Fantazije i nova vrsta svetosti

 Nastavljamo s trećim dijelom tematike o.Seraphima Rose na "Tečaju za preživljavanje pravoslavnih" o Srednjem vijeku Zapada.

I još se nešto dogodilo. Pravoslavna tradicija nije samo racionalizirana (misli na skolastiku), nego se pomiješala s fantazijom (naizgled paradoks, racionalizam i fantazije).

Elementi paganskih legendi ušli su u živote svetaca kojih imamo u Pravoslavlju tako ako biste čitali njihove životopise u latinskim srednjovjekovnim izvorima bili biste potpuno zaprepašteni.

Uzet ćemo primjer sv.Kristofora o čijem životu ne znamo puno detalja, ali uglavnom znamo da je bio vojnik i mučenik, i postoje brojna čuda u njegovom životu kao što je u ostalim tradicionalnim životopisima pravoslavnih svetaca.

Postoji pak knjiga napisana u trinaestom stoljeću, koja postoji i na engleskom "Zlatna legenda" i koja je sinteza ili kompilacija života svetaca, kao što danas imamo dnevna čitanja "Životopisi svetaca" Dimitrija Rostovskog (ili Ohridski prolog).

Zlatna legenda postala je kao priče bajki ili slično.

U trinaestom stoljeću, u zenitu srednjeg vijeka, prije renesanse ili nečeg sličnog (o.Serafim obrazlaže da nije samo renesansa bila vrijeme fantazija),  srednji vijek daje životopis sv.Kristofora koji je takav da ne možete znati da se tu radi o tom svecu.

Tako izgleda prema ovom "životopisu" da je sv.Kristofor bio neki barbarin koji je odlučio potražiti najmoćnijeg cara u svijetu da mu služi. I našao je nekog moćnog cara, koji je velik kao uvijek (u bajkama) i on mu služi i vrlo je sretan jer u tome može osjećati se ispunjenim muškarcem junački boreći se za cara.

I tada dolazi na carev dvor zabavljač, vidjeli ste u sličnim pričama trubadure, klaunove i slične, i započinje s pjesmom.

Spominje u pjesmi đavla, i svaki put kad spomene đavla, car radi znak križa, izgleda da je car kršćanin.

A sv.Kristofor je zaprepašten.

I pita cara: "Zašto se križaš kad god ovaj spomene đavla?"

"Zato što sam kršćanin, bojim se đavla."

"Bojiš se đavla! To znači da je đavao moćniji car od tebe, idem služiti đavolu."

I tako on odlazi u potragu za đavlom da mu služi zato što je ovaj moćniji car. I konačno nalazi nekog na putu i pita "Tko si ti?"

"Ja sam đavao."

"Dobro, želim ti služiti. Ti si namoćniji car na svijetu."

Tako on ulazi u službu đavlu i odlazi s njim na mnoge pustolovine i razna mjesta.

I jednom su došli do znaka križa i đavao odjednom padne unatrag i pobjegne. A Kristofor ga pita, "Zašto si pobjegao? Mislio sam da si najmoćniji car na svijetu."

"Ne, ne mogu podnijeti križ."

"Zašto?"

"Ne ću ti reći."

"Ako mi ne kažeš otići ću potražiti drugog moćnijeg cara, zato što ti nisi tako moćan."

I đavao mu objasni da postoji netko tko je umro na križu, koga se boji i čije ime je Hrist.

"Aha, znači postoji još moćniji car od tebe, idem služiti Hristu."

I tako Kristofor otide tražeći Hrista.

Tada dolazi neki čovjek tipa sveca, monaha ili slično.

Kristofor ga pita "Gdje mogu naći Hrista?"

Taj mu odgovara o Hristu i Kristofor kaže na to:

"Oh, želim služiti mu. Kako da mu služim?"

"Dobro, počni s postom."

"Ne mogu postiti."

"Ne možeš postiti? Dobro onda, počni s molitvom."

"Oh, ne mogu moliti."

"Dobro onda ako ne možeš, idi do rijeke i izgradi nastambu i čekaj da dođu ljudi i prevezi ih preko rijeke. Na taj način služit ćeš Hristu."

Tako Kristofor ode do rijeke, izgradi nastambu i ostane tamo.

I jedne olujne noći on začuje glasić "Kristofore, Kristofore!"

Dva puta izađe iz kolibe i ne vidje nikog.

Treći put on iziđe i vidi malo dijete, vrlo malo dijete stajalo je na obali i reče: "Kristoforu, prenesi me preko rijeke."

Tako Kristofor stavi dijete na ramena i ide preko rijeke, i rijeka postaje sve dublja i dublja, a dijete postaje sve teže i teže.

Na kraju kaže dijetetu, "Osjećam kao da nosim cijeli svijet na svojim ramenima."

A dijete odgovori, "Ne nosiš samo cijeli svijet, nosiš Stvoritelja svijeta."

Tako je nakon toga Kristofor postao mučenikom.

Vidljivo je očigledno da je bajka uvedena u životopis sveca, ne znamo zbog kojeg razloga, možda je bio poganski utjecaj, utjecaj vrlo dobre mašte autora životopisa.

Bilo kako bilo, elementi fantazije ušli su čak i u područje životopisa svetaca koji su postali potpune bajke.

I zato vidite rimokatolike i čak neke pravoslavne koji slikaju ikone sv.Kristofora s Hristom na njegovom ramenu, zato što riječ Kristofor znači "Onaj tko nosi Hrista" te su stoga uzeli bukvalno značenje te riječi i od toga napravili bajku.

U mnogim drugim slučajevima koje nalazimo u rimokatoličkim izvorima još od zenita Srednjeg vijeka u trinaestom stoljeću, nalazimo ovakve elemente fantazije.

Ne možemo stoga vjerovati takvim izvorima.

I to je razlog zašto nisu naučnici kasnijeg razdoblja vjerovali im.

Ti izvori su poput poznatih legendi o svetom Gralu, poganske legende kao i ova "Zlatna legenda o svecima".

Nova vrsta svetosti

Vidjeli smo da je u Srednjem vijeku racionalizam i logika zamjenila vjeru ili ju je preoblikovala u novu vjeru i tako su postali kriterijem vjere, dok je fantazija ušla isto u priču.

Sad dolazimo do nečeg vrlo važnog što je možda važnije od skolastike, zato što će to na kraju prije dovesti do Antihrista nego skolastika.

To je nova vrsta svetosti koja sada postaje različita od pravoslavne svetosti.

Najbolji primjer je za to životopis Franja Asiškog.

Činjenica je kako je ovaj čovjek postao popularan, ustvari nevjerojatno popularan gdje god je išao, ljudi su se okupljali oko njega kao da je Hrist došao kod njih, pjevali su i pratili ga na taj način.

Podigao je veliki entuzijazam što pokazuje da je bio u duhu svojeg vremena.

Ali ako pogledamo njegov život, vidimo da je isti stran pravoslavnom pogledu na život i možemo reć da taj život nije nipošto jednak životu pravoslavnih svetaca.

Zbog jedne stvari ustanovio je novi način života.

Izmislio je pravilo siromaštva zato što je jedan dan u crkvi bilo iznešeno Evanđelje o siromaštvu, kako apostoli nisu uzimali ništa kad su išli navještati Evanđelje, premda su poslije, naravno, apostoli sa sobom uzimali novac i slično.

Prvi put kad su išli, išli su po dvojica u gradove propovijedajući židovima i nisu uzeli ništa sa sobom.

Franjo je to čuo u crkvi i postao inspiriran da izmisli novo pravilo, novi način života, pravilo siromaštva temeljeno na Evanđelju, kao da prije njega nije postojala monaška tradicija (naravno da je bila).         U kojoj je bilo mnogo svetaca.

Naravno, on je mogao gledati okolo, možda su manastiri bili koruptirani i slično, ali on je tražio nešto različito.

Ali već je sumnjivo što je mislio da će učiniti nešto novo, novo pravilo života koje se ne temelji na svetim kršćanskim ocima.

Ako mu se nisu sviđali recentniji latinski kršćanski oci (mislim da o.Serafim tu podrazumijeva sv.Benedikta), mogao je potražiti nauk sv.Kasijana ili egipatskih otaca ili ... , ali nije.

Umjesto toga Franjo je otišao u Evanđelje, kao protestanti (o.Serafim cilja na njihov moto "sola scriptura").

Otišao je i izmislio pravilo siromaštva.

Ništa ustvari novo, monasi su inače siromašni, ali je od siromaštva učinio nešto specijalno, kao što ćemo kasnije vidjeti da su rimokatolici činili nešto specijalno od Bogorodice kao da je Ona neko nezemaljsko biće ili slično.

Dao je sebi i svojim sljedbenicima nova imena. Oni se sad ne će zvati monasima, oni su "Pokajnici iz Assisija", ili su se nazvali "Božjim zabavljačima" koji idu pjevajući. Tako vidimo da se oni ne osjećaju kao nekadašnji monasi i askete, nego nešto novo, novi duh koji je uvelike u suglasju s duhom vremena.

Jednom za Božić 1223.g. Franjo je odlučio proslaviti Rođenje Hristovo na novi način. Reproducirao je u crkvi u Italiji štalicu iz Betlehema. I tako je započela takozvana pobožnost jaslicima u Latinskoj Crkvi i oko štalice je postavio predstavu što je bio početak pobožnih predstava u Italiji i tako je pomogao kasniji uspon drama-kazališta.

Drama je nešto o čemu nećemo, naravno, pričati iako je potekla baš iz ovih događaja (ironija autora).

Pobožne predstave, koji su ustvari potekle od Liturgije, bile su usredotočene oko Mise i religioznih tema, i adaptacija su novom duhu vremena da bi se religija učinila zanimljivijom, više u skladu sa svakodnevnim životom, bliskijom vjernicima, kao da Pravoslavlje nije dovoljno.

Još jedan aspekt Franjine takozvane svetosti.

Jedan njegov povjesničar kaže "Njegov asketizam je često bio pod krinkom fantazije." Tako je bio Gospođa Siromaštvo, mislite o njoj kao da je ona stvarna osoba i udvarajte joj se kao zaručnici, i tu je naravno Sestrica Smrt i sve druge personifikacije.

Tipičan primjer nečeg novog što apsolutno nema veze s Pravoslavljem je što se Franji dogodilo jednom kad je bio bolestan.

Jeo je meso (za vrijeme posta pretpostavljam). Pravoslavnoj osobi koja nije monah može se dogodit da jede meso za vrijeme bolesti i posta. Tada se može pokajati, tražiti od Boga oproštaj, i osjećati "nisam uopće dobar", i tražiti od Boga da mu oprosti.

Ali ne i Franjo Asiški.

Umjesto toga on je otišao propovijedati ljudima.

Bilo je mnoštvo, tisuće ljudi kao i inače i tad je rekao:

"Stanite. Svatko neka ostane ovdje dok se ne vratim."

Otišao je u obližnju crkvu i prisilio dvojicu svojih učenika da učine sve što traži od njih iz poslušnosti.

Jedan od njih prosuo je po Franjinoj glavi pepeo, kantu pepela, drugi je stavio uže oko njegovog vrata i vodio ga je do ljudi koji su čekali vidjeti što će se dogoditi.

I tako dolazi Franjo Asiški vođen konopcem s pepelom na svojoj crnoj glavi i on ih gleda i kaže:

"Mislili ste da sam svetac, ali ja sam jeo meso dok sam bio bolestan."

S ovime on radi javnu predstavu "trebam biti vrlo svet, i ako sam učinio grešku moram učiniti nešto da i dalje mislite da sam svet".

(upravo takvu ulogu ima i rimski papa koji je uzeo Franjino ime, glumi pred javnosti kako je nadasve skromni i raskajani griješnik pun razumijevanja za sve druge griješnike tako da im odobrava njihove grijehe koji su obično oni sodomitski)

Vidimo dakle da on igra ulogu sveca koji se mora prikazati pred ljudima kao čist, dok pravi svetac bi se pokajao i razmišljao bi - tim bolje što ljudi misle da sam loš ili zao.

(u Pravoslavlju postoji izraz "jurodivi Hrista radi" - to su sveci koji su namjerno glumili luđake da ne bi nitko pomislio da su oni sveti, oni nisu tražili nikakvo priznanje od ljudi, čim su ljudi imali gore mišljenje o njima, to je ovima bilo lakše jer su se jako bojali da se ne uzohole radi ljudskog laskanja).

(sad je u predavanju slijedio dijalog između dva autora predavanja)

o.H: "Dakle, ovdje je dobar primjer, luđaci Hrista radi, oni čine upravo suprotno. Oni glume luđake da bi bili ostavljeni dolje ..."

o.S: "Naravno, ljudi koji već imaju novu ideju o svetosti kažu: "Oh, kako je ponizan ovaj čovjek!" (kao papa Franjo). A ustvari radi se o hinjenoj poniznosti, to nije poniznost. Ključ njegove "svetosti" je oholost. On ima svijest o sebi kao o svetom čovjeku. 

On kaže, "Ne vidim u sebi nikakav grijeh kojeg nisam ispovijedio i za kojeg nisam dao naknadu pokajanjem. Jer Gospod mi je u Svojem milosrđu dao dar da u molitvi razaznajem u čemu mu ugađam, a u čemu ne" - to jest duhovno samozadovoljavanje. "Ja sam svet, griješio sam ali dao sam naknadu za to izvjesnim brojem pokajanja i dobrih djela, i sad kad sam dozvolio da budem vučen konopcem pred ljudima, opet sam čist od grijeha."

Možemo tome suprostaviti živote mnogih pravoslavnih svetaca, na primjer život sv.Sisoja (RKC drži svecem isto ovog egipatskog pustinjaka) koji se je spremao umrijeti, ali je živio još jedno kratko vrijeme duže, pa kad su ga njegovi učenici pitali "Zašto se vraćaš?", on je odgovorio "Anđeo mi je rekao da nisam spreman, moram se pokajati još više." On je živio svetim životom, a rekao je "Trudio sam se cijeli život ugoditi Bogu, i sad na kraju ne znam jesam li Mu ugodio ili nisam." (ovaj svetac je dao recept svojim učenicima i nama za poniznost - "vježbajte se da svakog čovjeka smatrate boljim od sebe")

A Franjo je znao da je ugodio Bogu.

Ovo je već duh farizeja.

Na svojoj smrtnoj postelji Franjo je rekao, "Evo Bog me zove, i ja opraštam svoj braći prisutnoj i odsutnoj njihove uvrede i greške, i otpuštam im njihove grijehe koliko je u mojoj moći."

On nije bio svećenik, tako da i u tom neizravnom smislu on tu moć nije imao, to jest on je u sebi prepoznavao moć svetosti po kojoj on može otpustiti grijehe ljudima, što je potpuno nepravoslavno.

I njegove posljednje riječi su bile, "Učinio sam što sam morao učiniti. Vraćam se Bogu. Neka On ima milosrđa prema vama."

To jest rekao je "Ja sam savršen, završio sam, savršeno sam opravdan."

Ponovno, tipičan primjer ovog tipa svetosti je događaj u njegovom životu kad mu se je tobož Hrist pojavio pred njim za vrijeme molitve i ponudio da će mu ispuniti želju koju god ima.

Ovo je već fantazija (kao o legendi o sv.Kristoforu) i čista bajka, tri želje i slično.

Ali ovaj tip familijarnosti sveca s Bogom je tipičan za prelest (najgora oholost - duhovna), duhovna prijevara.

I Franjo je tražio, budući da je bio opterećen s ljubavlju prema ljudima, da se potpuni oprost da svima koji se ispovijede i posjete njegovu crkvu, središte njegovog Reda. I Hrist se je složio, ali je rekao da to papa mora potvrditi. Papa je to učinio.

I od tada do danas, drugog kolovoza možete dobiti potpuni oprost odlaskom u crkvu, ispovijedi, što znači da ne ćete morati trpjeti vremenske posljedice (kazne) vaših grijeha.

Naravno, cijeli novi sustav oprosta je točno već definiran u trinaestom stoljeću.

o.H: "U Metropolia časopisu za djecu maju životopis sv.Franje za djecu nazvanu "Mladi život". I pravoslavna djeca primaju to zajedno sa životom sv.Serafima. Možemo li se ujediniti s njima?"

o.S:"Ima još jedna stvar koja je najubitačnija karakteristika ove takozvane svetosti, ustvari prijevare. Franjo je imitirao Hrista na izvanjski način. Kad je imao prvih, sedam ili možda dvanaest učenika, vjerojatno dvanaest a započeo je sa sedam, uzeo je svih njih zajedno i poslao ih je dvojicu po dvojicu da propovijedaju Evanđelje, on je otišao navodno u Francusku, dvojica druga u Englesku, zatim u Italiju i tko dalje. I koristio je iste riječi u Evanđelju - šaljem vas dvojicu po dvojicu da propovijedate oproštenje grijeha.

Kao prvo on ih je poslao u kršćanske zemlje, a tek kasnije ih je poslao u nekršćanske, kao da je učio neko novo Evanđelje, kao da to nije već bilo urađeno, kao da je on novi Hrist koji šalje svoje učenike da propovijedaju njegovo Evanđelje, zato što ove zemlje su već imali biskupe i svećenike, cijeli sustav, i on ih šalje u zemlje koje već imaju kršćansku vlast.

I oni su stvarno otišli i utemeljili Franjevački red."

Ponovno, prije nego što će umrijeti, zatražio je kruha da mu se donese.

Blagoslovio je kruh, prelomio ga i dao učenicima, a u životopisu Franje Asiškog se kaže da se je sjetio svetog obroka kojeg je Gospod proslavio sa Svojim učenicima posljednji put, svjesno dajući svojim (Franjinim) učenicima "posljednju večeru".

Također vrlo zanimljiva stvar se Franji dogodila kad je primio stigme, koji su znakovi rana Hrista, pet znakova na rukama, nogama i na boku. Prije nego što će dobiti ih, koji su u RKC prihvaćani kao stvarni znakovi sveca, on se je molio da primi muku koju je Hrist trpio u duši i tijelu "da bi mogao osjećati koliko je to god moguće, sa cijelim svojim bićem, beskonačnu ljubav s kojom si izgarao Sine Božji, i koja ti je dala da izdržiš tako mnogo muka za nas griješnike." 

Ovo je bestidnost koja nije bila u istinskim svecima, da su oni tražili samu Božju ljubav za sebe, da su htjeli trpjeti ono što je On trpio u tijelu. To nije duhovna borba. To je potraga za tjelesnim osjetima i velika oholost koju je Franjo osjećao želeći da osjeti baš ono što je Bog osjećao. I možete usporediti ovo s bilo kojim pojavljivanjem Hrista svecima. Pojavio se je sv.Serafimu dok je ovaj služio kao đakon u crkvi, a sv.Serafim nije se tada molio "pokaži mi se" ili "učini da osjećam ono što si osjećao".

Molio se je u crkvi, Hrist mu se je pokazao. I nije htio niti o tome govoriti.

I tada kad je Franjo dobio stigme vidio je u viziji serafima s raspetim Hristom, koji je došao k njemu, i kojeg ćemo vam pokazati na njihovim ikonama, i koji je ispalio tada zrake, sunčeve zrake i tako mu dao stigme.

I od tada, prema životopisu Franje, on je osjećao sebe potpuno pretvorenim u Isusa, što je blasfemija.

To je korijen cjelokupne katoličke duhovnosti; ta slatkoća dok se Isus približava, "Ja sam sav s Njim i On je samnom" - sve to je prelest.

Kasnije, dovoljno sigurni, njegovi učenici zvali su ga "novi Hrist".

U jednom životopisu, kojeg voli citirati Ignatije Brjančaninov (ruski svetac iz 19.st.), čak se kaže da kad je Franjo umro i bio podignut na Nebo, Bog vidjevši Franju nije mogao znati tko je veći, Franjo ili Njegov vlastiti Sin.

Ova vrsta svetosti, duhovnosti je već mnogo gora nego racionalizam skolastike, što znači da ako imate racionaliste koji vas uče u vašim sjemeništima, još uvijek možete biti sveti, još uvijek možete prigrliti izvor duhovnosti, ali kad standard duhovnosti sam postane prijevarom, drsko punim oholosti, tada je korijen svetosti potpuno zatvoren.

Očigledno je kako je ovakva duhovnost, a to je još početkom trinaestog stoljeća, sto godina nakon Raskola, toliko različita od Istoka da je kontakt među njima nemoguć.

Ovakvi "sveci" su oni koje zovemo prevarene osobe, klasični primjeri osoba koje žive u prelesti.

Ali i gore dolazi.

Sljedbenici Franje su vrlo zanimljivi zato što u njima dolaze logični zaključci ove nove vrste duhovnosti. Oni vide da ima nešto novo, oni Franju i zovu novim Hristom, neki novi duh je ušao u svijet, nova duhovnost.

Tako je njegovom učeniku Joakimu od Flore izgledalo da se pojavljuje, po prvi put, koncept o dolasku "Trećeg doba Svetoga Duha" što je temelj svih modernih filozofija napredka, hilijazma i New Age. On ja sam došao do ovog otkrića ne razmišljanjem, nego vizijom.

Zanimljiva knjiga "Smisao u povijesti" daje filozofiju povijesti, raznih ljudi od Srednjeg vijeka do modernog doba.

U istoj se kaže o Joakimu:

"Bio je presudan trenutak u povijesti kršćanske Crkve kad je talijanski opat, poznati prorok i svetac i čovjek uvježban u strogoj disciplini cistercitskog reda, nakon napornog studiranja i meditacije u divljini njegovih kalabrijskih planina, primio inspiraciju na Duhove (između 1190 i 1195)."

Ustvari on nije bio pravi učenik Franje, on je u isto vrijeme "primao znakove vremena u svjetlu Otkrivenja sv.Ivana".

On kaže, "Kad sam se probudio u zoru, uzeo sam Ivanovo Otkrivenje. Tada iznenada moje duhovne oči su bile udarene jasnoćom uvida, i otkriveno mi je ispunjenje ove knjige u suglasnosti sa Starim i Novim zavjetom".

I tako on ima cijelu novu interpretaciju značenja SZ i NZ.

"Opća shema Joakimove razlikovne interpretacije se temelji na trojstvenoj doktrini. Tri različite diobe vremena dolaze u tri različite epohe u kojima tri osobe Trojstva se jedna za drugom manifestiraju. Prva je epoha Oca, druga Sina i treća Duha Svetog (treća tek započinje to jest krajem dvanestog stoljeća) i koja napreduje prema potpunoj "slobodi duha". Židovi su bili robovi pod zakonom Oca. "Kršćani druge epohe su bili, premda nepotpuno, duhovni i slobodni u usporedbi s moralnim zakonima prve epohe. U trećoj epohi, proročke riječi sv.Pavla postat će istinom, da mi znamo proroštvo samo djelomično, ali onda kad dođe savršeno, nestat će ono što se zna samo djelomično".

P.S.

Evo pridika jednog neobičajeno "bez dlake na jeziku" hrvatskog franjevca:

Iako se s mnogim mogu složiti što je izrekao, ne mogu preskočiti trenutak kad je rekao "ne dam nikom da kaže da ima više vjere od mene".

Pravi monah ili kršćanin na putu pobožanstvljenja tako ne bi nešto nikad rekao.

Ideal je smatrati se gorim od svakog čovjeka, većim grešnikom od svakog griješnika.

Onda se nipošto u istom duhu ne može reć - ja imam jednaku ili veću vjeru od bilo koga.

Neka Bog prosvijetli ovog čovjeka i neka uvidi da je začinjavac njegovog reda Franjo Asiški imao ogromnu prelest, iako gotovo svi rimokatolici misle suprotno, da je Franjo bio najponizniji svetac.

Mnogi franjevci su idealistički krenuli u taj red koji ima samo jedan problem, ne vodi do prave duhovnosti i svetosti.

Jedna uznemirujuća vijest koja nije iznenađenje za one koji prate blog, pogotovo "Tečaj za preživljavanje pravoslavaca".

Američki senat usvojio zakon pomoću kojeg će se milijardama dolara financirati pokuse na hibridima ljudi i životinja. 

Kako se došlo do ovog događaja koji nam dovodi misao - koračić smo do vrhunca zla?

Prateći povijest Zapada, od raskola, skolastistike, nove "svetosti", novog poganstva-renesanse i zablude hilijazma, prosvjetiteljstva i rađanja ateizma, revolucije i nihilizma (ulazimo u etapu otvorenog sotonizma nakon nihilizma), znamo sve etape propadanja čovjeka i sve većeg odvajanja i otpada od kršćanstva i Boga.

Nije važno hoće li ta čudovišta-himere biti najprije stvorene u SAD ili u Kini ili u Rusiji ili u EU, one će biti stvorene na Zapadu, jer zapadna kultura i civilizacija vlada na svakom kutku kruga Zemaljskog.

Što možemo očekivati kao slijedeće "koračiće" do samog vrhunca pobune čovjeka protiv Boga?

Otvoreni ulazak u arenu demona i Satane, i čovjeka Antihrista.

I nastavimo u metaforičnom (a vjerojatno i u doslovnom) smislu, naš spas dolazi od Istoka koji je uvijek pojam koji označava smjer od kuda dolazi Bog i spasenje ljudi.

Zapad, a to znači cijeli zemaljski krug, postat će mrklom noći i carstvom demona i demonolikih ljudi prije nego što se pojavi s Istoka Sunce pravde.

Zasad očekujmo još veću tamu i progone (kojih zapravo još nije bilo u pravom smislu), Zora ne će doći polako, nego odjednom.

U mrkloj noći moramo sačuvati svjetlo naše duše dok se ne pojavi Gospod Hristos.

Neka nam ulje*  ne dogori do tada, trudimo se kao nikad da Ga pribavimo dovoljno.

* Ulje je simbol ljubavi koja nam dolazi od Boga ako smo na istu prijemčivi - dakle koliko ulja ćemo imati ovisi o nama, Bog je nepresušni izvor ljubavi, ljubav je jedna od Božjih nestvorenih energija.