Mihoja i Jerolimja, budućnost Risike i sela

Jučer je bio blagdan sv.Mihovila. U čakavskom dijalektu, koji je vjerojatno najarhaičniji i najstariji (pogotovo naš čekavski) od hrvatskih dijalekata, nema glasa i slova 'lj'.
Zato se period godine oko blagdana svetog arkanđela ne zove Miholja, nego Mihoja. K tome blagdani imaju ženski rod, npr. Petrova, Ivanja, Antonja, Jerolimja. Ne znam kako i zašto, ali blagdan sv.Jeronima se zove Jerolimja, ne Jeronimja. 
Jel se možda htjelo povezati blagdan sveca s Jerusalemom pa je glas 'l' zamijenio 'n', ili je jednostavno ime Jerolim više u duhu čakavskog dijalekta?
Može li se naći zajednički nazivnik između sv.Mihovila i sv.Jeronima?
Može, i to je borbenost za Boga.
Mihovil je pohrvaćeno ima za Mihaela koje na hebrejskom znači - tko je kao Bog. 
To je uskliknuo arkanđeo kad je Lucifer, najsjajniji anđeo, poveo pobunu protiv Boga. 
Zanimljivo je znati kako su arkanđeli u osmom redu po hijerarhiji anđela, deveti, posljednji kor ispod njih su anđeli čuvari.
Lucifer je pripadao najvišim koru, vjerojatno je bio seraf ili kerubin i kao takav je bio po moći i znanju iznad ovog arkanđela.
Sukob između njih je bio kao sukob između Davida i Golijata, ali Bog je nagradio smjelost i pravednost ovog arkanđela tako da mu je dao moć kao niti jednom drugom anđelu te je tako arkanđeo dobio novo ime (ni ne znamo kako mu je bilo staro ime) Mihael koji je poveo borbu protiv pobunjenih anđela - demona, i osobno bacio Lucifera na Zemlju s Neba. 

I Lucifer je dobio novo ime Satan ili pohrvaćeno Sotona. Ime znači neprijatelj, tužitelj. 
Sotona je izgubio svoj sjaj kojeg je imao dok se je zvao Lucifer, iako se ljudima često predstavlja i pokazuje kao anđeo svijetla.
Vjerujem kako je Mihovil svezao Sotonu u Paklu nakon Isusove smrti na križu, ali ista tako vjerujem kako je po Božjoj providnosti Mihovil pustio ga u posljednjim vremenima da se obistine proročanstva, to jest da zlo i pobuna protiv Boga budu na vrhuncu kad se bude Lav Judejski pojavio u slavi, sa svom nebeskom vojskom i svecima na oblacima, odnosno kad se raskine nebeski svod i zvijezde popadaju na Zemlju.
Za sv.Jeronima najbolji opis je dao njegov suvremenik i najveći kršćanski otac (osim apostola) sv.Augustin:
"Sv.Jeronim učinio je Božje neprijatelje svojim osobnim neprijateljima."

Uočite kako je to posve suprotno od krivovjerja modernih kršćana koji tumače Isusovu zapovijed - 'ljubite svoje neprijatelje' kao 'ljubimo Božje neprijatelje'. 
Pa umjesto da se bore protiv krivovjerja i krivovjernika, oni s njima bezsmisleno i beskrajno dijalogiziraju, druže se i čak zajednički mole, što je svetogrđe.
Ali nije niti sv.Jeronim bio bez zabluda. U njegovo vrijeme je bio daleko najpopularniji, ali i najopasniji, filozof heretik Origen koji je izmiješao kršćanstvo s grčkom filozofijom, poglavito platonizmom. 
Sv.Jeronim je kasnije napustio zablude origenizma (inače ne bi bio svetac). 
Najveća zabluda Origena - apokastaza danas je življa nego ikad. Zabluda kako će se svi ljudi spasiti, kako će na kraju i Pakao biti prazan.
Pouka iz života sv.Jeronima je kako moramo biti borbeni protiv Božjih neprijatelja, pogotovo protiv demona koji neprestance čekaju i postavljaju nam zasjede kako bi se strovalili zajedno s njima u Pakao.
Moramo biti borbeni i protiv ljudi koji su zavedeni krivovjerjem i šire ga riječima i djelima. To je najveći grijeh jer taj grijeh ubija duše drugih ljudi.
Međutim, ako nemamo posebnu Božju objavu, ne znamo hoće li se ti ljudski Božji neprijatelji na kraju obratiti, ne znamo jesu li oni samo zavedeni pa još postoji nade za njihovo obraćenje, ili je njihovo krivovjerje svjesno i spada pod grijeh koji se nikad ne prašta jer je grijeh protiv Duha Svetoga, jer svjesno lažu kao i demoni da bi čim više ljudi povukli za sobom u jezero ognjeno.
Borbenost za istinu-Boga, a protiv laži, i uvijek uz nadu kako će Božji neprijatelj postati na kraju dijete Božje, to je poruka današnjeg sveca.

Pred godinu dana napisao sam tekst Risika - 75 godina kasnije .

Na fotografiji je pješčana uvala sv.Marek koja je dobila ime po crkvici sv.Marka (naš dijalekt je čekavica, umjesto ča je če, tako je i Marek, a ne Marko) čije ruševine su na sredini poluotočića.
Pred stotinjak godina Risičani su eksploatirali pijesak iz uvale i brodicama ga prevozili do Rijeke koja se je tada ubrzano gradila.
Danas Risičani(domaći i došljaci) eksploatiraju ljepotu uvale, odnosno bave se s turizmom koji je sličan 'najstarijem zanatu' jer se bavi prodajom ljepote. O tome sam prethodno pisao . 
Ljepota prestaje to biti kad više nije djevičanski čista. Fotografija je snimljena ili u lipnju ili u rujnu kad nema uobičajene gužve na plaži koja 'deflorira' djevičansku ljepotu (ali i kvalitetu mora budući je u uvali porat koji se na fotografiji ne vidi, i kojeg je napravila bivša Austro-Ugarska Monarhija, te tako more slabo cirkulira i postaje vjerojatno bakteriološki problematično kad su ljetne gužve). 
Zato se turizam mora šminkati kao i prostitutka kako bi sakrio svoju pravu narav odnosno razdjevičenu ljepotu.


Rodno selo u kojem živim, Risika, danas slavi svojeg nebeskog zaštitnika sv.Jeronima.
Godinu dana kasnije od prvog upisa o Risiki, ništa se spektakularno nije dogodilo.
Neki(malobrojni) iz Risike čitaju moj blog, a neki od istih su ga pohvalili. 
U razgovoru sam primjetio kako pojedini Risičani počinju shvaćati kako je obećavajući napredak iz 20.st. doveo do neprepoznatljivosti selo. 
Ne samo u arhitekturnom smislu, nego pogotovo u socijalnom(društvenom, kulturnom) i duhovnom. 
Radi se o umiranju ili odumiranju koje je već možda završeno.
Općina Vrbnik kojoj pripada Risika radi planove (urbanističke i ine) koji se ne temelje na živućim ljudima, odnosno njihovoj povijesti, kulturi, religiji.
Ne razlikuje se ona od drugih stotinjak općina u RH, jer sve one kad vide zemljopisnu kartu svojeg teritorija osjećaju nasušnu potrebu da uzmu flomaster u ruke i bojaju ono što su nekad bile njive, pašnjaci ili šume (drmuni) u nešto što zovu turističkim naseljima, apartmanima, bungalovima, industrijskim zonama.
Ako znamo kako je demografija porazna ne samo u Risiki, Krku, nego svugdje u RH i Europi, tko će to doći raditi i živjeti u tim obojanim površinama?
Da, možda će doći živjeti umirovljeni Nijemci i slični koji će pobjeć od nesigurnosti i latentnog sukoba s muhamedancima u zapadnoj Europi, ali tko će tim starcima mjenjati pelene, i kad umru, tko će doći slijedeći živjeti u tim predsmrtnim kućama? 
Što ako to sve bude prazno i avetinjsko, a oni koji budu živjeli gledat će betonske ruševine kao podsjećanje na jedan naraštaj koji je volio bojati karte bez da razmisli kakve koristi, kratkoročne, ali pogotovo dugoročne, će imati Risičani i svi ostali domoroci od tih šarenih karata?
Bez sumnje, ako Risika bude dočekala kraj 21.st. i ako to bude naselje ugodno za stanovanje, onda će morati u istu doći 'svježa krv'.
Ali ako ne želimo završiti kao Iliri, onda došljaci nam moraju biti čim sličniji, i religijski i nacionalno i kulturno kako bi se nakalemili na naše drevno drvo koje je zamalo izgubilo sve zelene grane.
To je pretpostavka zdravog razuma za bilo kakvo planiranje.
Domoroci nisu bez grijeha i to 'smrtnih'. 
Jer u pravilu prodaju nekretnine strancima bez kriterija, osim kriterija tko da više novaca. 
Kad se donose urbanistički planovi onda trče u općinu ne bi li svoje zemljišne čestice ofarbali nekom bojom i tako dobili veću cijenu za prodaju djedovine.
Ako ovo malo domorodaca ne postanu svjesni svoje obveze prema precima odnosno Risiki koja bi trebala asimilirati došljake i koji bi trebali na te naše pretke gledati kao na svoje kulturne pretke, onda će Risika, u najboljem slučaju postati samo toponim, ime za jedno naselje na otoku Krku u kojoj su nekad živjeli ljudi koji su izumrli i čija kultura je nestala.
U gorem slučaju došljaci će promijeniti ime naselju, 'preorati' groblje, crkvu sv.Jeronima s kojom se Risičani ponose, pretvoriti u džamiju i izbrisati iz sjećanja i povijesti ljude koji su prije njih tu živjeli.
Ipak, moguća je i treća opcija ovog stoljeća ako domoroci ne asimiliraju slične došljake.
Da ugledamo za svog života sv.Mihovila i sv.Jeronima na oblacima kako silaze na Zemlju kao pratnja nebeske vojske našeg Gospodina i Kralja, Isusa Krista.
Budimo spremni i neka, ako se obistini ta opcija, postane i za našu vječnost najboljom.
Kažemo kako nam je prava domovina na Nebu, kako to nama Risičanima nije Risika.
Ne krijem kako je to prava i jedina utjeha zbog sve izglednijeg nestanka sela i kulture iz koje smo ponikli.
Ali prava riječ za to je otačbina*, jer tamo nam se nalazi naš Otac čija smo djeca po krštenju i vjeri u Isusa Krista. 


* Nisam siguran da tu riječ nisu koristili i naši preci, jer pravi prijevod latinske riječi patria nije dom, nego je korijen te riječi 'otac'. Otačbina je tamo gdje živi naša krv, naši rođaci, naš narod, tamo gdje su grobovi naših predaka. Dom, odnosno domovina je više prispodobiva ideji francuske revolucije i liberalno-sekularne države u kojoj više nema organskog društva, roda i naroda, nego postoje samo građani koji se definiraju kao svi ljudi koji se rode na području države bez obzira dal su im roditelji došli s drugog kraja svijeta i nemaju krvne i kulturne veze s domorocima čiji preci stoljećima žive na tom području kao organsko društvo. Tako primjerice u modernoj francuskoj državi muhamedanci, Arapi ili crnci, postaju 'Francuzima' koji mogu reć kako im je Francuska domovina, ali nikako otačbina. I ta ukleta francuska masonska država ne će moći niti ponositi se Francima koji su dali ime državi (Francuska - kraljevstvo Franaka), koji su je utemeljili, branili i razvijali stoljećima. Jer muhamedanski 'francuzi' mrze Franke koji su potukli njihove predke kad su zamalo vojnici kalifata osvojili cijelu zapadnu Europu i koji su bili nositelji križarski ratova bez kojih bi pao cijeli kršćanski istok pod muhamedanstvo, to jest Bizant bi pao stoljećima ranije, a s njim Balkan i prije pojave otomanskih Turaka.