Lažno praštanje je grijeh, osvrt na izbore

Nastavljamo razmišljanje o lažima i praštanju.
Kao što istina i laž su laž (jer istina ne trpi laž) tako je lažno praštanje laž, odnosno grijeh.
Koji su to primjeri lažnog praštanja?
Prethodno sam pisao o slučajevima kad zločinci učine veliki zločin, primjerice ubiju i siluju djecu, a roditelji brže bolje dođu do kamera medija i kažu kako im opraštaju.
Nažalost mnogi moderni kršćani će to smatrati pravim primjerom kršćanskog opraštanja. Ali to nije nipošto. Jer oprostiti znači ne tražiti osobnu osvetu, nego pravdu i osvetu prepustiti državi i konačno Bogu. Kako znamo da u većini država nema smrtne kazne i zločinci ne robijaju, nego žive na račun države za vrijeme izdržavanja 'kazne', onda je moderna država karikatura pravde.
Da se vratimo našem primjeru. Zamislimo da obrana zločinaca na sudu pozove kao svjedoke obrane roditelje ubijene djece i oni apeliraju na sud da donese čim blažu kaznu. I sud to prihvati, te za par godina zločinci se ponovno nađu na slobodi i ponovno učine sličan zločin.
Na čijim rukama se nalazi krv novih žrtava osim izravnih ubojica? Prvenstveno na rukama roditelja koji su lažno oprostili zločincima, a onda na rukama suca i države koja ih nije kaznila smrtnom kaznom.
Krv ubijene djece vapi u Nebo Bogu za osvetom, roditelji djece nisu u ovom slučaju izravne žrtve, nego su to djeca. Bog je zapovijedio da se svako hladnokrvno ubojstvo mora kazniti smrću, te kad bilo tko, u ovom slučaju roditelji i sud opraštaju ubojstvo bez smrtne kazne, onda se time oni rugaju pravdi i Bogu, te tako u društvu raste bezakonje i nepravda.
Drugi primjer lažnog praštanja je kad netko verbalno-riječima prašta, ali u srcu priželjkuje osvetu. Opraštanje zato nema smisla ako žrtva nema spoznaje da se zločinac kaje, odnosno ako svojim očima i ušima ne vidi i ne čuje kako se kaje, ili ako joj je Bog objavio da će se zločinac pokajati u budućnosti, ili ako se nada da će se zločinac pokajati. U ovom posljednjem slučaju žrtva ne bi smjela doći kod zločinca i opraštati mu verbalno, jer će to ovaj shvatiti kao kukavičluk i dobiti će vjerojatno ohrabrenje da nastavi u zločinima. Oprašta se prvenstveno u srcu, a tek nakon toga se isto ispoljava riječima ako se vidi da se zločinac kaje.
Opraštanje nipošto ne znači nijekanje pravde odnosno pravedne kazne za zločin i nadoknade za učinjenu štetu.
Kao što sam prethodno pisao - praštanje znači prvenstveno prepuštanje pravde (i osvete u slučaju kad se zločinac ne kaje) Bogu.
Čest je nažalost slučaj kad se ljudi ponašaju kao naivne sobarice prema zločincima koji su odradili kaznu. Jer pretpostavljaju da je zločinac nakon izlaska iz zatvora postao kao tabula rasa, da mu se je izbrisao sav prethodni život. Ne mislim sad na zločince koji su bili žrtve lažne religije i ideologije, te nisu činili zločine radi svoje osobne koristi, nego su bili zavedeni lažima.
Netko tko je jedan put samo provalio u nečiju kuću radi krađe ili je samo jednom učinio razbojstvo, ne može imati isti status kao drugi ljudi koji to nisu nikad učinili. Tako ako netko angažira u nekom poslu bivšeg kriminalca, a pri tome ne bude oprezan da ga ovaj ne pokrade, skoro da je i zaslužio da bude pokraden.
Mi kršćani moramo opraštati, konačno svaki dan molimo Oče naš u kojem tražimo Boga da nam oprašta kao što mi opraštamo dužnicima našim, ali ne smijemo biti telci koji će vjerovati kako su svi ljudi sveti (iako to ne bismo nikad smjeli vjerovati jer znamo dogmu o istočnom grijehu) i kako je neki zločinac postao svet zato što je izdržao kaznu.
Apropos molitve Oče naša, Oca molimo da nam oprosti, te ako kažemo da nam oprosti kako i im opraštamo dužnicima našim, to znači da kao što mi molimo Oca za oproštenjem, tako i naš dužnik treba moliti nas za oproštenjem. Sve drugo je glumatanje većeg milosrđa nego što ga ima Bog, a znamo da se ne radi tada o milosrđu, nego o strahu od dužnika da nam ne nanesu još veću nepravdu. To je lažno praštanje.
Ovo napisano možemo primjeniti na hrvatski rat protiv velikosrpske pobune.
Znamo da je RH, sigurno pritisnuta međunarodnom masonskom zajednicom, abolirala-oprostila Srbima pobunu protiv naše države i naše slobode. Međutim, kao što moderni kršćani ne traže da se zločinac pokaje, tako ni RH nije tražila da se pobunjenici barem verbalno ili u vidu pisane izjave kaju što su digli ustanak te da više ne će, ako budu državljani RH, podrivati na bilo koji način hrvatsku državu s velikosrpskim idejama.
Kako je to sve bilo prijetvorno, najbolje pokazuje činjenica da su sela u kojima je bila velikosrpska pobuna, i u kojima je navodno 'pravoslavlje' jako, na referendumu o zaštiti naravnog braka, a protiv sodomističkih nasrtaja, gotovo redom glasala za agendu sodomista-liberala-ljevičara-masona.
Ako nije svetosavlje postalo zadnje vrijeme sodomističko što nisam primjetio, onda je glavni motiv tih kojima je RH lažno oprostila pobunu, glasati i priželjkivati čim veći nemoral, nered i perverzije u hrvatskoj državi kako bi ona čim prije propala. Da sam državljanin Srbije i da je tamo organiziran sličan referendum, niti u ludilu ne bih glasao za legalizaciju sodomizma i sodomističkih brakova.
Što je najgore, SPC nije ni osudila, koliko znam, ponašanje svojih vjernika u RH koji redovito glasaju za lijeve antikršćanske stranke i na referendumu glasaju protiv naravnog zakona, a u korist sodomita. SPC je sigurno važnije velikosrpstvo nego Isus Krist, dok je novoredna sekta kod nas pritisnuta Vatikanom da to ne smije primjetiti, jer ista sekta traži ujedinjenje sa istočnim shizmaticima. Zato je i na neodređeno vrijeme odložena novoredna kanonizacija nadbiskupa Stepinca, zato je i 'turski' istanbulski patrijarh Bartolomej došao u RH raspirujući ponovno velikosrpske laži i to pred predstavnicima RH koji to smjerno i bez prosvijeda moraju slušati.
Dakle, sve ovo što doživljavamo je zato što živimo u laži, što su naši ljudi spremni živjeti u laži (tipično kad se ocrnjuje NDH za zločine koje nije učinila uz obrazloženje - ne živimo više u prošlosti, nego živimo u laži jer mislimo da će nam tako biti bolje), što je većina ljudi spremna lažno opraštati budući da su sami sebe obmanuli kako će lakše živjeti u lažnom miru, nego se boriti za istinu i pravo praštanje.
Kršćansko opraštanje znači borbu da se zločinac obrati i spasi, a lažno opraštanje znači želju za lažnim mirom sa zločincem. Onaj tko lažno oprašta taj ne ljubi svojeg neprijatelja, nego samo kukavički želi ili ga moljaka da mu više ne zagorčava život, a neka živi dalje kako god hoće.
Kad budu u RH Srbi glasali za stranke koje nisu antikršćanske i koje nisu masonsko-globalističko-ljevičarske, onda to može biti znak da su prihvatili RH kao svoju domovinu kojoj žele sve najbolje.
Međutim, mi imamo veći problem što polovina Hrvata glasa za iste za koje glasaju Srbi računajući kako će to dovesti do destrukcije hrvatske države.
Nije utjeha, ali znamo da je ta autoimunološka bolest zahvatila gotovo sve europske narode koji su se odrekli Krista Kralja. 
Prava i jedina utjeha je naša nebeska domovina koja ne može propasti. 
Nebeski Jeruzalem spustiti će se uskoro na krug Zemaljski i Pravda će prebivati među nama. 
Sve suze prolivene zbog nepravde biti će otrte, i najmanje zlo kažnjeno vječnom kaznom. 
Čistimo se dakle od svog zla kajući se, vršeći dobra djela milosrđa, tjelesna i duhovna, ljubimo svoje bližnje i neprijatelje, molimo za njihovo obraćenje i praštajmo jedni drugima onako kako nam je Isus Krist zapovijedio. 
Ne tražimo više lažni mir Antikrista uz lažno praštanje.