RKC nije nikad mijenjala “dogmu” o nerazriješivosti ženidbe?

“A Christian man denied Christ out of hatred for his wife and united himself to a pagan woman, with whom he procreated children. The Christian woman, who had been abandoned unto the dishonor of Jesus Christ, went into a second marriage with the assent of the Archdeacon and had children. It does not seem to us that if the first husband returns to the unity of the Church she ought to depart from the second and go back to the first, especially since she was seen to have departed from him by the judgment of the Church. And, as St. Gregory [the Great] testifies, ‘the affront to the Creator dissolves the right of marriage (solvat ius matrimonii) for the one who is left out of hatred of the Christian faith’. (…) [Concerning this question we have] the rule and the doctrine of the Apostle, by which it is said, “If the infidel depart, let him depart. For a brother or sister is not under servitude in such cases” (1 Cor. 7:15—i.e., the Pauline Privilege), as well as the famous decree of Gregory [found in the Decretum of Gratian]: ‘it is not a sin if [the spouse], having been[…]”

Excerpt From

The Church and the Pope: The Case for Orthodoxy

Robert B. Spencer

Prevedeno:

“Kršćanin (očito primjer iz stvarnog života) je zanijekao vjeru u Hrista iz mržnje prema svojoj kršćanskoj ženi te je živio s pogankom s kojom je imao djece.

Kršćanka koja je bila napuštena od muža radi sramoćenja Isusa Hrista, otišla je u drugi brak s dozvolom Crkve i imala je djece u tom braku.

Ne čini nam se da ako se muž vrati u Crkvu, da žena mora napustiti drugog muža i vratiti se prvom, posebno zato što je ona otišla po presudi Crkve.

I, kao što svjedoči sv.Grgur Veliki “uvreda Tvorcu razriješava pravo ženidbe za onog koji je napustio ženidbu zbog mržnje prema kršćanskoj vjeri”, kao i doktrine Apostola (Pavla) “ako nevjernik ode (iz braka), neka ide. Jer brat i sestra (kršćanska strana u braku) nije dužna ostati u braku u tom slučaju (Pavlova privilegija), kao i poznati dekret Grgura; tvrdimo da nije grijeh (ako se žena ne vrati svom prvom mužu).

Ovo je citat pisma rimskog pape Celestina III, kojeg je drugi rimski papa Grgur IX svojom bulom Rex Pacifixus 1234. izdao u sklopu dokumenata koji su bili sastavni dio kanonskog prava za rimokatolike.

Kardinal RKC Belarmin je napisao kako je jasno da je takav stav pape Celestina heretički, jer je drugi papa Inocent kasnije napisao dekret protiv razriješenja braka te je to konačno definirano na saboru RKC u Trentu.

Ostaje pak činjenica da je tri stoljeća ranije jedan rimski papa potvrdio pismo drugog pape koji dopušta razvrgnuće ženidbe te da je to bilo sastavni dio Kanonskog prava RKC sve do 1917. kad se donosi novo Kanonsko pravo.  

Naravno i uobičajeno, rimokatolički apologeti će reći kako se niti pismo pape Celestina, niti bula pape Grgura s kojim se je stav o razriješivosti braka potvrdio (makar samo u ovom specifičnom slučaju) i proglasio sastavnim dijelom Kanonskog prava RKC, može smatrati ex cathedra izjavom rimskog pape da bi se smatralo nezabludivim.

I misle da je tako vuk sit i ovce sve na broju.

Ali nije tako, moja malenkost je prestala biti ovca rimskog stada kad sam otkrio povijesne činjenice kako su rimski pape u nebrojeno slučajeva naučavali kontradiktorne stvari kao i u ovom slučaju.

Otkrio je to u Robert Spencer, poznati rimokatolik melkitskog obreda, te nakon pristupanja u Pravoslavnu Crkvu objavio knjigu iz koje je ono gore citat (knjiga koju preporučam je niz povijesnih događaja koji opovrgavaju papizam, vrlo korisno za rimokatolike ako traže Istinu).

Temelj papizma je slijepa poslušnost rimskom patrijarhu jer je on tobož zamjenik Hristov dok Hrist drugi puta ne dođe.

Ako je to istina (koje nema niti u tragovima u prvom tisućljeću Crkve) onda je svaki kršćanin doista dužan isto slušati rimskog papu kao što sluša Hrista, jer je tobož Hristos proglasio svakog rimskog papu svojim nezabludivim vikarom-zamjenikom.

I tako je ona žena poslušala rimskog papu Celestina i nije se vratila svom prvom mužu koji ju je napustio i otišao živjeti s pogankom, a ista žena da je živjela nekoliko stoljeća kasnije bila bi proglašena javnom griješnicom.

Kakav je to autoritet dobiven od Hrista koji za istu stvar jednom kaže da je dopušteno, a drugi put da je smrtni grijeh?

Zar bi Gospod Hristos takve ljude izabrao za svoje zamjenike kojima se moraju pokoravati svi koji u Njega vjeruju?

Takva pomisao je sama po sebi bogohuljenje.

Neki RKC apologeti će reć - ne treba se vjerovati i biti poslušan u svemu rimskim papama, nego samo kad ovi govore nešto ex cathedra.

Po takvom mišljenju svega je bilo par ex cathedra izjava papa kroz povijest.

Zar to znači da je onda imao pravo engleski kralj Henrik VIII, začinjatelj anglikanizma, jer mu je rimski papa slao prijeteća pisma ili slao poruke preko diplomata, a nije objavio nezabludivu ex cathedra izjavu?

Zar onda mogu rimokatolici reći rimskom papi - ne prihvaćamo, smatramo da je nedostojan ovaj koga si nam poslao za biskupa, kao što to pravo imaju pravoslavni laici - prekinuti obred rukopoloženja?

Ili zašto se prave mutavi, papa Celestin nije pisao privatno pismo ženi, nego je pisao javno pismo kao rimski papa navodeći konkretan iako anoniman slučaj, po pitanju vjere i morala (a što bi to drugo moglo biti kad je u pitanju razriješivost ženidbe?) kako bi se ubuduće tako postupalo, kao što je kasnije papa Grgur to ubacio kao sastavni dio Kanonskog prava za rimokatolike.

Ili će možda ovi reć da nije ni Kanonsko pravo nešto što moraju poštivati rimokatolici, jer se u istom mogu nalaziti lažna i štetna učenja?

Koji je onda smisao Hristovog vikara ako on ne samo dopusti krivi nauk u Kanonskom pravu, nego ga i sam osobno promovira?

Dakle sve se na kraju svodi na jedno - budi poslušan samozvanom Hristovom vikaru makar ovaj poljubio kuran, makar govorio i naučavao kontradiktornosti i laži, jer na kraju ćeš se moć opravdati pred Hristom, nisam ja kriv nego sam bio samo poslušan Tvojem vikaru.

Kad ti je pak to Gospod Hristos objavio i na koji način, ako nije izravno, da je rimski papa Njegov ovlašteni  zamjenik?

Netko će reć - nije mi osobno objavio, nego su svi oko mene, pa i moji roditelji i preci, vjerovali u to.

Tu nema nikakvog opravdanja.

Kao što nemaju opravdanja oni koji se dive novom carskom ruhu gledajući cara dok gol hoda, ali zajedno s drugima oko sebe žele se diviti novom nevidljivom ruhu carevom jer se boje da ne bi ostali u manjini sa svim mogućim neželjenim posljedicama ako pristanu na istinu koju vide svojim očima.

P.S. 

R.Spencer za gore navedeno se poziva na slijedeći izvor:

“Decretals of Gregory IX, Lib. III, Tit. XXXII, Laudabilem, ‘On the conversion of the infidels,’ by Pope Celestine III.”

Odlično predavanje o harmoniji kao smislu svega:

Nešto o tome kako je moderna zapadna glazba, ne samo ona popularna, izgubila vezu sa svojim korijenima: