Ne silazimo s krovova

Danas je hrvatski državni sabor prihvatio Istanbulsku konvenciju.
Jučer sam se malo našalio na blogu s fatalističkim stavom kako smo pred katastrofom velerata.
Sutra i u narednim danima znamo kako se je hrvatska država okrenula protiv Boga, i to eksplicitno.
Mi stariji trebamo biti svjesni kako ovo više nije 90-ta, kako je Sotona uz pomoć medija i judeomasonerije okrenuo uvelike mlađe naraštaje protiv ideala naše mladosti i ideala naših predaka.
I na nama je krivica jer se nismo posve okrenuli Bogu niti smo činili dovoljno da bi Hrvatska postala kršćanska država, nego smo defetistički prihvatili pomirbu s neprijateljima Božjim koji gotovo u kontinuitetu upravljaju državom.
Zapad nas je začarao svojim bludom (mislim na blud u biblijskom smislu) i mi smo se okrenuli u tom smjeru, suprotno od istoka od kojeg dolazi Gospodin Isus Krist (zato su crkve okrenute prema istoku).
Ne možemo očekivati od ljudi koji prate TV, vise na fejsbuku, robovi su video igrica, pornografije, pop glazbe i holivudskih filmova, sporta te prate živote promašenih ljudi koje nazivaju zvijezdama i drže idolima, a u normalnom društvu bi bili na granici ili izvan zakona, da će se suprostaviti poplavi zla ili da će zidati nasipe da se osobno i kao dio društva zaštite od oca laži i čovjekoubojice od početka.
Ako bi se i organizirao referendum protiv IK, vrlo je vjerojatno kako isti ne bi prošao.
Ne smijemo živjeti u iluziji kako su ljudi dobri, kako su naši sunarodnjaci i državljani većinom na strani Boga i Njegovih zapovijedi pa i naravnog ćudoređa. 
Štoviše, podjela je među rodbinom i u obitelji, točno onako kako je Isus rekao.
Slikovito možemo reći kako je brana protiv zla popustila, kako nas je voda prekrila iako nas još ne ujedaju zmije i ne čereče krokodili, ali oni dolaze s mutnom vodom zla.
Kako dalje, kako se obraniti od zmija koje dolaze ili su već oko nas?

Gospodin nam je rekao da u vrijeme Njegovog dolaska oni koji su na krovovima neka ne silaze, oni koji su u Judeji neka pobjegnu u gore, oni koji su u polju neka se ne vraćaju kući.
To ima očito metaforičko značenje.
Prvo, biti u gori ili na krovu znači vidjeti Nebo i biti bliže Nebu.
Drugim riječim biti u milosti Božjoj, biti udom Kristovog tijela Crkve tako da Kristova sveta Krv teče kroz nas.
Ako to nismo ili ako smo izgubili milost padom u grijehe, vrijeme je da se opet uspnemo na krov iz našeg mračnog podruma grijeha.
I ako su ovo posljednja vremena koja će Bog skratiti da ne bi i izabrani, kad bi to bilo moguće, izgubili vjeru, onda moramo shvatiti kako ponovni silazak s krova može biti koban u smislu da ne bude više vremena i milosti da se ponovno pridignemo.
Naša kuća više nije na suhom, poplava je svugdje oko nas, naša kuća je poplavljena, samo na krovu smo sigurni.
Silazak s krova je silazak u Pakao.
Ludost je živjeti i i ne vidjeti tu poplavu zla, takvi se već dave u prizemlju kuće i tješe se što se i susjedi utapljaju.
Na koncu nije nikad dovoljno isticati kako je Bog i u najvećom zlu i nevolji s onima koji Ga ljube i vrše Njegove zapovijedi te da je sve što postoji u potpunosti pod Njegovom kontrolom.
I ova poplava zla kojoj ne vidimo kraja.
Gospodin nije sigurno predvidio kako ćemo cijeli život proboraviti na krovu.
Ovo je iznimna situacija zato što se radi o samom kraju u kojoj će silazak Gospodina biti poput iznenadne munje.
Blago onima koji Ga dočekaju spremni!
Neka nas ne okvasi poplava zla, ostanimo na krovovima!