani, onda ne smijemo nikako nogom kročiti u tu lažnu sigurnost, lažnu moć i lažnu vrlinu.
Drugim riječima, ne smijemo živjeti kao da smo od ovog svijeta i dijeliti sudbinu ovog svijeta.
Gospod je u velesvećeničkoj molitvi rekao da ne moli za takve, nego za one koje mu je Bog dao i koji su Njegovi jer su Njegovi udovi.
Ako smo udovi, onda se trebamo ponašati onako kako Glava hoće.
Nema mjesta strahu i malodušnosti ako je s nama Pobjednik nad smrću, jer smrt nam je najveći i najstrašniji neprijatelj.
Tolerirajmo one koji su slabiji od nas kao što bi ih Najmoćniji tolerirao i uputio putem spasenja, a moćnijima se hrabro suprostavimo znajući da je Smrt već pobjeđena, a kamoli ne oni koji je slijede i imaju veću zemaljsku moć od nas.
Razobličavajmo,koliko je do nas, lažnu toleranciju bila ona lažna zbog kukavičluka ili zbog sotonizma.

P.S.
Pronašao sam na net-u slijedeću sličicu, navodno s riječima Huttona Gibsona, koji ima preko sto godina i otac je poznatog filmskog redatelja Mel Gibsona.
Obojica su 'tradicionalni rimokatolici' i neka im Bog dadne blagodati da pronađu pravu Hristovu Crkvu.