Carstvo ili nacionalna država

Kad se je dogodila velika seoba naroda, ipak puno veća i razornija od današnje puzajuće muhamedanske (kojoj doduše još ne znamo što će nam na kraju donijeti), Rimsko carstvo je skoro kolabiralo.
Limesi(granice) više nisu 'držali vodu', uslijedio je potop.
Zapad koji je po prirodi stvari bio dalje od središta - Carigrada - Konstantinopola, je ostao bez carske vlasti, Rim je poharan, država na zapadu je nestala.
I od tada ustvari započinje mračno doba na zapadu jer su strukture koje su osiguravale civilizaciju bile uništene.
Međutim, da se nije Rimsko carstvo na zapadu uništilo, ne bi stari Hrvati uspjeli stvoriti državu, jer kako piše rimski car Porfirogenet, Hrvate je pozvalo to isto carstvo da slomi anarhiju (vlast barbara) na zapadu Balkana do koje je dovela horda Avara i Slavena te da pri tom ostvare svoje državu.
Dakako država koja će priznavati vrhovnu vlast Carigrada, to jest Rimskog carstva, jer je besmisleno tvrditi da bi car pozvao Hrvate tako da ovi stvore posve neovisnu državu i tako Carstvo potpuno izgubi svoj teritorij ovdje.
Stvar se je poprilično zakomplicirala kad je rimski papa okrunio franačkog kralja Karla Velikog za rimskog cara, zato što je tada pravi rimski car bio živ i stolovao je u Carigradu.
U narednom periodu trajala je borba (i vojna, i politička i što je najgore religiozna koja je dovela do papizma) između tog novog 'rimskog' carstva i starog koje se je prelamalo i kroz naše krajeve, tako da su na kraju Hrvati, zbog blizine Franaka i Rima, postali većinom papisti kad se je dogodila velika zapadna shizma.
U samom zapadnom rimskom carstvu trajala je isto velika borba između franačkih-germanskih careva i rimskog papizma oko toga tko će imati veću vlast, jer rimski papa je htio imati vlast nad carem, a car je htio imati moć da postavlja episkope i samog rimskog papu.
Na kraju je rimski papa izvojevao pobjedu jer je postao institucija koja može mjenjati i postavljati zemaljske kraljeve.
Tako je recimo rimski papa blagoslovio normanskog vođu Vilima Osvajača da osvoji i sruši anglo-saksonsko kršćansko kraljevstvo u Velikoj Britaniji, odnosno da ubije ili skine s vlasti tamošnjeg kršćanskog vladara.
Međutim ta velika moć srednjovjekovnih rimskih papa, koja se je očitovala ponajbolje u buli pape Bonifacija VIII "Unam Sanctam" prema kojoj se svi zemaljski vladari trebaju staviti pod autoritet rimskog pape (i svi ljudi) inače će završiti u Paklu, nije trajala duže od par stoljeća, jer su se upravo germanski zemaljski vladari u Njemačkoj pobunili u sklopu protestantizma protiv papskog apsolutizma, a nakon čega je uslijedilo vrijeme prosvjetiteljstva i liberalizma u kojem je vlast rimskih papa nad zemaljskim vladarima ostala samo teoretska, i više niti jedan rimski papa nije slao ekspedicije s ciljem da sruši jednog vladara i postavi drugog.
I tako dolazimo do modernog vremena, ili još malo prije u 19.st.
Tzv. Sveto Rimsko carstvo njemačke krvi je kapituliralo pred Napoleonom, jedino su tada postojala četiri carstva, britansko, habsburško, rusko i otomansko.
Ideja prosvjetiteljstva (u konačnici Antihrista) je bila nekompatibilna s tim starim carstvima osim britanskog koji se je usko povezao s judeo-masonerijom.
Najlakši način rušenja tadašnjih carstava (najčešće u organizaciji britanskog) je bilo putem stvaranja nacionalizama među narodima koji su tim carstvima pripadali.
Svojevremeno je engleski književnik lord Byron išao u naše krajeve i dalje prema Balkanu ne samo radi štofa za svoju književnost, nego da bi izvidio kako Britanija može potaknuti razbijanje habsburške monarhije i otomanskog carstva.
Tada se isto izdaje knjiga "Iliri" jednog drugog Engleza, a vrlo je vjerojatno kako je kasniji ilirski pokret koji je buknuo u Hrvatskoj bio inspiriran matricom koja se je izrađivala po toj knjizi preko puta La Mancha.
S druge sjevero-istočne strane Rusko carstvo je bilo sve jače i htjelo je osloboditi tjesnac Bospor i Dardanele, ali i cijeli Balkan od otomanske okupacije.
Kako se je ruska vojska sve više približavala tjesnacu, tako su se pravoslavni narodi na Balkanu dizali na ustanke, pa se je ubuduće Otomansko carstvo držalo 'bolesnikom na Bosporu'.
Međutim, jedino carstvo koje je preživjelo, britansko, bilo je najlukavije i imalo je stoljetnu politiku - ako se neko carstvo na kontinentu uzdigne iznad drugih, onda treba s tim drugima rušiti tog prvog, i tako u kontinuitetu kad se neko drugo carstvo pokaže jakim.
Tako su Britanci (zajedno s Francuzima) išli spašavati 'bolesnika na Bosporu' u Krimskom ratu protiv Ruskog carstva.
Kod nas na području Habsburške monarhije liberalizam je potaknuo centrifugalne nacionalizme, mađarski, češki, njemački, talijanski, pa na kraju i hrvatski i srpski koji su se dijelom na kraju ujedinili u jugoslavenski nacionalizam.
Trebao je samo još jedan rat da se uruši to srednjoeuropsko staro carstvo.
To se je dogodilo tako da se je Otomansko carstvo povuklo iz Bosne i Hercegovine, isto iz Srbije i Crne Gore, i izgledalo je kako će taj prostor ispuniti habsburško carstvo koje je dobilo značajnu vlast nakon Berlinskog kongresa, novostvorena srpska kraljevina bila je tajnim ugovorom austrijski protektorat, dok je isprva BiH bila okupirana, a zatim aneksirana.
Međutim, Britanija je time samo dobro naješkala Austriju, jer je istovremeno organizirala puč u Srbiji protiv proaustrijskih Obrenovića i dovela na vlast sebi podložne Karađorđeviće, dok je rasplamsala srpski 'iredentizam' koji je de facto sve slavene na Balkanu, osim Bugara, držao Srbima raznih vjeroispovijesti.
To dakako ne može biti podloga za srpski imperijalizam, jer neka država je carstvo budući u njoj na velikom području žive razni narodi, dočim je preambiciozno velesrpstvo negiralo postojanje drugih naroda u toj svojoj potencijalnoj budućoj državi.
Tako je 1908. nakon aneksije BiH od strane Austrije, Srbija razmišljala da povede rat, jer je svojatala BiH, ali i puno šire sve prema Solunu, dakako i našu Dalmaciju i Slavoniju, to jest svugdje gdje ima barem malo pravoslavnih koji nisu Grci (u drugim verzijama su svi štokavci Srbi, iako je poznato kako je Vuk Karadžić uzeo štokavicu iz istočne Hercegovine kao srpski jezik, dočim se je tada u Srbiji govorilo sasvim drugačije, bliže crkvenoslavenskom jeziku).
Dakle nikakvo čudo nije bilo kad je 1914. u Sarajevu srpski crnorukaški atentator Gavrilo Princip ubio austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu što je izazvalo dotad neviđeni velerat (nikad nisu niti prije niti poslije zabilježene takve bitke s tako velikim brojem ubijenih).
Ono što posebno zabrinjava danas je što se u Srbiji tom atentatoru podižu spomenici, i dalje se ulice nazivaju njegovim imenom.
Jednom riječju - Srbija nije odustala od velesrpstva.
Velesrpstvo se je međutim ozbiljno i teško sukobilo s bugarskim nacionalizmom, jer je Bugarska bila ipak najmoćnija država na Balkanu nakon sloma Otomanskog carstva.
Srbija je u 19.st. izgubila rat od Bugarske (i to ju je više preorijentiralo prema zapadu to jest Hrvatskoj), ali u drugom balkanskom ratu pred početak prvog velerata, skoro sve balkanske države su se ujedinile protiv Bugarske i ona je taj rat izgubila.
I tu nastaje makedonski problem, jer je evidentno kako Makedonci kao posebni povijesni narod nisu nikad postojali (osim ako kažemo da Aleksandar Veliki nije bio Grk, a istina je da su Makedonci bili 'pleme' Grka na sjeveru Grčke), da su velikom većinom slaveni koji su živili u Makedoniji (kao regiji) govorili jezikom vrlo sličnim bugarskom, da se čak i crkvenoslavenski jezik koji su u sv.Liturgiju dali sveta braća Kiril i Metod govorio u okolici Soluna i da se to smatra varijantom bugarskog jezika.
Dakle Srbija je smatrala Makedoniju južnom Srbijom (htjela je ustvari izlaz na Egejsko more u Solunu), dočim su nakon 1918. tj. uspostavljanja kraljevine SHS, kasnije kraljevine Jugoslavije, negiralo postojanje i Bugara i Makedonaca.
U međuvremenu je tamo trajao komitski ustanak nekoliko godina uz velike žrtve i represije.
Kako su u beogradskoj skupštini ubijeni politički vođe hrvatskog naroda, te je politička borba za neovisnost Hrvatske u Jugoslaviji postala sve više iluzorna, to su se radikalni hrvatski nacionalisti na čelu s dr. A.Pavelićem (koji je kao odvjetnik branio na sudu VMRO ustanike prije toga) povezali s probugarskom organizacijom VMRO koja je vodila istu borbu za rušenje Jugoslavije.
Tako su hrvatski ustaše i VMRO zajednički izveli 1934. atentat u Marseju na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, što je bio svima znak kako će se kraljevina Jugoslavija, kao umjetna masonsko-britansko-francuska tvorevina raspasti zbog neriješenog nacionalnog pitanja, zato što je podloga te države bilo velesrpstvo koje je de facto sve slavene na području Balkana držalo Srbima.

Zašto sam prepričao ove povijesne zgode?
Zato što sam mišljenja kako su potpuno neovisne nacionalne države iluzija, uvijek su te 'neovisne' države ovisile o moćnijima, pogotovo ako su to bila carstva.
I nadalje, povijest je najviše vremena povijest zemaljskih carstava, nacionalne države nastaju samo jedno vrijeme dok se ruši staro carstvo i dok ne nastane novo.
Carstvo ne može funkcionirati ako negira samobitnost ili donekle automiju naroda koji ga tvore.
Ako se u nekom carstvu raspiru nacionalne strasti, onda će to carstvo najvjerojatnije uskoro propasti.
Narodi koji se pak predaju nacionalizmu, nerijetko negiraju postojanje drugog naroda unutar svoje države, a kako se to s druge strane granice isto događa, onda je latentno prisutan rat s drugim narodom.
Danas međutim vidimo kako su nacionalne države samo države po imenu, da je EU ili SAD stvarno carstvo koje određuje što se u tobož neovisnim nacionalnim državama može događati.
Nije problem što ta carstva postoje, nego što su to antikršćanska carstva.
Moć nacionalnih država kao i vitalnost starih europskih naroda kopni, novo carstvo Antihrista se rađa.
Narodi koji su rušili kršćansko Rimsko carstvo nisu u konačnici postali slobodni i neovisni, nego su postali vazali na kraju antikršćanskog carstva koje postaje sve opipljivije.
Ipak, ako pripadamo Nebeskom Carstvu, onda nas to ne smije plašiti i obeshrabrivati.