U našoj je naravi želja za slobodom. I to u našoj posrnuloj naravi proizašloj nakon istočnog grijeha. To zvuči radikalno, ali ako pratite ovaj blog, onda znate kako ne bježim od radikalnih ideja i riječi ako su one na tragu istine. Čim postoji Bog, niti jedan stvor ne može biti slobodan od volje Božje. Kad ne bi postojao Bog, ljudi bi opet bili robovi nekog demona koji bi imao najviše moći. Čovjek bi dakle mogao biti stvarno slobodan, odnosno apsolutno, kad bi bio kao Bog, kad bi sam sebi bio dostatan, kad bi mogao samostalno zadovoljiti sve svoje potrebe i želje, kad ne bi nikog drugog trebao. Za razliku od te naše, manje više potisnute želje, da budemo kao Bog, stvarnost je takva da samo luđaci misle kako mogu biti slobodni od Boga. Stoga mudar čovjek najprije sebi želi dobro znajući kako to dobro apsolutno ovisi o Bogu koji je izvor sveg dobra. I ne treba dugo mudrovati, ako se ima zdravog razuma, da se dođe do spoznaje kako naše dobro može biti samo u vršenju Božje volje. To ne zvuči niti tako loše ušima modernog čovjeka zato što se je izgubilo pravo značenje tih riječi. Vršiti nečiju volju znači biti njegov sluga, a sluga ili rob je jedno te isto. Suvremeni kršćani će lako preko usana u molitvi izgovoriti 'Gospodine', zato što su izgubili pravi smisao te riječi kad je otac laži ubacio laž o jednakosti svih ljudi tako da svi ljudi jedni druge zovu gospodom. To je ista laž egalitarizma i iz istog izvora koja je natjerala ljude da jedni druge zovu drugovima, iako se možda prije toga nisu nikad vidjeli. Gospodin znači isto što i gospodar odnosno netko tko ima sluge koji će ga nazivati gospodinom. Varka Sotonina je u tome što kad ljudi pomisle da su gospoda odnosno da su svi jednaki, onda odmah postanu njegovi robovi koji su gordo isprazni u svojim mislima, riječima i djelima ne razumijevaći kako su time robovi grijeha oholosti odnosno robovi oca laži i čovjekoubojice od početka. Gospodin Isus Krist nam otvoreno kaže - ne možete biti Moje sluge i sluge Mamona - princa ovog svijeta. Na ovo moderni čovjek odgovara, da Isuse ti si bio dobar učitelj i primjer čovjekoljublja, ali ja želim biti slobodan, ne želim biti ničiji sluga. Eventualno ću reći kako te ljubim i slijedim, ali nipošto ne želim biti tvoj sluga-rob, ta sam si rekao da si nas došao osloboditi od ropstva Đavlu, zašto bi sad oslobođeni tog ropstva bili Tvoji robovi, umjesto da ostanemo u tom stanju slobode? Kad takvim ljudima kažete da su oholi oni će se uvrijediti, ne znajući kako nisu slobodni nego su robovi Sotone. Jer nema treće opcije, ili smo sluge Božje kao što su to anđeli i sveci, ili smo sluge grijeha. Biti slugom Božjim znači biti djetetom Božjim po Isusu Kristu koji nas je otkupio. Biti slugom Božjim znači postati Bogom jer Bog se sjedinjuje s onima koji Ga ljube i koji su Njegova djeca. Zato nas Gospodin Isus Krist nije prevario kad je rekao da ako nas On oslobodi, onda ćemo stvarno biti slobodni, jer ćemo biti u sjedinjenju s Bogom. A čovjek se ne može sjediniti s Bogom ako ima i malu mrvicu oholosti i ponosa. Zato je put prave slobode, put poniznosti, put Božjeg roba. Ako je Marija, najsavršeniji stvor i žena bez grijeha, u potpunoj poniznosti rekla - evo službenice-ropkinje Gospodnje, kako se to mi koji smo imali istočni grijeh, a nakon toga preveliki broj drugih grijeha možemo sjediniti s Bogom ako ne savijemo šiju i ne poklonimo se Bogu kao Njegove sluge? Drugo što želim reći je kako smo u zabludi liberalizma i egalitarizma zaboravili kako sv.Pismo odnosno kršćanski oci nisu nikad anatemizirali ropstvo, nego je sv.Pismo propisalo da gospodari trebaju biti dobri prema svojim robovima, i da robovi moraju biti poslušni svojim gospodarima. Sv.Pavao to izričito napominje. Što ustvari znači biti slugom ili robom? Vrlo jednostavno, poslušati ono što gospodar zapovijeda. Ljudi danas nisu svjesni da su robovi zato što nisu nikad dobro razmislili što to znači biti robom. Svi su robovi osim Boga, Sotona je nevoljki, ali stvarni rob Božji. On ima milijarde svojih robova koje uvlači u Pakao, ali on se ne može suprostaviti Bogu kad mu Bog nešto zapovijedi. Kršćanski kraljevi, ma kako bili moćni poput Karla Velikog, robovi ili sluge su Crkve, a Crkva ima svog Zaručnika koji je ujedno i Njezin i naš Gospodin Isus Krist koji ima svu vlast na Nebu i Zemlji. Što to drugo znači nego da su Mu svi stvorovi podložni, da Mu se svi moraju pokloniti, da je On svima Gospodar uključujući Sotonu i najgordijeg zemaljskog cara odnosno Antikrista. Budimo beskrajno sretni i zahvalni što imamo Gospodara koji je bio na križu za nas i umjesto nas, jer inače bi imali Đavla za gospodara. Nije dakle problem biti robom, nego je grdni problem biti robom lošem gospodaru. Svi ljudi, osim onih koji su u otvorenoj pobuni, sluge ili robovi su neke države. I moderni hlebinski kršćani kad su odbili boriti se za kršćansku državu koja im je uvelike olakšavala put u Raj, dobili su za gospodara sekularno-liberalnu državu kao što je naša, u kojoj vlast nemaju neki tko su tobož vjerski indiferentni, nego oni koji vjeruju u masonsku francusku revoluciju i koji imaju za cilj marginalizirati kršćanstvo i kršćane, a na kraju ih potpuno preobratiti u zombije odnosno sluge oca laži koji je stvarni gospodar masonima i svim neprijateljima Kristovim. Muhamedanstvo je bez ikakve sumnje, od ljudskih religija najveći, najopasniji i najdugotrajniji neprijatelj Krista i Crkve. I kršćani koji su najprije prestali boriti se za kršćansku državu i dali svoju pokornost sekularnoj državi, uskoro će vrlo moguće morati biti robovi kalifata. A muhamedanci koji ratuju (džihad se ne vodi samo sabljom, nego i riječima, pisanjem, zavaravanjem neprijatelja u stvarne namjere) kako bi u kalifat strpali sve ljude koji će biti njihovi robovi ako ne povjeruju lažnom proroku Muhamedu, sami su robovi te demonske religije. Oni barem otvoreno to kažu, jer islam znači potpuno se pokoriti onom tko se lažno prikazuje Bogom. Naša je snaga u tome što smo sluge Božje, što se borimo na Zemlji, koja je bojno polje do Posljednjeg suda, za Krista Kralja i protiv robova Pakla. Gospodin je s nama najbliži kad se najviše odupiremo zlu, kad najviše podnosimo bol u toj borbi, jer tako Mu pokazujemo kako smo Njegovi vjerni robovi, kako Mu uzvraćamo žrtvom na Žrtvu, kako cijenimo što je radi nas postao proklet na drvu križa. Netko je rekao da su ljudi robovi onih kojih se ne usude kritizirati. Vrlo je lako iz toga zaključiti čiji su robovi moderni političari. Isto tako lako je zaključiti da su djeca oca laži, tzv. ljevica danas gospodari medijskog, obrazovnog i financijskog sustava, odnosno gospodari sekularne države te da je desnica u velikoj zabludi ako misli da može ovladati sekularnom državom koja se po svojoj naravi nalazi u pobuni protiv Boga. Ako dakle Bog hoće da budemo poslušni svojim zemaljskim gospodarima kao što je poručio preko sv.Pavla, dal to znači da se tu radi o slijepoj poslušnosti? Nipošto, samo Bogu smo dužni dati slijepu poslušnost, a ako nam Bog daje neke poruke preko snova, vizija i slično, moramo dobro provjeriti dal se radi tu o Bogu ili demonskom majmunu koji Ga oponaša. Kršćanski kraljevi zapada razlikovali su se od istočnih u tome što je njihova vlast bila uvjetovana time što mora poštivati pravice i pravdu, što će štititi poredak, a ne nipošto ga mjenjati u despociju i samovladu. Kad su vazali, a što znači robovi koji imaju svoje robove-vazale, davali zakletvu vjernosti kralju, to nije nipošto bila jednostrana zakletva, kralj je dobivao svojeg vazala na kojeg je uvijek mogao računati, ako će se ponašati kao kršćanski kralj. U komunističkoj Jugoslaviji prisiljeni smo bili dati dvije protukršćanske zakletve. Prva je bila pionirska, druga je bila, za nas muškarce, zakletva vjernosti JNA i Jugoslaviji, odnosno komunistima koji su je vodili. Obje sam dao i obje sam u ovom tisućljeću ispovijedio. Mi kao kršćani ne smijemo davati zakletve protukršćanima, jer ne možemo niti smijemo biti sluge Kristove i istovremeno sluge antikrista. Mi nismo muhamedanci koje je Muhamed opravdao i naložio im da daju lažna obećanja nemuhamedancima kako bi ih zavarali. Isto rade i talmudisti. Sv.Petar je tri puta izdao Gospodina radi čega su mu suze pokajnice izdubile bore ispod očiju. Nama koji slijedimo Krista nije nikad dopušteno lagati niti davati lažne zakletve, ne postoji niti jedan tzv. viši cilj radi kojeg bi bila opravdana i najmanja laž. Biskup kod kojeg sam se ispovijedio, koji je iz Meksika, rekao mi je da smo trebali pobjeći iz Jugoslavije ako nas je ta država još kao djecu primoravala da dajemo zakletve komunizmu i Titu. I to je sigurno istina, samo mi smo, uključujući naše pretke, bili slabi u vjeri. Mnogi se nisu uopće borili protiv bezbožnog komunizma, a kad je isti zavladao nad njima, odlučili su dragovoljno biti mu robovi. Stoga ne budimo u zabludi ako mislimo da će se većina kršćana suprostaviti kalifatu. Ta vidimo što se događa na zapadu, a mi smo bliži tom zapadu nego Poljska koja javno kaže da će se suprostaviti kalifatu. Gotovo svi oni kojima kažete da moraju birati hoće li biti sluge Božje ili sluge Đavolje, i koji ponosno i neiskreno odgovore kako oni žele biti slobodnima, već sutra dati će neku zakletvu nekom novom Titu odnosno ocu laži i prikrit će svoj kukavičluk bajkom koja je slična onoj kako je Tito bio dobar diktator. Doista, prava sloboda i prava hrabrost je u onima koji su sluge Božje i koji imaju strah Božji. Na koncu par poveznica na tekstove o lažnom prikazu borbe između sjevernih i južnih država u SAD-u i jedan video koji pokazuje kako je besmislen i neutemeljen crni rasizam u SAD-u koji je vječno u ulozi pravednih žrtava, a krivci su svi bijelci, čak i oni čiju su preci došli u SAD-e kao robovi (to su većinom Irci). Jug SAD 1,2 i 3 .
Ovo svjedočanstvo o našem Gospodinu Isusu Kristu od preobraćenice i bivše muhamedanke je toliko snažno da je suvišan moj komentar.
Ipak, razlika između nje i onih feministica iz prethodnog članka je kao razlika između Raja i Pakla. Ne zaboravimo da Gospodin prezire mlake kršćane, da On može od progonitelja kršćana kao što je bio Savao, stvoriti najgorljivije kršćane. Da će na kraju biti veliko preobraćenje židova, a vjerujem da će se i mnogi muhamedanci preobratiti prije Njegovog dolaska kao ova djevojka. Nipošto ne budimo mlaki, jer će nas ovi drugi koji nisu sada kršćani ne samo prestići, nego nas mogu optužiti s pravom da smo samo na usnama bili kršćani, da nismo htjeli ništa žrtvovati za svjedočanstvo Krista, da smo htjeli biti Njegovi i istovremeno ne zamjeriti se princu ovog svijeta, da smo htjeli sjediti na dvije stolice.
One su ponosne što su spolno bolesne. Eto i rimuje se. Više od spolne bolesti zabrinjava što je ovaj trend pokazatelj kako je ljudsko moderno društvo degeneriralo. Može li još niže pasti? Može, mogu zamisliti borbe gladijatora do smrti. Pa to već imamo, naziva se borilačkim sportom, borbe prijenose državne TV, a ovih dana je jedan gladijator preminuo od udaraca. Kanibalizam? Pa to već duže vremena imamo, kozmetička industrija desetljećima koristi abortiranu djecu kako bi radila kreme za pomlađivanje žena. Kako bi ove drolje koje su ponosne na svoje spolne bolesti izgledale mlađe i tako još više prenosile bolest. Javne crne mise? Pa već pola stoljeća u SAD-u legalno postoji sotonistička crkva, nije nikakva tajna da su vodeći filmski redatelji, glumci i ostale zvijezde u nju uključene. Nema dana na našoj državnoj TV da se ne će pojaviti neki film ili pop glazbeni video spot koji ne će imati sotonističke poruke. Ovaj mjesec planira se diljem svijeta postaviti sotonske hramu Baalu. Javno orgijanje? Ne, to se sad zove kazališnim dramama. Starci prolupali kao u proročanstvu svetog Bonaventure o posljednjim vremenima? Ne samo da su prolupali, nego nisu nikad ni bili normalni jer pripadaju hipi generaciji, a na TV se prikazuje serija koja kroz vid skrivene kamere prikazuje besramne starce i starice koje šokiraju prolaznike i onda je tobož jako smiješno gledati njihove reakcije. Ali uskoro ne će više biti nikakve reakcije, jer normalni starci biti će luđaci, normalne žene biti će kao ove drolje koje se javno hvale što prenose spolne bolesti, normalna djeca će valjda biti ona koja će trčati za pedofilima, normalni muškarci će biti kao ovi na slici:
H.Makow na svom portalu prikazuje kako se je degeneriralo društvo. Pročitajte ovaj i ovaj drugi tekst. Normalno je da se snimaju 'komedije' u kojima se 'bogata' radnja događa dok 'junakinje' seru. Ne znam dal su doslovno, ali dijalog se odvija dok sjede na zahodskoj školjci. Ne postoji odvratnost koja ne će biti prikazana kao umjetnost, ne postoji ružnoća koja ne će biti prikazana kao ljepota, ne postoji zlo koje ne će biti prikazano kao dobro, ali i ne postoji dobro koje ne će biti prikazano kao zlo. Kao i uvijek kad ljudsko društvo napusti samo jednu Božju zapovijed, na kraju potpuno degenerira i krši ponosno sve Božje zapovijedi. Ako preljub i blud nije grijeh nego ljudsko pravo, kako se možemo čuditi što je zapadno društvo ovako završilo? Živimo u potpuno naopakom društvu, a Bergoglio je proglasio godinu milosrđa i ostavio naputak kako moramo imati razumijevanja za sve ono što se javno protivi naravnom zakonu i Bogu. Koliko god nam se smučale perverzije kojima smo svakodnevno obasuti, najveća perverzija je kad netko tko se predstavlja Kristovim vikarem na Zemlji, govori da zlo nije zlo, a dobro je zlo ako nema tolerancije prema zlu. Kao što je rekao jedan dobar prijatelj, bojmo se jako da nam perverzije ne postanu normalne. Jer onda lako možemo postati dio ovog svijeta koji je osuđen na uništenje vatrom. Ako se prepustimo medijima kojima je očito najvažniji cilj širiti perverzije i zlo, ako živimo u gradovima u kojima gotovo da više i nema normalnih ljudi, pitanje je koliko možemo dugo izdržati da i sami ne postanemo širitelji duhovne zaraze. Danas ima toliko radnih mjesta koja su manje ili više povezana sa zlom. Znam da moramo od nečega živjeti, ali bolje je trpjeti oskudicu nego najprije trpjeti oko sebe feministkinje koje su ponosne što su bolesne, onda imati razumijevanja za njih, i na kraju biti duhovno mrtav kao i one. Društvo će bez sumnje još dublje padati, ali to ne će biti ništa radikalno što se još nije manifestiralo. Novost će biti širina ili mnoštvo onih koji će otvoreno slijediti zlo, odnosno Sotonu i Antikrista. Ne znam dal smo došli do situacije kad ćemo morati kao Lot bježati iz Sodome da ne bismo i sami bili uništeni, ili kao što su kršćani napustili Jeruzalem slijedeći Kristovo proročanstvo o znakovima koje će prethoditi njegovom uništenju. Ostanimo vjerni Kristu Kralju, stavimo na sebe sve duhovno oružje i štitove o kojima piše sv.Pavao! Bez toga bit ćemo izgubljeni. Znajmo da ovo ne će moći dugo trajati, da će mržnja na nas kršćane sve više rasti i da su vrlo moguće situacije kad ćemo svojim životom ili trpljenjem svjedočiti vjeru u Krista koji neka nam se smiluje i neka nam pošalje darove Duha Svetoga!
Pogledajte ovaj zanimljiv, malo poduži razgovor s maronitkinjom Brigitte Gabriel koja govori o tome kako su maroniti, istočni kršćani koji su u jedinstvu sa Crkvom (znam da je to danas dubiozan pojam kad je Vatikan okupiran od heretika modernista), i koji su bili većina postali za par desetljeća manjinom i to progonjenom.
Mislim da se može dati paralela s našom Bosnom i Hercegovinom. U 19.st. katolici su bili najbrže rastuća religija u Bosni. Imali su i najveći natalitet. Libanon je pak bio i pod otomanskom okupacijom većinom kršćanski, vjerujem da natalitet kršćana nije nimalo zaostajao za muhamedanskim, vjerojatno je bio i veći. Sve se to mjenja u 20.st. kad je liberalizam došao u te krajeve. Tako govori B.Gabriel da je Libanon postao bankarsko, obrazovno, kulturno i ino središte za sve okolne arapske zemlje. Ona čak govori da oni nisu Arapi, nego da su zbog muhamedansko-arapskog osvajanja iz smjera Saudijske Arabije prihvatili arapski jezik i identitet, ali oni su i u svetoj liturgiji govorili aramejski. Često se može pročitati kako je Bejrut tada bio Pariz Bliskog istoka. Nažalost, to je bio republikansko-masonski Pariz, a ne Pariz francuskih kraljeva i križara. Muhamedanci iz ostalih država su dolazili kod njih, ali najveći demografski udar su doživjeli kad je jordanski kralj istjerao Palestince koji su se naselili u Libanonu. Tako je Libanon izgubio kršćansku većinu, iako, čini mi se, da je i dalje na snazi ustav koji propisuje kako predsjednik Libanona mora biti kršćanin. Natalitet maronita je pao, kao i u Europi kad je prihvatila liberalizam. Muhamedanci dok su bili manjina su bili 'tolerantni', ali kako nalaže kuran, kad postanu dovoljno jako onda moraju nametnuti šerijatsko pravo. Tako je u Libanonu izbio građansko-vjerski rat kojeg su kršćani izgubili. Što nije ništa neobično, znajući kako su sve države Bliskog istoka muhamedanske i kako nije bilo nikakve pomoći sa zapada, odnosno nekadašnjih kršćanskih država. Mnogi maroniti su nakon toga izbjegli jedva sačuvavši svoju glavu, kao što je i Brigitta Gabriel. Što možemo zaključiti od sudbine libanonskih maronita? Prvo, bili su vitalni dok nisu prihvatili liberalizam i sekularizam. Drugo, kad su bili izloženi teroru i osvajanju muhamedanca, nitko od zapada i onih koji se zovu kršćanima nije bio solidaran s njima, a kamoli da je poslao vojnu pomoć. Treće, muhamedanstvo je po tko zna koji put pokazalo kako ima za cilj uspostaviti svjetski kalifat, i kako to taji dok je u nekoj sredini u manjini i ne osjeća se vojno superiornim. Nakon Libanona, došao je red na Europu koja je šutke gledala, ili se pravila da ne vidi, ili ju nije uopće bilo briga što se događa s libanonskim kršćanima.
Na koncu dva video priloga. Film o maronitskom svecu sv.Charbalu i litanije BDM.
Prije nego što ga je počela koristiti poznata informatička tvrtka Apple, simbol odgrižene jabuke stavili su i kao ime tvrtke i kao zaštitni znak oni koji su rekli za sebe da su popularniji od Isusa, čupavci iz Liverpoola, Beatles. Svojevremeno se je vodio spor oko autorskih prava, pa je informatička tvrtka platila odštetu gramafonskoj tvrtki. Ali tko ustvari ima autorska prava na odgriženu jabuku? Adam, Eva, Zmija ili ovi milijarderi iz 20. stoljeća? Ne treba biti zabune što simbol odgrižene jabuke predstavlja. Evo što kaže jedan od utjecajnih zaposlenika tvrtke: Jean Louis Gassée of Apple once said the following, which sums up the thoughts behind the legendary Apple logo: “One of the deep mysteries to me is our logo, the symbol of lust and knowledge, bitten into, all crossed with the colors of the rainbow in the wrong order. You couldn’t dream of a more appropriate logo: lust, knowledge, hope, and anarchy”. Požuda, znanje, nada i anarhija - to je znak koji milijuni ljudi drže svaki dan, a možda i noć, kraj sebe i ne mogu više zamisliti svoj život bez tog znaka, odnosno elektroničkih uređaja koje nose taj znak. Odgrižena jabuka simbol je istočnog grijeha, i kršćani su odvajkada smatrali njega prokletstvom kojeg nasljeđuju, da bi ljudi 20. i 21. st. smatrali ga blagoslovom. Neki ideolozi 'novog razdoblja' nazivaju taj fatalni događaj izvornim, istočnim ili prvim blagoslovom. Hoćemo li onda bojkotirati Apple i kupovati Microsoft proizvode? Bill Gates nije po ničemu bliži kršćanstvu od Steve Jobsa, obojica su (bili jer ovaj drugi je mrtav) ljevičari milijarderi koji su nemali dio svog bogatstva plasirali na projekte uništenja tradicije, vjere, obitelji i naroda, obojica su dio svjetske elite koja iščekuje Antikrista. Nedavno je došla vijest kako je Odgrižena jabuka kupila tajno mnoge zgrade koje je imenovala po poganskim bogovima-demonima i u kojima se, pretpostavljaju, planiraju proizvoditi električna samoupravljajuća vozila. I Google, još jedna milijarderska multinacionalna informatička tvrtka, ide u tom pravcu. Kakav nam to život projektiraju ti koji su oduševljeni požudom, znanjem, nadom i anarhijom, odnosno onim što se nalazi iza simbola odgrižene jabuke? Sasvim suprotno od edenskog vrta u kojem je Adam hodao s Bogom. Umjesto Boga koji je hodao s Adamom kao sa svojim sinom, čovjeka će pratiti sve nadzirajući elektronički uređaji zaduženi da mu pruže i zadovolje sve moguće požude, da ga učine telcem za tovljenje koji ne će više niti voziti svoj automobil, koji dakako ne će imati niti svoj vrt niti prirodno sjeme za sadnju, koji će biti potpuno pod kontrolom mreže iza koje će stajati super računala koja će svime upravljati. To oni planiraju, ali je upitno dal će im Bog dopustiti da se planovi odgrižene jabuke ostvare. Izgledniji je potpuni financijski slom, koji nije zlo po sebi, ako bi to značilo onemogućavanje njihovog paklenskog plana. Liberalizam koji proizlazi iz odgrižene jabuke doveo je do demografske smrti mnoge narode koji su zagrizlu u tu jabuku. Tehnologija koja je obećavala put u zemaljski raj koji je ustvari pakao na Zemlji, je besmislena ako nema ljudi koji će biti njezini gospodari, a ustvari njezini robovi. Iz Afrike i Azije nadiru milijuni muhamedanaca koje privlači bogatstvo zapada, ali koji to bogatstvo žele za sebe kao pripadnike povlaštene klase u kalifatu. Kako će se pomiriti oni koji su oduševljeni s odgriženom jabukom i oni koji se ne ustručavaju umrijeti za polumjesec? Je li muhamedancima posve strana požuda, znanje (okultno), nada (ne u Boga, nego u raj na Zemlji), i anarhija (u smislu da ne vlada Božji zakon)? Povjesno kalifat je napredovao dok god je bilo novih zemalja za osvojiti, opljačkati, dok je bilo kršćana-raje koja će raditi i plaćati poseban porez. Suštinske razlike nema između njih, sodomizam koji se vidi i u duginim bojama odgrižene jabuke, nije nepoznat u kalifatu. Velika sinteza koja je nužna za vladavinu Antikrista između zapadne okultno-masonerijske elite i muhamedanstva je lako zamisliva. Onaj komu se sviđa ideja iza odgrižene jabuke, odnosno onaj tko slijedi Zmiju, ne će imati problema pet puta na dan klanjati se Zmiji. Kristovi neprijatelji moraju se ujediniti sa svih strana četiri vjetra, kao što će se preostali kršćani ujediniti, prije konačnog obračuna. Do tada, budimo svjesni kako nam moderna tehnologija nije prijatelj, jer nas odvaja od prirodnog života, od drugih ljudi i što je još gore, odvaja nas od Boga. Tehnologija je izražena u simbolu odgrižene jabuke. Ona je dar Zmije kako bi tobož ljudi postali bogovi, a uistinu su postali njezini robovi. Moramo isto posvjestiti si kako je ta tehnologija krhka, kako za čas može stati i to zauvijek ako npr. Sunce pojača svoje EM zračenje i uništi elektroničke krugove ili ako supersile zarate i bace jedna na drugu bombe sličnog učina. Konačno i rakete i nuklearne bombe ovise o tehnologiji koja ovisi o elektromagnetizmu, i one mogu stati kao formula 1 koja više nema goriva i ne može završiti trku. Kao i uvijek, sve se događa po Božjem planu i najveći luđaci, bez obzira na visoki stupanj inteligencije, su oni koji su zagrizli jabuku i misle da su postali bogovi čiji će se paklenski snovi o dominaciji i gospodstvu ostvariti. Znam da je ironično što koristim istu tehnologiju pišući protiv nje, ali nemam zbog toga nimalo grižnje savijesti. Ta Bog koristi zlo kako bi iz njega izvukao veće dobro, a sv.Pavao je lukavo izazvao sukob između saduceja i farizeja kako bi se izvukao iz njihovih ruku. Gospodin nam je rekao da budemo krotki kao golubovi, ali po potrebi lukavi kao zmije kad se moramo boriti protiv njezine djece. Radujmo se, Krist je uskrsnuo i uskoro ponovno dolazi. Dotad odbacimo sve simbole Zmije, sav sjaj s kojim nas privlači, sva lažna obećanja s kojima nas želi okovati da ne budemo kao 'orlovi koji lete prema uskrslom tijelu' koje će se pojaviti.
Možda bi ispravnije trebalo napisati - sa šteto-skopom. Ovo je nastavak tekstova o "Radosti ljubavi". Kao što sam napisao već, Bergoglio ima stav, a možda jadan stvarno tako misli, kako su svi oni koji nemaju razumijevanja za sodomite, preljubnike i ostale javne grješnike, zapravo moderni farizeji i pismoznanci. Nasuprot njemu koji je, osim Njegova Poniznost, još i Njegova Milostivost i Njegovo Čovjekoljublje. Tako je jučer Bergoglio dao pridiku u kojoj je, bez ikakve sumnje, one koji ne budu pričešćivali sodomite i preljubnike, ili one koji će tome negodovati, usporedio s farizejima i pismoznancima koji su Stjepana Prvomučenika osudili na smrt, i koji su, po Njegovoj Milostivosti, krivi zašto se je Juda Iškariotski objesio.
Ne smijemo dakle suditi po vanjskim dijelima, nego prema onom što je u srcu. Ako činimo ono prvo, onda smo farizeji i pismoznanci, a ako činimo ono drugo onda smo pravi kršćani. Prema tome, stetoskop oko vrata ili kardiogram u ruke, i onda sudimo jel sodomit zaslužio pričest ili nije. Nije važno što on ne želi prekinuti s činima koji su Bogu i svakom naravnom čovjeku odvratni, važno je ono što je u njegovom srcu. Eto, možda bi srce htjelo prekinuti sa sodomizmom, ali zbog nekih srčanih mana i infarkta to ne može prenijeti u život, ali niti ne može izgovoriti tako nešto ili izreći javno pokajanje. Za Bergoglia je takav sodomist opravdan i u stanju milosti. Možda možemo zamisliti i obrnuti slučaj. Sodomist se želi odreći svojeg grijeha, to javno kaže i promijeni se, ali Bergoglijev stetoskop pokaže kako njegovo srce nije promjenjeno i badave mu što je prestao. Nije teško zamisliti kakve bi tek financijske koristi mogli izvući svećenici sa stetoskopom, jer ulazak u Raj nema cijenu, pogotovo ako se može nastaviti sa požudama i stići u Raj zbog dijagnoze srca. Nipošto se ne smije netko držati slova zakona ili slova katekizma, nego stetoskopa. Jer onda mogu biti čak i krivci za samoubojstvo Jude Iškariotskog. Tako kaže pontifex vatikanski, slično kao i pontifex beogradski pred pola stoljeća kad je upozorio suce kako se ne smiju držati zakona kao pijan plota. Bergoglio smatra da se Juda ne bi objesio da su članovi sinedrija kojima se je obratio i vratio 30 srebrnjaka, znali i pročitali "radost ljubavi". Što bi Judi rekao vatikanski velikosvećenik? Nisi kriv Juda, tako je moralo biti. Evo, čim si vratio 30 srebranjaka, to znači da si nadoknadio štetu, da ti je oprošteno, ne trebaš više ništa činiti. Sutra dođi kod mene sa sodomitima, preljubnicima da te pričestim. Iduće godine ću ti oprati noge za Veliki četvrtak zajedno s drugim nekršćanima. Kolikogod se trudio biti ironičan, vjerujem da ima mnogo novorednih katolika koji to ne shvaćaju. Jer oni idu za Bergogliom kamo god on išao.
Nova Bergoglijeva poslanica "Radost ljubavi" je inspirativna. Zato i pišem ovaj tekst. Poslanica je dakako napisana modernistički, tako da oni koji traže nešto od tradicije će to i naći, oni koji traže sućut prema sodomitima i preljubnicima u smislu da takvi javni grješnici imaju pravo na lijek (tako se tumači, da je sv.Hostija lijek za grijeh) i bez da se pokaje i odluče prekinuti s grješnim životom, će to isto naći. Nije li to krasno, svi koji žele ostati u novorednoj Crkvi, lažni tradicionalisti i modernisti koji se sljubljuju s ovim svijetom, biti će podjednako zadovoljni ili podjednako nezadovoljni. Bergoglio može reć - neki bi htjeli da se vratimo u mračni srednji vijek, neki bi pak htjeli da nekritički privaćamo sve novotarije, ali mi nismo ni jedni ni drugi, mi smo centar. Srž njegove 'radosti ljubavi' je - ne možemo dati objektivni sud o nikome, jer ne znamo što je u srcu onog o kojem dajemo sud. Prema tome - ne sudimo. Ako netko od novorednih katolika smatra da je sodomizam ili preljub smrtni grijeh koji spriječava grješnika da se pričesti, neka stiša svoju farizejštinu i revnost, jer Isus nije bacio kamen na preljubnicu, nego ju je spasio od kamenovanja. Stoga neka ostane u redu sa sodomitom i preljubnikom čekajući da dođe njegov red primiti novorednu hostiju. Bolje mu je da smiri svoje negodovanje jer bi mu u suprotnom mogla ispasti hostija, a plitvice nema ispod vrata da spriječi njezino padanje na pod. Samo, ako Isus nije bacio kamen na preljubnicu, zar to znači da je ona bila neraskajana i da joj je tako Isus oprostio, a da se ona nije uopće kajala, nego je jedva čekala da izađe iz neugodne 'bremenite' situacije i vrati se u svoju gnjilež smrtnog grijeha preljuba? Ako imalo znamo nešto o Isusu, onda znamo da je preljubnica bila raskajana, i to stvarno, ne samo vanjštinom odnosno suzama, i da se nije vratila u preljub nakon što joj je Isus oprostio grijeh i spasio joj zemaljski život. Ova, vrlo važna zgoda iz Isusovog zemaljskog života, se najčešće krivo tumači - ako smo kršćani onda ne smijemo kažnjavati preljub. A jedino ispravno tumačenje je - ne sudimo druge ako smo i sami u grijehu, i ako sudimo onda možemo suditi samo na temelju vanjskih djela, nipošto na temelju naše prosudbe što se nalazi u nečijem srcu, jer to može samo Bog. Bergoglijeva poslanica prepuna je preporuka kako novoredni katolici ne smiju osuđivati javne grješnike, nego svi staviti oko vrata stetoskope i osluškivati njihova srca. Svećenik ne može odriješiti sodomita ili preljubnika na svetoj ispovijedi tako da stavi stetoskop na uši i sluša njegovo srce, nego na temelju izgovorenih riječi grješnika da se odriče i da mrzi svoj grijeh koji ga je odvojio od Boga te da svečano pred njim obećaje kako će prekinuti s preljubom ili sodomizmom. Isto tako, Isus nije time što je oprostio preljubnici ukinuo naravni ili Mojsijev zakon po kojem se preljub mora kažnjavati. Jer ako neko društvo ne kažnjava preljub i sodomiju, takvo društvo ide ekspresno u svoju propast. Bergoglio u poslanici daje naglasak na savijest, pa čak i na kulturno-civilizacijske razloge zašto bi se negdje u novorednoj Crkvi mogli pričešćivati sodomiti i preljubnici, a drugdje ne. Tako je vrlo izgledno da će, ionako se to već događa, u Njemačkoj sodomiti i preljubnici biti u redu za pričest, a u susjednoj Poljskoj ne će biti ni u crkvi zato što je Poljska kulturno 'nazadnija' od Njemačke. Bergoglio misli da je našao recept kako bi vuk bio sit i ovce na broju. I na koncu - savijest. Čak i u pretkoncilskim katekizmima definiran je smrtni grijeh kao kršenje Božje zapovijedi uz pretpostavku da je grješnik potpuno svjestan kako krši Božji zakon. Vjerujem da je ta definicija proizašla iz negativnog laksizma kojeg su često koristili isusovci da bi smanjili krivnju grijeha, a o čemu je jetko i bolno za isusovce pisao B.Pascal u "Provincijskim pismima". Po toj definiciji grijeha kanibali bi bili gotovo sveci. Nije im nitko rekao kako postoji peta Božja zapovijed, a i kad ubijaju ili jedu ubijene ne osjećaju nikakvu grižnju savijesti. Ista stvar bi se mogla reći i za stanovnike Sodome. Pleme Masai iz Afrike kradu stoku gdje god stignu, jer vjeruju da im je njihov bog dao svu stoku svijeta. Po tome, oni dok kradu, i možda nekog lišavaju jedine krave s kojoj preživljava, ne čine smrtni grijeh. Ako netko misli da krivovjerim, neka me uputi na neki tekst iz Sv.Pisma ili iz nauke kršćanskih otaca koji kaže da nije grijeh biti idolopoklonikom, zato što idolopoklonik ne zna da je to smrtni grijeh i zato što mu savijest ne prigovara dok se klanja idolu. Jesmo li svjesni da moderno društvo već nekoliko desetljeća sodomizam ne samo ne smatra grijehom, nego ga drži vidom ljubavi? Da ako su pred pola stoljeća neki sodomiti smatrali da žive u grijehu, da je takvih sodomita gotovo nemoguće danas naći i da će ih biti još i manje kad 'papa' kaže - tko sam ja da sudim, i kad se budu takvi pripuštali na novorednu pričest? I koliko danas muškaraca i žena stvarno osuđuju preljub, osim ako nisu žrtve preljuba? Ima li među ljudima danas onih koji će reć svojem prijatelju ili prijateljici, ili svojem sinu, kćerci, bratu ili sestri - učinio si teški smrtni grijeh preljubom i dok se ne pokaješ i ne vratiš ženi ne ću imati s tobom kontakta osim najnužnijeg? Zar nismo svjesni da živimo u društvu u kojem je preljub prestao biti grijehom, nego je postao pravom? I kad sve to znamo, zar da pomislimo kako preljub više nije grijeh jer preljubnike ne grize savijest i jer ne znaju kako je preljub smrtni grijeh? Naravno, u katekizmima dalje stoji kako ljudi nemaju opravdanja ako ne traže istinu i Boga, odnosno ako ne žele saznati što je to smrtni grijeh. Gdje su kanibali koji nisu nikad čuli za Evanđelje mogli naučiti kako postoji peta Božja zapovijed? A Sodoma je spaljena zbog sodomizma prije nego što je Bog Mojsiju objavio kako sodomisti trebaju biti kažnjeni smrtnom kaznom. Po tom naopakom tumačenju Sodomci nisu činili grijeh koji je odvratan u Božjim očima zato što nisu znali da je taj grijeh odvratan u Božjim očima. Ili zar su Izraelci mogli krasti i krađom ne uvrijediti Boga sve dok nije Mojsije došao s brda Horeb i donio dvije kamene ploče i na jednoj je pisalo - ne ukradi? A Masai iz Afrike su i dan danas oslobođeni od grijeha krađe jer nisu čuli za taj događaj? Bergoglio, koji je isusovac, koristi istu jeftinu fiškaliju kako bi opravdao grijehe koje mnogi novoredni katolici drže grijesima, tako da kaže - to su stvarno grijesi jer tako piše u Bibliji, ali onima koji to ne znaju, ili kojima se savijest ne buni, to nije grijeh, takvi su izuzeci koji potvrđuju pravilo. I tako će izuzeci postati primjeri koje se nasljeduje. Bergoglio je napisao još jedno krivovjerje u poslanici. Napisao je kako je vječna osuda u protivnosti s porukom Evanđelja. Pri tome nije najvjerojatnije mislio o vječnoj kazni u jezeru ognjenom, nego o tradicionalnom nauku Crkve koji osuđuje preljub i sodomizam. Bergoglio hoće reć kako je nekad nešto bilo smrtnim grijehom, ali ta osuda nije vječna, to može s vremenom prestati biti grijehom. I jedno i drugo je blatantna hereza. Vječna osuda je vječna osuda, a nauk Crkve je nepromjenjiv. Zato što je istinit - nezabludiv, zato što dolazi od Boga. Ako je sodomizam bio grijeh u Sodomi, onda je grijeh i danas. Ako je preljub bio grijeh za vrijeme Mojsija, onda je i danas. Zato što su oba grijeha bila grijeh i prije nego što je Bog stvorio Adama, ali veći od ta dva grijeha je grijeh Bergoglijev koji javno širi krivovjerje odjenut u bijelo odijelo kao da je nasljednik sv.Petra.
