Supsidijarnost

Prema wikipediji:
Supsidijarnost je načelo prema kojemu odlučivanje o zajedničkim pitanjima mora biti preneseno na najniži mogući stupanj društvene organizacije, dok središnja vlast ima samo ulogu nadopune političkog odlučivanja na mjesnoj razini. Načelo supsidijarnosti potječe iz nauke Katoličke Crkve, obrađene u enciklici Rerum Novarum 1891. i Quadragesimo Anno 1931.

Ako ćemo o tom načelu razmišljati na duhovnoj razini, onda ćemo lako doći do zaključka kako je supsidijarnost načelo  koje proizlazi iz Boga kao ljubav prema svojim stvorenjima.
Bog koji je jedini Apsolut daje anđelima i ljudima slobodnu volju kako bi ju iskoristili za postizanje savršenstva, odnosno jedinstva s Njim.
Kad su stražari i naoružani redari jeruzalemskog hrama odlučili Isusa uzeti nasilno u svoje ruke za Veliki Četvrtak u Maslinskoj Gori, doživjeli su veliko iznenađenje kad su, protivno svojoj slobodnoj volji, popadali na tlo.
Sveti Pavao piše kako će svi ljudi i demoni prignuti svoja koljena kad se Onaj, pred kojim su popadali hramski stražari, drugi puta vrati na Zemlju.  
Bog dakle može, i nema niti jednog razloga zašto to ne bi mogao, jer to nije apsurdno, natjerati sva stvorenja, bila ona umna ili ne (životinje, biljke, anorganska stvorenja) činiti ono što On želi da čine.
Ali smo malo puta ili nikad u svojem životu nazočili sličnom događaju.
Takvi događaji su čuda koja su posebna milost Božja nekim ljudima kojima Bog manifestira svoju svemoć. Čuda su izuzetak, a ne pravilo.
Pravilo Božje je da Bog daje anđelima i ljudima milost i moć kako bi vršili Njegovu volju, kako bi dragovoljno ispunjavali Njegove zapovijedi.
To je suština supsidijarnosti, prepustiti da svatko ima čim više slobode kako bi istu iskoristio za postizanje dobra.
Dobar primjer tog načela su naši anđeli čuvari kojima je Bog zapovijedio da se brinu o nama, ali i da ne narušavaju pri tom našu slobodu.
Bog bi to mogao činiti i bez anđela, bez posrednika, ali Bogu je ugodno kad Njegova stvorenja (ili preciznije rečeno Njegova stvorenja koja je izabrao za vječno blaženstvo) rade dobro, jer tako se približavaju stupnju blaženstva kojeg će imati u vječnosti i kojeg je Bog prije stvaranja odlučio da će imati.
Savršenstvo ili svetost se ne može postići bez slobode.

Međutim, postoje i postojali su ljudi, koji su pandan demonima, koji su zloupotrijebili to božansko načelo slobode i supsidijarnosti.
Ne samo da nisu osobno vršili volju Božju, nego su odlučili drugim ljudima oduzeti prava supsidijarnosti koja im je dao Bog, koja su ustvari neotuđiva.
Svi vladari koji postaju apsoluti i tako se igraju Boga kao i Lucifer, krnje ili otimaju supsidijarnost svojim podanicima.
Takvi su bili poganski carevi koji su često sebi davali božanske atribute i zahtijevali slijepu poslušnost onih nad kojima su imali vlast.
Jesu li to bili isto kršćanski kraljevi?
Nipošto ako su stvarno bili kršćanski kraljevi, a ne samo po imenu.
Tko poznaje srednjovjekovnu povijest, taj zna kako je moć tadašnjih kraljeva bila neusporedivo manja od moći poganskih careva ili moći kraljeva apsolutista nakon renesanse koji su utirali put u francusku revoluciju.
Ista revolucija je Francusku centralizirala, poništila regionalne i etničke različitosti, kako bi stvorila modernu francusku naciju za koju vidimo da danas sve manje i manje ima veze s Galima, Francima, Romanima koji su stoljećima obitavali na tom području i imali svoju upečatljivu i prepoznatljivu kulturu.
Francuska tako postaje sve više afrička, azijska i islamska država i kultura jer centralizirana i otuđena vlast u Parizu spovodi politiku NWO koja želi potpuno poništiti supsidijarnost i sve ljude svijeta podvrći apsolutnoj vlasti Antikrista.
Negiranje supsidijarnosti pogotovo je danas bjelodano u sekulariziranim državama (a to su sve europske države) u kojima ljudi u gradovima i selima ne mogu o ničim više odlučivati ako je to razina veća od čišćenja ulica.
Čak i to je ograničeno, jer središnja antisupsidijarna vlast često propisuje kakvo to čišćenje mora biti i kako se mora skupljati otpad.
Na otoku Krku, na kojem živim, za vrijeme vladanja krčkih knezova Frankopana, na snazi je bio Krčki ili Vrbenski statut koji se niti nije doticao pitanja čišćenja ulica i drumova, ali je riješavao sva druga pitanja koja su danas u nadležnosti države, poput krivičnog prava i smrtne kazne.
Ali otok Krk nije bio posebno kraljevstvo, otok je pripadao hrvatsko-mađarskom kraljevstvu ili Mlecima, ipak u tim je srednjovjekovnim kraljevstvima ili državama bilo potpuno normalno po načelu supsidijarnosti da mjesna vlast regulira ta pitanja koja se više u RH ne riješavaju u Zagrebu, nego u Briselu. 
Gradovi i sela su imali svoju zajedničku imovinu-nekretninu (komunadu) o kojima su suvereno odlučivali, a danas sekularne države s dizanjem ruku u saboru mogu izvlastiti, a što su i učinili, sva ta sela i gradove.
Iste lokalne jedinice su suvereno odlučivale tko se može nastaniti kod njih ili neke izbaciti iz zajednice ako se nisu uklopili u zajednički komunalni život, a danas središnja država samo donese riješenje po kojem se u ista naseljevaju afro-azijski nekršćanski nelegalni imigranti koji začas istisnu starosjedioce.
Tu je zatim pitanje gospodarstva koje je u srednjovjekovnoj kršćanskoj državi bilo u rukama lokalne zajednice odnosno lokalnih cehova.
Multinacionalne tvrtke koje uništavaju male domaće tvrtke su bile tada nezamislive. 
Prvo, zato što tvrtke nisu niti mogle postojati kao pravne osobe koje su izmišljeni pojam kako bi se pogodovalo nastanku kapitalizma i kamatarenja. Svaka trgovina ili radionica imala je svojeg vlasnika ili vlasnike koji su mogli biti samo stvarne osobe.
Drugo, cehovi odnosno lokalna zajednica je odlučivala tko i što može proizvoditi i davati obrtničke usluge. Prirodno je da se nisu mogli tako stvoriti veliki lanci trgovina ili tvornica.

Međutim, najbolnije ili najmorbidnije kršenje božanskog prava supsidijarnosti očituje se u državnom nametanju sodomizma i perverzija i to putem antisupsidijarnog državnog školstva.
Čak i liberalno-sekularni ustavi poput našeg deklariraju kako roditelji imaju pravo na odgoj i obrazovanje svojeg dijeteta, ipak gotovo da nema države koja to de facto ne poništava svojim zakonima i praksom. 
U Norveškoj oduzimaju djecu roditeljima koji ih uče da je sodomizam smrtni grijeh, i samo naivci ili slijepci tvrditi će da to nikad ne će doći kod nas.
Naši preci su bili i naivni i lakovjerni kad su se obradovali u 19. liberalnom stoljeću besplatnom školstvu koje je financirala liberalna, iako formalno kršćanska država.
Ništa nije besplatno osim prave ljubavi.
Država je nudila 'besplatno' školstvo, ali cijena je bila oduzimanje roditeljima pravo na odgoj i obrazovanje njihove djece.
Država je isto tako dala 'besplatno' zdravstvo, ali cijena je bila da će sada svi plaćati dodatni porez i usput će morati podmititi liječnika kojeg država plaća ako žele imati dobru i brzu liječničku uslugu.
Država je isto tako dala 'besplatno' mirovinsko staračko osiguranje, ali cijena je bila da su nestale tradicionalne obitelji i rodbina koja je bila prirodni i organski način da se osiguraju i zaštite starije osobe.
Ljudi bi trebali uistinu shvatiti da sve što se daje besplatno, a ne dolazi od Boga ili nije potaknuto od Boga, nije stvarno besplatno nego je dugoročno štetno i djeluje kao otrov.
Možda je među onima koji su nudili 'besplatno' školstvo bilo onih koji nisu vidjeli što se iza brda valja, odnosno imali su dobre namjere, ali su trebali biti mudri i znati da će jedan dan na vlast u centraliziranoj državi doći oni koji ne će imati dobre namjere, nego će iskoristiti to što su oni utemeljili s nakanom dobra za širenje zla.
Sve što sam nabrojio bio je put u Pakao popločen dobrim namjerama.
I sve što sam nabrojio protivi se načelu supsidijarnosti.

Traditio in Action je katolički situs koji prilično piše o organskom društvu koje počiva na supsidijarnosti.
U tekstu: Marks i Lenjin odobravaju Lincolna , autor P.Mericle piše o tome kako su dva notorna zločinca podržavali trećeg. Sva trojica su bila protiv načela supsidijarnosti, a za stvaranje jake središnje vlasti države kako bi putem iste ostvarili svoje zle ciljeve.
SAD je stvoren kao konfederacija američkih država.
Stoga je rat Sjevera protiv Juga bio agresorski, protiv suverenih prava država koje su one imale po američkom ustavu. Lincoln je kao predsjednik države kršio ustav iste države. To što se on slavi u SAD-u, to je znak kako se SAD ne temelji više na razvikanom ustavu, koji je ionako bio liberalan, sekularan odnosno masonski. Velika Britanija je bila prva moderna centralizirana država, nakon građanskog rata u SAD-u, ista država postala je stjegonoša ideje jake centralizirane države koja na kraju vodi u svjetsku centraliziranu državu o kojoj sanjaju masoni od početka. Neki drže kako je SAD opisan u Otkrivenju kao babilonska bludnica.

Zanimljivo je u tekstu, barem meni, navođenje kako je univerzitet u Bolonji, još u 13.st, u vrijeme skolastike, naučavao kako je potrebno centralizirati države nasuprot dotadašnjim malim supsidijarnim državicama koje su bile karakteristika ranog srednjeg vijeka. 
Autor dalje navodi kako su profesori tog univerziteta bili jako utjecajni, tako da je na kraju u Europu uveden centralizam, apsolutizam i konačno revolucija.
'Učenjake' je motiviralo rimsko pravo koje su oni htjeli primjeniti na kršćanstvo.
Posljedice eksperimenta su oko nas. Jer se je povratilo ubrzo poganstvo i poganski centralizam koji čeka Antikrista da sjedne na središnju stolicu.

Citat poznatog francuskog povjesničara Alexisa de Toquevillea je rječit
(ako znate engleski):

“The old localized authorities disappear without either revival or replacement and everywhere the central government succeeds them in the direction of affairs. The whole of Germany, even the whole of Europe, presents in this respect the same picture. Everywhere men are leaving behind the liberty of the Middle Ages, not to enter into a modern brand of liberty, but to return to the ancient despotism.”

Taktika neprijetelja kršćanstva je bila:
- nahuškati puk protiv lokalnog plemstva kao onih koji ih izrabljuju i ugnjetavaju
(a lokalno plemstvo bilo je organska elita koja je vodila i štitila puk od vanjske agresije i tako jamčila slobodu i supsidijarnost puku)
- nakon istrebljenja lokalnog i inog plemstva uspostaviti jaku središnju državu pod njihovom kontrolom
- ista država imati će veliki proračun uz velike državne poreze i nauštrb lokalnih zajednica, tako da će imati poluge da kontrolira i upravlja s pukom
- iseliti sela, oduzeti zemlju seljacima i napučiti gradove s ljudima koji ovise o državi
- moćna država će promovirati nemoral i tako će se uništiti kršćanstvo 
- od takvih sekularnih centraliziranih država stvoriti jednu svjetsku državu koju će voditi Antikrist.

Francuski povjesničar lucidno zaključuje na početku liberalnog 19.st. kako moderna sloboda znači napuštanje slobode koja je bila u srednjem vijeku i vraćanje u drevni poganski despotizam.

Na koncu moramo se uhvatiti u koštac s najopasnijim nasrtajem na supsidijarnost,  a taj je papolatrija, centralizam i apsolutizam u Crkvi.
Prorok i kralj David učinio je dva velika smrtna grijeha koja je gorko iskajao i za koja je dao tešku pokoru.
Obično je poznatiji onaj prvi, kad je najprije učinio preljub s Bet Šebom, budućom majkom kralja Salomona, a onda namjestio ubojstvo Urija Hetita, muža Bet Šebe.
Drugi je kad je dao, protivno izričitoj zabrani Božjoj, nalog da se popišu Izraelci.
Zašto je Bog zabranio Izraelcima da rade popis Izraelaca koji su vični oružju?
Zar to ne rade svi kraljevi kad se spremaju za rat?
Ne znam za pravi odgovor, ali vjerujem da je razlog tomu što bi se Izraelci, odnosno njihovi kraljevi mogli uzoholiti na brojnost svoje vojske i tako se prestati uzdati u Boga i u Njegovu milost odnosno što bi mogli postati apsolutisti kao njihovi susjedni poganski kraljevi i faraoni.
Dobro se je isto sjetiti Božjih riječi upućenih Izraelcima koji su tražili da se izabere kralj, umjesto dotadašnje svećeničko-sudačke teokracije, kako to čine radi toga što ne žele vlast Božju, nego ljudsku iako će morati kralju davati najbolje svoje što imaju.
Istina je dakle da kršćanstvo cvate kad nema jake centralizirane vlasti, makar ova bila kršćanska.
Još je to naglašenije unutar Crkve.
Ako je Gospodin kaznio kralja Davida što je išao raditi popis Izraelaca da se ne bi Izrael opoganio zbog svoje zemaljske moći, onda ista istina znači kako centralizirana Crkva vodi do povratka poganstva, napuštanja pravovjerja, pouzdavanja u zemaljske moći, nedostatka budnosti i borbe protiv krivovjerja.
Tako se je došlo do paradoksalne situacije kako katolici misle da slijediti papu, makar on bio heretikom, znači slijediti Krista. Jer papa je u očima tih malovjernih (ali mnogobrojnih) ili krivovjernih katolika postao više od kralja Davida, a novoredni pape se ponašaju kao da su proroci (lažni) koji mogu objavljivati nove 'istine' koje se suprostavljaju Božjim istinama.
Prosječni novoredni katolik smatra kako nije u njegovoj nadležnosti boriti se protiv krivovjerja, a novoredni kler je u takvoj obrnutoj hijerarhiji da ni ne pomišlja suprostaviti se onima iznad ako posumnja da su oni heretici. I tako do samog vrha odnosno do Bergoglia.
U pravoj Crkvi koja počiva na supsidijarnosti, a ne na apsolutizmu i centralizmu, tako se nešto ne može dogoditi.

Kao što sam već pisao u tekstu "Diptih ili Una Cum", u Crkvi je nemoguće da neki čovjek zauzme poziciju Krista, odnosno da ga kršćani slijepo slijede.
Čim je neki biskup ili papa izrekao, učinio neku herezu ili joj se nije suprostavio, a to je bilo vidljivo kršćanima, isti je izbrisan s diptiha. To je značilo da je izbrisan iz Crkve, jer heretik ne pripada Crkvi.
Moderni novoredni katolici se pravdaju da nemaju ovlasti proglasiti heretika heretikom, nego da strpljivo čekaju sud Crkve.
To bi bilo kao da bi anđeo čuvar prestao čuvati svojeg čovjeka zato što čeka znak od Boga što mu je činiti.
Ili kao da roditelj odbija reći svojoj djeci kako je sodomizam smrtni grijeh, nego čeka da to djetetu objavi ministar školstva ili učiteljica ili novoredni učitelj sodomitskih sklonosti...
Dakle, kao što roditelj nema opravdanja što nije svojoj djeci rekao istinu, tako nemaju opravdanja niti novoredni katolici koji negiraju svoj razum te drže papom heretika čekajući sud Crkve.
Biti slijepo poslušan bilo kome osim Bogu, znači klanjati se tom drugom kao Bogu, znači kršiti prvu Božju zapovijed.
Ne možemo niti smijemo prebaciti na nekog drugog odgovornost i sud, ako nam je Bog dao razum da prosudimo i ako nam je zapovijedio da ne smijemo biti u zajedništvu s hereticima.
Ne imati sud, a kad imamo činjenice i zdrav razum, znači imati krivi sud.
Načelo supsidijarnosti nam kaže da moramo suditi i osuditi krivovjerje kojeg smo vidjeli, da ne osuditi iako nam činjenice govore suprotno, znači biti isto kriv kao i taj heretik kojeg nismo osudili.
Moderni katolici su poput modernog društva u kojem nitko ne preuzima odgovornost, nitko nije osobno kriv, svi čekaju nekog drugog ili komisiju da učini što bi oni trebali učiniti, i svijet tako ide u kolektivnu propast.
Zar netko sumnja da to ide naruku Antikristu?
Zato nam je supsidijarnost spas u ovim prijelomnim posljednjim vremenima.
Ne čekajmo nikog, niti dajmo nikom ono što moramo sami učiniti po Božjim zapovijedima. Jer tako predajemo sebe u vlast Antikrista.

Neka nam zagovor Blažene Djevice Marije donese milost Božju po kojom ćemo imati snage, mudrosti i čvrste volje učiniti ono što od nas Bog očekuje!

Katekizam novoredne 'Crkve' - što je to svećeničko ređenje

Nastavljamo s katekizmom novoredne 'Crkve'.
U uvodu bi trebalo istaknuti kako učinci svetih sakramenata djeluju samo unutar Crkve, Duh Sveti posvećuje samo kršćane, milost posvetna koja je jedini cilj ljudskog zemaljskog života dobiva se samo u Crkvi.
Duh Sveti dakako da djeluje izvan Crkve, Bog daje milosti i nekršćanima, pogotovo milost da se preobrate i postanu kršćani, ali posvećujuća milost po kojoj ljudi mogu stati u vječnosti pred Boga ne nalazi se izvan svete i nezabludive Kristove zaručnice. Otud dogma Crkve kako izvan Nje nema spasenja, zbog toga je sv.Ciprijan govorio - tko nema za majku Crkvu, taj nema za oca Boga.
Milost sakramenata se ne dobiva izvan Crkve.
Inače bi sama Crkva bila besmislena.
Kad bi Bog bez posrednika, bez Crkve spašavao ljude, opraštao njihove grijehe, posvećivao neke za svećenike, a neke za brak, davao darove Duha Svetoga i posljednju pomast, kad bi anđeli s Neba donosili svetu Pričest ljudima mimo Crkve, ili kad bi milosti svetih sakramenata dobivali ljudi preko heretika i shizmatika, onda bi Crkva imala istu ulogu kao mjesni klub ljubitelja ptica pjevica.
Po ovom pitanju sam i sam bio u zabludi.
Jer nauk Crkve je kako čak i nekršetnik u nuždi može katekumena krstiti ako pri krštenju radi ono isto što radi Crkva, polijeva po glavi katekumena ili ga uranja u vodu i izgovara riječi - ime katekumena, ja te krstim u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga.
Zar to znači kako se spašavaju oni koji odmah umru nakon krštenja kod heretika? Mislio sam nekad krivo da se oni sigurno i bezuvjetno spašavaju.
Međutim, da bi se netko spasio mora umrijeti unutar Crkve, ne u nekoj heretičkoj sekti, oproštenje grijeha događa se samo u Crkvi. 
Preciznije rečeno, ako je neki katekumen u smrtnoj opasnosti i zatraži da ga krsti prije smrti heretik, jer u blizini nema kršćanina, a osobno želi pripadati Crkvi, a ne heretičkoj sekti, onda takvo krštenje je valjano i spasonosno. U suprotnom nije, jer kako rekoh grijesi se brišu samo unutar Crkve.
Nedavno čitajući knjigu R.J.M.Ibranya: "Non-Catholics Cannot Hold Offices in the Catholic Church" naišao sam na citate:

First Council of Arles, 314: “Canon 8. Concerning the Africans, because they use their own law so as to rebaptize, it has been decided that, if anyone from a heretical sect come to the Church, he should be asked his creed, and if it is perceived that he has been baptized in the Father and the Son and the Holy Spirit, only the hand should be imposed upon him, in order that he may receive the Holy Spirit. But if upon being questioned he does not answer this Trinity, let him be baptized.”

Isto se ponovilo na Nicejskom koncilu Crkve:

Pope St. Sylvester, First Council of Nicea, 325: “Canon 8. Concerning those who have given themselves the name of Cathars, and who from time to time come over publicly to the Catholic and Apostolic Church, this holy and great synod decrees that they may remain among the clergy after receiving an imposition of hands...”

I nakon toga na Carigradskom koncilu:

First Council of Constantinople, 382 AD: “Canon 7. Those who embrace orthodoxy and join the number of those who are being saved from the heretics, we receive in the following regular and customary manner: Arians, Macedonians, Sabbatians, Novatians, those who call themselves Cathars and Aristae, Quartodeciman or
Tetradites, Apollinarians—these we receive when they hand in statements and anathematise every heresy which is not of the same mind as the holy, Catholic, and
apostolic Church of God. They are first sealed or anointed with holy chrism on the forehead, eyes, nostrils, mouth, and ears. As we seal them we say: ‘Seal of the gift of the Holy Spirit.’”

Malo pojašnjenje. Još uvijek je običaj odnosno tradicija kod istočnih shizmatika da se odmah nakon krštenja primi sveta krizma. Tako je bilo i na zapadu sve do 20.st.
I doista, zašto dijete ne bi dobilo darove Duha Svetoga nego se to odlaže sve do 14-15 godine? Objašnjenje je kako u to doba mladi kršćani znaju nauk Crkve, pa je dobro da tek tada dobiju darove Duha Svetoga. 
To je stvarno besmisleno, zato što bi oni ionako bolje primili i znali nauk Crkve kad bi već imali darove Duha Svetoga, kad bi recimo imali dara mudrosti, a ovako su izloženi opasnostima i u godinama puberteta bez zaštite darova Duha Svetoga.
Tim više što danas većina istih krizmanika napusti novorednu sektu nakon što su tobož dobili darove Duha Svetoga. Kad bi to bili pravi darovi Duha Svetoga, onda bi napustili novorednu sektu i potražili Crkvu, ali kako već napisah, učin svetih sakramenata se događa samo unutar Crkve, a ne kod heretika ili shizmatika. 
Kao što se kaže u gore navedenim koncilskim dokumentima, heretički biskup je krstio katekumena, i ovaj je dobio neizbrisivi pečat krštenja (ako je zadovoljena forma i materija sakramenta krštenja), ali nije dobio darove Duha Svetoga odnosno učin sakramenta, iako su i heretički biskupi, kao i pravovjerni, odmah nakon krštenja dijelili svetu krizmu i polagali ruke na novokrštenike.
Naravno, ako je biskup bio tajni, okultni heretik, onda je katekumen dobio darove Duha Svetoga, jer je katekumen želio pripadati Crkvi, ali nije mogao znati kako je biskup heretik, jer je to ovaj bio tajno.
Dogma Crkve od početka, od silaska Duha Svetoga nad apostole, je da otpuštanja grijeha nema izvan Crkve. Stoga se i istočni grijeh ne može otpustiti, kao ni ostali grijesi, krštenjem koje ne bi bilo unutar Crkve.

A sad vratimo se na novoredni sakrament svećeničkog ređenja koji je samim time što se događa izvan Crkve neučinkovit.
Kad heretici potpuno ponove sakrament svećeničkog ređenja kojeg daje Crkva, onda taj novi 'svećenik' dobiva pečat svećenika, kao što pečat krštenja dobiva katekumen kad ga krste heretici, ali ne dobiva učin svetog sakramenta koji se dobija samo u Crkvi.
Međutim, novoredna sekta je izmjenila sakrament svećeničkog ređenja tako da nema niti tog svećeničkog pečata.
To nije nova konstatacija, biskupi i svećenici koji su ostali vjerni tradiciji Crkve, pisali su i govorili još 70-tih godina prošlog stoljeća kako je upitan ili nevaljao novoredni sakrament svećeničkog ređenja (ali i biskupskog posvećenja, samim time takvi 'biskupi' ne mogu zarediti svećenike).
Pokojni nadbiskup Lefebvre, koji je osnovao svećeničkog bratstvo SSPX to je javno tvrdio. Napisani su i razlozi zašto je to tako, a SSPX, kad je u svoje redove primao novoredne svećenike, onda ih je uvjetno ponovno zaredio. Uvjetno zato što SSPX stalno vodi takvu diplomatsku politiku po kojoj su u novorednoj sekti heretici, ali ipak je to Crkva. Što je dakako apsurd, jer heretici ne mogu pripadati Crkvi.
Međutim, nakon što je nadbiskup Lefebvre umro, novi vođa SSPX, biskup Felley odlučio je vratiti SSPX u okrilje novorednog Vatikana, i zato se više ne rade uvjetna ređenja novorednih svećenika.
Ipak, koncem prošlog mjeseca, za blagdan sv.Petra i Pavla, drugi SSPX biskup Tissier zaredio je nove svećenike bratstva te rekao i obrazložio na pridici kako novoredni sakrament svećeničkog ređenja nije valjan.
O tome možete pročitati ovdje .
Ukratko ću ponoviti.
Sakrament svećeničkog ređenja se sastoji od tri nužna dijela.
Prvi je posvećivanje ruku svećenika koje je izbacila novoredna sekta. Posvećivanje ruku znači kako se sada svećenik razlikuje od drugih ljudi, kako su njegove ruke posvećene tako da mogu primati Tijelo Kristovo u obliku kruha, i držati kalež s Krvlju Kristovom, odnosno kako te ruke mogu pričešćivati kršćane.
Posve je jasno zašto je taj dio novoredna sekta izbacila. Zato što oni vjeruju kako su svi kršćani dostojni u rukama držati sv.Hostiju, kako su svi kršćani kraljevsko svećenstvo, kako se po tome nimalo ne razlikuju svećenici i laici.
I ne razlikuju se u novorednoj sekti, jer ovi prvi nisu dobili posvećenje ruku na svećeničkom ređenju.
Drugi obred je obred posvećenja svećenika da prikazuje Misu, odnosno kalvarijsku Žrtvu koja se mistično događa na Misi, Bogu Ocu. Biskup Tissier navodi kako u novorednom svećeničkom ređenju nema spomena tog obreda.
I tu je jasno zašto. Novoredna sekta, isto kao i heretici protestanti, ne vjeruje kako je Misa prvenstveno Žrtva koja se daje Bogu radi grijeha živih i umrlih kršćana, kao žrtva zahvalnica i molbenica, kao žrtva klanjateljica i kao žrtva s kojom se slavi isti Bog.
Treći obred je obred posvećenja svećenika kako bi dobio moć otpuštanja grijeha u sakramentu svete ispovijedi.
I taj dio je izbačen iz novorednog sakramenta svećeničkog ređenja.
Kao što su se uskoro poizbacale mnoge ispovjedaonice iz crkvi koje je nelegitimno preuzela novoredna sekta ili se u novim uopće ne postavljaju.
Jer kao što kaže poglavar novoredne sekte Bergoglio, tko sam ja da sudim? A da bi netko otpuštao grijehe, taj mora najprije te grijehe prosuditi i osuditi, nema otpuštanja grijeha bez osude grijeha i kazne-pokore za griješnika (i što je prethodno nužno, vjere u Žrtvu Kalvarije po kojoj se otpuštaju grijesi).
A kako vidimo, novoredna sekta smatra da niti sodomija nije grijehom, prema tome nepotrebno je ispovjedanje i otpuštanje grijeha.
Dobro, a što onda trebaju raditi novoredni svećenici ako nemaju posvećene ruke, ako ne mogu prikazivati Misu - Žrtvu, ako ne mogu otpuštati grijehe?
Oni su tu da umiruju savijest grješnika, da im govore kako su ionako svi brakovi nevaljali, pa nije greda ako žive u preljubu, i tako dalje za ostale grijehe.
Ipak, ne smijemo zaboraviti važnu ulogu koji oni imaju kao 'social justice warriors', jer moraju posvjestiti one iste griješnike koji krše deset zapovijedi Božjih, kako su pravi grijesi oni prema majčici prirodi, prema ilegalnim imigrantima, prema siromašnima koje nisu nikad vidjeli ni čuli jer žive na nekom drugom kontinentu, prema onima druge boje kože koji dolaze da njih, starosjedioce učine manjinom, prema onima koji su druge vjere, prema ženama koje ne postavljaju dovoljno na visoka mjesta u društvu, prema nezaposlenima, prema sodomitima koje ne prihvaćaju kao svoju braću i ostale stvari koje govore klasični političari, ljevičari i antife.

Važno pitanje za kraj, iako se nazrijeva odgovor iz prethodnog teksta.
Ako je netko cijeli život bio u novorednoj sekti i držao pravim svećenicima one koji to nisu, išao na takve krive novoredne Mise i ispovijedi, a pri tome je stvarno vjerovao kako je to prava Crkva, prava Misa, prava ispovijed i ostali sakramenti,
zar je on stvarno izgubljen i nije dobio učine tih sakramenata?
Moje je mišljenje kako je dobio učine sakramenata zato što je bio doveden u zabludu od novoredne sekte koja se je njemu lažno predstavila pravom Crkvom.
Znači to je slično kao kad okultni heretični biskup daje svetu krizmu ili bilo koji drugi sakrament. Ako to ne zna onaj tko prima sakrament, onda isti dobiva učin sakramenta.
Ipak, podrazumijeva se kako je vjernik stvarno bio zaveden i kako nije zatvarao oči da ne vidi kako su u pitanju heretički svećenici i heretična sekta, bez obzira što ima milijardu članova.
To znači da u današnje vrijeme sveprisutnih medija koje pokazuju kako je novoredna sekta stvarno heretička, kad malo koga ima tko nije nikad vidio ili čuo što Bergoglio govori i radi, da je takvo opravdanje postalo praktično nemoguće za ljude koji imaju razum i oči. 

Prema mojoj spoznaji, Ratzinger je bio prvi poglavar novoredne sekte koji nije bio biskup, a Bergoglio prvi koji nije bio niti svećenik.
Ratzingera su posvetili prema novorednom obredu posvećenja biskupa, a Bergoglio je zaređen prema novorednom obredu ređenja svećenika i kasnije novorednom obredu posvećenja biskupa. Broj heretičkih biskupa i svećenika u sekti se brzo smanjuje zbog starosti, a 'svećenici' koji su se zaređivali po novom obredu od 70-tih nadalje nisu nikad ni bili uistinu zaređeni svećenicima ili zbog nevaljalosti novog obreda ili i zbog toga što su ih zaredili novi 'biskupi' koji su posvećeni u nevaljalom obredu biskupskog posvećenja.

Medea

U naše vrijeme roditelji daju luda ili imena bez značenja svojoj djeci, ali ipak nisam čuo da je netko dao ime kćerci Medea.
Iako se ne bih iznenadio da takav slučaj postoji.
Medeja je grčka mitološka čarobnica koja je ubila svoju djecu kako bi se tako osvetila svojem mužu i ocu te djece.
Nešto slično se je dododilo nedavno u Americi, u Teksasu.
Christy Sheats ubila je pred svojim mužem djecu kako bi on patio.
I nije se to dogodilo u nekontroliranom bijesu, nego je ona unaprijed isplanirala osvetu, pozvala je muža i kćerke na obiteljski sastanak kako bi kćerke najprije izbola nožem, a kasnije ih usmrtila pištoljem. Pogledajte video na kojem T.Shoebat analizira taj slučaj sa stajališta osude takozvanih konzervativaca i kršćana, a što je bila Christy Sheats.
Dakle ovdje imamo ljude koji izvana izgledaju kao one koji osuđuju ljevičarstvo, liberalizam, idu svaku nedjelju na Misu ili na protestantska nedjeljna druženja, koji javno pokazuju na facebooku kako osuđuju Obamu jer krši američko sveto pismo, masonski ustav, koji su protiv najezde muhamedanaca, koji na istom mediju (koji je vrlo upitan po pitanju demonologije) pišu kako jako vole svoju djecu, kako su ponosni na njih, i onda ih nemilosrdno ubiju dok ih ista djeca preklinju da to ne čine.
Gospodin ih je  nazvao obijeljenim grobovima. 
Izvana izgledaju kao pobožni kršćani i uzorni građani (iako biti uzoran u modernom društvu znači biti moralno problematičan), a iznutra su indiferentni prema zlu i dobru.
Drugim riječima, izvana osuđuju zlo zato što to isto čine ljudi kojima se žele svidjeti, ali u stvarnosti, u svojoj nutrini ga ne osuđuju, jer uopće nemaju svijesti kako postoji ontološko dobro i zlo, kako postoji Bog pred kojeg ne može nitko stati sa zlom, s grijehom. Takvi mogu moliti krunice svaki dan, pjevušiti stalno pobožne pjesmice i govoriti Gospodinu kako Ga vole, ali time samo sebe zavaravaju. Jer ljubiti Gospodina znači ljubiti Istinu i mrziti zlo, pripadati srcem Nebu, a ne ovoj Zemlji koja je pred uništenjem kao i čovječanstvo koje na njoj živi i sudjeluje u pobuni protiv Boga. Ljubiti Gospdina znači da nam svaki grijeh bude odvratan, kudikamo više naš nego tuđi, a da nam je sveto sve ono što dolazi od Boga, a to je u prvom redu život.
Stoga su u dubokoj zabludi oni 'kršćani' koji ne osuđuju abortuse, koji se protive naravnom i Božjem zakonu po kojem se moraju pravedno kazniti oni koji sudjeluju u abortusu.
Ista stvar je sa sodomizmom ili općenito sa bludom i razvratom.
Ako spolnost ne služi za stvaranje života, onda je to pljuvanje na Onog tko je dao čovjeku spolnost kako bi se stvarao novi život. Ne može se nitko zvati kršćaninom ako ne osuđuje sodomizam i javni spolni nemoral i koji ne će biti za to da se te manifestacije zla u društvu ne kazne i odstrane putem države.
T.Shoebat s pravom kritizira američke konzervativce koji su samo na riječima za kršćanstvo i tradicionalne vrijednosti, ali ništa ne će poduzeti da se država preustroji tako da bi počivala na Božjim zapovijedima. Potpuno ista stvar je s hrvatskim 'desnim' političarima i njihovim glasačima koji ni ne pomišljaju kako se zakonodavstvo države i pravosuđe treba prilagoditi Bogu, a ne obrnuto.


Kad sam počeo pisati ovaj tekst imao sam nakanu povezati spomenutu obiteljsku tragediju i svirepi zločin s feminizmom.
Prilično sam uvjeren da je Medea iz Teksasa osuđivala feminizam i da bi se uvrijedila kad bi je netko nazvao feministicom.
Ali ona je to bila, kao što su to većina suvremenih zapadnih žena (znamo isto da i većina muškaraca nisu pravi muškarci).
Bog nije stvorio Adama i Evu jednakima, niti po tjelesnom izgledu, niti po psihološkim karakteristikama, niti po umnim sposobnostima, niti po ulogama u obitelji i društvu.
Sv.Pavao to odriješito kaže - nije čovjek stvoren radi žene, nego žena radi muža, Eva je stvorena zato da Adam ne bude sam, da mu bude pomoćnica, majka njegove djece i životna družica.
To kaže sv.Pavao da bi osudio neke kršćanske zajednice koje su dopuštale ženama naučavati u crkvama, da budu gologlave ili da se prepiru sa svojim muževima u javnosti.
Skidanje ženskog pokrivala s glave bio je prvi znak pobune žena (ali i muškaraca koji su se s time složili jer su i oni bili za revoluciju) protiv Božje ideje i zapovijedi kakvi trebaju biti odnosi između muškaraca i žena.
Kad su se u renesansi počele u javnosti pojavljivati gologlave žene, kad su sodomiti slikari počeli takve žene slikati (jer sodomiti i feministice su uvijek zajedno kao prst i nokat), to je označilo kraj tradicionalnog društva koje se je temeljilo na Bibliji i Objavi. Pitanje je bilo samo vremena kad će muškarci početi ljubiti ruke u javnosti i klanjati se poznatim i nepoznatim ženama, kad će se pojaviti 'ljubići' kao pornografija za žene u kojoj oni maštaju o bludnim 'romantičnim' pustolovinama i tako budu nespremne za brak, rađanje djece i vjernost mužu, kad će se, usprkos napretku tehnologije i produktivnosti, smanjiti plaće muškarcima kako bi se žene primoralo na rad u tvornicama i uredima, kad će se dati pravo glasa ženama koje nemaju obvezu kao muškarci ginuti za obranu svoje države, kad će se propisati da u svim vodećim strukturama društva mora biti podjednako žena i muškaraca (ali ih nema u nižim i za zdravlje opasnim poslovima, zato su muškarci puno češće invalidi rada ili što je još evidentnije, nakon svakog rata udio muškaraca u društvu se znatno smanji).

Prof.M.R.Johnson je zanimljiva osoba, prošao je put od novorednog katolika, tradicionalnog katolika do istočnog shizmatika.
Ne ulazeći više u to pitanje za sada, dajem poveznice na njegova dva članka koja ukazuju kako se je feminizam već duboko ukorijenio u zapadnom društvu.

Prvi govori o tome kako su za vrijeme engleskog viktorijanstva nastali korijeni feminizma (ja mislim da su još i ranije).
U uvodu autor iznosi, odnosno nabraja dokaze kako u SAD-u vlada matrijahat, kako su žene i po zakonu i po sudskoj praksi tretirane kao božice ili kao u kalifatu kad svjedočanstvo muhamedanca ima veću težinu od svjedočanstva nemuhamedanca, ako ga uopće ima. Kad su muž i žena u sporu skoro je bespotrebno mužu pred sudom dovoditi svjedoke, jer sud najprije vjeruje ženi.
Sjetimo se slučaja pred nekoliko godina u okolici Zadra kad je mlada žena nožem ubila svojeg muža koji je pred njom umirao, ali ona nije zvala medicinsku pomoć. Svi mediji dakako i političari i pravosuđe imali su simpatije prema njoj, odvjetnici su se nudili da je besplatno brane na sudu. Obrnuta situacija je nezamisliva danas. Jer i kod nas de facto i de jure vlada feminizam.
Ali tako je već bilo u 19.st.
Johnson citira engleskog pisca Baxa koji je bio socijalist, ali iznosi ozbiljnu studiju u kojoj dokazuje kako su žene u Engleskoj bile privilegirane u odnosu na muškarce pred dva stoljeća.

If a man under any provocation, no matter how galling—insolence or violence—strikes a woman, he is sent to hard labour, divorced, and his property confiscated, or his earnings hypothecated—and all this through the prompt instrumentality of the police-court. A woman may assault, stab, set fire to her husband, and he has no remedy, except to summon her to the police court,where, if she be fined, he is compelled to pay the fine, and as likely as not is laughed at. If her crime be revoltingly atrocious, she is perhaps sent to prison—for one-twentieth part of the time awarded to a male offender for a like offence. On her being released, her husband, unless he be a rich man, is bound to take her back, and, rich or poor, support her. The prompt and inexpensive police-court divorce is not for him (Bax, 1907: 20).

Dakle potpuno isto kao u SAD-u sad, ili kod nas u slučaju spomenutog ubojstva i inače.
Socijalist Bax tumačio je tadašnji feminizam kao oruđe kapitalista protiv radnika, prosvjedovao je što marksisti preuzimaju feminističku ideologiju (što će se najviše manifestirati nakon boljševičkog prevrata u Rusiji), nije bio svjestan kako su i kapitalizam i marksizam djeca francuske revolucije, odnosno Sotone. 
Kod nekih žena jednostavno postoji taj medejski instinkt kad zbog tobože učinjene nepravde i neravnopravnosti (koja nije tobožnja nego stvarna, jer kako napisah Bog nije dao istu ulogu Adamu i Evi, Adam i Eva nisu ravnopravni, Eva mora slušati Adama, a Adam odgovara Bogu i za Evino ponašenje baš zato što nije jednak s njom i što ga ona mora slušati), one poduzmu neke, društveno suicidalne korake koje dovode do propasti ne samo muškaraca i društva, nego konačno i nje. Ali one su spremne na to samo da napakoste muškarcima ili još točnije rečeno Bogu koji ih nije stvorio jednakima s muškarcima.
Johnson ispravno zaključuje kako feminizam 70-tih godina prošlog stoljeća nije smjerao na izmjenu zakonodavstva u korist žena, nego da se opravda priviligirani položaj žena koji je već bio u zakonima, koji je i te kako živio u viktorijanskoj Engleskoj kako piše Bax.
Možemo to ilustrirati i sve donedavnom praksom kod nas da žene idu ranije u mirovinu. Zašto? Zato što su žene. Jesu li možda radili teže fizičke poslove od muškaraca pa su zaslužili beneficirani radni staž? Ne, nego je obrnuto, jer muškarci umiru najčešće ranije od njih i rade fizički teže poslove. Broj udovica kudikamo nadmašuje broj udovaca, ali ipak se očekuje da muškarci rade duže. Koliko je stanje muškaraca papučasto najbolje govori činjenica da se nitko od njih nije bunio protiv tako nepravednih i suludih zakona, jer su naučeni da se muškarac treba klanjati ženama makar ih one izrabljuju i onda to papučarenje nazivaju kavalirstvom.
S jedne strane žene traže i dobili su privilegije, a s druge strane imaju manje obveza i kad učine zločin onda im se računa kako pripadaju slabijem spolu pa im to uvelike smanjuje odgovornost i kaznu.
To je kao obrnuto postavljeno plemstvo. Jer pravo plemstvo ima privilegije, ali uz to su išle dodatne obveze i odgovornosti koje običan puk nije imao, poput obveze da na svoj trošak ratuju za državu, a običan puk nije ni trebao ratovati.
Drugi Johnsonov tekst govori o tome.

Kao zaključak navesti ću ponovno da je lik Medeje, žene koja ubija svoju djecu kako bi naškodila svojem mužu, pravi lik feminizma.
U temelju svih zabluda, kao i ove, je grijeh oholosti kojeg lukavo potiče Sotona.
Svi moramo prihvatiti svoju ulogu i poziciju koju nam je Bog dao, nikako ne želiti ili maštati o nečem što to nismo, ili ne daj Bože, da zavidimo onima koji su bolji od nas i koji su iznad nas, pa poželimo sotonski da padnu ispod nas. To nas ne će nimalo uzdignuti, nego će nas još više stropoštati.
Žene moraju prihvatiti da su žene, da nisu jednake s muškarcima i da im Bog nije dao da budu glava obitelji i da vode narode i države. Njihovo kraljevstvo je njihova obitelj i njihova djeca. 
Zapadna civilizacija je u propasti, između ostalog i zbog feminizma koji nije usrećio žene, kao što niti Medeju nije usrećilo ubijanje svoje djece.

Kako su neki heretici izbačeni iz Svete stolice

Danas je veliki blagdan velikih apostola, sv.Petra i sv.Pavla.
U tekstu ću se osvrnuti na neke nasljednike sv.Petra koji su izbačeni sa najuzvišenije Petrove stolice zato što su postali heretici.

U tom smislu da papa može postati heretikom i izgubiti svoju stolicu, papa sv.Hormisdas je 517. objavio u pismu Sažetak vjerovanja slijedeće (nalazi se i u suvremenom hrvatskom prijevodu Denzingera):

"... obećajem također da se u svetim otajstvima neće spominjati ime­na onih koji su odvojeni od zajedništva s Katoličkom crkvom, to jest onih koji nisu u suglasju s Apostolskom stolicom. Ako bi pak u bilo čemu pokušao odstupiti od svo­je ispovijesti, izjavljujem da bi, prema svom mišljenju, postao suučesnikom s onima koje sam osudio."

Sveti papa dakle svjedoči kako je Crkva izbacivala iz diptiha, o kojima sam u prošlom tekstu pisao, one biskupe i pape koji su postali heretici, kao i da se ista stvar odnosi i na njega, odnosno da on, kao i svaki papa može postati heretikom i tako izgubiti svoju pastirsku službu.
U prošlom tekstu sam također spomenuo papinu zakletvu prilikom krunjenja i koja se ne nalazi u Denzingeru (zanimljivo) pa ću je na engleskom prijevodu navesti u dijelu u kojem se svjedoči kako papa može postati heretikom i tako ipso facto biti ekskomuniciran:

" ... If I should undertake to act in anything of contrary sense, or should permit that it will be executed, Thou willst not be merciful to me on the dreadful day of Divine Justice. Accordingly, without exclusion, we subject to the severest ban of excommunication anyone, be it ourself or be it another, who would dare to
undertake anything new in contradiction to this constituted evangelic tradition and the purity of the Orthodox Faith and the Christian Religion, or would seek to change anything by his opposing efforts, or would concur with those who undertake such blasphemous venture."

Zatim citat također vezan uz prethodni tekst kako je u 16.stoljeću, bez sumnje uz znanje vrlo problematičnih, ako ne i heretičnih papa, ime Honorija izbačeno iz Rimskog brevijara zato što bi neki svećenici ili oni koji čitaju i mole iz Rimskog časoslova politički nekorektno zaključili kako pape mogu i kako su neki pape bili heretici.

"In the office of the Roman Breviary for June 28, the feast of S. Leo II, the name of Pope Honorius was included for some centuries in the lessons of the second nocturn amongst those Monothelite heretics who were condemned by the sixth General Council. The lesson has been falsified, ever since the sixteenth century, by omitting Honorius’s name; but the older editions, when not actually mutilated with a knife, exhibit it still.
- Church Quarterly Review, published by Spottiswoode & Co. London, 1879.

Ne samo da je 'cenzurirano' izdanje novog časoslova, nego se je u starim časoslovima pokušalo izbrisati ime Honorija. Kako honorično!
I to baš na jučerašnji dan, uoči blagdana sv.Petra i Pavla, a na blagdan pape sv.Lava II koji je anatemizirao antipapu Honorija.
Vi koji čitate i molite iz časoslova, pogledajte dal se u istom jučer spominjao i anatemizirao Honorije uz ostale heretike.

Pridika pape Inocenta III iz 1198.:

"The Roman Pontiff has no superior but God. Who, therefore, (should a pope ‘lose his savor’) could cast him out or trample him under foot—since of the pope it is said ‘gather thy flock into thy fold’? Truly, he should not flatter himself about his power, nor should he rashly glory in his honor and high estate, because the less he is judged by man, the more he is judged by God. Still the less can the Roman Pontiff glory, because he can be judged by men or rather, can be shown to be already judged, if, for example, he should wither away into heresy; because he who does not believe is already judged.In such a case it should be said of him: ‘If salt should lose its savor, it is good for nothing but to be cast out and trampled under foot by men.’"

Odlično rečeno citiranjem našeg Gospodina, onaj tko ne vjeruje, već je osuđen.
Onaj papa koji ne vjeruje, koji je heretik, već je osuđen i ako netko takvog heretika drži papom, onda osuđuje Isusa Krista koji kaže da je taj papa već osuđen. Ovo sam naveo radi onih (a to je ogromna većina novorednih katolika) koji drže kako papa ne može postati heretikom. Pape ih demantiraju svojim izjavama, a da se je to stvarno događalo za vrijeme života nekih papa iznijet ćemo kronologiju.

Papa sv. Marcelin (296-304)

Kako je to primjer pape koji je izgubio sv.Stolicu zbog hereze ako je proglašen svetim?
Ovaj papa je najprije izgubio papinsku službu zbog hereze, a onda je ponovno izabran nakon pokajanja za papu i uskoro svojom krvlju posvjedočio vjeru i kajanje što je bio heretikom.
On je bio papom za vrijeme progona kršćana pod carem Dioklecijanom. Bio je uhićen i doveden pred sud i mogao je birati; mučenička smrt koju su izabrali tisuće kršćana ili izdaja Krista tako da baci u vatru par zrnca tamjana na oltaru poganskih bogova. Učinio je ovo drugo. Ubrzo je postao svjestan groznog čina izdaje (to je također hereza, jer je tim činom izjednačio Isusa Krista s poganskim bogovima, kao što je Woytila s poljubcem kurana izjednačio Gospodina s demonom koji se Muhamedu predstavio kao Alah, samo je bitna razlika što je papi Marcelinu u suprotnom prijetilo mučeništvo, a Woytila je 'samo' htio s tim činom stvarati jednu svjetsku religiju i nije mu za vratom visio mač ako ne poljubi kuran).
Odjenuo se je u pokorničku odjeću i pokazao kršćanima da nije dostojan niti da više jest papom, Kristovim vikarom.
Međutim, okupljeni kršćani, vidjevši njegovo iskreno kajanje (čak je unaprijed prokleo one koji bi ga se usudili pokopati s drugim kršćanima jer je smatrao da je nedostajan) su ga ponovno izabrali za papu.
Dakle heretik ipso facto (čim je bacio javno zrnce tamjana) gubi papinsku ili biskupsku službu, ali ako javno osudi sebe zbog krivovjerja i javno se pokaje, onda on ponovno postaje kršćaninom i kao takav može ponovno biti izabran za papu.
Uskoro se papi Marcelinu pružila prilika i on je mučeničkom smrću posvjedočio svoju vjeru.

Antipapa Liberije (353-366)

U slučaju ovog pape koji je drugi papa koji je izgubio svoju službu zbog krivovjerja, ali koji nije ponovno izabran za papom, dobro je pratiti kronologiju zato što je njega na Stolici zamijenio sveti papa Felix dok je Liberije bio živ.

• 353.g papa Liberije izabran je za papu 
• 355.g. papa Liberije brani pravovjerje pred arijanskim rimskim carem Konstantinijem ( sinom cara Konstantina) koji ga je istjerao u progonstvo 
• 357.g. papa Liberije otpada od vjere, postaje arijanac i ekskomunicira sv. Atanazija 
• 358.g. kršćani su izabrali za papu sv. Felixa II 
• 358.g. antipapa Liberije se, pod zaštitom cara Konstantinija vraća u Rim, car izbacuje papu Felixa i ubija ga kao mučenika, kao i mnoge kršćane. Budući papa Damasus I pobožno pokapa tijelo svetog mučenika i pape Felixa 
• 358-366g. vlada antipapa Liberije, neki kažu i vjeruju kako se je prije smrti pokajao i napustio arijanstvo, ali ga to nije moglo postaviti na svetu Stolicu jer bi morao biti ponovno izabran za papu kao što je to bio sv.Marcelin 
• 366.g. slijedeći papa Damasus I osuđuje Liberija kao heretičkog antipapu i proglašava ništavnim sva njegova djela koja je činio dok je kao antipapa nelegitimno bio u sv.Stolici  
• 14.st. papa Grgur XIII radi reviziju Rimskog martirologija prilikom čega se radi istraga dal je Felix bio papa ili nije, jer ne mogu postojati u isto vrijeme dvojica živih papa. Ili je bio u godinama 357-358 papa Liberije ili je to bio papa Felix, nikako obojica. Ako je bio papa Liberije, onda je Felix antipapa i mora ga se izbrisati s popisa mučenika. Za vrijeme istrage događa se čudo u crkvi sv.Kuzme i sv.Damijana, jer se u njoj pronalazi tijelo Felixa II na čijem grobu je pisano: "Tijelo sv.Felixa pape i mučenika koji je osudio Konstantinijusa" te se ime pape Felixa II nalazu u Rimskom martirologiju dan danas. 

Antipapa Anastazije II (496-498)

U Njegovo vrijeme trajala je Akacijeva istočna shizma o kojoj sam isto pisao u prošlom tekstu.
Naime u to vrijeme postojali su heretici monoteletisti (u Kristu je samo jedna volja) i shizmatici koji su se okupljali oko carigradskog patrijarha Akacija koji nije držao nezabludivim kalcedonski koncil Crkve koji je osudio monoteletiste.
Akacije nije htio osuditi heretike, i samim time je postao heretik, iako nije vjerovao u monoteletizam. Bio je poput većine modernih katolika koji možda ne vjeruju u protestantsko krivovjerje, ali protestante ne drže hereticima, nego kršćanima. Akacije je smjerao napraviti kompromis s monoteletistima tako da se proglasi kako vrijedi samo Nicejsko Vjerovanje, i tako bi se monoteletisti vratili u Crkvu. Kao da Crkva odbaci dogmu o sv.Trojstvu kako bi jehovi svjedoci mogli ući u Crkvu ili sve ono što radi novoredna sekta u dijalozima s protestantima.
Međutim Akacije kao carigradski patrijarh bio je prilično utjecajan, tako da je car uskoro istjerao aleksandrijskog i antiohijskog patrijarha. 
Papa Felix III je osudio Akacija i ekskomunicirao ga. I tako je započela prva istočna Akacijeva shizma kad je Akacije maknuo ime pape Felixa III iz diptiha.
Hereza pape Anastazija II započela je onda kad je primio u zajedništvo one koji su bili u istočnoj shizmi, dok su prethodni pape inzistirali da shizmatici moraju maknuti ime Akacija s diptiha.
Prispodobivo bi to bilo kao da bi papa prihvatio u zajedništvo protestante, a da oni i dalje slave Martina Luthera.

Antipapa Vigilije (537-555)

On je bio antipapa koji nikad nije ni postao papom iz dva razloga.
Prodao je papinsku stolicu, a simonija je grozna hereza i samim time heretik nije mogao biti izabran papom.
Carica Teodora pozvala je Vigilija, tadašnjeg đakona pape Agapetusa, u Carigrad i dala mu je  700.000 sestercija(ogroman novac)  i obećanje da će ga postaviti papom ako poništi kalcedonski koncil i tako opravda carigradskog monofizitskog partijarha Antimija kojeg je papa Agapetus deponirao s patrijarske stolice.
Prije nego što je nelegitimno izabran za papu, bio je još živ papa sv. Silverije koji je naslijedio tada pokojnog papu Agapetusa.
Da toga nije ni bilo, Vigilije bi inače izgubio stolicu 553.g. kad je podržao heretična "Tri poglavlja" Teodora iz Mopsueste koja su bila na tragu arijanizma, zatim heretične tekstove Teodora s Cipra koja su bila nestorijanska, te pisma biskupa Ibasa iz Odese.
Sve te heretične tekstove koji su negirali osobu Isusa Krista osudio je drugi carigradski koncil iz 553.g. na inicijativu cara Justinijana i uz potvrdu pape Pelagija.
Počelo je tako što je car Justinijan odlučio maknuti iz Crkve hereze na način da sazove koncil koji će to pitanje razriješiti i da se pojedinačno anatemiziraju heretička pisma koja sam naveo.

• 547.g. antipapa Vigilije je u razgovoru s carom Justinijanom u Carigradu osudio "Tri poglavlja" Teodora iz Mopsueste
• 548.g antipapa Vigilije izdaje tekst Judicatum u kojem osuđuje "Tri poglavlja"
• 550.g. antipapa Vigilije anatemizira rimske klerike koji se protive njegovom Judicatum
• 550.g. antipapa Vigilije i car Justinijan sazivaju koncil i ponovno osuđuju "Tri poglavlja"
• 551.g. car Justinijan izdaje carski edikt o pravoj vjeri koji razriješava prividnu kontradikciju između efeškog i kalcedonskog koncila Crkve i ponovno osuđuje "Tri poglavlja"
• 551.g. antipapa izdaje Damnatio u kojem ekskomunicira sve one koji su se složili s carskim ediktom, ne radi toga što je on heretičan, nego zato što car Justinijan nije čekao da koncil razriješi konflikt
• 552.g. antipapa Vigilije povlači ekskomunikaciju onih koji su obećali da će pričekati koncil da se konflikt razriješi
• 553.g. antipapa Vigilije daje i povlači pristanak za koncil u Carigradu, umjesto njega car Justinijan otvara drugi carigradski koncil Crkve
• 553.g. car Justinijan je nekoliko puta pozivao Vigilija da nazoči koncilu, ali je ovaj svaki put odbio
• 533g. Vigilije izdaje Constitutum u kojem se suprostavlja koncilu i brani "Tri poglavlja" i tako postaje heretikom
• 533.g. koncil usvaja deklaraciju da se svaki klerik koji podržava krivovjerje i navedena "Tri poglavlja" lišava svoje službe
• 533.g. kad je car Justinijan informiran o Vigilijevom Constitutum i obrani heretičkih tekstova, promptno miče ime Vigilija iz diptiha, izbacuje ga iz sv.Stolice i šalje u progonstvo, te saziva izbor novog pape Pelagija
• 555g. Vigilije umire u progonstvu sedam mjeseci nakon svršetka koncila, ali je priznao prije svoje smrti  krivnju krivovjerja i pokazao pokajanje 

Slučaj (anti)pape Vigilija dokazuje kako se papa može i treba suditi, osuditi i kazniti ako javno manifestira krivovjerje. Kako sam već pisao, ne sudi se papinskoj stolici, nego heretiku koji je otpao sa stolice. 
Tko može suditi heretika koji je otpao s papinske stolice?
Svaki katolik. I treba ga osuditi jer je inače u zajedništvu s heretikom.
Ali što se tiče javnog suđenja, očito to mogu samo oni koji imaju vlast i autoritet među kršćanima da bi sudili.
U ovom slučaju vidimo kako je to bio pobožni i pravovjerni rimski car Justinijan.
Ja sam odavno osudio Bergoglia, ali nemam moć i vlast maknuti ga iz Vatikana.

Antipapa Honorije (625-638)

On je imao krivojerje kako Isus Krist ima samo jednu volju, bio je dakle monoteletist.
O njemu sam u prethodnom tekstu pisao.
Poslije smrti treći carigradski koncil 681.g. osudio ga je kao heretika zato što se je pronašlo njegovo pismo u kojem se slaže s carigradskim patrijarhom Sergijem koji je smjerao izmiriti pravovjerje i monoteletizam.
Budući pape sve do 11.st. su ga u papinskoj zakletvi anatemizirali. 
Renesansni pape pokušali su falsificirati povjesne dokumente i Rimski brevijar kako bi se sakrila istina o Honoriju, odnosno kako bi se učvrstila zabluda među pukom kako njih nitko ne smije suditi i osuditi (makar postavili poganske simbole u crkve i živili nemoralnije od poganskih careva ili, što se danas događa, izjavljivali sablažnjive izjave od kojih se čak ograđuju protestanti heretici i ateisti koji još imaju naravnog morala).

Ove podatke sam izvukao iz knjige R.J.M.Ibranya "Non-Catholics Cannot Hold Offices in the Catholic Church", i kako on drži da su svi pape od 1130.g. nadalje antipape, onda druge podatke o suvremenijim antipapama ne navodim. 
To je vrlo intrigantan stav. Teško je zamisliti da je bio neki papa koji nije nikad vidio kakvi se sve poganski likovi i demoni, zajedno s golotinjom, ne nalaze u crkvi sv.Petra u Vatikanu.
Danas je, kako napisah u uvodu, Petrova.
Ubiru se prve voćke koje rode za Petrovu.
Kakve plodove je donijela zabluda kako se papu ne smije nikako suditi makar cijeli svijet vidi da ovaj manifestira zablude koje se ne samo protive nezabludivom nauku Crkve, nego i naravnom moralu?
Živimo dakle u vremenima u kojima su rodile voćke zla koje su se zalijevale stoljećima ranije.
Tako 'pobožni' novoredni katolici za ovaj blagdan ulaze u crkvu sv.Petra u Vatikanu koju bi sv.Petar rukama rušio kad bi bio na Zemlji vidjevši koliko poganstva ima unutar crkve i izvana.

P.S.
Evo čitam što piše i kaže T.Shoebat o najnovijem 'biseru' Bergoglia kako se kršćani trebaju ispričati sodomitima. Poveznica.
Zanimljivo je pratiti reakcije čitatelja, tako da jedan piše:
"This is why I'm Orthodox. If a Patriarch gets out of line, he may end up swinging on a tree. The laity have just as much power, but the higher ups sometimes get drunk with power"

I taj izbjegava reći istinu - radi se o krivovjerju i Bergoglio zbog toga ne pripada Crkvi i nije papa.
Zbog te stoljetne zablude, heretici i shizmatici smatraju da kod katolika papa može trabunjati što god hoće, a da će ga i dalje katolici slijediti. Nemamo im što zamjeriti kad i oni 'tradicionalni' katolici koji idu na SSPX mise tako vjeruju.
Stoga je presudno da oni koji žele stvarno biti katolicima prouče što je nauk Crkve i u kojem će naći da papa može postati heretikom, ali da onda kao i svaki heretik otpada od Crkve, odnosno otpada od sv.Stolice. Katastrofalno stanje broja pravih katolika je posljedica, kako napisah, te stoljetne zablude oko klera koji postane hereticima. Međutim, to nam je prorečeno.
Velika bi već stvar bila kad bi se naučilo što znači diptih i zašto je on presudan.

Fotografija s Novus Ordo Watch uz tekst Bergoglija:
- Tako mi je žao Eltone!

Diptih ili una cum

Diptih je ploča na kojoj su na jednoj strani bila upisana imena papa, patrijarha i biskupa raznih crkvi, a na drugoj imena istih koji su umrli.
Tradicija diptiha je vrlo stara, kršćanski oci poput sv.Ciprijana je spominju.
Diptih je bio izrađen od drva, metala, slonove kosti, a kad je lista bila predugačka bio je izrađen od papira.
Za vrijeme svete Mise imena su se čitala kako bi se očitovalo zajedništvo živih i umrlih kršćana, kako bi se molilo Boga za žive pastire Crkve i kako bi se molilo zagovor umrlih svetih pastira. Dijelom je tradicija ostala na Misi kad se na njoj izgovaraju imena apostola i prvih papa, kao i kad se spominju lokalni živući biskup i papa što se označava latinskim izrazom Una Cum - 'zajedno s'.
Odnosno kad se moli Boga za zaštitu i mir Crkve zajedno sa Božjim slugom papom, lokalnim biskupom i svim pravovjernim ispovjednicima katoličke i apostolske vjere.
Razlika u odnosu na prvu Crkvu je u što su se na diptisima nalazila konkretna imena patrijarha i ostalih biskupa. Bez sumnje da su prvi kršćani bolje poznavali imena prinčeva Crkve nego moderni kršćani, jer su ta imena slušali na svakoj Misi.
Kako su diptisi označavali zajedništvo - komuniju kršćana u ovom i u prekogrobnom životu, onda je svaka hereza ili shizma bila označena na diptisima tako da su se imena biskupa, patrijarha ili papa koji su sebe izbacili iz Crkve svojim krivovjerjem ili raskolništvom, bila brisana iz diptiha.
I nije se samo radilo o živim biskupima, nego su se iz diptiha brisala imena pokojnih ako se je saznalo da su bili heretici ili shizmatici.
Tko je to brisao imena i dodavao nova? Lokalni biskup kao pastir Crkve na nekom području.
Krivovjerja i raskolništva ima od samog osnutka Crkve, njih spominju biblijski pisci i kršćanski oci, a sv.Pavao kaže kako su oni u planu Božjem da bi se očitovala ili istaknula istina odnosno pravovjerje u odnosu na laži.
Ono što pak ističe naše vrijeme je hladnoća ili indiferentnost prema istini i Istini.
Prvi kršćani su bili doslovno spremni na mučeništvo, progonstvo samo radi jedne riječi koja bi bila poluistina ili zabluda jer su čvrsto vjerovali kako nema kompromisa između istine i laži, kako nema mira između Kristovih koji su za Istinu i onih koju su istinu kontaminirali da bi se lakše prilagodili ovom svijetu.
Pogledajmo primjer 'filioque' ili drugi primjer istobitnosti Sina i Oca. Samo jedna riječ dovoljna je bila da se izbace heretici iz diptiha odnosno iz Crkve.
Kad su poluarijanci izmišljali formule vjere koji nisu bili sami po sebi krivovjerni, nego nisu sadržavali istinu o istobitnosti Oca i Sina, pravovjerni kršćani su takve izbacivali iz diptiha jer njihova formula vjere nije sadržavala potpunu istinu o sv.Trojstvu. Koja suprotnost s današnjim vremenom u kojem se stalno traži zajednički nazivnik svih ljudi, kad se pokušava oformiti zajednička formula vjerovanja koja će zadovoljiti sve ljude i religije!
Zatim velika razlika koja održava istu ljubav prema istini, je što su se imena brisala iz diptiha prije službenog Crkvenog suđenja heretiku, imena heretika su izbačena iz diptiha kod pravovjernih biskupa i kršćana prije nego što se je sastao koncil Crkve i osudio heretika i herezu.
Budući biskup Euzebije je javno i promptno prosvjedovao i optužio patrijarha Nestorija za krivovjerje, i svi su pravovjerni biskupi na čelu s papom pohvalili Euzebija, a nisu se držali lažne biskupske kolegijalnosti i ubitačne slijepe poslušnosti autoritetima po kojoj laik nema pravo osuditi biskupa, nego to mogu samo drugi biskupi i papa.
Dogma Crkve je kako se i mrtvi heretici moraju osuditi i izbaciti iz diptiha, iz zajedništva Crkve.
Papa sv.Lav Veliki na kalcedonskom koncilu Crkve anatemizirao je mišljenje kako se heretici ne trebaju osuditi nakon smrti.
Biskup Teodor iz Mopssuestie bio je nestorijanac prije Nestorija i nakon smrti je izbačen iz diptiha.
Antipapa heretik Honorije je umro 638., a 681. treći carigradski koncil Crkve ga je osudio kao heretika i naložio da ga se izbaci iz diptiha.
I to je učinjeno zato što je na koncilu pročitano pismo pape Honorija carigradskom patrijarhu i heretiku Sergiju u kojem on nije jasno osudio heretičke prijedloge Sergija koje su smjerale na stvaranje kompromisnog vjerovanja sa hereticima monoteletistima.
Sjetimo se da danas novoredna sekta službeno pregovara sa hereticima protestantima i shizmaticima kako bi se našlo kompromisno rješenje ili kompromisna formula vjere, a papa Honorije je osuđen zbog privatnog pisma u kojem nije jasno osudio želju i prijedlog za kompromisom sa hereticima.
I nije bio samo papa Honorije koji je kao papa proglašen heretikom i izbačen sa diptiha i nitko nije sve do modernog doba (od renesanse nadalje) bio skandaliziran s činjenicom da je neki papa bio osuđen kao heretik i izbačen sa vrhovne stolice.
Nakon pape Honorija, pape su davale zakletvu prilikom krunjenja. 
U njoj budući papa anatemizira vječnim prokletstvom papu Honorija i carigradskog patrijarha Sergija, zajedno s ostalim hereticima.
Zatim se zaklinje da će budno stražariti nad svetim kanonima i odlukama prijašnjih papa i Crkve te priziva na sebe vječno prokletstvo i najstroži Božji sud bez ikakve milosti ako nešto učini protiv ili ne zaštiti pravovjerje.
Dodaje kako se zaklinje na ekskomunikaciju svakog tko se usprotivi pravovjerju, uključujući samog sebe ako se usudi išta izmijeniti ili dodati pravovjerju.
Papina zakletva sadržavala je ispovjedanje vjere svih prijašnjih ekumenskih koncila Crkve i osudu svih hereza i heretika koje su osudili isti koncili.
Zakletva se je davala od petog do jedanaestog stoljeća u kojem je koindiciralo vraćanje poganstva u Europu tako da su se u crkvama počeli pojavljivati poganski umjetnički motivi i golotinja, kao i da se je revitalizirala dotad proskribirana antička poganska filozofija.
U šesnaestom stoljeću pape su izbacili iz Rimskog brevijara osudu heretika Honorija. Očito se je već tada stvarao suvremeni novoredni kult o tome da su pape nepogriješivi ili da ne mogu biti i postati hereticima, ili da ako postanu hereticima nitko ih ne smije i ne može osuditi što su heretici i izbaciti iz diptiha.
Drugi vatikanski koncil nije odjedanput nastao, prije toga su uvjerili kršćane laike kako moraju biti slijepo poslušni svojim biskupima i papi te da papa ne može učiniti ništa što bi bilo protivno vjeri i pravovjerju, odnosno kršćani moraju slijepo slijediti one koji se zovu biskupima i papi makar ih vodili u Pakao.
I jedan sedevakantistički biskup kojeg sam poznavao, pokušavao me je uvjeriti kako je papa Honorije bio pravovjeran, što implicira da je treći koncil u Carigradu bio krivovjeran koji ga je osudio kao i desetine papa koji su ga u papinoj zakletvi osuđivali kao heretika.
Dakle, potpuna je povjesna laž kako nije bilo papa heretika, kako oni nisu bili osuđeni kao heretici i izbačeni sa stolice za vrijeme života ili posthumno, i kako je stanje u Crkvi bilo idilično sve do drugovatikanskog koncila.
U prvoj Crkvi je bilo normalno da neki biskup izbaci drugog biskupa ili papu iz diptiha i bez da je isti bio formalno osuđen na sudu da je heretik.
Naravno da je trebalo uslijediti formalno suđenje u kojem je trebao isti biti osuđen kao heretik ili oslobođen optužbe, ali izbacivanje iz diptiha odnosno iz zajedništva nije smatrano nemoralnim ili heretičnim prije formalnog suda.
Primjerice, da je u ona vremena postojao internet, svi biskupi ili laici koju su vidjeli kako Woytila ljubi na fotografiji kuran, momentalno bi ga izbacili sa diptiha, odnosno ne bi ga čitali u sv.Misi, ne bi bili 'una cum' s njim.
Pretpostavimo da je fotografija lažna te da Woytila nije poljubio kuran.
Na sudu Crkve bi se to dokazalo, on bi bio oslobođen optužbe da je apostat i njegovo ime bi bilo vraćeno na diptihe širom Crkve.
Međutim nitko ne bi osudio one koje su ga prije toga izbacili s diptiha, štoviše osuđeni bi bili oni koji su vidjeli fotografiju te se nisu skandalizirali i nisu Woytilu izbacili iz zajedništva Crkve.
Jer ne osuditi krivovjerje odnosno ostati i dalje u zajedništvu s heretikom znači biti izvan Crkve u krivovjerju.
Prije velike istočne shizme iz 1054. postojala je manja koja je trajala pedesetak godina. Bila je zato što carigradski patrijarsi nisu izbacili iz diptiha jednog umrlog shizmatičkog patrijarha.
Papa je ispravno inzistirao da se shizmatik mora izbaciti iz diptiha, te su svi istočni patrijarsi i biskupi bili izbačeni iz zajedništva Crkve što nisu postupili pravovjerno, nego što iz sentimentalnih motiva prema pokojnom patrijarhu, a što iz motiva da budu neovisni od Rima, držali su istog shizmatičkog patrijarha na diptisima.
Shizmu je prekinuo pravovjerni bizantski car koji je naložio izbacivanje.

Što dakle možemo zaključiti iz ovog povjesnog pregleda?
1. pravovjerje nema cijenu, odnosno cijena pravovjerja je beskonačna - vječnost, jer izvan Crkve nema spasenja, a Crkvi pripadaju samo pravovjerni katolici 

2. svi kršćani su dužni osuditi krivovjerje i raskolništvo neovisno od toga odakle dolazi

3.pravedna i jedino opravdana zemaljska kazna za krivovjerje i raskolništvo je ekskomunikacija, ne biti više u zajedništvu s hereticima i shizmaticima

4. neosuditi krivojerje i raskolništvo znači izbaciti sebe iz Crkve izvan koje nema spasenja odnosno biti u zajedništvu s hereticima i shizmaticima

5. svi ljudi mogu postati hereticima i shizmaticima, niti jedan biskup ili papa nije oslobođen od mogućnosti da to postane

6. suditi i osuditi nekog heretika koji je formalno na biskupskoj i papinskoj stolici ne znači suditi biskupa ili biskupsku stolicu, nego čovjeka koji je zbog krivovjerja tu stolicu izgubio

7. činjenica da se biskupi i pape ispovijedaju znači da ih drugi ljudi-ispovjednici sude odnosno prosuđuju njihove grijehe i određuju kaznu-pokoru, tako da je i time dokazana apsurdnost teze da se biskupe ili pape ne smije suditi i osuditi

8. u povijesti je bilo papa koji su osuđeni kao heretici ili za vrijeme života ili poslije smrti

9. novoredni kult slijepog slijeđenja heretika koji je nelegitimno na biskupskoj ili papinskoj stolici započeo je pred mnogo stoljeća kad se više heretici (živi ili mrtvi) nisu izbacivali iz diptiha-una cum, koncili Crkve više nisu pojedinačno ekskomunicirali vođe krivovjerja nego su samo općenito osudili krivojerje, izbačeno je spominjanje da su neki pape u prošlosti bili heretici i stvaran je osjećaj kod katolika da osuditi heretika koji je na mjestu pape znači biti neposlušan Crkvi i biti nepravovjeran (primjerice za vrijeme Pia X je donešen zakon Crkve koji se protivi pravovjerju, tako da su heretici kardinali i dalje ostajali na svojim stolicama jer se je tobož u ime 'dobre namjere' da se ne spriječi konklava kardinala, reklo neizravno da je ona važeća makar kardinali bili hereticima, kao da je važnije imati bilo koga na stolici sv.Petra nego da stolica bude prazna dok se ne istjeraju heretici sa konklave)

10. osuditi heretika na bilo kojoj stolici se nalazio se mora čim on javno manifestira krivovjerje, odnosno ako ga izrazi riječima, djelima ili propustima

11. osuda krivovjerja mora biti javna i dosljedna, odnosno pravovjerni kršćanin mora braći kršćanima reći kako zbog krivovjerja više nije u zajedništvu s nekim heretikom, to jest ne može se privatno osuditi heretika, a javno biti u zajedništvu s istim

12. osuda može biti kriva, ali ako je u dobroj vjeri, onda ona nije grijehom i onaj tko je krivu osudu donio mora javno reći da je pogriješio u osudi i ponovno ući u zajedništvo s tom osobom koju je prethodno osudio

13. ako je neki kršćanin i dalje u zajedništvu s heretikom zato što mu nije poznato njegovo javno manifestiranje krivovjerja , on time nije u grijehu odnosno u herezi zajedništva s heretikom

14. kršćanin je pak dužan, pogotovo u današnje vrijeme opće apostaze, tražiti od onih koji se identificiraju da su kršćani, da osude krivovjerje i da nisu u zajedništvu s krivovjercima (npr. s novorednom sektom)

15. poznata teza kako se mora biti u zajedništvu s hereticima u novorednoj sekti zbog toga što je Isus Krist obećao da ju vrata paklena ne će nadvladati, je u potpunoj suprotnosti sa značenjem tog obećanja, jer vrata paklena su krivovjerja, odnosno Gospodin je obećao da će do konca svijeta postojati Crkva koja počiva na sv.Petru i koja ne će biti kontaminirana krivovjerjem.
Ako je novoredna sekta prava Crkva, onda nas je Gospodin prevario, a Bog ne može lagati - što znači da Isus nije Bog.
Drugim riječima, ako je Isus Bog, onda Bergoglio nije Njegov zemaljski vikar i oni koji su u zajedništvu s Bergoglijem nisu Kristovi, nisu kršćani.

16. to znači da je uvijek bilo i bit će biskupa i vjernika koji će osuditi krivojerje i krivovjernike, što znači isto da je bilo katolika u prošlosti koji su formalno bili u zajedništvu s hereticima zato što nisu znali da su ovi javno manifestirali krivovjerje

17. takva opravdana isprika danas ima sve manju težinu jer moderna sredstva priopćavanja većini katolika daje mogućnost da se informiraju i nema nikakvog opravdanja ako se netko ne želi informirati o pravovjerju i krivovjerju, odnosno kad i kako su moderni pape i biskupi postali heretici

18. tradicionalne sv.Mise koje daju svećenici SSPX i sličnih bratovština su 'una cum' sa svjetski poznatim apostatom Bergoglijem, što znači da su svi u bratstvu u zajedništvu s apostatom - znači da su i oni heretici i apostate, ali su to i oni koji idu na njihove sv.Mise. Moguće opravdanje je da žive negdje gdje nema pristupa ni TV, ni radiju, ni tisku, ni internetu te da tako nisu nikad čuli, pročitali ili vidjeli javno manifestiranje krivovjerja kod Bergoglija.

Neke povjesne podatke iz ovog teksta sam dobio od knjige R.J.M.Ibranya: "Non-Catholics Cannot Hold Offices in the Catholic Church".

Katekizam novoredne Crkve - što je to ženidba

Kao i uvijek, najtočniji odgovor dat će nam novoredni sveti otac, njihov vrhovni zemaljski učitelj. 
Kad je u nekoj zemlji podijeljenost oko nekog tumačenja zakona, onda vrhovni sud, recimo da se zove ustavni sud, ima ovlast mjerodavnog tumačenja zakona. 
Tako je to i u novorednoj Crkvi u kojoj je papa vrhovni naučitelj. 
Da, mnogi novoredni katolici će reć kako je njihov vrhovni učitelj Isus Krist, a kad ih pitate kad su zadnji put s Njime razgovarali, kad su zadnji put Ga pitali nešto što im nije bilo jasno iz sv.Pisma ili iz katekizma novoredne Crkve, ne ćete dobiti odgovor.
Ili ste možda te 'sreće' da pred sobom imate nekog novorednog katolika karizmatsko-protestantskog tipa koji će vam odgovorit da je njemu vrhovni učitelj Duh Sveti i da mu upravo sad šapće na uho što vam govori.
Dakle, vratimo se Bergogliju, novorednom vrhovnom učitelju i pitajmo ga što je to novoredni sakrament ženidbe.
Za divno čudo, on je jučer već znao (vjerojatno prati 'Krug zemaljski', pa se tu ne radi o pravom čudu) da pišemo o katekizmu novoredne Crkve te da obrađujemo sakramente, pa je tako isti dan, na pastoralnom kongresu novoredne rimske biskupije o tome govorio. 
Onda čujmo ga kako odgovara unaprijed na naše pitanje:

"I heard a bishop say some months ago that he met a boy that had finished his university studies, and said ‘I want to become a priest, but only for 10 years.’ It’s the culture of the provisional. And this happens everywhere, also in priestly life, in religious life"

Frane, nismo te pitali o novorednom sakramentu svećeničkog ređenja. I usput znamo da nemate prave svećenike.
Ne okolišaj, nego odgovori što je to ženidba.

"It’s provisional, and because of this the great majority of our sacramental marriages are null. Because they say “yes, for the rest of my life!” but they don’t know what they are saying. Because they have a different culture. They say it, they have good will, but they don’t know."

Sad je već jasnije zašto si Frane krenuo najprije govoriti o falšim novorednim svećenicima. Jer su isto tako falše novoredne ženidbe. Barem to je tvoj sud, a ti si mjerodavan u novorednoj Crkvi. Znači većina ženidbi u novorednoj Crkvi nisu važeći, ništavni su, zato što su novoredni katolici toliko mentalno retardirani da ne znaju što znači 'do kraja života' kad kažu svoj 'da' na ženidbi. Izgleda da ti, papa Frane, imaš lošije mišljenje o svojim vjernicima nego što ga o njima imaju ateisti koji stalno ponavljaju kako su inteligentniji od novorednih katolika. Mjerodavan si, valjda znaš bolje od ateista s kakvim se problemima susrećeš vodeći milijardu ljudi koji ne znaju što znači 'do kraja života'. Nije ti lako.

He spoke of his encounter with a woman in Buenos Aires who “reproached” him. She said that priests study for the priesthood for years and can get permission to leave the priesthood to marry and have a family. For the laity, this woman said, “we have to do the sacrament for our entire lives, and indissolubly, to us laity they give four (marriage preparation) conferences, and this is for our entire life.”

Bilo bi zanimljivo imati vremeplov pa vidjeti i čuti kako je papa Frane odgovorio toj 'simpatičnoj' Argentinki koja mu se požalila da se svećenici godinama pripremaju za novoredni svećenički red, a onda dobiju dozvolu da ga napuste, dok je ona jadna imala samo četiri novoredne konferencije u pripremi za sakrament ženidbe, a očekuje se od nje da bude cijeli život vjerna svojem mužu i bude u braku s njim.
Možemo barem reći da Argentinka nije toliko mentalno retardirana, da ipak zna što znači 'do kraja života'.
Nekako mi se čini da mi vremeplov ukazuje kako je papa Frane ohrabrio tu ženu rekavši kako zna kako će joj pomoć.
Reći će da je mentalno retardirana i da nije znala što znači 'do kraja života'. Slično kao što fiškali brane zločince na sudu pokušavajući sud i porotu uvjeriti kako su njihovi klijenti ili mentalno retardirani ili psihički bolesnici ili im se baš taj dan nešto dogodilo te se ne mogu okriviti za zločin koji su učinili.
Vrhovni učitelj novorednih katolika pokazuje kako je 'vrhunski' fiškal kad treba obraniti interese svojih novorednih ovaca.
Ali pred kime ih treba obraniti?
Pred Bogom, jer i u novorednom sakramentu ženidba se sklapa pred Bogom, budući supružnici daju doživotno obećanje jedno drugom pred Bogom.
Grdni problem papa Frana, uključujući milijardu ovaca koji ga slijede, je što Bog nije i ne može biti korumpiran kao neki suci koji prihvate fiškalsku lažnu obranu, niti je glup da ne bi vidio kako fiškal koristi lažne i prazne argumente.
Štoviše Bog oduvijek zna kako će Bergoglio koristiti ove tako providne fiškalske trikove i da će ga i dalje slijediti mnoštvo novorednih katolika kao 'svetog oca', čak je i dao proročanstvo sv.Pavlu i drugima kako će onima koji se zovu kršćani, a ne ljube ni ne slijede istinu, poslati za kaznu lažnog učitelja i pastira koji će ih voditi u vječnu propast.
Idimo dalje, papa Frane što nam još možeš reći o novorednim ženidbama?

He recounted his encounter with a man engaged to be married who was looking for a church that would complement his fiancée’s dress and would not be far from a restaurant.

Kako je riješio taj problem argentinski fiškal?
Zar je rekao Argentincu - ti nisi za ženidbu jer si papučar kojeg je konkubina poslala da traži crkvu koja će odgovarati njezinoj vjenčanici i da ista ne bude daleko kako se njezina vjenčanica ne bi zgužvala na dugoj vožnji do restorana? 
Pa fiškal je i sam papučar koji se klanja ženama zato što su žene i želi im omogućiti da budu svećenice.
Dakle, sumnjam da je Argentinac odbijen od ženidbe, ali je vrlo vjerojatno njemu i njegovoj budućoj ženi omogućen fiškalski način da se poništi njihov, pred Bogom sklopljeni brak -  niste znali što 'znači do kraja života' jer ste tražili crkvu koja odgovara kroju vjenčanice i koja je blizu restorana. 

"It’s social issue, and how do we change this? I don’t know," the Pope said.

A sad se ti papa Frane praviš mentalno retardiranim.
Tobož ne znaš kako se taj društveni problem ne može riješiti, a maloprije si rekao kako je većina brakova ništavno.
Zar si kao i tvoja pastva koja ne zna što znači 'do kraja života'?
Ne, papa Frane želi da jadnici na toj pastoralnoj konferenciji rimske biskupije dođu sami do zaključka - ako je toliko, odnosno većina brakova ništavnima, onda ubrzajmo i pojeftinimo još više proceduru za formalno deklariranje da su ti brakovi ništavni, a u međuvremenu dozvolimo da se preljubnici mogu pričešćivati.

He noted that as Archbishop of Buenos Aires he had prohibited marriages in the case of “shotgun weddings” where the prospective bride was pregnant. He did this on the grounds there was a question of the spouses’ free consent to marry.

Ova fotografija nije sa 'shotgun weddings', nego bi ju se  moglo opisati kako argentinski fiškal blagoslivlja konkubinat i predbračne spolne odnose u ime novoredne Crkve. Osim toga sablažnjivo je što stranac-muškarac stavlja svoje ruke na utrobu trudne žene iako se isti nastoji maskirati pa nosi bijelu haljinu kao i mladenke trudnice.
O tom događaju osvrnuo se je "Tradition in Action". 

"Maybe they love each other, and I’ve seen there are beautiful cases where, after two or three years they got married," he said. "And I saw them entering the church, father, mother and child in hand. But they knew well (what) they did."

Prvo, Crkva ne dozvoljava da mlade glume mlade koje to više nisu.
Bijela boja označava nevinost, a ako mladu gladi po trbuhu 'sveti otac', onda ta žena više nije nevina i ne može nositi više bijelu vjenčanicu. 
Drugo, da su se stvarno ljubili 'mlada i mladoženja', onda bi ostali nevinima dok njihovu ljubav ne blagoslovi Bog u sakramentu ženidbe. Papa Frane romantizira spolne griješne predračne odnose što je skandalozno, ili bi trebalo biti onima koji drže Božje zapovijedi i imaju straha Božjeg.

“They don’t know that it’s indissoluble, they don’t know that it’s for your entire life. It’s hard,” the Pope said.

Ako ste slučajno zaboravili da su novoredni katolici mentalno retardirani, papa Frane vas na to podsjeća, kao da ste to i vi, kao da ne možete zapamtiti što je rekao pred par minuta.

He added that a majority of couples attending marriage prep courses in Argentina typically cohabitated.
“They prefer to cohabitate, and this is a challenge, a task. Not to ask ‘why don’t you marry?’ No, to accompany, to wait, and to help them to mature, help fidelity to mature.”

Evo još jednog recepta papa Frana za mentalno usporene.
Ne smije se onima koji žive u grješnom konkubinatu reć - zašto se ne ženite, nego neka nastave dalje u grijehu kako bi provjerili sebe da su vjerni jedno drugom. 
Kad da se onda ožene? Pa kad dobiju djecu ili unuke, kad budu sigurni da su vjerni jedno drugom, kad postanu spolno nemoćni pa im preljub više ne će biti na pameti.

He said that in Argentina’s northeast countryside, couples have a child and live together. They have a civil wedding when the child goes to school, and when they become grandparents they “get married religiously.”

Ako ste mislili da sam pretjerao, pročitajte što je papa Frane ovdje iznad izjavio retardiranim rimskim ovcama.
Prethodne izjave se sasvim uklapaju u ovu priču o romantičnim sjeveroistočnim Argentincima.

“It’s a superstition, because marriage frightens the husband. It’s a superstition we have to overcome,” the Pope said. “I’ve seen a lot of fidelity in these cohabitations, and I am sure that this is a real marriage, they have the grace of a real marriage because of their fidelity, but there are local superstitions, etc.”

Papa Frane slavodobitno uništa. 
Zaključio je kako su konkubinati pravi brakovi koji imaju milost.
Zašto? Zato što su grješnici koji u njemu žive vjerni jedno drugom.
Kako to papa Frane može znati?
Prvo, Bog mu to ne može nikako objaviti, jer Bergoglio ne vjeruje u Boga i Bog ne može nikako odobriti život u grijehu.
Drugo, ako je to papa Frane saznao dok je ispovijedao bludnike koji žive u konkubinatu desetljećima, kako ih je papa Frane mogao odriješiti od grijeha kad oni ni nemaju nakanu osloboditi se od grijeha, oni su grijeh prigrlili i zavolili?
Odgovor je vjerojatno u jučerašnjem tekstu u kojem je papa Frane rekao kako je novoredna ispovijed reći učinio sam grijeh bluda, ali ću opet, jer to nije moj grijeh, sve moje grijehe preuzeo je Isus Krist na križu.

Kako vidimo raspletljavanje situacije u novorednoj sekti na čelu s papa Franom iz zemlje u kojoj se u novorednoj Crkvi žene bake i djedovi, vodi prema tome da se izbace riječi mlada i mladoženja, njih treba zamijeniti sa riječima stara i staroženja. Ili da stare riječi dobiju novi smisao suprotan pravom smislu kao što to inače radi ovaj svijet.
I ovo nije nova priča, nego ponavljanje stare priče iz Edena u kojoj je u ulozi zmije čovjek koji se predstavlja Kristovim vikarem na Zemlji i koji kaže da nije istina što je Bog objavio da će Ga moći gledati samo oni koji su čista srca, nego da retardirane ovce trebaju živjeti u nečistoći te da će tako postati bogovima. 
Nešto slično kao što je zmijski progovarao Woytila u teologiji tijela.
Možemo zaključiti kako je novoredni sakrament ženidbe formalizirana ili operativna primjena heretične teologije tijela.

"Novus Ordo Watch" je efektno postavio u komentaru na Bergoglijev govor rimskim ovcama o ženidbi gore stavljenu fotografiju s tekstom koje izgovara 'sveti otac':
"Zbogom sakramentu ženidbe!"
Mislim da se prije toga dogodilo - zbogom zdravi razume, dobrošla mentalna retardiranost koja će nas 'opravdati' pred Bogom zbog kršenja Božjih zapovijedi i slijeđenja lažnog pastira i lažne Crkve.
Bog se ne da izrugivati, Bog se na kraju posljednji vječno smije i izruguje onima koji su se drznuli Njega izrugivati tako da su se pravili bedastima.
Kad bi barem novoredni katolici došli do te spoznaje.



P.S.
Usput poznajem jednog starijeg novorednog svećenika s otoka Krka koji argumetira isto kao i Bergoglio - većina brakova su ništavni.
Siguran sam da ima mnoštvo takvih novorednih svećenika.
Znam da je dolazio kod preljubnika koji žive u konkubinatu i da im je to rekao. 
Drugim riječima, umjesto da im kaže otvoreno kako žive u grijehu te da trebaju hitno s time prekinuti, on im kaže, jedva da bi se moglo reći uvijeno, neka nastave i dalje.
Jer ionako je prethodni brak u kojem su bili ništavan, iako nije i formalno preko suda novoredne Crkve tako presuđeno.
Usput takav sud je smijurija, jer se u njemu stvarno prihvaća Bergoglijev argument - supružnici su mentalno retardirani i nisu znali što znači 'do kraja života'. 
Drugi argumenti koje sud prihvaća su slični.

Katekizam novoredne Crkve - što je to ispovijed

Najbolji odgovor može dati na to pitanje onaj tko je vrhovni učitelj novoredne sekte, njihov papa, a trenutno je to jedan Argentinac koji pokazuje praznovjerje numerologije jer ne želi primiti humanitarnu donaciju argentinske vlade budući iznos novca ima u sebi tri šestice. Iako je baš taj iznos tražila novoredna sekta, jer toliki je proračunski manjak jedne njihove novoredne ustanove.
Moguće je i da je Bergoglio ovim potezom 'odbacivanja Antikrista' ustvari umješao se u argentinsku političku arenu u korist oporbene ljevice, a protiv vladajućih.
Dosta nagađanja, nego pitajmo Bergoglija što je to njihov sakrament ispovijedi kojeg službeno zovu sakramentom pomirbe?
Evo odgovora novorednog pape:

"What is reconciliation? Taking one from this side, taking another one for that side and uniting them: no, that’s part of it but it's not it ... True reconciliation means that God in Christ took on our sins and He became the sinner for us. When we go to confession, for example, it isn’t that we say our sin and God forgives us. No, not that! We look for Jesus Christ and say: 'This is your sin, and I will sin again'. And Jesus likes that, because it was his mission: to become the sinner for us, to liberate us. ... "Christ became sin for me! And my sins are there in his body, in his soul! This it's crazy, but it's beautiful, it's true! This is the scandal of the Cross!"

Nisam se bavio proučavanjem pisanja M.Luthera, ali kad sam čitao taj citat, sa jednog drugog portala, mislio sam da citiraju začetnika protestantskog krivovjerja.

Luther je, kao i sva njegova duhovna djeca-protestanti, poznat po tome što je čak otvoreno pozivao ljude na grijeh, jer ako vjeruju u Isusa, onda ne mogu izgubiti spasenje. 
Čuli ste sigurno više puta protestantsko pitanje - jeste li spašeni, što podrazumijeva da osoba u tamnom odijelu koja vas to pita ima već pripremljenu ponudu koju se ne može odbiti - reci da je Isus Krist tvoj osobni spasitelj i onda si spašen sigurno. 
Ova pak osoba u bijelom odijelu, točnije haljini, i s bijelom kapicom na glavi, kaže suštinski isto. 
Da, formalno je Bergoglio rekao da se tu radi o ispovijedi, ali znamo dobro kako novoredna sekta naučava da se svi ljudi spašavaju bez obzira dal vjeruju u Isusa Krista, bez krštenja i bez ispovijedi.
To je najveća razlika između osobe u tamnom odijelu i novorednog pape, prvi kaže da morate samo vjerovati u Isusa Krista, drugi pak kaže da ne treba niti to, da će čak i ateisti koji negiraju postojanje Boga, biti od Istog spašeni.

Treba uistinu postaviti pitanje zdravog razuma novorednim katolicima.
Njihov vrhovni zemaljski učitelj kojeg nazivaju svetim ocem im kaže da su riječi kajanja na ispovijedi samo farsa, da je prava ispovijed kad se kaže grijeh svećeniku i odmah doda - opet ću taj grijeh učiniti, i taj grijeh nije moj, nego Isusov jer On je ponio sve grijehe svijeta na križ. 
I čovjek u bijelom (a možda i šmrče bijelo, ne bi me to nimalo iznenadilo) dalje kaže - Isus to voli.
Novoredni katolici će po tko zna koji put to prihvatiti kao da nisu nikad čuli da je pred zakonom i pravdom isto kriv onaj tko je čuo da se priprema zločin, a nije planirani zločin prijavio redarstvu ili ga nije spriječio.
Ovo što je Bergoglio izjavio je veći zločin nego bilo koji masakr, jer grijeh prema Bogu, blasfemija, nemjerljiva je s bilo kojim drugim grijehom.
Njihov papa predstavlja Isusa kao mazohistu koji uživa primati udarce zbog tuđih grijeha, a oni se tom blasfemičaru ne će suprostaviti. U nekom svojem ludilu misle da Kristov vikar na Zemlji ima veću vlast od Krista, da može Krista pljuvati, a nitko ne smije stati tome na kraj i reć da je čovjek u bijelom spreman za bijelu košulju koja se zakopčava sa stražnje strane.
Njima je katoličanstvo biti prijatelj sa sodomitima, prigrliti muhamedance i sve druge neprijatelje Kristove, ali stati na kraj s javnim blasfemijama prema Gospodinu, to je za njih pokazivanje mržnje prema 'svetom ocu'.
Kao da nisu nikad čuli da postoji grijeh propusta koji je sličan onom gore što sam opisivao. 
Ako netko predamnom govori neistinu o Kristu, Crkvi ili iznosi blasfemije, ja moram na to reagirati inače sam isti s onima koji iznose blasfemije. Ja se od blasfemičara moram odijeliti, makar mi to bio najbliži, jer u suprotnom sam i sam blasfemičar.
Milijarda novorednih katolika ima na sebi krivnju grijeha blasfemije, jer njihov papa javno izriče bogohulne izjave.
Kad bi barem malo o tome razmislili.
Kad bi barem malo dobili natrag zdravi razum i strah Božji.
Kad bi barem malo shvatili da to oni sami sebe zavaravaju kad kažu da je 'Crkva' danas na križu, te da je ne smiju napustiti.
Kao da je Isus dok je bio na križu bogohulio ili negirao istinu, naučavao pogubne zablude što čini novoredna sekta koja se smatra Kristovom Crkvom. 
Da, bogohuljenje je uspoređivati Kristovu muku s apostazijom koja se događa u novorednoj sekti.
Kad bi barem malo novoredni razmislili, da ako su roditelji, da bi to bilo u ludilu ili u totalno disfunkcionalnoj obitelji kad bi im dijete koje je učinilo neku nepodopštinu došlo pred njih i hladno im reklo u lice - da, ja sam to učinio, i opet ću učiniti, a vi to morate trpjeti zato što ste mi roditelji.
Ili da u prispodobi o raskajanom sinu, isti nije raskajan, nego dolazi gordo kod oca inzistirajući da mu mora otac dati još novaca, više od polovice imanja koju je već dobio, i onda ocu u lice reći da će te novce potrošiti na pijanstvo i na kurve, te da će se nakon toga ponovno vratiti tražeći nove 'pare'.
Eto, 'sveti otac' kaže da je to novoredna ispovijed. 
Dalje notorni blasfemičar kaže kako su njegovi grijesi (Bergoglijevi) u Kristovom tijelu, u Kristovoj duši.
Opet đavolsko podmetanje, jer ići umjesto razbojnika u zatvor ili na vješanje, znači da se dragovoljno ili nedragovoljno preuzima kazna, ali ne i krivica. 
Isus Krist je dragovoljno umjesto nas podnio žrtvu-kaznu, ali On nije time postao grješnik kao što smo mi bili prije nego što nas je opravdala Isusova žrtva križa.
Ovaj mjesec je 'čak i' novoredna sekta imala blagdan Presvetog Srca Isusovog i siguran sam da je Bergoglio negdje 'misio' (možda je to bilo tamo gdje nije htio kleknuti pred Presvetim, a muhamedancima i transvestima kleči dok im pere noge bez da ga bole križa ili koljena).
Kako se to novoredni katolici misle klanjati Presvetom, ako njihov papa kaže da Krist ima grijehe u tijelu i u duši?
Bog je presvet zato što je Bog, što nema grijeha i ne može učiniti grijeha, a Isus je Bog i čovjek koji je bez grijeha.
Zato se klanjamo Presvetom, zato se Njegovo Srce zove presvetim.
Bergoglio kaže da se novoredni katolici klanjaju nekom tko je prepun grijeha, nekom tko dakle nije svet, a kamoli presvet.
Nemojte više imati zajedništvo s blasfemičarem, jer inače ćete dijeliti njegovu sudbinu, inače i sami kažete sve ono što Bergoglio bogohuli.
Vremena nije ostalo mnogo za odijeliti se od zla.