Korijen

Jučer je RKC slavila sv.Jeronima, u mom selu Risiki on je svetac zaštitnik.

Crkva sv.Jeronima u Risiki spominje se još daleke 1603., a kako je selo naraslo do tisuću stanovnika u prvoj polovini prošlog stoljeća, 1940. izgrađena je veća i postojeća crkva.

Pred 30 godina slavila se je 50-godišnjica nove crkve i ja sam, na nagovor tadašnjeg župnika Ivana Brusića, napisao jedan tekst koji se je objavio u, za tu priliku, tiskanoj knjižici.

Znam da je motiv teksta bio - povratak korijenima, povratak u tradiciju (nemam više taj tekst niti knjižicu, a istog sam se sjetio jer su mi rekli da je jedan gostujući svećenik o njemu govorio jučer na pridici).

Malo čudno bi bilo da danas 25-godišnjaci iznose takav stav, ali eto ja sam tada, kao uvjereni antikomunist i rimokatolik, osjećao da nije potrebno samo srušiti komunizam, nego i vratiti se u ona vremena prije komunizma. Nisam mislio na kapitalistički konzumerizam predkomunističkog razdoblja nego na stariju i dublju tradiciju, iako o njoj nisam baš previše znao, više sam samo slutio.

Taj motiv povratka korijenima bio je prisutan u svim godinama koje su uslijedile, iako je bilo godina kad sam baš prihvatio hedonizam i sve ono što nas nije vraćalo doma, u našu tradiciju, nego odvlačilo od tog cilja.

Uskoro je postalo jasno, nakon pada komunizma, da nitko ili malo tko, tko se je bavio s politikom, je imao viziju povratka korijenima, nego su svi brže bolje pohitali njuškama u 'egipatske lonce' koje nam je podvalio 'antikomunistički' zapad (a sad se na njuške stavljaju brnjice po istom nalogodavcu). Nisam ni slutio tada da je komunizam bio plan istih arhitekata-zidara sa zapada (ili da će nam za 30-tak godina opet isti uvaliti nešto slično komunizmu što se sad rađa nakon ove plandemije).

Gdje su naši pravi korijeni?

Kad bismo potpuno znali naše krvno-rodovsko stablo, i kad bi tako pratio svoje predke koji su se naselili na otok negdje pretpostavljam iz Like (brat je saznao da je kod Udbine bilo nekih tragova prezimena), a neka grana je vjerojatno bila romanizirano ilirska, i tako dalje u prošlost ... dakako da bismo došli do našeg oca Adama (žalim vas darwinisti ali vi ste u skladu s onom crnogorskom 'sjedi gđe si, a ni za gđe si nijesi' jer vi ste za vašeg oca odabrali 'majmuna', i tako se odrekli oca Adama).

Tu je pravi korijen, dalje ili dublje od toga ne možemo.

Ali avaj, ne možemo niti proći kraj kerubima koji čuva ognjenim mačem ulaz u edenski vrt (znači nema vječnosti na ovoj Zemlji, i sve što nema u sebi vječnost ne zaslužuje da za tim žudimo, da nam bude korijen prema kojem idemo).

Trebamo biti nakon sveg iskustva, i materijalnog i duhovnog, svjesni kako ne samo da se ne će uspostaviti idila edenskog vrta na Zemlji, nego da će biti sve gore (do stvaranja novog Neba i nove Zemlje).

Uostalom idila nije bila u tome što naš otac Adam nije trebao u znoju svog lica jesti kruh sa sedam kora, i što je mogao uživati u ljepotama vrta i jesti nama nedostupno voće, nego što je hodao s Bogom.

Zar se i jedan stvor može usporediti sa Stvoriteljem?

I ako je prekrasan i ugodan bio edenski vrt, koliko je još ljepši i ugodniji Onaj tko ga je stvorio od ničeg?

Možemo o tome razmišljati i čuditi se i štoviše optuživati našeg oca Adama koji je to propustio vidjeti, bar u onaj kobni trenutak.

A koji trenutak nakon našeg razmišljanja o toj gluposti Adama, kad nas uhvate naše strasti, ponašat ćemo se gore i gluplje od Adama.

Nije dovoljno znati kamo treba ići, jer nas putem vrebaju 'sirene' i sigurno ćemo opčinjeni njima zalutati, osim ako ne okusimo Njega (kršćani s kojima se ništa ne događa kad se priščešćuju moraju se zapitati imaju li uopće vjere ili se nedostojno pričešćuju ili se moraju zapitati nalaze li se u pravoj Crkvi kojoj je Gospod temeljac, a ne neki samozvani Hristov zamjenik na Zemlji iz Rima).

Ukratko, moje lutanje i traženje korijena je završeno.

Početkom ovog tisućljeća shvatio sam kako su oni koji vladaju sa RKC heretici, ali sam još uvijek vjerovao kako je RKC prava Hristova Crkva preko koje dolazim do onog za čim žudim, a to je spasenje kako bih cijelu vječnost bio dijete Božje, kao što je sin Božji bio naš otac Adam do grijeha u edenskom vrtu.

Onda sam lutao bespućima 'tradicionalnog rimokatolištva', od odlazaka kod sedevakantističkog biskupa u Slovačku, pa do kompromisa sa svećeničkom bratovštinom SSPX.

Cijelo vrijeme sam pratio što se događa s tradicionalnim rimokatolištvom u virtualnoj sferi međumrežja.

I nailazio sam na neoborive dokaze kako nisu samo heretici bili rimski pape nakon drugovatikanskog sabora RKC, nego ih je bilo u 19.st. (o tome sam pisao na blogu), pa sve dalje i dalje u prošlost s renesansnim papama koji nisu bili samo razvratnici nego su se i bavili s okultizmom tako da se neki od njih nisu niti htjeli okruniti dok im horoskop nije odgovarao (rimokatolici se moraju zapitati nije li bogohuljenje vjerovati kako je Gospod Hristos takvog nedostojnog heretika i apostatu izabrao za svog zamjenika kojeg svi moraju slušati kao Njega?). 

Pa onda sam otkrio da se to nije događalo samo u renesansi, nego i ranije u tzv. srednjem vijeku (dosta sam pisao na blogu o RJMI koji je to dokumentirao, ali je nažalost stao kad je trebao iznijeti jednostavan zaključak - ako su rimski pape bili heretici od 12.st onda su oni zajedno sa zapadom otpali od Crkve, onda su oni raskolnici).

Gospod je bio tako dobar, milosrdan i strpljiv samnom da me je pustio da lutam krivim stazama, uvijek me vraćajući na početak dok nisam došao na pravi Put.

Sad znam kako mogu doći do korijena za kojim cijeli život žudim (i odgovor rimokatolicima koji to ne znaju - u Crkvi nema nezabludivih, čak niti ekumenski sabori Crkvi nisu nužno nezabludivi, tako da od Crkve mogu otpasti zbog hereza svi patrijarsi, ali Crkva će opstati - dok vi rimskog papu ne možete u RKC niti osuditi niti suditi niti izbaciti, nego biti mu poslušni kao Hristovom vikaru).

Nimalo se ne osvrćem na jezike onih koji me optužuju da sam izdao zbog toga svoje pretke rimokatolike (i sanjao sam ih dok napamet izgovaraju psaltir u zajedništvu s ostalim 'psalmopojcima' tako da je vrlo vjerojatno da su se i oni spasili koji su bili pobožni rimokatolici, imali pokajanje i djela milosrđa, i vjerovali u Crkvu, samo nisu znali, ne svojom krivicom, da pripadaju raskolničkom rimskom patrijahatu, a ne pravoj Crkvi).

Jer ako su moji preci bili kršćani u prvom tisuljeću, onda su oni sigurno bili pravoslavni, bilo da su imali Liturgiju sv.Ivana Zlatoustog ili sv.Vasilija ili neku modificiranu latinsku.

I postavlja se pitanje-kome se treba biti poslušniji, ocu, djedu, pradjedu ... ili prvom ocu Adamu?

Bez sumnje Adamu,koji bi bio car svih ljudi na Zemlji da je živ, jer je svim ljudima otac.

Adama, našeg oca, spasio je novi Adam koji je jedini pravi Gospod i Car, i Njemu smo prvenstveno dužni dati sinovsku poslušnost. 

I koji nam je ostavio do drugog dolaska Crkvu i Svetoga Duha s darovima-svetim tajnama da okusimo Njega i tako nadjačamo sirenski zov strasti i sigurno uplovimo u vječnu luku spasenja. 

Istina će nas osloboditi, i neka mi bude dopušteno nastaviti, da dođemo na pravi Put i tako imamo Život vječni.

Nikakve sigurnosti ne možemo niti smijemo izvan toga tražiti (proklet je čovjek koji se u drugog čovjeka uzdaje govori sv.Pismo).

Ludost je prepustiti se nekom čovjeku da nas vodi do Boga*, a ludost nad ludošću je ustrajati na tome kad se bjelodano vidi kako je taj čovjek lažljivac, podlac i oholica da čak sam sebe zamišlja kao nekog kog je ovlastio Gospod Hristos da Ga predstavlja na Zemlji.

Bespogovorno takvog slušati i držati svojim pastirom vodi u vječnu propast.

Nadam se i molim se Gospodu da i moji mještani i moji najbliži odustanu od te lažne hrabrosti kako treba smjelo kročiti naprijed za lažnim pastirom.

Često moramo, da bismo stvarno išli naprijed i u dobro, vratiti se natrag do raskršća na kojem smo krivo skrenuli.

Ako nismo oholi priznati svoj krivi odabir,  i ako nismo zavoljeli put u provaliju do koje nam već dopire pogled, onda će nam Bog pokazati pravi Put.

Ne pozivajmo se na vjernost precima jer su možda preci spašeni zato što su bili u neznanju za kojeg više mi nemamo opravdanja jer su krinke pale (hvala Bogu jer je objavljena fotografija na kojoj 'sveti' rimski papa Woytila ljubi kuran i takvih stvari sada ima pregršt).

* Ali je dobro i poželjno imati svojeg starca, duhovnika (koji bi trebao biti duhovno iskusan i bestrasan) da nas vodi. Međutim, i tu možemo imati krivi izbor i nismo dužni niti svog duhovnika bespogovorno slušati, jer na kraju krajeva i on je samo čovjek. Velika je blagodat imati za svojeg starca nekog živućeg sveca. Također dužni smo dati poslušnost svojem vladici-episkopu kao i svećeniku, ali nitu tu nema bespogovorne poslušnosti (dok su rimokatolici tu doista kao ovce bez pastira jer bespogovorno slušaju vuka u ovčjem ruhu iz Rima i one koje im on postavi za biskupe-vladike).