Fašizam kao riječ batina, antifašizam kao riječ sezameotvorise

Ako ste gledali-slušali razgovore s M.Witcoffom povodom izdavanja njegove knjige "Fašizam - pogled s križa (krsta)" na što sam davao poveznice u prethodnom tekstu, onda ste mogli primjetiti da on kaže - ne postoji prava definicija fašizma, jer fašizam je danas riječ-batina s kojom se tuču svi oni koji se na bilo koji način suprostavljaju novom svjetskom poretku.

Čak i oni koji jesu pristalice novog svjetskog poretka, takvi znaju među sobom, za one s kojima se potpuno ne slažu (može biti i osobni razlog ne samo ideološki) reći da su fašisti smjerajući na to da im tom batinom skinu vjerodostojnost i izbace iz rasprave ili iz javnog života uopće.

Jer za 'fašiste' nema tolerancije, pa ako svog političkog suparnika optužite da je fašist prije nego što on vas optuži da ste fašist, imate velike izglede da ga odstranite, u krajnu ruku da ga likvidirate.

Međutim i bez da utvrdimo kako u modernoj političkoj komunikaciji nema prave definicije fašizma jer je to riječ batina, trebamo također vidjeti, a o tome piše Witcoff da zapravo i u prošlosti nema nekog velikog zajedničkog nazivnika za one pokrete koji su se tada, dok su egzistirali, klasificirali kao fašistički.

Ili ako postoji zajednički nazivnik, onda je taj da su oni u pravilu reakcionarni, oni su reakcija* nekih pojedinaca na strahotu komunizma i dekadenciju koju je donijela liberalna demokracija.

Nakon toga više nema zajedničkog nazivnika između Musolinija, Hitlera i Codreanua.

Musolini i Codreanu nisu bili rasisti, Hitler jest.

Musolini i Hitler su radili kult ličnosti, Codreanu nije.

Hitler je bio antisemit, Musolini i Codreanu nisu.

Codreanu je bio monarhist, htio je predati vlast kralju, Musolini i Hitler nisu bili monarhisti.

Codreanu je bio izrazito religiozan, Musolini puno manje, Hitler je tu prilično neodređen.

Među sljedbenicima Musolinija i Hitlera nije bilo svetaca, među Codreanovim jest.

...

Također, u razgovoru Witcoff spominje svetog vladiku Nikolaja Velimirovića koji je imao u nekim izjavama vrlo pozitivno mišljenje o A.Hitleru.

I dok tu činjenicu hrvatski rimokatolici koriste kao argument protiv SPC koja je Velimirovića proglasila svecem, Witcoff koji je židov uopće se ne uzbuđuje ili ne skandalizira nad time, štoviše Velimirovića drži svecem i duhovnim autoritetom.

Nije dakle nikakav problem ako je Velimirović ili neki drugi pozdravio A.Hitlera kad je ovaj pozatvarao bordele, stavio pornografiju izvan zakona, spriječio dekadentnu umjetnost, protjerao tzv. frankfurtsku filozofsku školu, ustvari židovske marksističke filozofe koji su kasnije u SAD pripremili seksualnu revoluciju i koji su doveli SAD, a time i Zapad, u sadašnje stanje.

Potrebno je naglasiti da Crkva nije nikad protežirala ideju demokracije, i zato bi danas bez ikakvog iznenađenja mogla biti proglašena fašističkom (što će se možda i dogoditi, jer već sad postoje inicijative da se treba Biblija ponovno napisati kako bi se izbrisali neprihvatljivi 'fašistički-antisemitski' detalji), kao i svi kršćanski carevi i kraljevi, svetitelji koji su smatrali da je monarhija prirodno i bogoprihvatljivo društvo (konačno i zato što ne postoji nebeska demokracija i republika, nego nebesko carstvo u kojem je Isus Hristos car), a ne ideja opće jednakosti po kojoj društvo sodomita demokratski određuje da je sodomizam legalalan i legitiman jer je to odlučeno demokratskim putem.

Crkva i fašistički pokreti su autoritativni, i kršćani nikad ne bi smjeli odbaciti svoj nauk po tom pitanju zato što su i fašisti bili za autoritarno društvo.

Problem nastaje nakon toga, kako će se društvo koje se je očistilo od dekadencije putem 'fašističke' reakcije, razvijati.

Tu je bez daljnjeg Codreanu kao uvjereni i praktični pravoslavac bio na pravom putu za razliku od od ove druge dvojice.

Na koncu jedna ilustracija kako se fašizam koristi u moderno vrijeme i na 'hrvatski' način.

Neki od nas Hrvata s ponosom ističu da smo mi  bili prvi antifašisti jer smo imali prvi antifašistički ustanak u Europi 1921.g.

Problem s tom 'činjenicom' je što su fašisti došli na vlast druge godine, odnosno 1922.g.

I što su ta događanja u Labinu najvjerojatnije povezana s boljševičkom revolucijom u Rusiji, da se je htjela stvoriti nekakva boljševička sovjetska državica na području tog dijela Istre oko Labina.

Ali u ovom modernom antifašističkom svijetu, dobro je ako se neki narod proglasi antifašističkim, makar to bilo i prije nego što je fašizam došao na vlast.

Naravno, dobro je razbistriti antifašističku maglu s povijesnim činjenicama da su svi antifašisti bili spremni koalirati s fašistima ako im je to odgovaralo.

I obrnuto.

Trebalo bi stoga izbaciti te riječi iz uporabe.

Moramo biti ipak svjesni da to ne će nikad učiniti vladajuće strukture svijeta.

Jer kakvo god zlo učinili, mogu ga opravdati s prizivom na to da su oni antifašisti, a ovi koji ih optužuju da su fašisti.

P.S.

Ova tema o fašizmu je ovdje na blogu zato što mnogi koji vide zlo u modernom društvu, i koji s pravom za to optužuju demokraciju i republiku koje nisu nikad uspješno postojale osim u malim sredinama tipa grčkih gradova-polisa (to jest demokracija je u svim sadašnjim državama lakrdija jer demokracija podrazumijeva da se ljudi koji biraju i oni koji su birani međusobno znaju, a to je nemoguće u velikim državama), vide rješenje u oživljavanju ideja fašističkih pokreta prošlog stoljeća.

Čak ako i bismo odstranili zastranjanja ti pokreta, i bili više na liniji rumunjske Željezne garde odnosno Codreanua, obnavljajući pravoslavnu monarhiju, teško je vjerovati da će se to dogoditi.

U prvom redu zbog toga što većina ljudi danas ni ne želi vratiti se u ta vremena, hedonizam im je bliži.

Pravoslavna monarhija ne može postojati ako je ljudi ne žele.

Moderni ljudi su zarobljenici moderne tehnologije i zato se ne će odlučiti na taj korak.

Zato je izgledniji skori dolazak Antihrista (koji će biti monarh**).

Ali nikako ne smijemo zbog toga pasti u očajanje, jer Bog je gospodar svega pa i vremena, i ako se je odlučio da nas prepusti vlasti Antihrista moramo vjerovati da je to zato što je to za naše dobro, odnosno vječno spasenje.

Zašto je dobro za nas da smo progonjeni?

Isti odgovor mogu dati oni koji su po bolestima spoznali svoju krhkost i obratili se Bogu i ostali s Bogom u vječnosti.

O ovoj važnoj temi za naše spasenje govori mitropolit Demetrios navodeći primjere (i vlastitih predaka) neproglašenih svetaca koji su to bili zato što su se posvetili dok su bili progonjeni od Turaka:

Sjećam se da sam jednom prilikom jednom Makedoncu-Bugaru (on sebe smatra Bugarom iz Makedonije) pravoslavcu rekao - nije li bilo bolje dok ste bili pod Turcima, jer kad su Turci otišli mnogi se pravoslavni međusobno pobiše u balkanskim ratovima, a nije ni sada situacija bitno bolja?

Vjerojatno ćemo, ako preživimo i ako budemo u to vrijeme živili, moći reći to i za buduće progone pod Antihristom.

Bog tako koristi i Antihrista radi spasenja svojih izabranika.

* Za razliku od komunizma koji je najprije bio zamišljen i teoretski obrađen u prvoj polovini 19.st. da bi bio kasnije ostvaren revolucijama. Fašizam je najprije nastao kao djelatna reakcija na živu komunističku revoluciju, a tek kasnije se je o tome počelo teoretizirati, ali opet vrlo raznoliko, tako da se ne može reć da fašizam ima neke kanonske ideologe kao što komunizam ima u Marxu, Engelsu i Lenjinu.

** Kako će demokrati i liberali prihvatiti za svog cara Antihrista, kad su oni protiv monarhije?

Isto onako kako su oni koji su bili protiv ruske pravoslavne monarhije kasnije prihvatili boljševičkog diktatora.

Dakle i ti koji se zanose idejama jednakosti podsvjesno znaju da su u krivu, da je prirodno društvo hijerarhijsko odnosno monarhijsko.

Samo takvi ne će prihvatiti cara koji se boji Boga te nastoji da u njegovom carstvu vladaju Božje zapovijedi, ali će rado staviti se pod autoritet nekog tko se Boga ne boji i radi protiv Božjih zapovijedi. Zato jer i njima prvenstveno smetaju Božje zapovijedi, i to je glavni razlog što se takvi deklariraju ateistima, a klanjaju se nekom zemaljskom uzurpatoru, i što će se na kraju Antihristu klanjati kao bogu.

Ovdje sam griješio, mislio sam da činim dobro, ako ljudima za koje vjerujem da su dobri, to kažem.

Ne, mudro je i dobro prema njima da im ukažemo kako su griješni kao i svi ljudi, kako bi se ponizili i tako stekli blagodat Božju (i da se ponize još i više ako su već ponizni).

Zašto pak kažemo da su dobri što nije dobro za njihovo duhovno odrastanje?

Zato da imaju dobro mišljenje o nama.

Znači dvostruka greška ili grijeh, prema njima i prema nama, sve radi uobičajenog egoizma kojeg moramo ukrotiti ako želimo steti pred Gospoda Hrista.

Kao što kaže sv.Porfirije, roditelji također mnogo griješe kad hvale svoju djecu misleći da im čine dobro, da će tako djeca steći samopuzdanje.

Ne, ne postiže se time samopouzdanje djece, nego djeca postanu egoistična i često u kombinaciji sa sklonošću prema  defetizmu, s  neustrajnošću i s nedugotrpljivošću, kad saznaju kasnije da nisu baš takvi kako su im roditelji tepali.

Andy Warhol, 'otac i ikona' pop-arta imao je i lucidne izjave poput ove: