Skolastika (i nešto o nacionalnoj megalomaniji i prigodno o Danu antifašizma RH)

Nastavljamo s izvodima iz niza predavanja o.Serafima Rosa nazvanih "Tečaj preživljavanja pravoslavaca" s temom o skolastici.

U zagradama su moja pojašnjenja.

Jadni Toma Akvinski je bio bijen (metaforički naravno) od nas pravoslavaca tako da moramo stvarno pročitati ga (njegove tekstove) da uvidimo što ima posebno za reći, zato što samo čitanje njegovih tekstova otkriva sasvim jasno nazor koji je imao, koja pitanja je postavljao, kako je na njih odgovarao i način na koji je razmišljao.

On, naravno ima neobično veliku knjigu, koja je sad cijela prevedena na engleski u dvadeset i nešto tomova "Summa Theologica" u kojoj se pretpostavlja da se sve nalazi o Bogu, o čovjeku, o đavolu, svijetu, kraju svijeta, početku svijeta, o svemu što čovjek treba znati. I on je sve to podijelio u razna pitanja, u kategorije.

Ovdje je primjer kako on razmišlja.

Na primjer on se pita: "Je li đavao izravni uzrok ljudskih grijeha?".

Znamo kako đavao djeluje na nas da čovjek počini grijeh, i on (Toma Akvinski) postavlja razne vrste pitanja kako se to događa. Stoga postavlja specifično pitanje da li je đavao uzrok ljudskih grijeha.

Naravno, pravoslavni pisac bi napisao - jasno, trebamo se boriti, đavao nas iskušava, ali mi ne možemo biti iskušani iznad naše moći. Imamo mnogo tekstova koji to pokazuju, sveti kršćanski oci, sveto Pismo ... Znamo da ćemo sada dobiti sustavni odgovor na ovo pitanje (u daljnjem tekstu Toma Akvinskog o toj temi).

Prvo i iznad svega, u skolastičkoj metodi moraju postojati primjedbe, kao prilikom kanonizacije svetaca, morate imati đavoljeg odvjetnika koji mora imati sve prljave vijesti koje može naći o svecu, mora znati iskonstruirati laži i znati zaobići dokaze. I tako podrazumijavaći da imate pozitivnu i negativnu stranu, biti ćete objektivni i konačno ćete doći do istine.

Tako imamo:

"Prva primjedba. Izgleda da je đavao izravni uzrok ljudskih grijeha."

Tako je Toma Akvinski dao ovu primjedbu zato što želi dati odgovor potpuno suprotan njoj.

"Jer grijeh se izravno sastoji u želji za istim, ali Augustin kaže da đavao inspirira svoje prijatelje sa zlim željama, i Bede (također RKC svetac) komentirajući o istom kaže da đavao vodi um prema zlim željama. A Izidor (opet svetac) kaže da đavao ispunja ljudsko srce s tajnim požudama. Zbog toga je đavao izravni uzrok grijeha."

Naravno, ovi dokazi mogu biti odmah odbačeni zato što on citira te ljude koji nisu niti imalu namjeru reći što je prva primjedba rekla. Tako već sada vidite da se morate izokrenuti i imati jednostrano razmišljanje da biste pratili argumentaciju. I on to dopušta, on to stavlja kao argument da bi istog mogao odbaciti u daljnjem doumljavanju.

Zatim imamo drugu primjedbu:

"Primjedba druga: nadalje Jeronim tvrdi da kao što je Bog usavršitelj dobra tako je đavao usavršitelj zla. Ali Bog je izravni uzrok našeg dobra, stoga je đavao izravni uzrok naših grijeha."

Razmišljanje o ovom pitanju je vrlo jednostavno: imamo Boga na jednoj strani, ali naravno, činimo ponekad dobro od sebe samih osim kad neka dobra djela činimo uz pomoć Božju (ako je netko nekom dao čašu vode, to ne znači da ga je Bog nužno na to nadahnuo). Tako da je razmišljanje koje daje Toma Akvinski u primjedbi smiješno.

Idemo dalje na treću primjedbu.

"Nadalje, Filozof kaže ", Filozof je veliki autoritet, Aristotel, " u poglavlju "Etike" 'Mora postojati neko vanjsko načelo ljudskog razmišljanja.' Znamo da ljudsko razmišljanje nije samo o dobrim stvarima, nego i o zlima. Stoga, kako Bog pokreće čovjeka na dobro razmišljanje i tako je Bog izravni uzrok dobra, tako đavao pokreće na zlo razmišljanje te je tako izravni uzrok zla."

I sada će Toma Akvinski sve te primjedbe pomesti i odbaciti pokazujući nam što je istina.

Tako on kaže, "Naprotiv, Augustin dokazuje da ništa drugo osim njegove volje čini čovjeka robom želja. Budući čovjek ne postaje rob svojih želja osim preko grijeha, stoga uzrok grijehu ne može biti đavao, nego jedino ljudska volja."

I tada daje odgovor na primjedbe:

"Odgovaram da je grijeh u činu i tako stvar može biti uzrok grijeha na isti način na koji je netko uzrokom čina, i to može biti samo pokretanjem činu svojstvenog načela na čin. Svojstveno načelo griješnog čina je volja, budući je svaki grijeh rezultat volje. Shodno tome, ništa ne može biti izravnim uzrokom grijeha osim onog što može pomaknuti volju u čin."

Ovo nije moljenje Očenaša, ovo vam je logički dokaz silogističkim doumljavanjem:

"Volja, kao što smo gore izjavili, može biti pomaknuta s dvjema stvarima: prva sa svojim objektom u sebi kao što se za razumljivu želju kaže da miče želju; druga, s agentom koji miče želju iznutra da želi, i to nije ništa različito od ili same želje ili Boga, kao što smo pokazali gore. Bog ne može biti uzrokom grijeha kao što je gore navedeno. Stoga slijedi da je samo čovječja volja izravni uzrok grijeha," i tako dalje.

I tako on nastavlja i odgovara na primjedbe, u svemu pokazujući da pokušava razdijeliti i odvojiti ovo pitanje koje je vrlo jednostavno, o tome kako grijeh djeluje u nama.

A to vam sveti kršćanski oci ne će dati, oni ne će tako odsijecati (ili na srpskom - kasapiti) pitanje, oni će vam reći kako općenito čovjek griješi, i ne ćete trebati podijeliti na dijeliće pitanje zato što je to cjelovito pitanje, to je vrlo egzistencijalno pitanje. Moramo znati kako grijeh djeluje i kako đavao djeluje na nas.

Ali kad to razdijeliš i ideš u besmislene analize onda imaš sasvim različit pristup od pravoslavnih kršćanskih otaca. Nego postavljaš pitanja koja su počela cijepati dlaku (netko je tako napisao da su skolastici mudro raspravljali koliko konj ima zubiju, umjesto da mu otvore usta i prebroje, a raspravljali su o pitanju koliko anđela stane na vrhu igle, čak su se toliko umislili da su periodično dozvoljavali da na sveučilišta dolaze ljudi od bilokud i postavljaju im pitanja o biločemu, jer su se oni umislili da su pobrali svu mudrost svijeta i da nema pitanja na koja ne će znati dati odgovor).

Tako na primjer kod Tome Akvinskog ima slijedeće pitanje:

"Da li je Eva, a ne Adam, sagriješila tako da su njihova djeca počinila istočni grijeh?"

Tako, da je Eva sagriješila a Adam nije, da li bismo i mi pali? Da li bismo imali istočni grijeh? Da li bi tada čovjek bio besmrtan?

To dakle pripada u skupinu apstraktnih pitanja o kojima malo tko razmišlja (i ne treba razmišljati).

I imamo slijedeću 'Tominu' primjedbu:

"Izgleda da ako bi Eva sagriješila, a Adam ne, tada bi njihova djeca počinila istočni grijeh bez obzira. jer mi činimo istočni grijeh od naših roditelja, budući smo jednom bili u njima prema riječima Apostola (misli na sv.Pavla) "u kojima svi sagriješiše". Čovjek predpostoji u majci kao i u ocu, stoga bi čovjek počinio istočni grijeh od majčinog grijeha kao i od očevog."

Zatim slijedi druga primjedba:

"Ako bi Eva zgriješila, a Adam ne, njihova djeca bi bila rođena podložna trpljenju i smrti, budući ja majka onda ona koja daje tvar u stvaranju djeteta kao što Filozof (naravno Aristotel) tvrdi:

"Smrt i podložnost propadanju su nužni rezultat materije".

Podložnost propadanju i nužnost smrti su kazna za istočni grijeh. Stoga ako bi Eva sagriješila, a Adam ne, njihova djeca bi počinila istočni grijeh."

"Primjedba treća: Nadalje Damašćanin (sv.Ivan Damašćanin) kaže da se je Duh Sveti spustio na Djevicu od koje je Hrist bio rođen bez istočnog grijeha, pročišćujući je. Ali ovo očišćenje ne bi bilo nužno da prijenos istočnog grijeha nije došao s majčine strane. Stoga, prijenos istočnog grijeha je došao od majke, tako ako je Eva sagriješila, njezina djeca bi počinila istočni grijeh bez da Adam nije sagriješio."

(ovdje je moguće, ali je isto na razini za spasenje nepotrebne spekulacije i često štetne za spasenje, da se istočni grijeh koji nije grijeh nego posljedica grijeha, prenosi spolnim putem uz koji uvijek ide prateća spolna požuda, neki tvrde da je Bog imao predviđeno za Adama i Evu razmnožavanje bez spolne požude, da oni nisu pali na testu pred Zmijom i plodovima stabla spoznaje dobra i zla. Gospod Hristos je pravi čovjek, bez grijeha i bez posljedica istočnog grijeha jer nije začet spolnim putem, kao što ni Adam i Eva nisu začeti spolnim putem, i nisu imali posljedice grijeha dok nisu pali u grijeh).

Toma Akvinski će sad naučavati klasičan 'nasuprot' obrazac svog doumljavanja:

"Nasuprot (svih prethodnih primjedbi) Apostol kaže 's jednim čovjekom grijeh uđe u svijet.' Da je žena prenijela istočni grijeh djeci, on (sv.Pavao) bi rekao da je grijeh ušao preko dvoje, budući su oboje sagriješili, ili da je je grijeh ušao sa ženom budući je ona prva sagriješila. Stoga istočni grijeh se ne prijenosi na djecu preko majke, nego preko oca. Odgovaram da je odgovor na ovo pitanje jasan s obzirom na rečeno, jer je utvrđeno da se istočni grijeh prijenosi preko prvog roditelja koji je pokretač pri začeću njegove djece, i tako je rečeno ako bi netko bio začet samo od materijalno od ljudskog mesa (mislim da ovdje aludira na začeće Hristovo od 'mesa' Djevice), taj ne bi počinio istočni grijeh.

Evidentno je da prema mišljenju filozofa aktivno načelo začeća je od oca, dok majka pribavlja materiju-tvar. Stoga istočni grijeh se ne prijenosi preko majke, nego preko oca, tako da je Eva bila sagriješila, a Adam ne, njihova djeca ne bi počinila istočni grijeh. I da je Adam sagriješio, a Eva nije, djeca bi počinila istočni grijeh."

I zatim Toma Akvinski odgovara na primjedbe u pitanju koji su evidentno iznad naših raspravljanja zato što je Bog tako to učinio, tako stvari stoje, nije na nama da spekuliramo o pitanjima koji se ne tiču našeg spasenja, nego koja samo ukazuju da netko ima pretek vremena sjediti na sveučilišnim katedrama i diskutirati o pitanjima za dokone (tu je dobra slika u narodnoj izreci - dokon pop jariće krsti). To je potpuno nekorisno pitanje, a on ga riješava i misli da je našao odgovor. Na način po kojem doumljuje vidljivo je kako je to evidentno različito od duha kršćanskih otaca koji ne kreću od logičnog lanca doumljivanja. Naprotiv, sve je ovdje logika, i katkada on dolazi do ridikuloznih zaključaka jednostavno zbog slijeđenja logike.

Tako možemo ovdje vidjeti na djelu skolastiku, a Toma Akvinski je vrhunac skolastike - skolastika je tobožnja sistematizacija kršćanskog učenja, a ustvari podređuje kršćansko učenje logici.

Ali logika sama po sebi, naravno, ovisi o početnoj točki (o pretpostavkama). I oni (skolastici) su mislili da su krenuli sa temeljnom kršćanskom objavom (ustvari njima je polazna točka bio Aristotel, oni su htjeli dokazati da je kršćanstvo kompatibilno s Aristotelom). 

Uskoro ćemo vidjeti da su mnoge stvari dane kao polazne točke, koje utječu na razmišljanje i na logični zaključak (koji je uvijek kriv ako je polazna pretpostavka kriva).

U ovom skolastičkom sustavu logika postaje prvi test istine, a živi izvor vjere stavljen je na drugo mjesto. I to je razlog zašto su kasnije ljudi mrzili je toliko zato što su osjećali da je ona potpuno mrtvi okvir u kojem više nema života, dokono raspravljati pitanja koja nitko ne postavlja i nikog ne zanimaju, i kada se raspravlja o pravim pitanjima, onda ih skolastika ujednačava i umrtvljuje.

Zapadni čovjek, pod ovim utjecajem, počeo je gubiti živi odnos s istinom.

Tako je kršćanstvo reducirano na sustav, na ljudsku razinu.

I to je jedan od glavnih korijena kasnijih grešaka Zapada koji se mogu sumirati kao pokušaj da se ljudski napori i rad učine boljim od kršćanstva.

Dostojevski ima malu priču o ovom u legendi o Velikom Inkvizitoru, Braći Karamazovima, u kojima je vrlo precizno opisao što su pape učinili, to jest cijela Zapadna Crkva htijući sa svojim vlastitim moćima činiti nešto bolje od Pravoslavlja (ne zaboravimo da je Zapadna Crkva bila sastavni dio Pravoslavlja do raskola).

Možete vidjeti to na primjer u proslavljenom "Dokazu o postajanju Boga" Anselma (rimokatoličkog sveca i mislioca-poveznica *) koji je otkrio novi dokaz opstojnosti Boga, koji kao što možete vidjeti, je ekstremno pametan i ne dokazuje ništa.

On kaže: "Što je Bog? Bog mora biti nešto od čega se nešto veće ne može zamisliti, zato što nema nešto veće od Boga, prema onima koji vjeruju u Njega (ovdje pada daljnja logika jer ova pretpostavka vrijedi za vjernike, ali ne za nevjernike)".

Tako znači, on zauzima početnu točku (u svom logičnom lancu doumljivanja).

Drugo, postojanje je zasigurno nešto pozitivno i nešto što mora imati to što je veće od sveg ostalog, zar ne?

I misleći o tome reći ćete, naravno, ako je nešto veće od sveg ostalog, to mora imati postojanje (bitak) jer postojanje je pozitivna stvar, a nešto što ne ne postoji ne može biti veće od nečeg što postoji.

Tada on kaže, stoga ono od čega se ne može veće zamisliti mora imati jednu od svojih karakteristika, postojanje. Stoga to mora postojati. Stoga Bog postoji (po mojem skromnom mišljenju ovdje je Anselmo napravio grešku u samom početku jer je "ništa", nešto što ne postoji, počeo uspoređivati s nečim što postoji, i onda naravno lanac logičkog doumljavanja 'ne drži vodu', skolastici su imali generalno krivi stav da se logikom ili doumljivanjem mogu spoznati stvari koje ne dolaze od ljudskog uma, nego kao dar Božji, kao vjera, racionalizam skolastika stvorio je i uništio Zapad).

I kao što vidite, bili ste zavarani od ovog čovjeka.

Ako već vjerujete možete reć - odlično, to je vrlo lijep dokaz. Možete svoju vjeru dokazati zakonima uma (logike) (dakle u ovome je zaveden vjernik jer misli da se s takvom logikom može dokazati Božje postojanje). 

Ali ako ne vjerujete (u Boga), bili ste zavedeni s ovim tobožnjim dokazom jer niste željeli na prvom mjestu popustiti da ta stvar o kojoj se raspravlja nije ništa drugo nego maštarija (drugim riječima prvu pretpostavku ne prihvaćaju nevjernici pa je i samo doumljivanje jalovo jer nevjernika nije dokazima uvjerilo u postojanje Boga, a vjernik, ako nije dovoljno promućuran, je krivo pomislio da se do vjere može doći logičkim razmišljanjem - u tu zabludu su vjerovali svi skolastici i mnogi poslije njih), i u ovome već vidimo kasniji subjektivizam koji će se dogoditi na Zapadu.

Ovo je zaista ista stvar koju je pokušao kasnije Descartes kad je rekao u cilju dokazivanja svojeg postojanja "Mislim dakle jesam", i slično što je kasnije učinio Matoxis Makrakis kad je rekao da je on prvi čovjek u povijesti Pravoslavlja koji je dokazao postojanje sv.Trojice, kao da su kršćanski oci prije toga gubili vrijeme, a on je bio prvi koji je imao dovoljno inteligencije i razumijavanja filozofije da dokaže ono što kršćanski oci nisu mogli.

Makrakis ima (vjerojatno je već pokojni) upravo isti mentalitet, "sa svojim djelima, dati ću vama prostim ljudima koji ste vjerovali u sve što vam je rečeno, pravo objašnjenje stvari".

I to je upravo ono što ljudi poput Anselma pokušavaju činiti.

Ovo je opet duh pokušaja unaprijeđenja kršćanstva (drugim riječima modernizam nije započeo u 19.st. u protestantskoj Njemačkoj, ili u RKC prije i poslije V2, nego je prisutan od samog početka RKC - to je obilježje RKC), pokušaj ne prihvatiti ono što su sveti kršćanski oci primili u jednostavnoj vjeri, nego dokazivati pomoću svega osim kršćanstva, pogotovo Aristotela koji je bio utjecajan u to vrijeme jer se je činilo da ima univerzalnu filozofiju, a njegov pogled na prirodu se smatrao kao apsolutno točan.

Dakle, ovo je prva točka - skolasticizam, ljudski um je postao mjera umjesto Tradicije, i to je baš ono radi čega je Rim otišao u raskol.

Ovo je samo djelić cjelokupne slike o onom što se je dogodilo u Srednjem vijeku.

* Na wikipediji je slijedeći citat o jednom djelu Anzelma o čemu sam on piše:

However, he takes pains to present his reasons for belief in God without appeal to scriptural or patristic authority.

To je sukus skolastike, odbaciti Pismo i svete kršćanske oce (u početku nisu kršćanski oci skroz odbačeni, ali se je to s vremenom mjenjalo na gore) u tumačenju vjere i osloniti se na razum (a razum je uskoro ne samo odbacio skolastiku, nego i vjeru, te je tako nastao na kraju, nakon renesanse, prosvjetiteljstva i revolucionarnog razdoblja moderni nihilizam koji je opće stanje ili duhovna dijagnoza današnjeg Zapada).

Nakon tisuću godina vidimo kamo nas je taj razum i oholost zapadnjaka dovela. 

U slijedećem nastavku staviti ću prijevod slijedeće teme - romantizam.

Korisna pravila za odlazak u crkvu:

Malo o megalomaniji naših susjeda:

Srbi su najstariji narod na Zemlji, evo u tom tekstu kažu da su postojali 12.000 godina prije Hrista, a kad trebaju se predstaviti nekim pravoslavnim narodima onda će reći da sad živimo u 7529.g od postanka svijeta.

Što bi značilo da su prvi Srbi živili u vječnosti ili da su božanske osobe. 

Tako da je to jedno dobro psihološko objašnjenje njihovom ponašanju.

I još jedan istočni biser - Goti koji su poharali i istočno i zapadno Rimsko carstvo su bili - pogađate - Srbi (Goti su razorili i osvojili Rim 476.g. možda je to objašnjenje srpske opscesije s Vatikanom, jer su Rim osvojili a nisu ga zadržali kao svetu srpsku zemlju).

Čitao sam da mnogi Srbi odbijaju autentičnost "Ljetopisa popa Dukljanina" zato što im je nezgodna činjenica da se u tom djelu najviše spominje Crvena Hrvatska koja je po tom dokumentu obuhvaćala i Duklju (današnju Crnu Goru).

Pop Dukljanin spominje Gote kao moćni narod sličan i srodan Hrvatima i ostalim Slavenima, i jasno se onda mora zaključiti da je netko u Vatikanu (a gdje nego tamo?) krivotvorio originalni dokument, pa je u krivotvorini umjesto Srba napisao Goti. Hrvati su prema tom "objektivnom" tumačenju mogli biti samo neka mala teritorijalna jedinica Srbije, a ne da su postojali kao neki povijesni narod.

Postavlja se pitanje - zašto SPC i srpski intelektualci šute o ovom baljezganju koje nalazi tako dobro tlo kod mnogih Srba tepajući im da su najstariji narod na svijetu, ako ne na svijetu onda barem na Balkanu, koji su imali državu od sjevernog Jadrana do Egejskog mora (vjerojatno i na Crnom moru, pa ne će valjda taj dio prepustiti Bugarima?), i od kojih su svi drugi narodi oteli njihovu povijesnu zemlju.

Zar je teško u tome prepoznati prste Nečastivog koji ih golica, diže im do nebesa ego i priprema za budući rat u kojem će ispraviti povijesne nedaće (to što u sadašnjoj Srbiji u njezinom glavnom gradu postoji spomenik Gavrilu Principu čiji atentat je bio povod prvom svjetskom ratu i milijunskim žrtvama dokaz je da velikosrpska politika koja tamo vlada nema sućuti prema ničijim, pa ni svojim žrtvama rata, nego da je spremna na sve, čak i na izazivanje novog svjetskog rata kao i 1914. ako procijeni da će to značiti "oslobađanje srpskih zemalja" i što je najgore i najbogohulnije - neki od njih će to nazvati svetim ratom za Hrista)?

Nadam se da ima takvih svećenika i intelektualaca koji se nisu opili vinom etnofiletizma, ali ja za njih još nisam čuo u javnosti.

Jedan srpski svećenik kojeg sam cijenio, odgovarao je nedavno na pitanja internetskih slušatelja.

Pitanje je bilo - hoće li se Srbi koji poginu u budućem ratu protiv NATO, Hrvata i Albanaca smatrati kršćanskim mučenicima.

Odgovor je bio potvrdan, uz ogradu da ne smiju činiti ratne zločine.

Pa zar smo mi Hrvati (i Albanci) neki demonoliki ljudi kojih je dobro i kršćanski ubijati u ratu, samo neka to bude po pravilima ratovanja?

I slijepac vidi da nitko iz RH nema pretenzije prema Srbiji, i da ako bude rata to će biti rat Srbije za "oslobođenje srpskih zemalja", a prema ovom svećeniku Srbi koji budu u tom ratu borit će se za Hrista i biti mučenici ako poginu.

Od nas Hrvata se očekuje da im prepustimo "srpske zemlje" (poznata linija Virovitica-Karlovac-Karlobag - VKK) i da priznamo krivnju za ubijanje milijun (vjerojatno i više jer broj žrtava raste i pada ovisno o političkim prilikama) mirnih srpskih civila koji nisu uopće bili pobunjenici protiv hrvatske države.

Sam sebe pitam - što mogu učiniti ja, nedostojni i nepotrebni sluga Gospoda Hrista, da do takvog zla ne dođe? 

Ne utvaram se da mogu učiniti bilo što važno, nego želim biti jedna mala kap u moru drugih.

Idem na liturgije u SPC, družim se sa srpskim vjernicima, osjećam i ponašam se prema njima kao prema braći i sestrama u Hristu. Oni znaju da sam Hrvat i nisam još nikad primjetio da me zbog toga omalovažavaju.

Možda moja malenkost pridonose barem kod nekih da ne vide u Hrvatima nekog kog treba otjerati radi "oslobađanja srpskih zemalja" i da uvide kako osobna gordost nije samo najgora strast kod osobe, nego da može postojati i kolektivna gordost koja se isto onda reflektira kod pojedinaca kao veliko zlo (to se onda obično manifestira u ratu kao ratni zločin).

Ako ne bih vidio u nekom Srbinu, pogotovo ako je u potrebi, drugog Hrista koji će me pitati na kraju - zašto mi nisi pomogao, zar mi nisi htio dati čašu vode zato što sam Srbin, onda sam proćerdao uzalud život, odlazio na Liturgije, primao svete tajne i bolje bi mi bilo da se nisam ni rodio.

Tako i nikako drugačije moraju gledati i srpski pravoslavci na Hrvate (i Albance i sve druge ako ih smatraju svojim neprijateljima), bili Hrvati pravoslavni ili ne, slagali se ili opirali liniji VKK, branili Hrvatsku u ratu ili bili dezerteri, glasali za HSP ili za "Možemo".

Ako dođe, ne daj Bože, do tog rata, to će biti dokaz da nismo bili (u većini) kršćani, nismo vjerovali Hristu, nego smo vjerovali Marsu, bogu rata, lažno se identificirajući da smo Hristovi.

U tom ratu nema mučenika, jer to nije rat protiv ili za vjeru, nego za teritorij.

I nije niti ww1 ni ww2 bio rat za vjeru, da bi itko imao pravo od poginulih u ratu kolektivno proglasiti mučenicima zbog vjere (iako ih je bilo, a to su u pravilu bili mučenici kojih su ubijali komunisti partizani zbog mržnje prema vjeri, dok druge zaraćene strane nisu bile apriori protiv bilo koje vjere, bilo je u tim drugim zaraćenim vojskama i rimokatolika, i pravoslavaca, i muhamedanaca i protestanata).

I smatram da je veliki grijeh lažno predstavljati neke koji su poginuli zbog rata za teritorije, mučenicima vjere.

Ali takvih i sličnih grijeha se nakupilo previše, pa se ne smijemo iznenaditi da nas zbog toga Bog može  kazniti prepuštajući nas demonima rata, i blago onima koji u toj nevolji, ako je bude, progledaju da su i sami imali te grijehe te se za njih pokaju.

Ako je Gospod Hristos rekao saducejima da u carstvu nebeskom nema muško ili žensko, a slično je sv.Pavao rekao i za Tijelo Hristovo, Crkvu, nema više židov ili Grk, onda je jasno da nema više niti Hrvat ili Srbin u Crkvi, onda tko nas to navodi nego Nečastivi da se dijelimo i da u onima drugog "plemena" vidimo neprijatelje Hrista?

Ne dajmo se stoga zavesti od onih koji će lijepo govoriti o Hristu, o Crkvi, o vjeri, o opasnosti od Antihrista i o posljednjim vremenima, a onda nas gurnuti u rat za teritorije rekavši nam da smo mučenici, svjedoci krvlju vjere u Hrista, ako u ratu poginemo.

Onda se stvarno ne razlikujemo od muhamedanaca koji očekuju da će u ratu-džihadu steći nebeske djevice za vječno orgijanje, pa ćemo zajedno s njima "uživati" u vječnosti kod Nečastivog.

Probudimo se od opsjena dok još imamo vremena.

Za kraj jedan video i zahvala srpskoj braći u vjeri koji objavljuju korisne kršćanske audio knjige i videa:

Predivna ispovijest ruske monahinje i svjedočanstvo o ljubavi koju Bogorodica ima prema nama griješnicima.

Kad znamo da imamo takvu veličanstvenu zastupnicu pred Bogom, čega se možemo bojati osim vlastite slabosti, a i nju ćemo svladati ako se molitvom zbližimo s Djevom i Njezinim Sinom. 

Još jedan dodatak - istraživanje o životu ustaških emigranata u Italiji od 1932-41.

Malo povijesnih činjenica - nakon atentata u Beogradskoj skupštini na kojoj je bio prisutan, A.Pavelić odlazi u Sofiju gdje potpisuje sporazum o suradnji (i vojnoj) između VMRO i organizacije koju je tada osnivao UHRO.

Kad se je to saznalo u kraljevini Jugoslaviji, promptno je osuđen na smrt (a njegovo poznanstvo s VMRO je bilo odkad je kao odvjetnik branio njihove članove na jugoslavenskom sudu), i onda je VMRO organizirao brodom njegov odlazak u Italiju.

U UHRO su uključeni bivši časnici AU-vojske koji su vršili obuku revolucionara (tako su se tada prozvali isto kao i VMRO) u logorima Italije i Mađarske.

Očito je da atentat 1934. u Marseju kojim je ubijen jugoslavenski kralj A.Karađorđević i francuski ministar vanjskih poslova nije organizirala Italija, jer su ustaše u Italiji nakon toga uhićeni i internirani u logorima (u videu je svjedočanstvo da im je život bio težak od tada). Neki kažu (to bi tek trebalo istražiti) da nije čak niti A.Pavelić znao za atentat, nego da je atentat organizirao E.Kvaternik u suradnji s VMRO, a na račun njemačke tajne službe kojoj nije smetao jugoslavenski kralj, nego francuski ministar vanjskih poslova koji je tada izrađivao "sanitarni koridor" država oko Njemačke kako bi ista bila potpuno izolirana.

U videu autorica buduće knjige, navodi svjedočanstva i dokumente o životu ustaša koji su bili tada internirani u selima Sardinije.

Zanimljivo je da su Sardi drevni narod sličan Korzikancima tako da u tamošnjim selima i dalje vlada zakon krvne osvete (kao u Crnoj Gori i u Albaniji) te da su prihvatili i poštovali ustaše (njihove djevojke su se poudavale za neke od njih) pa su ubojstvo jugoslavenskog kralja razumili kao pravednu osvetu kralju tiraninu.

Pjesma posvećena Vladu Černozemskom (to mu nije pravo ime) članu VMRO koji je ubio jugoslavenskog kralja A.Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova.

Inače, Vančo Mihajlov, vođa VMRO, bio je cijelo vrijeme rata u Zagrebu.

Vjerojatno su on i Savo Besarović, prijatelj A.Pavelića od mladosti, bili glavni savjetnici poglavniku Paveliću po pitanju osnivanja HPC i prestanku progona pravoslavaca, odnosno prestanku njihovog prislilnog pokatoličenja.

Još jedna primjedba.

Izgleda da nije samo kod naših istočnih susjeda prisutna megalomanija s pratećim povijesnim "činjenicama" - mi smo najstariji, mi smo najbolji, svi oko nas oteše nam naše.

Sami Bugari kažu da je takva pseudoznanost prisutna i kod njih i kod nekih Rumunja, po kojima su oni potomci i nasljednici (s nasljedničkim pravima - e to je problematično) Tračana (Dačani koji su bili u današnjoj Rumunjskoj su srodni Tračanima) koji su bili autentični i najbrojni narod u antičko vrijeme na Balkanu prije kršćanstva i još prije seobe naroda (nažalost kod mnogih se sad ta povijesna činjenica negira s idejom - nismo se mi nikamo doselili, ovdje smo mi oduvijek i zato tražimo da nam se vrati oteto što još mi nemamo).

Ovdje treba istaći slijedeće - niti etnicitet, a kamoli nacija nema veze s genima, s "krvlju".

Tračani ili Iliri nisu više postojali u vrijeme antičkog kršćanstva, njihovi geni su ostali, ali ti ljudi su se osjećali Rimljanima ili Romejima i bili su to (nikako Bizantinci jer to je izmišljotina 17.st. kad su neki na Zapadu htjeli negirati Rimsko carstvo na istoku, a u sklopu iste ideologije je i "činjenica" koja se uči i u našim školama kako je Rimsko carstvo nestalo 476.g. padom Rima na Apeninskom poluotoku).

Narod ne definira krv, nego jezik, folklor i kultura.

A narodi koji se prepuste takvim povijesnim lažima i megalomaniji nisu sigurni u sami sebe, nego žele biti neki narod koji više ne postoji.

Zato je u Hrvatskoj postojao u 19.st. Ilirski pokret.

Nadam se da se više nikad ne će kod nas pojaviti nešto slično da fantaziramo kako smo najstariji, kako smo najbolji, kako nam drugi oteše naše, pa se trebamo pripremati da vratimo oteto.

Naravno da to isto ne znači da dođemo u drugu krajnost, da izgubimo vitalitet te da se prepustimo osvajanju megalomana koji "samo vraćaju oteto".

Nekako mi se čini da bi bilo najbolje za sve balkanske narode, ali i šire, da postanu opet kršćanski Rimljani ili Romejci i onda bi sve ove etničke napetosti koji se već 150 g. pretvaraju u krvave ratove, postale bespredmetne.

Komentator Grešni carinik dao je jedan tekst pa ću se na istog ovdje osvrnuti (osvrt je malo duži pa mi nije prošao kao komentar ili me je možda Google stavio na crnu listu onih koji ne mogu davati komentare na njihovim socijalnim mrežama :) ).

Njegova je poruka - RH ili hrvatski narod nema saveznika za razliku od razdoblja pred ww2 i u vrijeme rata.

Slažem se s ocijenom o katastrofalnoj vanjskoj politici u RH.

Ništa bolja nije ni unutarnja politika.

RH je u toj poziciji zato što u kontinuitetu od 90-tih ima politiku "banovine Hrvatske", to jest dogovoriti se s Beogradom (zato je ubačen ZAVNOH u ustav, zato se je dogovaralo o podijeli BiH, zato srpska manjina de facto ima pravo veta, zato predsjednik RH Milanović zauzima promakedonski stav (spor s Bugarskom je taj što Sjeverna Makedonija bugarsku povijest predstavlja kao svoju povijest, slično čine i s grčkom-makedonskom povijesti) kao da smo i dalje s tom republikom u istoj državi, zato nije osuđen u RH titoizam i partizanski pokret, zato su poluge vlasti ostale u rukama onih koji nisu nikad bili za samostalnu Hrvatsku, zato se konačno ova povijesna zbivanja oko ustaškog pokreta ne će nikad službeno komemorirati, ali se komemoriraju događaji antihrvatskog partizanskog pokreta).

Susjedna BiH ima sudbinsko značenje za Hrvatsku jer zbog granica turskih osvajanja Hrvatska se ne može obraniti ako bi ta država postala nama neprijateljska zajedno sa Srbijom, k tome demografski najvitalniji dio hrvatskog  naroda je bio tradicionalno u toj državi ili na granici države.

Postavlja se pitanje - je li bio u pravu Maček-Tuđman (Banovina Hrvatska-RH) ili Pavelić-HSP (NDH-BiH)?

Prva dvojica su temeljila svoje hrvatske države u dogovoru s Beogradom, zato je i bila upitna samostalnost i suverenost Banovine i RH, a trenutni uspjeh (ne i dugoročni) su najviše mogli zahvaliti činjenici da je tada postojao ustaški pokret i napetost u Europi (Banovina Hrvatska) pa je Beograd pristao na kompromis (bez atenatata u Marseju i Velebitskog ustanka ne bi se rasprava o Banovini Hrvatskoj ni otvorila jer je Beograd ušao u pregovore da izbjegne mogučnost koja se je upravo dogodila 1941.) , i što je 90-tih dio hrvatskog naroda koji nije slijedio ni HSS tradiciju ni partizanštinu, vojno svladao pobunu u RH.

Taj dio naroda je evidentno imao više bliskosti s ustaškim pokretom, nego s Tuđmanom i njegovim "hrvatskim" partizanima.

Zato je Tuđman bio prisiljen zatvoriti oči na pjevanje ustaških pjesama kod hrvatskih vojnika, inače su se "krajišnici" mogli ušetati na Pantovčak da je imao vojsku koja bi slijedila njegovu partizanštinu.

I kad je dobijen rat što se je moglo očekivati od Tuđmana i njemu sličnih nego umirovljenje hrvatskih vojnika, akcije vraćanja oružja, i malo pomalo zabrana simbola HOS-a i sveg onog što nije bilo u duhu titoizma i antifašizma.

Mislim da je taj proces simbolično započeo kad se je na jednoj privatnoj kući, uz specijalne snage policije, maknula spomen ploča Juri Francetiću.

Taj čovjek se je kao lav borio za Hrvatsku, vidimo u ovom videu kako se je od mladih dana žrtvovao za domovinu više nego i jedan suvremeni hrvatski političar, i postigao je vojne pobjede kakvih nije bilo u posljednjem ratu i nije pri tom činio ratne zločine.

Dakle niti jedan hrvatski časnik i vojnik posljednjeg rata se ne može mjeriti s njim.

Netko će reć - ali on se je borio na strani koja je izgubila rat, ako bi ta ploča i dalje stajala onda bi nas pritisli "saveznici" i ne bi bilo više turizma, ako ne i neke gore stvari (iako ima svjedočanstva o tome da je Tuđman lagao da ga strani veleposlanici pritišću da se ogradi od NDH i recimo da se skine ova spomen ploča, iako je ona maknuta nakon njegove smrti za vlade "sina" Sanadera 2004.. nego je ili te naloge rado izvršavao, ili ih je izmišljao, u svakom slučaju Tuđman&sinovi d.o.o. (ovo sinovi ne podrazumijeva njegove tjelesne sinove, nego njegove političke sinove) bili su egzistencijalno zainteresirani da sebe i partizane predstave kao jedine koji su uspostavili hrvatsku državu - vidimo na kakvim trulim temeljima je postavljena, a one koji su neusporedivo više i veće žrtve dali za hrvatsku slobodu predstave kao narodne neprijatelje i čak kao izdajnike).

Narod koji je spreman baciti blato na svoje junake radi bilo kakvog interesa, nije zaslužio ni državu ni da ostane kao narod.

Nažalost od kad je UDBA formirala HDZ na čelu s Tuđmanom, hrvatski narod je izabrao vođu i njegove sljedbenike koji nisu nikad bili spremni život dat za svoj narod i vodili su ga do ovog jadnog stanja koje je danas.

Sama činjenica ponavljam, da nisu vidjeli strateško značenje BiH, nego da su se htjeli dogovarati s Beogradom oko podjele te države, znak je da su i u političko-geostrateškom značenju bili neznalice.

Onda nije ni čudo ono što si naveo, da Hrvati nemaju nigdje saveznika kao što to recimo imaju Srbi i Bošnjaci, i da nam je jedina opcija koje bolje da i nema, nas će braniti NATO (a zato moramo postati sodomiti i na kraju nas NATO ne će obraniti).

Na kraju ću se povezati na pitanje Pravoslavlja.

Da su Tuđman i njegovi nasljednici (svi na vlasti u kontinuitetu) nesuverenistički i "konjušarski" nastrojeni vidi se i po pitanju nikakvog odaziva na inicijativu osnivanja HPC.

Poglavnik A.Pavelić je brzo vidio da Vatikan ne podržava NDH iako je bila pokrenuta akcija unijaćenja pravoslavnih (iako ih se je htjelo prebaciti i na rimski obred), Vatikan nije ni htio imati veleposlanstvo, i kad se je dogodio ustanak pravoslavnih, brzo je donio odluku da se ide na formiranje HPC, te da NDH ne bude samo rimokatolička i muhamedanska država.

Tuđman & sinovi d.o.o. nisu nikad o tome ni razmišljali zato što su ostali u sklopu Mačekove paradigme - dogovor s Beogradom, to jest oni bi krenuli u postupak osnivanja (to nije mali i jednostavni postupak jer se treba dobiti suglasnost postojećih mjesnih Crkvi Pravoslavlja, što je NDH učinila) kad bi Srbija dala zeleno svjetlo, a to znači nikad.

Upravo po ovom pitanju se vidi da Tuđman&sinovi d.o.o. nisu nikad bili državnici niti vođe hrvatskog naroda (ali zato se kontinuirano blate s vrha države i uz njihov blagoslov oni koji su stvarno bili vođe i koji su bili beskompromisni borci za slobodu).

A kad narod nema vođe, onda je jasno da ne može imati ni saveznike jer nema onda nikog tko bi stupio u kontakt s potencijalnim saveznicima.

Na koncu primjetih da je danas državni praznik RH pa je i ovaj gornji tekst primjeren.

Bilo bi zanimljivo istražiti postoji li i jedan narod ili narodna država koja slavi dan kad su internacionalni komunisti digli, doduše smiješno je to nazivati ustankom budući je pravi ustanak bio među pravoslavnim stanovništvom, a ovaj ustanak su mogli riješi emigraniti (primjetih grešku, ali neka ostane emi-graniti) iz jednog sardinijskog sela, ustanak protiv iste države.

Jest, ovi će reć NDH nije bila hrvatska država nego da je to bila jugoslavenska država.

Ali tu već prestaje mogućnost dijaloga i rasprave, jer ako netko negira da je živ, nema smisla s njime raspravljati.

Tako i oni Hrvati koji misle da je njihova država bila Jugoslavija, njima treba samo poželjeti da im najljući četnici budu gospodari (nikad više ne bih branio hrvatske jugoslavene i komuniste od četnika, a to je praktično bio UDBIN projekt HDZ).

Zaslužili su to.

I pitanje za kraj koje je već postavljeno, kakva je to svijest hrvatskog naroda (izuzmimo sada jugoslavene i partizanske simpatizere iz hrvatskog korpusa jer mu oni ne pripadaju kao izdajice) ako je prihvatio krivog vođu Tuđmana koji je što osobno, što svojim nečinjenjem, oblatio naraštaj Hrvata koji su kudikamo veće žrtve dali za hrvatsku slobodu nego što se je to dogodilo 1991.?

Gdje su suvremeni hrvatski intelektualci bili 1989. koji nisu nikakvu organizaciju imali za uspostavu slobodne Hrvatske dok nije UDBA formirala HDZ?

1941. nije bio problem formirati hrvatsku vladu kad je bilo toliko dokazanih vrsnih hrvatskih intelektualaca koji su imali veze ili su pripadali ustaškom pokretu, dok je pedeset godina kasnije Tuđman sastavio vladu u kojoj nije bilo nekomunista.

Zaključak - kopnimo i brojem i kakvoćom, ne bi bilo iznenađenje da za desetak godina nestanemo kao narod.

Nije utjeha, ali isto će se dogoditi ili se je de facto dogodilo ostalim europskim narodima.

Već se je nebrojeno puta tako dogodilo u povijesti s mnogim narodima, netko može učiniti više grešaka i ne će propasti, hrvatski narod nema očito taj luksuz.

U svakom slučaju, ako svijet potraje, ovdje na području današnje RH neki narod će živjeti.

Preživjeli Hrvati će se morati asimilirati u taj narod kao što su to nekada učinili romanizirani Tračani i Iliri i utopili se u nove narode koji su došli seobom naroda.

Na kraju krajeva, u vječnosti ne postoje narodi, i ne smijemo previše tragično gledati na sadašnje stanje da ne padnemo u depresiju.

Svoju osobnu, a pogotovo vječnu sudbinu, ne smijemo vezati uz narod iz kojeg smo potekli.

Žao mi je što sam možda nekom pokvario "praznični ugođaj", i ne smatram se da sam neki prorok i da mi je poznata istina, nego sam kao svjedok vremena koncem raspada Jugoslavije i uspostave RH, usporedio događaje iz bliže i daljnje prošlosti i uvidio veliku nepravdu koju su suvremenici uradili prethodnim naraštajima koji su se neusporedivo više borili i dali veće žrtve za hrvatsku slobodu.

I zaključio kako se na laži i nepravdi blaćenja predaka dugoročno ne može opstati.

Bog, iako Ga ne vidimo, iako je najponiznije biće koje postoji (jer je Bog i skriva se i na vraća odmah na nepravdu koja Mu je učinjena, nego je strpljiv i željan popravka nas grešnika), ne će nagraditi blagoslovom nepravedne, i zato kao narod nemamo blagoslova.

Produžujem ovaj već poduži tekst s ovom video porukom arhimandrita SPC o.Nikodima Bogosavljevića vezanim za neka politička događanja u Crnoj Gori i s osvrtom na isto.

Možda će netko reć da sam licemjeran jer sam hrvatski nacionalist, a zbog srpskog nacionalizma kritiziram o.Nikodima.

Prvo, tanka je granica opravdanog domoljublja i etnofiletizma i sam sebe nerijetko propitkujem jesam li prešao tu granicu. Možda sam ju prešao, ali sam siguran da ju o.Nikodim stalno prelazi jer ovakve poruke on često šalje.

Drugo, dok se nekako još i može tolerirati etnofiletizam laika, vjerujem da je to puno teže kod klerika, da je etnofiletizam klerika velika sablazan u Crkvi (da tog etnofiletizma nije bilo u 19.st. u mjesnim Crkvama na Balkanu, onda ne bi bilo niti balkanskih ratova, da je kler tada stajao jasno na pravovjerju, onda bi i vladari koji su pripadali tim Crkvama drugačije se ponašali i ne bi srljali u ratove, uostalom srpski vladar Uroš-Dušan i njegov "patrijarh" pali su zbog istog pod anatemu carigradskog patrijarha).

Jer klerik mora biti svećenik svim laicima bez obzira na njihov etnicitet i naciju.

I to je ono što govori sv.Pavao "nema više Grk ili Židov". 

Gdje? U Hristovoj Crkvi. 

Naravno da su narodi i dalje postojali i postoje, ali ako se kršćani u Crkvi dijele zbog etničkih razlika, onda je upitno jesu li oni uopće kršćani, pripadaju li oni uopće Crkvi.

Sad samo podsjećanje da srpski etnofiletisti negiraju postojanje hrvatskog naroda, pa je dan i noć razlika imati taj agresivni srpski nacionalizam koji želi se širiti na okolna područja koja nisu nikad pripadala srpskoj državi (tome služi negacija drugog naroda jer onda neki Srbi sebe uvjere da na nekom području na kojeg su bacili osvajačko oko nema drugog naroda, da je taj teritorij tabula rasa spremna primiti ih kao osvajače), i kad se Hrvati ili Crnogorci jednostavno odluče braniti od takvih nasrtaja, izjednačiti to značilo bi izvršiti veliku nepravdu i izreći veliku laž.

I zar je možda opravdanje ako je jako malo Hrvata pravoslavaca, pa pravoslavni trebaju podržavati svoju srpsku pravoslavnu braću u osvajačkim ratovima prema nepravoslavnima (neka vrsta "pravoslavnog džihada")?

A što je onda sa sablazni koju tako šalju Hrvatima koji bi možda postali pravoslavni i ušli u Crkvu, i onda se na to ne odluče zbog etnofiletističke izdaje kršćanstva onih koji su pravoslavni?

Tko će odgovarati za te duše?

Jasno je da će odgovarati oni koji su ih sablaznili, sve drugo bi bila nepravda.

O.Nikodim braneći svoj etnofiletizam koristi riječi Hristove "idite svim narodima i navještajte Evanđelje", što on tumači, i što mi je teško vjerovati da to čini, kao suprostavljenost zapovijedi "nema više Grk ili Židov" pa ispada kao da se suprostavljaju Gospod Hristos i sv.Pavao, ili da Pavao nije uopće mislio da više nema Grk ili Židov u Crkvi, nego negdje drugdje (a gdje drugdje kad je Crkva Tijelo Hristovo, kad je Ona vječna i božanska jer joj je glava Bogočovjek?).

Ako je o.Nikodim htio poručiti da i dalje postoji podijela među narodima, onda nam nije trebao to niti poručiti jer to svi vidimo i znamo.

Ako je pak htio reći da podjela postoji u Crkvi, da se pravoslavni dijele po pitanju nacije, te da mu to daje pravo trubiti u mantiji u velikosrpsku trubu, onda neka ne fantazira da mu je Gospod Hristos dao na to pravo s onom citiranom rečenicom.

Nema tu kontradiktornosti kao što nema ni opravdanja etnofiletizmu, jer Gospod jasno kaže apostolima da učine kršćanima poganske narode, ali je jasan cilj iz cjelokupnog konteksta sv.Pisma (gore navedenih riječi sv.Pavla) da pokršteni narodi više ne bi smjeli biti kao što su nekad bili dok su bili pogani, da ne smiju gledati nekog tko im ne pripada etnički kao neprijatelja oko osvajanja teritorija iako je iste vjere kao i oni.

Štoviše on bi im trebao biti bliži brat nego netko njihove krvi, a bez vjere.

I ako im nije brat u vjeri ni brat po krvi, kako misle raširiti Hristovo Evanđelje u tom drugom narodu ako vode osvajačke ratove pod krinkom rata za Hrista, za Crkvu, za vjeru?

Pa onda čine suprotno onom što je Gospod Hristos zapovijedio, umjesto da šire vjeru, oni šire sablazan i krivci su pred Gospodom što taj drugi narod nije primio Evanđelje.

Što dodati nego da bi svećenici u toj bratskoj ljubavi prema nesuplemenicima trebali biti uzori, da kao što po kanonima Crkve ne smiju niti sudjelovati u ratu, a kamoli ubiti u ratu, da ne bi smjeli onda nipošto se baviti politikom koja će huškati jedan narod na drugi, koja će objašnjavati svojem stadu da drugi narod i nacija ne postoje (u ovom slučaju o.Nikodim poručuje Srbima da crnogorska nacija ne postoji kao što postoje i srpske zemlje koje treba osloboditi i koje se ne nalaze u sadašnjoj srpskoj državi).

Kad pukne rat i padne krv (ne daj Bože), hoće li se o.Nikodim sjetiti da je pozivao Srbe na rat protiv crnogorske nacije, i da je čak, što se čuje na ovom videu, izjednačio pravoslavlje sa srpstvom, da je "proročki" protumačio kako se osobno Hristos upliće u crnogorske prilike i negira crnogorsku naciju?

I da, na granici je blasfemije javno tvrditi kao svećenik Crkve da Bogočovjek ne samo daje podršku velesrpstvu (srpstvo kao istoznačnica za pravoslavlje), nego da smatra kako crnogorska nacija ne postoji. To je isto kao što su neki Srbi tvrdili da je Bog Srbin.

Po svoj prilici o.Nikodim ima krivi pojam o naciji i etnicitetu, on to povezuje s krvlju i želi reć - crnogorski narod ne postoji jer svi ti koji se identificiraju Crnpogorcima su srpske krvi (zar treba podsjećati da tako misli i za Hrvate?).

Nakon tolika stoljeća mješanja naroda, osvajanja i seoba, kad netko tvrdi da neki narod ima istu krv, je ili tipična neznalica koja ne zna povijest, ili netko tko namjeno mulja u duhu "krvi i tla".

Poslije čega se obično tlo natopi krvlju ubijenih.

Narod i nacija nije rasno-genetski pojam (s obzirom da su Crnogorci više živjeli na nepristupačnim brdima, onda je veća vjerojatnost da se Crnogorci nisu mješali s osvajačima kao neki narodi koji su bili u nizinama i na prometnim putevima), nego kulturni pojam.

Romejci (tzv. Bizantinci) su bili narod, ali su bili različitog podrijetla (krvi) i to ih nije spriječavalo da se smatraju istim narodom (jer su imali istu pravoslavnu vjeru, isti obred, isti jezik, isto pismo, iste običaje, istu povijest, istu kulturu).

I tko može spriječiti narod koji živi u sadašnjoj Crnoj Gori da se smatra narodom, taman kad i ne bi postojao kulturno-poviijesni kontinuitet crnogorskog naroda?

Zar će Srbi na poziv o.Nikodima i sličnih ići u rat da to pravo onemoguće?

I to u ime Gospoda Hrista?

Želim iskreno o.Nikodimu da se oslobodi demona etnofiletizma.

Naravno to i sebi želim, i svim ljudima dobre volje.

Još ukratko o motivu za video javljanje o.Nikodima.

To je rezolucija crnogorskog parlamenta o genocidu u Srebrenici.

O.Nikodim smatra rezoluciju velikom laži koja je usmjerena protiv časti srpskog naroda.

Dajem mu pravo da tako misli i vjeruje, da ima pravo tražiti dokaze da se je tu stvarno radilo o planiranom genocidu (znači morao bi biti neki dokument-plan pisani ili barem usmeni dogovor da se ide na genocid).

Sada ga prozivam da javno podastre dokaze da je u NDH postojao genocid nad Srbima (isto neki dokument-plan o planiranom genocidu Srba), da podupre dokazima stravične brojke ubijenih koje on i SPC pominju i koje su toliko velike da moraju postojati brojne kosti umrlih (nadam se da ne će plagirati "našeg" Goldsteina koji je pred nekoliko godina se "sjetio" kako kostiju nema jer je postojala drobilica kostiju), da podastre dokaze kako je Jasenovac bio logor smrti, a ne Radni logor u kojem se je većina zatočenih nakon provedene kazne puštala na slobodu.

I neka dokaže kako su to ustaše imali vlast u Beogradu nakon 1945. pa sve do danas, što on neprestano tvrdi.

Isto neka dokaže da je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović dao ustašku prisegu 

(jer je povijesno jasno da su ustaše borci za hrvatsku slobodu i državu koji pripadaju ustaškoj organizaciji koju je dr.A.Pavelić osnovao 1931.g. i kojoj su dali prisegu vjernosti, što znači da praktično ustaša više nigdje nema, osim u mašti sličnih velikosrba koji svakog tko im se suprostavi nazivaju ustašom, pa je tako o.Nikodimu Milo Đukanović ustaša, J.B.Tito je ustaša, Vučić je ustaša, vjerojatno je Bill Gates ustaša, Pontije Pilat, Neron ...).

Ovim tekstom - drevnim Pismom Diogneciju kojeg je stavio Roosh na svoj blog zaključujem pisanje pod ovom temom:

The difference between Christians and the rest of mankind is not a matter of nationalist, or language, or customs. Christians do no live apart in separate cities of their own, speak any special dialect, nor practice any eccentric way of life. The doctrine they profess is not the invention of busy human minds and brains, nor are they, like some, adherents of this or that school of human thought. They pass their lives in whatever township—Greek or foreign—each man’s lot has determined; and comfort to ordinary local usage in their clothing, diet, and other habits. Nevertheless, the organization of their community does exhibit some features that are remarkable, and even surprising. For instance, though they are residents at home in their own countries, their behavior there is more like that of transients; they take their full part as citizens, but they also submit to anything and everything as if they were aliens. For them, any foreign country is a motherland, and any motherland is a foreign country. Like other men, they marry and beget children, though they don’t expose their infants. Any Christian is free to share his neighbour’s table, but never his marriage-bed. Though destiny has placed them here in the flesh, they don’t live after the flesh; their days are passed on the earth, but their citizenship is above in the heavens. They obey the prescribes laws, but in their own private lives they transcend the laws. They show love to all men—and all men persecute them. They are misunderstood, and condemned; yet by suffering death they are quickened into life. They are poor, yet making many rich; lacking all things, yet having all things in abundance. They are dishonoured, yet made glorious in their very dishonour; slandered, yet vindicated. They repay calumny with blessings, and abuse with courtesy. For the good they do, they suffer stripes as evildoers; and under the strokes they rejoice like men given new life. Jews assail them as heretics, and Greeks harass them with persecutions; and yet of all their ill-wishers there is not one who can produce good grounds for his hostility.

To je poruka meni i svakom tko se zove kršćaninom i koji onda počne smatrati da je njegova sveta dužnost braniti svoj narod i domovinu (otadžbinu). 

Ovaj citat je dokaz da su prvi kršćani i kršćanski oci doslovno shvaćali poruku sv.Pavla da nema više Grk ili Židov u Crkvi, da se to ne može nikako shvatiti drugačije nego da kršćanin ne može biti etnofiletistom.

Ako je kršćanima svaka strana država domovina, a vlastita domovina strana država, kao što piše podebljeno u citatu, onda kršćanin nikad ne smije popustiti pred sirenskim zovom nacionalizma.

Da, imamo emocije i reagiramo kad se prijeti nekom tko je naš suplemenik ili kad se prijeti s osvajanjem nečeg što držimo svojom domovinom, ali tu brigu možemo prepustiti Gospodu Hristu da ne bismo u toj brizi zaboravili našu pravu nebesku domovinu.

I da ne bismo u toj svjetovnoj brizi još više dolili ulja na vatru i tako sebe izgubili za vječnost.

Bog koji je pravda i daje i dobrima i zlima život na Zemlji i koji ima svoje izabranike u svim narodima i rasama, rekao je - blago mirotvorcima oni će se sinovima Božjim zvati.

Ni ne pomišljajmo da se možemo zvati sinovima Božjim ako računamo ne neko drugo svoje tobožnje blaženstvo, a u ovom budemo ratotvorci.

Prepustimo se Božjoj volji i sve naše brige će nestati.