Kad se je dogodila velika seoba naroda, ipak puno veća i razornija od današnje puzajuće muhamedanske (kojoj doduše još ne znamo što će nam na kraju donijeti), Rimsko carstvo je skoro kolabiralo. Limesi(granice) više nisu 'držali vodu', uslijedio je potop. Zapad koji je po prirodi stvari bio dalje od središta - Carigrada - Konstantinopola, je ostao bez carske vlasti, Rim je poharan, država na zapadu je nestala. I od tada ustvari započinje mračno doba na zapadu jer su strukture koje su osiguravale civilizaciju bile uništene. Međutim, da se nije Rimsko carstvo na zapadu uništilo, ne bi stari Hrvati uspjeli stvoriti državu, jer kako piše rimski car Porfirogenet, Hrvate je pozvalo to isto carstvo da slomi anarhiju (vlast barbara) na zapadu Balkana do koje je dovela horda Avara i Slavena te da pri tom ostvare svoje državu. Dakako država koja će priznavati vrhovnu vlast Carigrada, to jest Rimskog carstva, jer je besmisleno tvrditi da bi car pozvao Hrvate tako da ovi stvore posve neovisnu državu i tako Carstvo potpuno izgubi svoj teritorij ovdje. Stvar se je poprilično zakomplicirala kad je rimski papa okrunio franačkog kralja Karla Velikog za rimskog cara, zato što je tada pravi rimski car bio živ i stolovao je u Carigradu. U narednom periodu trajala je borba (i vojna, i politička i što je najgore religiozna koja je dovela do papizma) između tog novog 'rimskog' carstva i starog koje se je prelamalo i kroz naše krajeve, tako da su na kraju Hrvati, zbog blizine Franaka i Rima, postali većinom papisti kad se je dogodila velika zapadna shizma. U samom zapadnom rimskom carstvu trajala je isto velika borba između franačkih-germanskih careva i rimskog papizma oko toga tko će imati veću vlast, jer rimski papa je htio imati vlast nad carem, a car je htio imati moć da postavlja episkope i samog rimskog papu. Na kraju je rimski papa izvojevao pobjedu jer je postao institucija koja može mjenjati i postavljati zemaljske kraljeve. Tako je recimo rimski papa blagoslovio normanskog vođu Vilima Osvajača da osvoji i sruši anglo-saksonsko kršćansko kraljevstvo u Velikoj Britaniji, odnosno da ubije ili skine s vlasti tamošnjeg kršćanskog vladara. Međutim ta velika moć srednjovjekovnih rimskih papa, koja se je očitovala ponajbolje u buli pape Bonifacija VIII "Unam Sanctam" prema kojoj se svi zemaljski vladari trebaju staviti pod autoritet rimskog pape (i svi ljudi) inače će završiti u Paklu, nije trajala duže od par stoljeća, jer su se upravo germanski zemaljski vladari u Njemačkoj pobunili u sklopu protestantizma protiv papskog apsolutizma, a nakon čega je uslijedilo vrijeme prosvjetiteljstva i liberalizma u kojem je vlast rimskih papa nad zemaljskim vladarima ostala samo teoretska, i više niti jedan rimski papa nije slao ekspedicije s ciljem da sruši jednog vladara i postavi drugog. I tako dolazimo do modernog vremena, ili još malo prije u 19.st. Tzv. Sveto Rimsko carstvo njemačke krvi je kapituliralo pred Napoleonom, jedino su tada postojala četiri carstva, britansko, habsburško, rusko i otomansko. Ideja prosvjetiteljstva (u konačnici Antihrista) je bila nekompatibilna s tim starim carstvima osim britanskog koji se je usko povezao s judeo-masonerijom. Najlakši način rušenja tadašnjih carstava (najčešće u organizaciji britanskog) je bilo putem stvaranja nacionalizama među narodima koji su tim carstvima pripadali. Svojevremeno je engleski književnik lord Byron išao u naše krajeve i dalje prema Balkanu ne samo radi štofa za svoju književnost, nego da bi izvidio kako Britanija može potaknuti razbijanje habsburške monarhije i otomanskog carstva. Tada se isto izdaje knjiga "Iliri" jednog drugog Engleza, a vrlo je vjerojatno kako je kasniji ilirski pokret koji je buknuo u Hrvatskoj bio inspiriran matricom koja se je izrađivala po toj knjizi preko puta La Mancha. S druge sjevero-istočne strane Rusko carstvo je bilo sve jače i htjelo je osloboditi tjesnac Bospor i Dardanele, ali i cijeli Balkan od otomanske okupacije. Kako se je ruska vojska sve više približavala tjesnacu, tako su se pravoslavni narodi na Balkanu dizali na ustanke, pa se je ubuduće Otomansko carstvo držalo 'bolesnikom na Bosporu'. Međutim, jedino carstvo koje je preživjelo, britansko, bilo je najlukavije i imalo je stoljetnu politiku - ako se neko carstvo na kontinentu uzdigne iznad drugih, onda treba s tim drugima rušiti tog prvog, i tako u kontinuitetu kad se neko drugo carstvo pokaže jakim. Tako su Britanci (zajedno s Francuzima) išli spašavati 'bolesnika na Bosporu' u Krimskom ratu protiv Ruskog carstva. Kod nas na području Habsburške monarhije liberalizam je potaknuo centrifugalne nacionalizme, mađarski, češki, njemački, talijanski, pa na kraju i hrvatski i srpski koji su se dijelom na kraju ujedinili u jugoslavenski nacionalizam. Trebao je samo još jedan rat da se uruši to srednjoeuropsko staro carstvo. To se je dogodilo tako da se je Otomansko carstvo povuklo iz Bosne i Hercegovine, isto iz Srbije i Crne Gore, i izgledalo je kako će taj prostor ispuniti habsburško carstvo koje je dobilo značajnu vlast nakon Berlinskog kongresa, novostvorena srpska kraljevina bila je tajnim ugovorom austrijski protektorat, dok je isprva BiH bila okupirana, a zatim aneksirana. Međutim, Britanija je time samo dobro naješkala Austriju, jer je istovremeno organizirala puč u Srbiji protiv proaustrijskih Obrenovića i dovela na vlast sebi podložne Karađorđeviće, dok je rasplamsala srpski 'iredentizam' koji je de facto sve slavene na Balkanu, osim Bugara, držao Srbima raznih vjeroispovijesti. To dakako ne može biti podloga za srpski imperijalizam, jer neka država je carstvo budući u njoj na velikom području žive razni narodi, dočim je preambiciozno velesrpstvo negiralo postojanje drugih naroda u toj svojoj potencijalnoj budućoj državi. Tako je 1908. nakon aneksije BiH od strane Austrije, Srbija razmišljala da povede rat, jer je svojatala BiH, ali i puno šire sve prema Solunu, dakako i našu Dalmaciju i Slavoniju, to jest svugdje gdje ima barem malo pravoslavnih koji nisu Grci (u drugim verzijama su svi štokavci Srbi, iako je poznato kako je Vuk Karadžić uzeo štokavicu iz istočne Hercegovine kao srpski jezik, dočim se je tada u Srbiji govorilo sasvim drugačije, bliže crkvenoslavenskom jeziku). Dakle nikakvo čudo nije bilo kad je 1914. u Sarajevu srpski crnorukaški atentator Gavrilo Princip ubio austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu što je izazvalo dotad neviđeni velerat (nikad nisu niti prije niti poslije zabilježene takve bitke s tako velikim brojem ubijenih). Ono što posebno zabrinjava danas je što se u Srbiji tom atentatoru podižu spomenici, i dalje se ulice nazivaju njegovim imenom. Jednom riječju - Srbija nije odustala od velesrpstva. Velesrpstvo se je međutim ozbiljno i teško sukobilo s bugarskim nacionalizmom, jer je Bugarska bila ipak najmoćnija država na Balkanu nakon sloma Otomanskog carstva. Srbija je u 19.st. izgubila rat od Bugarske (i to ju je više preorijentiralo prema zapadu to jest Hrvatskoj), ali u drugom balkanskom ratu pred početak prvog velerata, skoro sve balkanske države su se ujedinile protiv Bugarske i ona je taj rat izgubila. I tu nastaje makedonski problem, jer je evidentno kako Makedonci kao posebni povijesni narod nisu nikad postojali (osim ako kažemo da Aleksandar Veliki nije bio Grk, a istina je da su Makedonci bili 'pleme' Grka na sjeveru Grčke), da su velikom većinom slaveni koji su živili u Makedoniji (kao regiji) govorili jezikom vrlo sličnim bugarskom, da se čak i crkvenoslavenski jezik koji su u sv.Liturgiju dali sveta braća Kiril i Metod govorio u okolici Soluna i da se to smatra varijantom bugarskog jezika. Dakle Srbija je smatrala Makedoniju južnom Srbijom (htjela je ustvari izlaz na Egejsko more u Solunu), dočim su nakon 1918. tj. uspostavljanja kraljevine SHS, kasnije kraljevine Jugoslavije, negiralo postojanje i Bugara i Makedonaca. U međuvremenu je tamo trajao komitski ustanak nekoliko godina uz velike žrtve i represije. Kako su u beogradskoj skupštini ubijeni politički vođe hrvatskog naroda, te je politička borba za neovisnost Hrvatske u Jugoslaviji postala sve više iluzorna, to su se radikalni hrvatski nacionalisti na čelu s dr. A.Pavelićem (koji je kao odvjetnik branio na sudu VMRO ustanike prije toga) povezali s probugarskom organizacijom VMRO koja je vodila istu borbu za rušenje Jugoslavije. Tako su hrvatski ustaše i VMRO zajednički izveli 1934. atentat u Marseju na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, što je bio svima znak kako će se kraljevina Jugoslavija, kao umjetna masonsko-britansko-francuska tvorevina raspasti zbog neriješenog nacionalnog pitanja, zato što je podloga te države bilo velesrpstvo koje je de facto sve slavene na području Balkana držalo Srbima.
Zašto sam prepričao ove povijesne zgode? Zato što sam mišljenja kako su potpuno neovisne nacionalne države iluzija, uvijek su te 'neovisne' države ovisile o moćnijima, pogotovo ako su to bila carstva. I nadalje, povijest je najviše vremena povijest zemaljskih carstava, nacionalne države nastaju samo jedno vrijeme dok se ruši staro carstvo i dok ne nastane novo. Carstvo ne može funkcionirati ako negira samobitnost ili donekle automiju naroda koji ga tvore. Ako se u nekom carstvu raspiru nacionalne strasti, onda će to carstvo najvjerojatnije uskoro propasti. Narodi koji se pak predaju nacionalizmu, nerijetko negiraju postojanje drugog naroda unutar svoje države, a kako se to s druge strane granice isto događa, onda je latentno prisutan rat s drugim narodom. Danas međutim vidimo kako su nacionalne države samo države po imenu, da je EU ili SAD stvarno carstvo koje određuje što se u tobož neovisnim nacionalnim državama može događati. Nije problem što ta carstva postoje, nego što su to antikršćanska carstva. Moć nacionalnih država kao i vitalnost starih europskih naroda kopni, novo carstvo Antihrista se rađa. Narodi koji su rušili kršćansko Rimsko carstvo nisu u konačnici postali slobodni i neovisni, nego su postali vazali na kraju antikršćanskog carstva koje postaje sve opipljivije. Ipak, ako pripadamo Nebeskom Carstvu, onda nas to ne smije plašiti i obeshrabrivati.
Ne, ne brinite se za mentalno zdravlje blogera, to nisu moje riječi, to je vic koji je jedan papistički komentator - vjeran kao pas na blogu, napisao ovdje. Naravno, on je toliki vicmaher pa nije ni svjestan da opisuje kontradikcije ozbiljnim tonom, ali u tome je draž viceva. Dakle, ne radi se samo o filoque, radi se o krivoj triadologiji, kristologiji, sakramentologiji, eklesiologiji i eshatologiji (vjerojatno bi se još toga našlo) koja je poput korova uništila zapadnu njivu kršćanstva i to baš zato što je RKC (i njezino dijete protestantizam) ignorirala ili kontrirala nauku istočnih kršćanskih otaca koji je prihvaćen na ekumenskim saborima Crkve u prvom tisućljeću. I kao što Jay Dyer objašnjava u svojim videima (nije on ništa novo otkrio, nego je pisanje kršćanskih otaca prenio na moderni medij), srž zapadne zablude je prihvaćanje platonizma koje nije moglo prihvatiti istinu Objave kako Bog nije čist čin (definicija Tome Akvinskog) to jest da On nije istovjetan sa svojim atributima, nego da postoji Božja suština i nestvorena Božja energija bez koje se kao kula od karata ruši zapadna sakramentologija (gdje je Bog u sakramentima ako ne postoje nestvorene Božje energije, a Božja bit je nedostupna svim stvorenjima) i sve ostale gore navedene teologije. Da ne bih prepričavao to što Jay Dyer efektno iznosi, priložit ću njegovo video predavanje. Pažljivi čitatelj bloga zna kako sam pred godinu dana napustio papizam najviše ponukan njegovim videom kojeg sam tada gledao. Vicmaher zna engleski jer često citira engleske tekstove, nadam se da će ovaj put otvoriti i svoje srce za istinu, kad i sam kaže kako cijeni istočnu Tradiciju (i nadam se kako je nadvladao strah od 'četnika' iako mi se čini da jednostavno koristi taj svoj politički kvazi argument kako bi odvratio hrvatske rimokatolike od istine Pravoslavlja). Ostalim čitateljima preporučam, ako znaju engleski, da pažljivo prate dugo predavanje, iako se nerijetko iste stvari ponavljaju (ali to je predavanje, nije teološki tekst).
P.S. Pomalo zbunjen činjenicom što jedan komentator rimokatolik vjeruje kako su kršćanski oci naučavali 'filioque' - Duh Sveti proizlazi i iz Sina, koristim priliku da dam poveznicu na video jednog istinskog pravoslavca iz Indije, o.Tom (pripadamo istoj Crkvi) koji govori o toj zabludi RKC.
Jedan čitatelj je svojevremeno tražio da odgovorim na neke tvrdnje jednog sedevakantističkog blogera u opravdanju RKC, to jest kako je Rimska Crkva još uvijek 'u sedlu', iako joj je na čelu heretik u ulozi 'nezabludivog Kristovog vikara na Zemlji'. Iako sam o tome pisao već, htio sam da dobije odgovor od klerika PC. Pa evo odgovora u sklopu kojeg je pripremljen tekst iz jedne knjige.
Dragi u Hristu brate Emile,
pogledao sam tekst koji je napisao
predstavnik jedne od sedevakantističkih grupacija …. a koji si mi poslao
da bih na njega odgovorio.
Iako nisam školovani bogoslov, kao
pravoslavni vjernik uočavam da se i ovaj rkt autor nalazi u bezizlaznom
prostoru predrasude o identifikaciji jedne pojednostavljene predstave prvenstva
apostola Petra u apostolskom zboru i rimskog episkopa. Iz ovoga proizlazi
poznata doktrina o papi koja je za papokatolike glavna dogma nad dogmama a koju
pravoslavni s pravom osuđuju i odbacuju. Budući da oni pri iznošenju tog svog
uvjerenja uvijek ističu i navodni neprekinuti slijed apostolskog naslijeđa svih
do danas papa od apostola Petra, neophodno je istači i to da je taj slijed postojao
samo do vremena stolovanja posljednjeg pravoslavno rimskog pape. Upadanjem
nekog episkopa u jeres i pravednom saborskom osudom, lanac apostolskog nasljeđa
za tu katedru se prekida te ona u crkvenom smislu nestaje (ako se ne izabere i
ustoliči novi pravoslavni episkop, što se u slučaju starog - prvog Rima nikada
nije dogodilo). Autor nam zamjera što dogmu o papi, kako kaže, pretjerano
ističemo a ostale razlike stavljamo u drugi plan. Mi znamo da su osnovna
otstupanja zapadnih počela s njihovom pogrešnom trijadologijom s čim je u vezi
neznanje o Božanskim energijama, filioque, zatim lažno učenje o bezgrešnom
začeću Bogorodice, učenje o čistilištu itd. Ali kad se jedna takva eklisiološka
teza (o papi) proizašla iz historijske situacije perifernog dijela ikumene,
neutemeljena u predanju Crkve i neprihvaćena od pravoslavnomisleće većine
uzdigne na nivo dogme, onda ona postaje pitanje od prvorazrednog značaja. Autor
navodi niz citata iz spisa istočnih svetih otaca, izvađenih iz konteksta u
kojem oni imaju sasvim pravoslavni smisao, i bezobzirno umeće u kontekst
jeretičke zapadne skolastike. Spominjem samo primjer Sv. pape Leona Velikog
čije su ispovjedničko držanje i njegovu poslanicu Sv. patrijarhu Flavijanu za
vrijeme Halkidonskog IV. ekumenskog sabora burno pohvalili svi
pravoslavnomisleći vaseljene, iz čega autor odmah naivno i preuzetno zaključuje
da je to dokaz (tj. za njega jedan od dokaza) za dogmatsku identifikacionu
relaciju: prvak apostola Petar – rimska apostolska stolica (Petrova) – rimski
papa (bilo kakav i bilo koji).
Kao prilog objašnjavanju problema
predlažem odgovarajuće odlomke iz knjige: John Meyendorff: Byzantine
theology, koji, mislim, mogu poslužiti kao uvod u otkrivanje pravih razloga
činjenice odvojenosti Pravoslavne Crkve i takozvanih crkava Zapada, čime se
dostiže i do razumijevanja zašto je besmisleno i nemoguće suvremeno
ekumenističko približavanje kakvo nameću necrkvene sile ovoga svijeta.
Hristološki sporovi su, kao što smo vidjeli, izazvali na Istoku konačan
rascjep između vizantijskog hristjanstva i drugih drevnih hristjanskih
zajednica: sirijske, egipatske i armenske. Grci i Latini su ostali sami u
zajedničkoj vjernosti Halkidonu, kao dva kulturna izraza hristjanstva u rimskom
svijetu. Raskol koji ih je najzad odvojio, ne može se identificirati ni s
jednim posebnim događajem, pa čak se ne može točno ni datirati. U ovom procesu
svoju ulogu su odigrali i politička opozicija između Vizantije i Franačke
imperije, i postupno otuđivanje u misli i praksi, divergentan razvoj u
bogoslovlju i eklisiologiji. Međutim, bez obzira na historijske faktore, koji
su sve više i više udaljavali dvije polovice hristjanstva jednu od druge,
postojale su političke snage koje su radile u korist jedinstva. Vizantijski
imperatori su, na primjer, od XIV. do XV. stoljeća sistematski pokušavali
ponovno uspostaviti crkveno jedinstvo s Rimom, da bi na taj način osigurali
pomoć Zapada protiv Turaka.
U stvari, ni raskol ni neuspješan pokušaj oko uspostavljanja ponovnog
jedinstva, ne mogu biti objašnjeni isključivo socijalno političkim ili
kulturnim faktorima. Poteškoće koje je historija sazdala, mogle su biti
prevladane da je postojalo opće eklisiološko mjerilo za rješavanje
bogoslovskih, kanonskih i liturgičkih problema, koji su razvijali Istok i
Zapad. Ali srednjevjekovni razvoj rimskog primata kao konačnog mjerila u
dogmatskim stvarima, stajao je u očiglednoj suprotnosti s učenjem o Crkvi, koje
je prevladavalo na Istoku. Na taj način nije bilo mogućnosti da dođe do
sporazuma o samom problemu, niti o načinu kako da se on riješi, sve dok je
postojalo razmimoilaženje u učenju o vlasti u Crkvi.
Filioque
Vizantijci su smatrali da
je Filioque centralna točka
neslaganja između Istoka i Zapada. U njihovim očima, unoseći dodatak u Simvol
vjere, latinska crkva se suprotstavila tekstu prihvaćenom na vaseljenskom
saboru, i dala dogmatski autoritet nepravilno shvaćenom učenju o Trojičnosti.
Među Vizantijcima, čak i umjereni, kao što je bio patrijarh antiohijski, koji
je zamjerao
[1]U ovom prikazu mi slijedimo autorovu
terminologiju. Treba napomenuti da pravoslavni hristjani nikada sebe nisu
nazivali Vizantijcima. Ovaj termin uveden je u novije vrijeme na Zapadu na
temelju starog lokaliteta Vizantion na kojem je izgrađen Konstantinoupolis –
Novi Rim. Stoga su pravoslavni hristjani sebe – sve do danas – smatrali
Romejima – Rimljanima (op. prir.).
sistematskom antilatinizmu svog
carigradskog kolege Mihaila Kerularija, smatrao je da je interpolacija zlo, pa čak i gore od zla.[1]
Uzeto u cjelini,
Vizantijcima je nedostajalo potpuno znanje o kompliciranim historijskim
prilikama, koje su dovele do prihvćanja Filioque
na Zapadu: o interpolaciji u Simvol vjere u Španjolskoj u 6. stoljeću, kao
sredstvu jačanja antiarijanskih pozicija u španjolskoj Crkvi; o širenju
interpoliranog Vjeruju (Vjerovanje) u franačkom carstvu; o upotrebi ovakvog
Simvola od strane Karla Velikog u njegovoj antigrčkoj polemici; o pozivanju
franačkih bogoslova postfactum na Augustinov spis O Trojičnosti (De Trinitate), da bi se opravdala interpolacija (što
sam Bl. Augustin nije nikada razmatrao) i, najzad, o prihvaćanju Filioque u Rimu, vjerojatno 1014. (iz
drugih izvora, 1009. op. pr.). Sv. Fotije je prvi od Elina pobijao Filioque 866. godine, kada je u
interpolaciji u Vjeruju vidio ne samo izmjenu koju su izvršili tamo nekakvi
franački barbari na dalekom Zapadu, nego i oružje antivizantijske propagande
među susjednim Bugarima, za koje se vizantijski patrijarh smatrao lično
odgovornim.
U svojoj okružnici istočnim patrijarsima (866.), Fotije je tvrdio da je
Filioque kruna zla, koju su franački misionari uveli u Bugarsku.[2] Već smo vidjeli da su
njegove glavne bogoslovske zamjerke na interpolaciju bile u tome što ona dovodi
do zbrke ipostasnih karakteristika Lica Svete Trojice, te je stoga, to nova forma
modalizma ili polusavelijanizma. Poslije sabora 879. – 880. godine, koji je
svečano potvrdio originalni tekst Simvola vjere, i formalno anatemisao svakoga
tko bi sastavljao novi Simvol vjere ili ga kvario nezakonitim riječima ili mu bilo što dodavao ili oduzimao, Fotije
je bio potpuno zadovoljan. Da bi proslavio ono što je smatrao za konačnu
pobjedu pravoslavlja, Fotije je sastavio detaljno pobijanje učenja o dvostrukom ishođenju – svoju čuvenu Mistagogiju – u kojoj je također
pohvalio papu Ioana VIII., koji je omogućio da dođe do ovog trijumfa.[3]
Nakon što je Filioque konačno
prihvaćen u Rimu i na cijelom Zapadu, ovaj je problem potezan pri svakom
susretu između Elina i Latina, bilo da se radilo o polemičkom ili prijateljskom
susretu. Vizantijska literatura o ovom predmetu veoma je obilna... Argumenti
Fotija da je Filioque nelegalna
interpolacija, da razara monarhiju
(jednonačalstvo) Oca i da relativizira
realnost Lica ili ipostasno postojanje u Svetoj Trojici, ostalo je centar
diskusije. Ali često se spor svodio, s jedne i druge strane na beskrajna
nabrajanja patrističkih tekstova u korist tvrdnji jednih ili drugih.
Pozivanje na stare autoritete često je
bilo usredsređeno na tekstove onih otaca – naročito Athanasija, Kirila
Aleksandrijskog, Epifanija Kiparskog – čija se glavna briga sastojala u
antiarijanskoj ili antinestorijanskoj polemici, to jest u ustanovljenju
Hristovog identiteta, kao vječnog i preegzistentnog Božanskog Logosa. U odnosu
na Svetog Duha oni su neizbježno upotrebljavali izraze slične onima koji su
bili prihvaćeni u Španjolskoj VI. stoljeća, gdje se interpolacija najprije
pojavila. U biblijskim tekstovima, kao što su Ivan 20,22 (...dahne u njih i reče: Primite Duha Svetoga),
oni su vidjeli dokaz Hristove božanstvenosti: ako je Duh Božji također Duh Hristov
(Rim. 8,9), Hristos je sigurno jednosuštan
(istobitan) s Bogom. Tako je
[1]Petar Antiohijski, Pismo Mihailu Kerulariju, izd. Cornelius
Will, Acta et scripta que de controversiis ecclesie graecae et latinae, Leipzig 1856., 196.
[2]Fotije, Enkiklika,
8 PG (Patrologia Graeca) 102, 725 c.
moguće i da se kaže da je Duh u pravom smislu Duh Sina[1], pa čak i da proishodi suštinski od obojice – Oca i
Sina.[2] Komentirajući ove tekstove
i priznajući njihovu podudarnost s latinskom patrističkom mišlju, Sv. Maksim
Ispovjednik s pravom tumači da njihovo značenje nije u tome da je Sin počelo
Duha Svetoga nego da Duh ishodi kroz
Sina, izražavajući tako jedinstvo prirode.[3]Drugim riječima, iz djelatnost Duha u svijetu poslije ovapločenja,
mogao bi se izvesti zaključak o istobitnosti tri Lica Svete Trojice, ali se ne
može izvoditi nikakva uzročnost u vječnim ličnim odnosima Duha i Sina.
Međutim oni koje su Vizantinci zvali Latinofrόnes – latinstvujušči
(latinski nastrojeni), naročito Ionanisa Vekosa (1275 -1282) kojeg je car
Mihail VIII. Paleolog postavio na patrijaršijsko prijestolje s izričitim ciljem
propagiranja u Vizantiji Lionske unije (1274.), činili su znatne napore da
grčke patrističke tekstove o ishođenju Duha kroz
Sina upotrebe u korist Filioque.
Prema latinofronima, i kroz Sina i od Sina predstavljaju legitimni izraz iste Trojične vjere.
Uobičajeni protuargument pravoslavne strane je bio da u Bibliji i patrističkom
bogoslovlju, ishođenje od i kroz sina označavaju harizmu Duha, a ne
Njegovo ipostasno postojanje.[4] Jer, zaista, Pnevma (Duh)može označavati i darodavca i dar; a u ovom drugom slučaju,
ishođenje Duha od ili kroz Sina - tj. kroz ovapločenog, historijskog Hrista –
dešava se u vremenu i ne podudara se
sa vječnim ishođenjem Duha od ipostasi Oca, jedinog izvora božanstvenosti.
Većina bogoslova XIII. i XIV. stoljeća ipak su došli do zaključka da je
protuargument nedovoljan. Grigorije Kiparski, nasljednik Vekosa na
patrijaršijskom tronu (1283. – 1289.) i predsjednik na Saboru (1285.), koji je
službeno odbacio Lionsku uniju, učinio je da ovaj Sabor odobri tekst koji,
osuđuje Filioque, priznaje vječno projavljivanje Duha kroz Sina[5]. Saboru je kao osnova
poslužilo učenje da harisme Duha nisu
vremenski stvorene realnosti, već vječna nestvorena blagodat ili energija Božja. Ovom nestvorenom
božanskom životu čovjek ima pristup u Tijelu ovaploćenog Logosa. Stoga nam
blagodat Svetog Duha ne dolazi kroz
ili od Sina; ono što nam je dano nije
ni sama ipostas Duha, niti stvorena, vremenska blagodat, nego spoljašnja projava
Boga, različita i od Njegovog lica i od njegove suštine. Veliki vizantijski bogoslov
XIV. stoljeća Sv. Grigorije Palamas, preuzeo je i razvio ovaj argument kao i
Grigorije Kiparski, formalno priznajući da je Duh kao energija, Duh Hristov i dolazi od Njega, pošto ga je On duhnuo, poslao
i projavio, ali, u Njegovom samom biću i Njegovom postojanju, ali nije od
Hrista nego od Oca[6] , [7].
Kako je vrijeme prolazilo, postalo je
očigledno da spor oko Filioque nije
diskusija o terminima – jer je bilo razloga da se obe strane suglase i kažu da
Duh ishodi od Sina – nego je to spor o problemu da li ipostasno postojanje Lica
Svete Trojice može biti svedeno na svoje unutarnje odnose, kao što je to
dopustio post-augustinovski Zapad, ili da li je prvobitni hristjanski doživljaj
bio Trojstvo Lica, a njihovo lično postojanje nije bilo moguće svesti na
zajedničku suštinu. Postavljalo se pitanje da je prvi i osnovni sadržaj
hristjanskog religioznog doživljaja bila trojičnost
[7]S
naše strane, usuđujemo se dodati da je u svjetlu rečenog sasvim razumljiv stih:
Iv. 15,26. (Op. Pr.).
ili jednobitnost? Ali da bi se diskusija
postavila na taj nivo i da bi došlo do istinskog dijaloga o pravoj suštini
stvari, bilo je potrebno da obe strane pokažu uzajamno razumijevanje. To se,
nažalost, nikada nije desilo. Čak na saboru u Florenciji, gdje je dolazilo do
neprestane konfrontacije oko problema Filioque,
diskusija se kretala oko usaglašavanja grčkih i latinskih formulacija. Najzad
je sabor usvojio u osnovi augustinovsku definiciju o Svetoj Trojici,
potvrđujući istovremeno da grčke formulacije
nisu s njom u suprotnosti. Međutim, ovo nije bilo rješenje osnovnog problema.
Druge
kontraverze
U svojoj okružnici iz
867. godine, Sv. Fotije je također kritizirao mnogobrojnu liturgičku i kanonsku
praksu, koju su u Bugarskoj uveli franački misionari (opozicija oženjenom
sveščenstvu, miropomazanje koje je mogao vršiti samo episkop, post u subotu)
ali njegova kritika je bila uperena i na činjenicu da su misionari zahtijevali
od novokrštenih Bugara da potpuno napuste grčku praksu. On još uvijek nije
smatrao da su razlike u praksi i disciplini prepreka za jedinstvo Crkve.
Latinska interpolacija u Simvol vjere i učenje koje je iz toga izlazilo bili su
jedini dogmatski problemi koji su, po Fotiju, vodili raskolu.
Ovaj stav će uglavnom prevladati među
najboljim vizantijskim bogoslovima. Petar Antiohijski (oko 1050. godine) i
Theofilakt Bugarski - Ohridski (oko 1100. godine) izričito podvlače da je Filioque jedini problem koji dijeli
Istok i Zapad. Pa čak i u kasnijem periodu, kada je odvojeni razvoj dvije
theologije stvarao nove probleme, nalazimo mnoge vidne Vizantijce koji u svojim
antilatinskim traktatima ne pokreću ni jedan drugi problem, osim problema u
ishođenju Svetoga Duha.
Na manje prosvijećenom nivou narodne
pobožnosti, međutim, polemika je bila oštrija i često orijentirana na sporedne
probleme. Kada su dobronamjerni, ali rđavo informirani franački reformatori u
Bugarskoj pod Fotijem, ili u Italiji pod Mihailom Kerularijem, napadali praksu
grčke Crkve, Crkva je često odgovarala s protunapadima na latinsku disciplinu i
latinski obred. Na taj način se raskol XI. stoljeća svodio isključivo na
dikusiju o ritualnoj praksi. Kao dodatak problemima, koje je navodio Fotije,
Mihailo Kerularije spominje među latinskim
jeresima i upotrebu beskvasnog kruha u efharistiji, popustljivost u postu,
krštenje s jednim, umjesto tri pogruženja (uranjanja) i druge slične probleme.[1]
Kerularijevu listu jeresi često su
popunjavali i proširivali kasniji polemičari. Od problema navedenih na listi,
Grci su samo jedan uporno navodili kao bogoslovski problem, koji su ponekad
stavljali po važnosti na isti nivo kao Filioque
– a to je problem azimisa - upotrebe
beskvasnog kruha u latinskoj efharistiji. To je razlog da su u kasnom srednjem
vijeku grčki i slavenski narodi Latine nazivali azimistima.
Argumenti koje su protiv latinske prakse
iznosili Kerularijevi prijatelji i suvremenici – Lav Ohridski i Nikita Stetatos
– a njihovi nasljednici ih ponavljali, mogu se svesti na sljedeće tri
točke: 1) upotreba beskvasnog kruha je
judaizam; 2) to protivriječi historijskom podatku saopćenom u sinoptičkim
Evanđeljima (Isus je uzeo hljeb); i
3) njegova simvolika je smrt a ne život, jer kvasac u tijestu je kao duša
u tijelu. Za slabost ovih argumenata nisu potrebni dokazi. Naročito za drugu
[1]M. Kerularije, Pismo Petru Antiohijskom, izd. Will,
Acta et Scripta, str. 179 – 183.
točku potrebno je
riješiti mnoge egzegetske i historijske probleme: je li Tajna večera bila
pashalna večera? U tom slučaju je bio upotrebljen beskvasni kruh. Ili da li je
Isus namjerno prekršio zakon da bi ustanovio novi zavjet? Može li artos
što normalno označava običan kruh, također označavati i beskvasni kruh?
Treći argument su također upotrebili
grčki polemičari u hristološkom kontekstu anti-armenske polemike. Nikita
Stetatos je bio uvučen u raspravu s Armenima koji su, poslije pobjede
makedonskih imperatora desetog stoljeća, bili u tijesnom kontaktu s Vizantijom.
Armeni su u efharistiji upotrebljavali beskvasni kruh, i Grci su podvlačili
paralelu između ove prakse i monofisitske ili, preciznije, Apolinarijeve –
armenske hristologije: hljeb simvolizirajući Hristovu čovječansku prirodu, da
bi odražavao halkidonsko pravoslavlje, mora biti oduhovljen i dinamičan, ispunjen živim energijama čovječanske
prirode. Imitirajući monofisitske Armene u njihovoj upotrebi mrtvog azimisa, Latini su sami pali u
apolinarijanizam i odriču da Hristos kao čovjek ima dušu, Na taj način tokom
srednjeg vijeka i nadalje, u grčkim i slavenskim zemljama se smatralo da su
Latini pali u apolinarijevu jeres.
Ova optužba se, na primjer, pojavljuje u djelima monaha Filoteja, čuvenog
ruskog ideologa iz XVI. st. o Moskvi kao
trećem Rimu.
Poslije XIII. stoljeća,
sholastička preciznost, koja se pojavila u latinskom bogoslovlju u odnosu na
sudbinu duše poslije smrti i čistilišni oganj, odražavala se i u raznim
susretima između latinskih i grčkih bogoslova. U unionističko ispovijedanje
vjere, koje je trebao potpisati car Mihailo VIII. Paleolog (1259. – 1282.),
bila je uklučena dugačka klauzula u kojoj se tvrdilo da su duše poslije smrti čiste ognjem purgatorija,
prije nego što na nebu uživaju plodove pokajanja, a molitve za umrle su
potrebne da bi olakšale njihove bolove.
Iako je vizantijska tradicija uvijek priznavala da su molitve za umrle
opravdane i nužne, i da jedinstvo svih članova Hristovog Tijela nije smrću
prekinuto, te da zastupništvom Crkve pokojnici mogu doći bliže Bogu, ona nije
priznavala učenje o iskupljenju pomoću zadovoljenja,
a čistilišne muke su bile izraz čisto
legalističkog stava. Latini su s ovim više začudili nego impresionirali
vizantijske bogoslove i ovaj problem nisu nikada uspjeli postaviti u širi
kontekst učenja o spasenju, a to je jedini nivo na kojem je učenje moglo biti
uspješno opovrgnuto ili da mu se nađe alternativa. Čak u Florentiji, gdje je po
prvi put vođen dug dijalog o ovom problemu, diskusija se svela na pojedinosti i
nikada se nije dotakla učenja o iskupljenju kao takovom.[1] Završila se prihvaćanjem,
od strane izmorene grčke većine, detaljne i čisto latinske definicije.
Desetak godina prije sabora u Florentiji,
zbog povećanog interesa za među Vizantijcima za latinsku liturgičku praksu,
iskrsnuo je među crkvama još jedan problem, a to je odnos između riječi
ustanovljenja i priziva Svetog Duha – ili epiklise
(epikleze), u kanonu efharistije. Vizantijski polemičari, zamjerajući
Latinima što u rimskom kanonu mise nema epikleze, podvlačili su činjenicu da
svaki svetotajinski akt biva djelotvoran preko Duha Svetoga. Nikola Kavάsila (+prije 1391.), čuveni
duhovni pisac, u svom Objašnjenju sv.
liturgije[2],
u korist ove točke poziva se na autoritet samog latinskog obreda, čiju
hristjansku autentičnost on izričito priznaje. On se poziva na to da je
prizivanje Svetog Duha dio latinskog obreda rukopoloženja i da je u rimskoj
misi u molitvi supplices te rogamus uključena
molba za darove, koja slijedi odmah
iza riječi
[1] Vidi glavne tokove diskusije, koje je
objavio L. Petit Patrol. Orient., 15, Paris, 1903., 71 – 79.
[2] Nikola Kavάsila,
Objašnjenje Božanske liturgije 29 – 30, (postoji prevod na srbskom jeziku, op.
pr.).
ustanovljenja, činjenica
koja, prema Kavasili, znači da riječi ustanovljenja nisu same po sebi
osvećujuće. Ma koliko snažan bio ovaj posljednji argument, jasno je da je grčko
izričiti insistiranje na prizivanju Svetog Duha u duhu tradicionalnog
patrističkog bogoslovlja o svetim tajnama, naročito što se tiče epikleze, suprotno
latinskom učenju. Epίklisi (epikleza) nije formula posvećenja, već normalno i
neophodno ispunjenje efharistijske molitve, kod koje riječi ustanovljenja
također sačinjavaju osnovni dio.
Vlast u Crkvi
Većina
sporova koji su u srednjem vijeku usmjerili Grke protiv Latina, mogli su biti
lako riješeni da su obe Crkve priznavale zajedničku vlast, koja bi bila
sposobna rješavati neizbježne razlike uvjetovane različitim kulturnim i
historijskim situacijama. Nažalost, iza različitih dogmatskih, disciplinarnih i
liturgijskih rasprava stajala je eklisiološka dihotomija. Danas će svaki
historičar priznati da je srednjevjekovno papinstvo bilo rezultat dugog
dogmatskog i institucijalnog razvoja, u kojem Istočna Crkva nije imala ni
mogućnosti a ni želju sudjelovati. Pravoslavni i rimokatolici se još uvijek
spore o tome je li sa stanovišta hristjanskog otkrivenja, ovaj razvoj bio
legitiman.
Reformirano papinstvo jedanaestog
stoljeća služilo se ustaljenom zapadnom tradicionalnom egzegezom: odjeljci o
ulozi Petra (naročito Mt. 16,18, Lk. 22,32 i Iv. 21,15-17) sistematski i
legalistički su primijenjivani na episkopa Rima. Ovu tradiciju Istok nije
prihvatio, mada ju Bizant nije potpuno ni ignorirao, nego ju je ponekad, čak i
upotrebljavao, osobito u dokumentima upućivanim Rimu, s namjerom da se zadobije
simpatija nekog pape. Međutim, ovome nikada nije pridavan neki konačni
bogoslovski značaj. Vizantijski crkveni pisci su lako priznavali osobnu ulogu
Petra kao stijene na kojoj je
sagrađena Crkva. Kasniji polemičari, sistematski nastrojeni protiv Latina,
nastojali su ovo umanjiti. Ali ovo nije bio slučaj kod najprosvjećenijih vizantijskih
bogoslova. Tako prema Fotiju, Petar je
prestolnik apostolskog zbora i postavljen je kao stijena Crkve, a Istina ga je
odredila da bude ključonosac Carstva Nebeskog.[1] Mnogobrojni odjeljci
slični ovom kod Fotija, mogu se naći i drugdje u vizantijskoj crkvenoj
literaturi i himnografiji. Međutim njihovo pravo značenje se ne može razumjeti
izdvojeno iz općih pretpostavki o prirodi hristjanske vjere i o načinu njenog
čuvanja i njenog trajanja u Crkvi.
Origen, opći izvor patrističke egzegetske
tradicije, komentirajući Mateja 16,18, tumači čuveni logion kao Isusov odgovor na Petrovu ispovijest: Simon postaje stijena na kojoj je ustanovljena Crkva,
jer izražava istinitu vjeru u Hristovo božanstvo. Origen produžava: Ako i mi kažemo Ti si Hristos, Sin Boga
živoga, također postajemo Petar … jer svaki koji se sjedinjuje sa Hristom
postaje stijena. Da li je Hristos dao samo Petru ključeve Carstva, a da ih
drugi blagoslovljeni ljudi ne mogu dobiti?[2]Stoga prema Origenu, Petar nije ništa drugo nego prvi vjernik, a
ključevi, koje je primio, samo su njemu otvorili nebeske dveri: ako drugi žele
slijediti ga, mogu oponašati Petra i
primiti iste ključeve. Na taj način Hristove riječi imaju sotiriološko a ne institucionalno
značenje. One samo potvrđuju da je hristjanska vjera, ona vjera koju je
ispovijedio Petar na putu za Kesariju Filipovu. U cjelokupnoj patrističkoj
egzegezi prevladava ovaj smisao Petrove
logiae i ostaje na snazi u vizantijskoj literaturi. U italo - grčkim
homilijama iz 12. stoljeća, koje se pripisuju Theofanu Keramefsu[3], može se također
pročitati: Gospod daje ključeve Petru i
svima onima koji su slični Petru; vrata Carstva Božjeg ostaju zatvorena za
heretike, ali su lako dostupna
[1]Fotije, Homilije, izd. Cambridge, Harvard University
Press, 1958.
[3]Episkop Rosana na Kalavriji 1129. – 1151. g., op. pr.
vjerujućima.[1] Prema tome, govoreći o
Petru, Isus podvlači značaj vjere kao
osnove Crkve a ne organiziranje Crkve kao čuvara vjere. Cjelokupna eklisiološka
debata između Istoka i Zapada može se svesti na pitanje: ovisi li vjera od
Petra ili Petar od vjere. Problem postaje jasan kada se usporede dvije
koncepcije o Petrovom nasljeđu
(sukcesiji).
Ako
mnogi vizantijski crkveni pisci slijede Origena u priznavanju ove nasljednosti
u svakom vjerniku, drugi imaju na
hristjanstvo manje individualistički pogled. Oni smatraju da vjera može biti
potpuno ostvarena samo kroz svetotajinsko zajedničarstvo, gdje episkop, na vrlo
specifičan način, ispunjava Hristovu učiteljsku službu i tako održava vjeru. U
ovom smislu postoji definitivan odnos između Petra, kojeg je Hristos pozvao da utvrdi braću (Lk 20,32) i episkopa kao
čuvara vjere u svojoj lokalnoj Crkvi. Rano hristjansko učenje, koje je najbolje
izrazio Sv. Kiprijan Kartagenski u III. stoljeću a prema kome Petrova stolica pripada episkopu u
svakoj lokalnoj Crkvi, ostalo je stalni i očigledni uzor za Vizantijce. Grigorije
Niski, na primjer, može napisati da je Isus preko
Petra dao episkopima čast posjedovanja ključeva Carstva Nebeskog.[2]
Psevdo – Dionisije, kada spominje hijerarhe – tj. episkope rane Crkve – odmah
se poziva na Petrovu ličnost[3]. Primjeri uzeti iz
kasnijih perioda, i to sasvim neovisno od antilatinske polemike, mogu biti
mnogobrojni. Petrova sukcesija se vidi u čuvanju prave vjere, i kao takva ne
može biti geografski lokalizirana ili monopolizirana od jedne Crkve ili jedne ličnosti.
Stoga je prirodno da Vizantinci nisu mogli razumjeti učenje o rimskom primatu
kakvo je razvijeno u srednjem vijeku. Tako, u XIII. stoljeću, neposredno po
zauzimanju Konstantinupolja od strane križara (1204.), Nikola Mesarit se obraća
Latinima: Vi pokušavate predstaviti Petra
samo kao učitelja Rima. Međutim božanski oci govore da je obećanje koje mu je
dao Spasitelj imalo katholičansko značenje i da se odnosi na sve one koji su
vjerovali i koji vjeruju, a vi ga silom svodite na usko i lažno tumačenje,
pripisujući ga samo Rimu. Ako bi to bilo tako, bilo bi nemoguće da svaka Crkva
vjernih, a ne samo ona u Rimu, u potpunosti posjeduje Spasitelja i da svaka
Crkva bude osnovana na stijeni, to jest na ispovijedanju Petrovom, u
suglasnosti sa obećanjem.
Očigledno je da je ovim Mesaritovim
tekstom obuhvaćeno učenje Crkve, koje priznaje punoću katholičnosti u svakoj lokalnoj Crkvi u smislu u kome su, na
primjer, mogli govoriti apostolski oci o Katholičanskoj
Crkvi Božjoj u Korinthu. Katholičnost a s njom i istinita apostoličnost,
tako postaju Bogom dani atributi, koji pripadaju svakoj svetotajinskoj efharistijsko
– centralističkoj zajednici, koja ima istiniti episkopat, istinitu efharistiju
i, stoga, autentičnu Hristovu prisutnost. Vizantijcima je bila strana ideja da
jedna posebna Crkva, više nego druga, može imati, u punom bogoslovskom smislu,
više ovlaštenja u očuvanju vjere Petrove. Konsenzus episkopa, a ne vlast jednog
posebnog episkopa, bio je za njih najviši mogući znak istine. Otuda njihovo neprestano
inzistiranje na vlasti sabora i njihova nesposobnost da razumiju rimsko učenje
o papstvu. Ne radi se, međutim, o tome da je sama ideja primata bila strana Vizantijcima;
oni su ga uglavnom smatrali mjerodavnim za saborsko zakonodavstvo, a ne kao Bogom
danu funkciju neke posebne Crkve.
[1]Teofan Kerameus, Homilije, 55 PG 142,965
a. Radi detaljnijeg uvida u patrističku egzegezu na Mt.16,18. vidi J. Ludwig,
Die Primat Worte Mt.16,18. 19 in der altkirchlishen Exegese, Muenster, 1952., i
J. Meyendorff , St. Peter in Byzantine Theology, Primat Petrov u Pravoslavnoj
Crkvi (postoji izdanje na srbskom).
[3]Pseudo Dionisije, O crkvenoj hijerarhiji, PG 3, 561 – 564.
Dvije ideje o primatu
Važna razlika između
istočnog i zapadnog stava, zaslužuje da bude posebno naglašena… U razvoju Crkve
u istočnim provincijama, ideja apostoličnosti igrala je veoma ograničenu ulogu,
međutim… Rim je dugovao svoj prestiž u Italiji i drugim zapadnim provincijama…
poštovanju koje je mlada hristjanska zajednica na Zapadu iskazivala Svetom
Petru… čiji nasljednici su rimski episkopi.[1]
Historičari su često navodili činjenicu
da je Rim jedina lokalna Crkva Zapada, koja je mogla dokazivati pravo apostolskog porijekla i privlačila je
hodočasnike adlimina apostolorum. Na Istoku su bezbrojni gradovi i manja
naselja mogli autentično dokazati da su ih osnovali Petar, Pavle, Ivan, Andrej,
ili drugi apostoli. Ove razne apostoličnosti
nisu mogle postavljati nikakve pravne (juridičke) pretenzije: episkop
jerusolimski i u XIV. st. bio je samo vikar mitropolita iz Kesarije, građanske
prestolnice Palestine.
Kada je sabor u Nikeji u svom čuvenom
šestom kanonu smjelo spomenuo stare običaje, koji su priznavali izuzetnu
prednost Crkava Aleksandrije, Antiohije i Rima, izbor ovih Crkava nije bio
opredijeljen njihovim apostolskim osnovama, nego činjenicom da su se nalazile u
najvažnijim gradovima carstva. Jer da je mjerilo bilo apostoličnost, na čemu je insistiralo kasnije zapadno
tumačenje, položaj Aleksandrije, koju je osnovao apostol Marko, ne bi bio veći
od antiohijske Crkve, gdje Novi Zavjet potvrđuje prisutnost apostola Petra.
Istok je ostao pragmatičan u svojoj
definiciji sveopćeg ili lokalnog primata među Crkvama. Ovaj stav je učinio da
sukob bude neizbježan čim je Rim priznao apsolutni i dogmatski značaj apostolskom mjerilu prvenstva. U stvari,
u vizantijskom carstvu pragmatizam je
označavao prilagođavanje strukturi države i ovo prilagođavanje objašnjava tekst
28. kanona IV. sabora u Halkidonu.
Oci
su s pravom dali privilegije starom Rimu, zato što je bio carski grad. I 150
najvjernijih episkopa (na II. Saboru u Carigradu 381. god.), rukovođeni istim
mislima dadoše iste privilegije najsvetijem tronu Novog Rima, opravdano sudeći
da grad, koji je počašćen prisutnošću cara, senata, uživa iste privilegije kao
i stari carski Rim, treba da i u crkvenim stvarima bude uzvišen kao i on, a po
rangu odmah poslije njega.
Ni u kom slučaju ovaj tekst nije imao za cilj
da potisne prestiž Rima (bio je upravljen protiv Dioskora Aleksandrijskog koji
je na saboru u Halkidonu bio zbačen). Ali on je sigurno odbacio Petrovsko tumačenje rimskog primata i
bio je u suglasnosti s logičkim razvojem crkvenog organizma u vizantijskom
periodu, pošto je Konstantinova era prihvatila princip da se crkvena
administracija podudara sa svjetovnom strukturom imperije.
Kao što smo vidjeli, smatralo se da je
Petrova nasljednost uključena u svaku episkopsku službu u svakoj Crkvi, i promatralo
se kao odgovornost u kojoj je svaki nasljednik
Petrov, uključujući i episkopa Rima, mogao pogriješiti. Bogoslov XVI. st. Sv.
Simeon Thesalonički piše:
Ne
treba se protiviti Latinima kad govore da je episkop Rima prvi. Ovo prvenstvo
nije štetno za Crkvu. Neka samo dokažu svoju vjernost vjeri Petrovoj i vjeri
Petrovih nasljednika. Ako je tako, neka uživaju sve petrove povlastice…[2] .
[1]Fransis Dvornik, The Idea of Apostolicity in Byzantium,
Cambridge, Harvard University 1958, 39.
[2] Simeon Solunski, Dijalog protiv hereza, 23
PG 155, 120 ab.
Značaj
raskola
Kulturne i historijske razlike lako
su mogle dovesti do bogoslovskih razmimoilaženja. Ali iz neslaganja se nisu
morale razviti suprotnosti i isključivosti. Između Istoka i Zapada su postojale
razlike, čak i teški konflikti, već u četvrtom stoljeću, no bez obzira na
vječitu zategnutost odnosa, sve do XI. st. je postojala uzajamno priznata
procedura za rješavanje poteškoća: sabor. Zajednički sabori, uglavnom na Istoku,
koje je sazivao car i na kojima je rimskim legatima davano počasno mjesto,
služili su kao posljednji sud, nadležan za rješavanje nastalih sporova. Tako je
kriza, do koje je došlo u sporu patrijarha Fotija i pape Nikole I., okončan na
posljednjem saboru 879. - 880., primjenom te procedure. Ovaj sabor je po
rangiranju u Pravoslavnoj Crkvi, skoro na istom nivou kao raniji vaseljenski
sabori.
Germanski orijentirano reformirano
papstvo XI. st., definitivno nije više bilo nastrojeno na ovakav vid
sabornosti. Križari su mnogo učinili da se produbi antagonizam dviju kulturno
različitih civilizacija Istoka i Zapada. I kada je papstvo poljuljano velikim
zapadnim raskolom, a Vizantija, ugrožena od Turaka, najzad pristala da se održi
unionistički sabor u Florentiji, bilo je suviše kasno da se stvori atmosfera
uzajamnog poštovanja i povjerenja, u kojem je jedino moglo doći do autentično
bogoslovskog dijaloga.
Priredio jeromonah
Panteleimon.
P.S. ( dalje piše autor bloga) Čitajući neke znamenite pravoslavne teologe 20.st. može se zamijetiti želja za ujedinjavanjem svih onih koji se nazivaju kršćanima. I sama ta želja je plemenita (ta i sv.Marko Efeški putovao je u Firencu), ali prvi slijedeći korak je najčešće poguban. On proizlazi iz jeresi kako je Crkva podijeljena, pa se treba ujediniti. U Simbolu vjere jasno stoji kako je to krivovjerje. Neki pravoslavni teolozi su tako bili pozivani i na Drugi vatikanski sabor RKC, i bilježili su pomake na bolje, ali RKC nije odstupila ni od filoque, ni od papizma, ni od drugih zabluda koji su iz njega proizašli. Pokazalo se je kroz dvijetisućnu povijest, koliko mi je poznato, da je povratak velikih zajednica shizmatika i heretika u Crkvu nepoznat pojam. Uvijek se je radilo o pojedincima ili malo većim grupama koji su se vraćali u Crkvu, nikad se nisu vratili cjelokupni patrijahati. U sedmom stoljeću je Rimsko (vizantijsko) carstvo bilo oslabljeno s otpadanjem od Crkve brojnih monofizita (Kopti i slični), te su car i carigradski patrijarh ulagali napore da se oni ponovno vrate. Tako je nađen kompromis da i dalje se ostane na pravoslavnom stavu-dogmi kako su u Hristu dvije naravi, ali da je u Njemu samo jedna volja i jedna energija, božanska. To je bilo kao u uzrečici - vuk sit i sve ovce na broju. Car je žestoko napao sve one koji su se usudili suprostaviti toj novoj čarobnoj formuli koja će ujediniti kršćane i carstvo pred velikim opasnostima od Perzijanca i dolazećih arapskih muhamedanaca. Tako je sv.Maksimu Ispovijedniku odrezan jezik i ruka, a sv.rimski papa Martin je mučen i ubijen. Ipak pravoslavlje je na kraju pobijedilo (vrlo vjerojatno i zbog krvi tih mučenika), osuđen je na ekumenskom saboru Crkve i monoteletizam i monoenergizam, također su anatemizirana dva patrijarha, carigradski i rimski, Sergije i Honorije koji su se usudili raditi kompromise, čitaj izdaju vjere, kako bi se 'ujedinili kršćani'.
Apropos sedevakantista (i sedeprivacionista) i njima sličnih tradicionalnih rimokatolika koji priznaju kako su heretici preuzeli rimsku episkopsku stolicu, oni su u pravu što odbijaju masonski ekumenizam u čije kolo su ušli moderni rimokatolici i neki (ustvari većina jer svi stari patrijahati su uključeni) tzv. pravoslavci. Istinski pravoslavci i tradicionalni rimokatolici imaju tu barem zajednički stav iako nikad ne će zajednički sročiti izjavu (jasno je da je to zbog zablude papizma). Crkva je jedna (i sveta, i saborna i apostolska) makar u njoj bio jedan episkop i šačica vjernika, Ona je Tijelo Kristovo koje ne može biti podijeljeno, ali da, oni koji su otpali ili potpuno novi potencijalni kršćani mogu se prisajediniti na taj sveti organizam i tako postati djeca Boga Oca preko Hrista (Glave) po Duhu Svetomu. Tradicionalni rimokatolici (a vjerojatno i takvi anglikanci i ostali protestanti) bliži su povratku u Crkvu od modernih rimokatolika i protestanata, iako se ne ljube s pravoslavnima kako to čine moderni rimokatolici s modernim pravoslavcima, iako osuđuju blasfemične skupove svih religija u Asiziju na koje su došli i predstavnici tzv. pravoslavnih. Trebaju samo uzeti vremena i malo truda (i biti istinoljubivi nadasve) te istražiti povijest Crkve prvog tisućljeća i sami će zaključiti kako je papizam izmišljotina za koju se nije znalo na ekumenskim koncilima Crkve, niti ima igdje temelja u nauci kršćanskih otaca.
