Naraštaj hipika

 Prema 'nenapisanom' pravilu povjesno-rodno se čovječanstvo dijeli na naraštaje u razmaku od 25* godina. Jer je vjekovima bilo uobičajeno da čovjek u prosjeku rodi svoje prvo dijete u 25 godini.

I onda je zanimljivo, koji put i korisno, analizirati razliku između oca-majke i sina-kćerke.

Ako su razlike velike, onda bez sumnje se radi o revolucionarnim vremenima.

Ako je jedan naraštaj bio većinom tradicionalno religiozan, a slijedeći većinom nije, nego je bio ateiziran ili sklon netradicionalnim religijama, onda se je dogodio neki 'tektonski' poremećaj između njih.

Kad gledamo na nedavnu povijest ne možemo zaobići najvažniji događaj, a taj je drugi velerat.

Ne ću ovdje posebno i detaljno razglabati, jer sam to radio pod drugim tekstovima na blogu, nego ću samo konstantirati da su u tom ratu poraženi oni koji su se držali tradicionalnog načina života, društva, morala, hijerarhije, odgovornosti, odgoja, povezanosti s precima.

Tu je bio dakako stav o povezanosti 'krvi i tla', a što je nakon rata osuđeno kao zločinačko razmišljanje i ponašanje.

Jer kako bi jedan 'izabrani' narod postao gospodar nad svim ostalima ako se takva 'zločinačka' ideja ne iskorijeni, ako narodi ne prestanu vjerovati da su negdje suvereni jer su na tom tlu i njihovi preci bili suvereni?

Stoga nije čudno da je naraštaj rođen nakon drugog velerata bio možda najrevolucionarniji jer je htio prekinuti s prošlosti i krenuti smjelo u napr(e)dak.

Neki taj naraštaj nazivaju 'boom' generacijom zato što je nakon velerata, kao i uvijek do tada nakon ratnih katastrofa, znatno se povećao broj djece, a mislim da bi se taj ekplozivni 'boom' mogao bolje povezati s željom tog naraštaja da bombom dignu u zrak sve ono prije njih.

Ali naravno da uživaju sve blagodati materijalne koji su im prijašnji naraštaji ostavili u nasljeđe.

Slogan koji su često koristili je - želimo nemoguće i želimo to odmah. Cijena nije važna, nisu važni preci, nisu važni ni potomci, važni smo samo mi, naše uživanje i naša samouvjerenost kako smo najbolji naraštaj ikad.

I dok je kod svih prethodnih naraštaja bilo presudno poštivati starije kako bi se nastavilo čovječanstvo i narod, hipi naraštaj je želio i uspostavio je naopako mjerilo - starce ne treba poštovati, njih treba prezirati i čim više se razlikovati od njih.

Poštovanje prema sijedoj glavi metastaziralo je u mržnju.

Po prvi puta u povijesti društvenih djelatnosti (u koju je uključena umjetnost i zabava), recimo u plesu i glazbenoj zabavi, one se dijele na ples i zabavu za mlade, vrle, smjele i napredne, i ples i zabavu za starce, za one koje je pregazilo vrijeme.

I nije više bilo u modi plesati kolo kao simbol zajedništva jednog organskog društva u kojem su mladi i stari, muškarci i žene, nego se je plesalo individualno s kretnjama kao kod životinja ili kao kod afričkih pogana pri vudu obredima i ekstazi.

Ništa nije neočekivano da je takvo revolucionarno mnijenje i klima razorilo porodice i rod, na kraju i narod.

I nije bilo posve spontano, dapače, vođeno je od onih tajnih službi (i medija koji su uvijek povezani s tim službama) koje su podrivale poražene u drugom veleratu.

Kasnija saznanja poput knjige Davida McGowana o pop-rock glazbi, odnosno njezinim protagonistima, dovoljan su dokaz da su na 'boom-hippie' generaciju presudno utjecali oni koji su pobijedili u ratu s ciljem stvaranja novog globaliziranog poredka za čiji nastanak je potrebno prekinuti veze novog naraštaja sa svim prethodnim.

Danas je vrijeme došlo da hipi naraštaj dođe "Bogu na račun".

Ako je hipi naraštaj rođen u prosjeku 1950.g., onda danas prosječno ima preko 75 godina, što je vrijeme za umiranje.

Pa evo jednog iz tog naraštaja u gostovanju kod Sam Hyde:

Dr. Daniel Everett je doktor lingvistike.

U revolucionarnim 60-tim drogirao se je s LSD-om (i tko zna čime još), prodavao drogu na rock koncertima.

I prema vlastitim riječima prodao ju je nekom paru, zaljubivši se u djevojku. Koja mu je kasnije postala prva žena.

Nije posve objasnio zašto je postao tad kršćanin, pa pretpostavljam da je to bilo radi djevojke, u videu pak kaže da je prestao s drogom radi kršćanstva.

I onda je odlučio s djevojkom postati misionar poganskim plemenima Amazone.

Toliko je imao žarku vjeru u Hrista, da je prihvatio argumentaciju 'plemenitih' divljaka kako je besmisleno vjerovati u Nekog kojeg se nije vidjelo svojim očima.

Dakle, pleme Piranaha (zvuči kao ribe pirane) je toliko primitivno da nemaju riječi za brojeve, nemaju riječi za lijevo-desno, nemaju riječi za apstrakcije niti znaju što je apstrakcija (nemaju pojam-riječ 'Bog', ali vjeruju u duhove-demone koji im se manifestiraju), ali je impresioniralo ovog hipika koji je prihvatio njihovu argumentaciju da je besmisleno vjerovati u nešto ili nekog koga se ne vidi očima ili ne osjeti nekim drugim tjelesnim čulom, da je dao otkaz svojem protestantskom (doduše mogla je to biti i neka rimokatolička misionarska organizacija) poslodavcu na radnom mjestu misionara u Amazoni.

I da bi ostao zajedno s ovim divnim plemenom, odlučio je baviti se lingvistikom, i opet ne radi same lingvistike, nego da bi mogao prodavati knjige o lingvistici, steći doktorsku i profesorsku titulu, i dobiti profesorsku mirovinu.

Idealizam hipika je i ovaj put bio komercijaliziran, ideali hipika imaju svoju tržišnu vrijednost.

Kaže da su Pirane smatrali ga ružnim, odnosno takvima smatraju sve bijelce. Jednom, kaže da su mu i namjestili da pogine.

Međutim on i dalje se divi njima (možda se boji da bi izgubio mirovinu ako bi prestao?).

Rousseau vjerojatno nije nikad upoznao nekog divljaka, pa je mogao, da bi opravdao preziranje vlastite kulturno-civilzacijske baštine, napisati kako su plemeniti u usporedbi s neplemenitim europskim kršćanima.

Ali sumnjam da bi nakon iskustva kojeg je imao ovaj hipik s Piranama, i dalje tvrdio kako su oni plemeniti i vrijedni divljenja.

Ipak mislim da su Pirane imali pravo prezirati ovog hipika zato što ne pripada niti jednom plemenu, niti želi pripadati nekom plemenu osim antiplemenu hipika koji žele da cijeli svijet pripada jednom antiplemenu uz religijsku mantru sex, drugs & rock'n roll.

Na koncu Sam Hyde i ostala dvojica su ga provocirali s pitanjima o smrti i o vječnom životu.

Hipik odgovara kao da je primio vakcinu protiv kovida, - ja vjerujem u znanost, ne vjerujem u nešto što ne mogu osjetiti i vidjeti.

Pa nije ni vidio 'viruse' kovida, ipak vjeruje da postoje.

Pa ni ljubav se ne može ispitati u laboratoriji i mjeriti s nekim instrumentom, ali sam siguran da će reći kako ljubi svoju ženu (drugu ili treću?) i djecu.

Kako može onda govoriti o ljubavi kad ljubav nije znanstveni pojam?

I tipično za modernog čovjeka, znanost kao spoznaja čovjeka o istini ne može nipošto se odnositi na spoznaju dobivenu samo preko tjelesnih čula ili laboratorijskih mjernih uređaja.

Ustvari ta znanost je najprimitivnija u odnosu na druge znanosti.

I lingvistika na kojoj je doktorirao se ne temelji na čulima, nego na logici koja nije i ne može biti materijalna.

K tome doktor hipik kaže kako vjeruje Piranama ili je stvarno osjetio 'duhove prašume' pa znači da vjeruje u nešto nadprirodno i nematerijalno.

Stoga njegov argument kojeg je posudio od ovih 'genijalaca' kako ne želi vjerovati u Boga zato što Ga nije osjetio, je licemjeran kao što je najvjerojatno bilo njegovo obraćenje na protestantizam.

On želi vjerovati u nešto od čega ima koristi.

I nema problema s kontradiktornošću ako mu ona daje isto korist.

Stoga zaključujem da je doktor hipik lingvistik kao 'obični bijeli rasist' iskoristio plemenite divljake Amazone kako bi umirio svoju savjest koja se buni zbog njegovog negiranja Smisla.

I da ne bi sebe i vas koji čitate umirio s tuđim primjerom besmislenog života jer smisao života je trenutak smrti, ponovit ću - memento mori.

Jedina prava mudrost čovjekova je pripremati se za smrt.

Ne kao jedan moj poznanik koji je na smrtnoj postelji i u zadnjoj fazi metastaza raka te se brine o tome gdje će biti pokopan i tko će mu održavati grob kad mu i žena umre (jer nemaju djece), umjesto da se brine što će biti s njim nakon trenutka kad duša napusti tijelo.

Cijeli život je samo priprema za smrt.

Hipici su imali jednu (auto)sarkastičnu izreku - umri mlad da bi bio lijepi leš.

Time su samo još više pokazali kako su prezirali starce, starost pa i samu smrt.

Mladi hipici su odavno poumirali i nisu ostali lijepi leševi.

Došao je red i na stare hipike.

Da ne bi bilo zabune, nisu svi u tom boom naraštaju bili hipici, niti su svi hipici ostali do smrti hipici.

Ali poopćenje se može izvesti, kao što i Biblija po svojim prorocima opisuje različito naraštaj od naraštaja.

Hipi naraštaj je jedinstven jer u tom naraštaju legalizirano je čedoumorstvo, bezrazložni razvod braka, hedonizam (i sodomizam), uživanje narkotika, raskid s prošlošću i s precima.

Treba se ponoviti još jednom sličan naraštaj da bi se zacario Nepomjanik.

* Premda sociolozi ne dijele suvremene naraštaje na pravilno podjeljeni razmak godina, 'boom' naraštaj tako po tim sociolozima je rođen od 1946-1964, 'x' generacija od 1965-1980 ...