Prenosim Uskrsnu poslanicu hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra.
U prethodnim tekstovima sam objasnio zašto Uskrs nije mogao biti pred tjedan dana (zato što Uskrs ne smije biti prije židovske Pashe prema odredbi Ekumenskog koncila Crkve u Niceji).
HRISTOS USKRSNU! Χριστός ανέστη! Christus resurgit!
Krug Zemaljski - radikalni pogled na Nebo, Zemlju i ljudsko društvo
Sretan Uskrs Emile! Nek te Bog blagoslovi i čuva!
OdgovoriIzbrišiHvala Ante!
IzbrišiIsto tebi želim!
"Dr. Nagai Takashi koji je redovito pregledavao sv. Maksimilijana Kolbea i uvijek uzalud zahtjevao potpuni odmor, čudio se i pitao kako je taj čovjek uopće živ? Dr. Fukahori Yasuro kaže: "Bio sam uvjeren da on svojim fizičkim silama nije mogao raditi ono što radi. Za to su bile potrebne druge snage. Vrućica se penjala do 40 stupnjeva, a on je uza sve to i dalje radio." Taj liječnik, znanstvenik i sveučilišni profesor bio je veliki prijatelj i poštovalac oca Maksimilijana. Atomska bomba, koja je pala na Nagaski, 9. kolovoza 1945., lišila ga je svega što je imao. Ženu mu je raznijela na komadiće. Od nje je pronašao samo - krunicu. Sam je bio ranjen i zaražen atomskom radijacijom. Tada je sebe pretvorio u živi pokus atomske bolesti, stručno bilježeći, iz dana u dan, njezino razorno djelovanje. Plod istraživanja su njegove tri knjige: "Lančić svete krunice", "Zvona Nagasakija" i "Napuštajući dječicu". Umro je 1. svibnja 1951. O Maksimilijanu je zapisano ovo:
OdgovoriIzbriši-U Nagasakiju, u četvrti Hongoki, na podnožju brda Hikosana, sagrađen je samostan "Mungezai no Sono No Kishi". Godine 1935. htio sam ga vidjeti. Oca Maksimilijana našao sam u sobici, za stolom. Kakav stan! U nj su mogle ući najviše tri osobe. Neobično jadno! Kad sam ušao, pomislio sam da je to malo skladište za odbačene stvari. A onda sam ugledao križ, kip Bezgrešne, Bibliju, molitvenik, nekakve papire, olovku i neke druge stvarčice...Kolbe mi priđe, srdačan i nasmiješen i pruži mi ruku. Čim sam je stisnuo, osjetih neobičnu toplinu. Imam iskustva, liječnik sam. To je vrućica koja prelazi 38 stupnjeva.
-Oče, vi ste bolesni - rekoh.
-Hoćete li me pregledati?-odvratio je smiješeći se.
Uzeh stetoskop i počeh slušati. Zaprepašten uzviknuh:
-Oče, pa to je strašno. Pluća ne respiriraju. Morate odmah u krevet.
-Hvala, doktore! Vi ste poznati liječnik, ali mene su pregledavali mnogi liječnici u Poljskoj, u Italiji, svugdje. Svi su mi rekli to isto. A ja ipak već deset godina živim i radim u tom stanju.
-Što? Deset godina?
On se nasmiješio i mučno disao. Uzeh opet stetoskop, pozorno ga preslušah, a onda kao da prije nisam čuo, ponovih:
-Kažete da je takvo stanje već deset godina?
-Da, takvo!
-I ništa se nije pogoršalo ni poboljšalo?
On slegne ramenima.
Medicinski nerazjašnjivo! Četiri petine pluća zahvatila je tuberkuloza. Ta površina ne radi. Uvijek visoka temperatura. Da još neko vrijeme preživi, morao bi stalno biti u krevetu.
Dok sam se ja još uvijek čudio, vrteći glavom, Maksimilijan zavuče ruku u džep i reče:
-Doktore, evo moje tajne!
U ruci je držao krunicu..."
Yves Ivonides: "Maksimilijan Kolbe 16670"