Teško 11-to poglavlje Knjige o Sucima

 Duh Jahvin siđe na Jiftaha te on pođe kroz Gileadovo i Manašeovo pleme, prođe kroz gileadsku Mispu, a od gileadske Mispe dođe iza Amonaca. 30 I Jiftah se zavjetova Jahvi: »Ako mi predaš u ruke Amonce, 31 tko prvi iziđe na vrata moje kuće ususret meni kada se budem vraćao kao pobjednik iz boja s Amoncima, bit će Jahvin i njega ću prinijeti kao paljenicu.«

32 Jiftah krenu protiv Amonaca da ih napadne i Jahve ih izruči u njegove ruke. 33 I porazi ih Jiftah od Aroera do blizu Minita – u dvadeset gradova – i sve do Abel Keramima. Bijaše to njihov veliki poraz; i Amonci bijahu poniženi pred Izraelom.
34 Kada se Jiftah vratio kući u Mispu, gle, iziđe mu ususret kći plešući uza zvuke bubnjeva. Bijaše mu ona jedinica, osim nje nije imao ni sina ni kćeri.
35 Ugledavši je, razdrije svoje haljine i zakuka: »Jao, kćeri moja, u veliku me tugu bacaš! Zar mi baš ti moraš donijeti nesreću? Zavjetovah se Jahvi i ne mogu zavjeta poreći.«
36 Ona mu odgovori: »Oče moj, ako si učinio zavjet Jahvi, učini sa mnom kako si se zavjetovao, jer ti je Jahve dao da se osvetiš Amoncima, svojim neprijateljima.« 37 Onda zamoli svog oca: »Ispuni mi ovu molbu: pusti me da budem slobodna dva mjeseca; lutat ću po gorama sa svojim drugama i oplakivati svoje djevičanstvo.«
38 »Idi«, reče joj on i pusti je na dva mjeseca. Ona ode sa svojim drugama i oplakivaše na gorama svoje djevičanstvo. 39 Kada su prošla dva mjeseca, ona se vrati ocu i on izvrši na njoj zavjet što ga bijaše učinio. I nikada nije upoznala čovjeka. Otada je potekao običaj u Izraelu 40 da svake godine odlaze Izraelove kćeri i oplakuju kćer Jiftaha Gileađanina četiri dana na godinu.

Ovo gore citirano je završetak jedanaestog poglavlja biblijske Knjige o Sucima.

Jiftah je bio jedan od tih sudaca koji su vladali Izraelom od Isusa (Jošue) Navina koji je uveo Izraelce koji su bježali iz Egipta u Obećanu zemlju do uspostave izraelskog kraljevstva.

Posljednji sudac je bio Samuel koji je pomazao kralja Saula i i kralja Davida.

Suci su ustvari bili kraljevi, ali bez prava da ih sin naslijedi, jer je slijedećeg suca birao Bog.

Bili su vojskovođe i imali su vlast sudbenu, kao i svi kraljevi*.

Jiftah kao i njegova anonimna kćer tipovi su koji ukazuju, neki kažu najbolje u Starom zavjetu na Gospoda Hrista, više od Izaka jer Izak na kraju nije žrtvovan, ali Jiftahova kćer jest i koja je dragovoljno pristala na svoju žrtvu kao i Hristos.

Postavlja nam se pitanje, zato je ovo "teško" poglavlje za razumijeti, u kakvom je to stanju bio Jiftah da je dao "ludi" zavjet Bogu da ako mu podari pobjedu nad neprijateljima da će zaklati osobu koja prva izađe iz njegove kuće i prinijeti je kao žrtvu paljenicu Bogu?

Bez ikakve sumnje kad bi se sličan događaj danas dogodio, i kad bi isto kćer pristala da je otac zakolje, ne samo da bi sud kaznio oca, u nekim državama i smrtnom kaznom, nego teško da bi se našlo čovjeka koji ga ne bi osudio.

I ne samo to, Jiftah bi kao sudac vjerojatno osudio na smrtnu kaznu nekog Izraelca ako bi ovaj dao zavjet da ako ostane živ u bitki da će ubiti, kao i on, prvu osobu na koju naiđe da izlazi iz njegove kuće, te da tako ubije nekog sebi bliskog.

Jel su tu onda radi o licemjerstvu ili ono što se kaže latinski da je dopušteno Jupiteru a nije volu?

Niti jedno  niti drugo, iako ovo drugo je bliže istini.

Jiftah nije dao zavjet Bogu radi sebe, nego radi svog naroda kojeg je vodio, Izraela.

Znači on je u ovom slučaju u poziciji "Jupitera", a ne vola.

Također treba znati da se je sve do modernog vremena smatralo da je otac gospodar nad svojom ženom i svojom djecom.

Jiftah nije obećao da će prinijeti za žrtvu nekog iz susjedove kuće, nego iz svoje, nekog tko je njegov.

Jedino se tako i može prinijeti žrtva, daje se nešto svoje, i to najbolje, a ne tuđe.

I odgovor na početno pitanje - Pismo nam kaže da je Jiftah bio obuzet ili nadahnut Duhom Svetim, nije Jiftah dao sam po svojem nadahnuću ili strahu od poraza zavjet Bogu, njega je sam Bog nadahnuo da učini takav, za naše površno razmišljanje, grozan zavjet.

Inače Jiftavov zavjet bi bio zavjet nerazumnog i zlog čovjeka.

Slijedi pitanje, kako Bog može nadahnuti nekog da čini zlo?

Ne, Bog nikad ne nadahnjuje na zlo, i ovdje se ne radi o zlu, davanje žrtve Bogu nije zlo.

Inače bi i sama Hristova žrtva na križu bila zlo, sačuvaj nas Bože da ikad takvo nešto pomislimo.

Zato je Jiftahova kćer tip, a sirijski kršćanski oci kažu i najbolji, koji iz Starog zavjeta upućuje na Hrista.

I u tome je dobro koje je nadanulo Jiftaha, Bog je htio pokazati kako je velika Njegova ljubav prema ljudima da je odlučio žrtvovati svojeg Sina, koji je to dragovljno prihvatio kao i Jiftahova kćer, radi spasenja ljudi i brisanja ljudskih grijeha preko vjere u Njegovu ljubav koja se jedino i potpuno može pokazati žrtvom do smrti.

Da bi razumili bolje našeg Spasitelja, dobro je kontemplirati o Jiftahu i njegovoj kćeri, i ako nas to potakne bliže blaženom stanju pokajanja i oboženja, onda smo mi to dobro koje je opravdalo žrtvu Hristovu i žrtvu Jiftahove kćeri.

Upravo vrijeme Velikog Posta je prilika da o tome razmišljamo i usmjerimo svoj duhovni život.

Zlo se ne može pobijediti nego dragovoljnom žrtvom koja u krajnjoj instanci potpuno briše sebičnost i brine se o drugom, ne o sebi.

Ne možemo kao neki ludi protestanti reći - Isus je podnio žrtvu za mene tako da ja ne moram, mogu sad i griješiti slobodno jer je Isus dao žrtvu za sve moje grijehe.

To je ruganje i to blasfemično na Boga i na Njegovu žrtvu.

Svemogući može oprostiti bez ikakve žrtve sve grijehe od kad postoji svijet, i On to rado čini, ali to nije cilj, nego kad se ljudi kaju i tako oslobađaju okova grijeha i postanu slični Hristu, djeca Božja po blagodati. To je cilj.

Kajanje bez žrtve je samozavaravanje.

Cilj žrtve je pobjeda nad zlom i posvećenje same žrtve. 

Nema smisla oprostiti grijehe ako se na kraju ne zamrzi sami grijeh i tako oslobodi od njegovih okova.

Čovjek koji je spreman na žrtvu najviše tad u svom životu sliči na Hrista (koji nam je svojom Žrtvom pokazao Put), žrtva se sastoji od svakodnevnog gašenja naše sebičnosti i samožaljenja do konačne žrtve života na kojeg se udostoje mučenici.

Zato Crkva naučava krštenje krvlju koje kao i krštenje vodom briše sve grijehe.

U prvom slučaju svojom krvlju (ali opet potaknut Krvlju Hristovom), u drugom slučaju s krvlju Spasitelja.

Slobodno možemo reći da je Jiftahova kćer bila velika i možda najveća žrtva i mučenica Starog zavjeta.

Na poveznici dajem predavanje dr. Dimitriosa Aliberiosa koji je o ovoj tematici napisao knjigu inspiriran drevnim sirijskim kršćanskim ocima koji su pisali o ovoj temi:

Jasno je da nisam ovdje navodio ništa originalno i svoje, nego što je navedeno u ovom zanimljivom predavanju.

Zanimljiva je slika koju navode kršćanski oci, kći je izašla u susret ocu uz ples, pjesmu i zvukove bubnja-tamburina koji se je sastojao u ono vrijeme od dva prekrštena drva oko kojih se bila omotana nategnuta koža u koju se je udaralo.

Slika ili simbol krsta Gospoda našega Isusa Hrista.

Dakle pobožni židovi koji su poznavali Pismo i bili vođeni Duhom Svetim mogli su vidjeti u ovim događajima, koji nemaju smisla sami po sebi, stradanje i žrtvu Mesije.

Nadalje, kako se da primjetiti ako  ste gledali video, hristolike žrtve kao Jiftahova kćer su zrele osobe koje idu dragovoljno u žrtvu (tako niti mučenik se ne može smatrati onaj tko nije htio svjedočiti vjeru svojim životom, ali je nekako ipak nehotimično stradao na kraju). I Izak nije bio dijete kad ga je Abraham htio žrtvovati, nosio je drva na vrh brda, a to nije bila mala količina za žrtvu paljenicu, stoga je bio već zreli mladić koji je na kraju isto pristao na žrtvu koja nije izvršena jer je Bog imao druge planove s njim, naime da će se iz njegovog potomstva roditi savršena Žrtva.

Za razliku od ovih dragovoljnih žrtava (ne zaboravimo ako smo kršćani da se i mi moramo žrtvovati) Bogu, pogani su žrtvovali demonima malu djecu koja nisu niti znali što je žrtva, a još manje su to mogli učiniti dragovoljno.

Jel moguće da se netko dragovoljno žrtvuje đavolu?

Moguće je i vjerojatno je takvih slučajeva mnogo, znamo da ima sotonističkih sekti koje traže od svojih članova da se dragovoljno ubiju radi Sotone, vjerojatno ima i onih koji pristanu da ih drugi ubiju na sotonističkom ritualu.

Međutim postoji suštinska razlika.

Žrtva Bogu je žrtva smirene i ponizne duše očišćene od sebeljublja koju vode bogoslovske krijeposti i želja da se slijedi Gospoda Hrista u Njegovoj žrtvi.

Ali tu je važan dodatak, Bog je nadahnuo Abrahama i Jiftaha da prinesu žrtvu, Abrahama je Bog spriječio da ubije Izaka, Jiftah je ubio kćer radi toga što je Bog htio da ta starozavjetna žrtva upućuje na Žrtvu, i to je bilo dovoljno (i to su odlično primjetili drevni sirijski kršćanski oci, i ako ste gledali video onda ste vidjeli da je u manastiru sv.Katarine na Sinaju otkrivena ikona-freska koje u crkvi, na središnjem dijelu koje se zove bema, prikazuje žrtvovanje Jiftahove kćeri, što znači da su bliskoistočni kršćani davno 'dešifrirali' taj događaj naveden u Knjizi o sucima).

Niti prije niti poslije Bog nije od nikog tražio da prinese svoju kćer ili sina za žrtvu, Hristos je konačna i posljednja Žrtva, dok mučenici koji su uslijedili nisu više žrtve u tom smislu kakva je bila Jiftahova kćer, kao i Hrista njih su mučili ljudi kojima je posljednje bilo na pameti da prinesu žrtvu Bogu.

Žrtve Bogu prinosi svećenik, Hristos je sam sebe prinio na Golgoti, i duboko vjerujem da je kao prvosvećenik mistično prinio žrtvu Jiftahove kćeri Bogu, kao i sve žrtve mučenika koju su bili i koje jesu i koje će biti do svršetka svijeta.

Sotonističke dragovoljne žrtve su tome suprotne, one to čine radi želje za moći koju im lažno obećavaju sotonistički žreci ili osobno demoni (znači ne više kao Evi, "jedi zabranjeni plod ovog stabla da postaneš bog, nego prinesi žrtvu meni i bit ćeš bog").

Kako demoni mrze čovjeka i čovječje tijelo, onda se u sotonističkim ritualima takve žrtve, makar bile dragovoljne, muči i mrcvari kako bi se zadovoljila đavolska mržnja prema čovjeku.

Žrtva pak koju je prinio Jiftah bila je tome suprotnost, on je sigurno želio da bude na mjestu kćeri kao što je Abraham htio da bude na mjestu Izaka.

Što se tiče bola zbog gubitka kćeri jedinice koju je morao ubiti, u emocionalnom i duhovnom smislu je bio s njom i on žrtva.

Kao što je Otac bio sa Sinom na Golgoti, iako je Gospod pjevao Davidov psalam o napuštenosti čovjeka od Boga.

Bog nije nikad bliži čovjeku nego kad čovjek umire sebi i postaje dragovoljna i sveta žrtva koja pobjeđuje ovaj svijet, iako izvana izgleda da je poražena (zato i većina nas dok ne spozna misterij ovog događaja misli da je kćer ovdje bila ne žrtva Bogu, nego žrtva okrutnog i bezumnog oca).

Sjeme koje ne ugine ne donosi rod, tako i kršćani ostaju to samo po imenu ako bježe od žrtve.

Još jedna poveznica na animirani film o onome što su planirali za nas.

* Inače je nefunkcionalno, bilo hotimično planirano ili ne, rješenje u modernim demokracijama nakon francuske revolucije da se vlast dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Tako se državu ili društvo dovodi do pat pozicije i neodgovornosti, zastupnici u saborima je nemaju, ministri je nemaju, suci je nemaju. Idealna situacija za vladare iz sjene. Nasuprot tome monarhija je prirodno uređenje u kojem monarh ima prava, obaveze i odgovornost za sve tri podjeljene vlasti u demokracijama, on je otac naroda koji s nikim ne dijeli vlast. Zato jedino monarh i može ukinuti trenutno zlo demokracije, ali to treba biti pomazani (hristoliki) monarh, ne Antihrist. Naravno, monarhije nema bez podanika koji smatraju patrijahat prirodnim uređenjem, a do te istine teško dolazi moderni i gordi čovjek. U prethodnom tekstu sam prenio video o onom brojnom narodu u Nigeriji kod kojih su došli pravoslavni misionari. U takvom narodu se poštuje peta (RKC je izmjenila ju u četvrtu) Božja zapovijed - poštuj oca i majku, takvo društvo je patrijahalno i ima svog kralja, oca naroda kojeg poštuje, i takvom narodu je prirodno prihvatiti Pravoslavlje (zato vjerujem da će u skoroj budućnosti mnogi Afrikanci koji su protestanti i rimokatolici, a možda i muhamedanci, ući u pravu Crkvu), a da mu je strana dekadencija Zapada.

Nešto sam pisao ovdje o temi da se multimilijarderi 'boje' kako bi AI mogla biti opasna za opstanak čovječanstva ako se ne napravi neki dogovor kako će se dalje razvoj AI odvijati.

Kako je tamo upitno hoće li se objaviti ili ne, prenijet ću ovdje:

Ne postoji inteligencija kod stvorenja koje nisu osobe.

Osobe imaju odliku da mogu spoznati sebe i smisao, i na kraju (i na početku) ljubiti.

Zato osobe to jest inteligencija mora imati slobodnu volju da prihvati ili odbaci istinu koja je također osoba, Istina - Gospod Hristos po kojem je sve stvoreno što je stvoreno, koji je i Logos-Riječ-Smisao-Slovo.

Računala nisu niti živa bića poput biljaka i životinja, a kamoli bi oni mogli biti osobe.

Računala su samo vrhunac tehnologije koja je suštinski po cilju ista s magijom, jer obje imaju za cilj onome koji ih koristi da bude moćniji od drugih ljudi, da im bude bog.

Stoga je idiotizam bojati se da će se AI okrenuti protiv čovjeka svojom slobodnom voljom kad ona nema slobodnu volju, kad i nije prava inteligencija.

Ali slobodnu volju imaju oni koji stvaraju AI i sve govori o tome da je zloupotrebljavaju na zlo.

Dakle ovi potpisnici ili glumataju ili se boje da bi netko drugi, a ne oni, postao onaj tko će upravljati s tom moćnom tehnologijom.

Međutim, nitko od tih moćnika ne će u konačnici, kao što ni magijom ne upravlja žrec, nego Nečastivi koji ovim budalašima daje privid kako oni upravljaju.

Sve se ovo mora dogoditi prije dolazka na vlast Antihrista poslije kojeg dolazi Hrist i Sud svemu stvorenome, pa i ovim koji su koristili magiju i tehnologiju da budu drugima bogovi.

Um nije tvar, kao što ni duša nije tvar, niti ljubav nije tvar.

Žice-hardware zajedno s računalnim programom i algoritmom za učenje ne mogu postati um.

Doduše algoritam nije isto tvaran kao što to nije i znanje, ali od toga ne može nastati um.

Um (s malim slovom) može nastati samo od Uma (koji je beskonačan jer je Bog), a bijedni ljudi sanjaju o tome da to i oni mogu u svojem konačnom i prepunom zabluda i fantazija umu.

Čak su spremni uzeti rizik da ih AI uništi samo da bi sebi dokazali da su bogovi koji su stvorili AI ili da bi sebi dokazali da stvarati mogu i stvorenja ne samo Stvoritelj (što je dakako metafizički apsurd, ali koga briga za istinu, ljepše je živjeti u laži).

Vezano za AI, dolazak azijske jeftine radne snage, rasprodaje ne više velikih tvrtki, nego i onim srednjih i malih strancima, kao i nekretnina uz more, napisan je ovaj članak. 

I ovaj članak govori o istom , kad se domoroci prepuste hedonizmu i izgube religiju kao i vezu s precima, zadesi ih 'bijela kuga' koju riješavaju otvaranjem granica za stranu radnu snagu koja uskoro postane većinom, a domoroci ugnjetavanom manjinom kojoj se kao u navedenom slučaju ne dozvoljava da više javno manifestira svoju izgubljenu religiju i kulturu, više niti na razini folklora (pa se tako u austrijskim školama ne smije pokazivati da smo pred Uskrsom).

Dakle naša hrvatska kratkovidna politička, gospodarska i rentijerska 'elita' misli da dobro prolazi nakon brisanja svih granica države ( a kad se granice države izbrišu, ne samo one zemljopisne, nego ekonomske, političke, kulturne, tada države i naroda u istoj nema više).

Koliko misle oni koji se bave rentijerstvom, izdavanjem apartmana (ili izgradnjom) na moru i sad ugodno žive, da će ta 'idila' trajati?

Pitanje je samo vremena kad će njihove nekretnine i rentijerstvo preuzeti sposobniji stranci, koji više i ne će biti stranci iako možda niti rasno, niti jezikom, niti kulturno, niti religiozno ne pripadaju domorocima.

A domoroci će postati manjina kao u ostalim dijelovima trule Europe.

I zaslužili smo to, nikakve nepravde nema u tome.

Krvavo stečenu slobodu i nezavisnost (ako je je ikad i bilo) prodali smo kao Ezav prvorodstvo za zdjelu leće, a mi za zdjelu eura ili dolara koji na kraju ne će vrijediti niti kao papir za uporabu u toaletu.

Ono što su naši preci nekad znojem ograđivali gromačama ili klesali kamene kućice, prodali smo lakonski strancima misleći da smo dobro trgovali.

Stiže nas prokletstvo predaka kojih smo tako lako i za, u suštini bezvrijedne, novce prodali.

To je križ kojeg ćemo nositi, ali nema nam koristi od križa ako ne postanemo svjesni da smo ga zaslužili svojim grijesima, od kojih je ovaj narodni - lakomost i hedonizam po svaku cijenu u što je uključena prodaja onog što se prodavati ne smije, zemlja predaka i nacionalna, krvlju stečena sloboda.

Biser za kraj.

Akatist Bogorodici na arapskom s prijevodom na engleski.

Izvrsno za meditaciju o životu, neprestalnoj molitvi za nas, vladarice naše Bogorodice i prisnodjeve Marije.