O TZV. BEZGREŠNOM ZAČEĆU BDM
Pravoslavna Crkva ne poznaje učenje o Bezgrešnom začeću Bogorodice.
Takvo učenje nikada nije postojalo u pravoslavlju, vjerni narod ga ne razumije
te stoga i odbacuje. S druge strane, ono se razvilo u rimokatolicizmu te je na
kraju proglašeno i dogmom. Za pravoslavlje ovo predstavlja – jeres.
John
Meyendorff: VIZANTIJSKO BOGOSLOVLJE - odlomci
Prvorodni
grijeh
Da bi
se razumjeli mnogi veliki bogoslovski problemi koji su se prije ili poslije
raskola pojavljivali između Istoka i Zapada, mora se imati u vidu utjecaj koji
je na zapadnu misao izvršila Augustinova polemika protiv Pelagija i Julijana iz
Eklanuma. U vizantijskom svijetu gdje Augustinova misao nije imala gotovo
nikakvog utjecaja, značaj Adamovog grijeha i njegove posljedice za ljudski rod,
shvaćeni su sasvim drugačije.
Na
istoku je odnos čovjeka prema Bogu razumijevan kao općenje ljudske ličnosti s
onim što je iznad prirode. Priroda
označava ono što je po sili stvaranja različito od Boga. No priroda može i mora
biti prevaziđena; ovo je privilegija i funkcija slobodnog duha stvorenog po
ikoni Božjoj.
U grčkoj patrističkoj misli, jedino ovaj slobodni,
lični duh može da izvrši grijeh i snosi krivicu
kao posljedicu grijeha – učenje koje je naročito jasno izrazio Maksim
Ispovjednik u razlikovanju prirodne i
gnomičke volje. Ljudska priroda,
budući stvorena od Boga, uvijek projavljuje svoje dinamičke osobine (koje
zajedno predstavljaju prirodnu volju – ili stvoreni dinamizam) u
suglasnosti su s Božjom voljom, koja ju je stvorila. Ali kada ljudska ličnost
ili ipostas, buntujući protiv Boga i prirode, zloupotrebi svoju slobodu, ona
može da izopači prirodnu volju i tako iskvari samu prirodu. To ona može
stoga što posjeduje slobodu ili gnomičku volju, koja je sposobna da
čovjeka usmjeri prema dobru i oponašanju Boga (Bog je jedini dobar po
prirodi, piše Maksim, i jedino je onaj koji Boga podražava dobar po
svojoj gnomi). Ona je također
sposobna da izvrši grijeh jer naše spasenje ovisi od naše volje. Međutim,
grijeh je uvijek lični akt, nikada akt prirode. Patrijarh Fotije ide čak tako
daleko da kaže, pozivajući se na zapadno učenje, da je vjerovanje u grijeh prirode – jeres.
Od ove
osnovne ideje o ličnom karakteru grijeha, bunt Adama i Eve protiv Boga mogao je
da bude shvaćen samo kao njihov lični grijeh. Stoga, u ovakvoj antropologiji ne
bi imalo mjesta shvaćanje o nasljednoj krivici ili o grijehu prirode, iako ona
dozvoljava da je ljudska priroda izložena posljedicama Adamovog grijeha.
Grčko
patrističko poimanje čovjeka nikada nije negiralo jedinstvo čovječanstva ili ga
zamjenjivalo radikalnim individualizmom. Učenje apostola Pavla o dva Adama (Kao
što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti – 1.Kor. 15,22) kao
i Platonovo učenje o idealnom čovjeku, navodi Grigorija Niskog na to da tvrdi
da se stih iz Postanka 1,27: Bog je stvorio čovjeka po svojoj ikoni,
odnosi na stvaranje čovječanstva kao cjeline. Svakako da se zbog toga i Adamov
grijeh mora odnositi na sve ljude, isto kao što je i Hristovo iskupljenje,
iskupljenje cjelokupnog čovječanstva. Međutim, ni prvorodni grijeh ni
iskupljenje ne mogu u individualnom životu biti ostvareni bez lične i slobodne
odgovornosti.
...Mjesto u poslanici Rimljanima 5,12 igrao je
odlučujuću ulogu u polemici izmeđe Augustina i Pelagija. Ovdje Pavle govoreći o
Adamu piše: Zato kao što kroz jednog čovjeka dođe na svijet grijeh a kroz
grijeh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagriješiše. Prevod ovog
stiha predstavlja osnovni problem. Posljednje četiri grčke riječi prevedene su
na latinski sa: in quo omnes peccaverunt tj. u kome – tj u Adamu – svi sagriješiše. I
na Zapadu su se služili ovim prevodom da bi opravdali učenje o krivici
naslijeđenoj od Adama i prenijetoj na njegove nasljednike. Međutim, ovakvo
značenje se ne može izvući iz grčkog originala – teksta kojeg su čitali
Vizantijci. ...έφ ώ πάντες ήμαρτον. Oblik ¨Εφ ώ (έφ je sažimanje od επι) s relativnom zamjenicom ώ može
biti prevedeno s jer, pošto, značenje koje je prihvaćeno od većine
učenjaka svih vjeroispovijesti. Takav prevod daje Pavlovoj misli značenje da je
smrt, koja je za Adama plaća za grijeh (Rim. 6,23), istovremeno kazna koja se
primijenjuje na one koji su, isto kao Adam, zgrešili. To Adamovom grijehu daje
kozmičko značenje, ali ne kaže da su njegovi potomci krivi isto kao i on,
ukoliko ne sagriješe isto kao što je on sagriješio.
Izvjestan broj vizantijskih
pisaca uključujući i Fotija, razumijevali su da ¨Εφ ώ znači zato
što i u Pavlovom tekstu nisu vidjeli ništa što bi prevazilazilo moralnu
sličnost između Adama i drugih grešnika, pošto je smrt normalna posljedica
grijeha. Ali postoji i konsenzus većine istočnih otaca, koji tumače poslanicu
Rimljanima 5,12 u vezi s prvom poslanicom Korinćanima 15,22 – da između Adama i
njegovih potomaka postoji zajednica, jedinstvo u smrti isto kao što postoji
zajednica u životu između vaskrslog Gospoda i onih koji su kršteni.
Očigledno je da tumačenje dolazi od bukvalnog gramatičkog smisla teksta
poslanice Rimljanima 5,12. ¨Εφ ώ, ako znači zato što, zamjenica je srednjeg roda. Ali može biti i muškog roda
ako se odnosi na imenicu koja joj neposredno prethodi – θάνατος
– thanatos (smrt). Točna rečenica može imati značenje koje izgleda nevjerojatno
čitaocu odgojenom na Augustinu, a to je pravo značenje prihvaćeno od većine
grčkih otaca: Pošto je grijeh došao u
svijet preko jednog čovjeka, a smrt preko grijeha, smrt se tako raširila na sve
ljude i zbog smrti svi su sagriješili...
Smrtnost ili propadljivost ili prosto smrt (shvaćena u personaliziranom
smislu) bila je od rane hristjanske starine, promatrana kao univerzalna bolest
koja drži čovječanstvo u svom zagrljaju i -
duhovno i fizički – i kontrolirana je od onoga koji je ubojica od početka (Iv. 8,44). I baš ova
smrt čini grijeh neizbježnim i u ovome smislu kvari prirodu.
Prema
Kirilu Aleksandrijskom, poslije Adamovog grijeha ljudski rod se razbolio od propadljivosti. Kirilovi
protivnici – bogoslovi antiohijske škole – suglasili su se s njim u pogleda
posljedica Adamovog grijeha. Prema Theodoru Mopsuestijskom pošto smo postali smrtni, dobili smo povećan poticaj za griješenje.
Neophodnost da se zadovolje potrebe tijela za hranom, pićem i ostalim, ne
postoji kod besmrtnih bića, ali kod smrtnih ona dovodi do strasti, jer
predstavljaju neizbježno sredstvo da bi se privremeno preživjelo. Theodorit
Kirski u svom tumačenju poslanice Rimljanima skoro bukvalno ponavlja Theodorove
argumente. Na jednom drugom mjestu on govori protiv grešnosti braka tvrdeći da
prenošenje smrtnog života nije samo po sebi grešno, bez obzira na psalam 50,7 (u grijehu me rodi mati moja). Ovaj se
stih, prema Theodoritu, ne odnosi na seksualni akt nego na opće grešne uvjete smrtnog ljudskog roda: Pošto su (Adam i Eva) postali smrtni, začeli
su smrtnu djecu, a smrtna bića su po neophodnosti podložna strastima i strahu,
radosti i tuzi, ljutnji i mržnji.
U grčkoj patrističkoj i vizantijskoj tradiciji postoji usaglašenost u
poistovječivanju nasljeđa prvorodnog grijeha s nasljeđivanjem smrtnosti, prije
nego grešnosti, pošto je grešnost samo posljedica smrtnosti. Ova misao se
pojavljuje kod Hrisostoma koji negira pripisivanje grijeha Adamovim potomcima;
ovu misao zastupa i komentator Theofilakt Ohridski u XI. stoljeću, i kasniji
vizantijski pisci, naročito Grigorije Palama. Kada Maksim Ispovjednik, uvijek
sofističan u rezoniranju, govori o posljedicama Adamovog grijeha, poistovjećuje
ih, uglavnom, s podređenosti duha tijelu, a u seksualnom obnavljanju nalazi
najočigledniji izraz čovjekovog ustupka animalnim instinktima. Ali, kao što smo
vidjeli, po Maksimu, grijeh ostaje lični akt, a nasljedna krivica je nemoguća.
Prema njemu a i prema drugima pogrešni izbor koji je učinio Adam, donio je
strast, propadljivost i smrtnost, ali ne i nasljedstvo krivice.
Kada
istočni pisci raspravljaju o značenju krštenja, kontrast u odnosu na zapadnu
tradiciju dobiva svoju oštrinu. Augustinovi dokazi u korist krštenja djece
uzeti su iz teksta Simvola vjere (krštenje radi
opraštanja grijeha) i iz njegovog razumijevanja poslanice Rimljanima 5,12.
Djeca su rođena grešna ne zato što su ona lično sagrešila nego zato što su
sagrešila u Adamu. Stoga je njihovo krštenje radi opraštanja grijeha. U isto
vrijeme, Theodorit Kirski, suvremenik Augustina na Istoku izričito poriče da je
formula Simvola za opraštanje grijeha
– primjenjiva pri krštenju djece. Prema Theodoritu opraštanje grijeha je u stvari vanjski efekt krštenja i potpuno
realan pri krštenju odraslih, što je bila norma u ranoj Crkvi, i stvarno se
odnosilo na opraštanje grijeha.
Međutim osnovno značenje krštenja je šire i pozitivnije. Ako bi jedino značenje krštenja bilo opraštanje grijeha, piše
Theodorit, zašto da krstimo novorođenčad koja još nisu
okusila grijeh? Ali misterij krštenja nije ograničen samo na ovo. To je
obećanje i savršenijih darova. U njoj su obećanja budućih radosti. On
(misterij) je jedan vid budućeg vaskrsenja, zajednice u Učiteljevom stradanju,
sudjelovanje u Njegovom vaskrsenju, plašt spasenja, odora radosti, haljina
svjetlosti, i bolje rečeno, sama svjetlost.
Na taj način Crkva krštava djecu ne radi opraštanja njihovih još
nepočinjenih grijeha, nego da bi im dala novi i besmrtni život koji im nisu
mogli prenijeti njihovi smrtni roditelji. Suprotnost između dva Adama nije u
terminima krivice i opraštanja već u terminima smrti i života. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je
čovjek Gospod s neba; kakav je zamljani, takvi su i zemljani, a kakav je
nebeski takvi su i nebeski (1.Kor. 15,47). Krštenje je pashalni misterij prolaska. Svi njeni stari oblici,
posebno vizantijski, sadrže odricanje od sotone, trokratno uranjanje kao simbol
smrti i vaskrsenja, i pozitivni dar novog života koji se daje miropomazanjem i
primanjem pričešća.
Po
ovom učenju, smrt i smrtnost se ne shvaćaju kao odmazda za grijeh (mada su oni
i pravedna odmazda za lični grijeh) koliko sredstvo kojim đavo vrši krajnje
nepravednu tiraniju nad ljudskim
rodom poslije Adamovog grijeha. Prema ovome, krštenje je oslobođenje jer ono
omogućava pristup u novi, besmrtni život, koji je svijetu donijelo Hristovo
vaskrsenje. Vaskrsenje oslobađa ljude od straha smrti i, stoga, od neophodnosti
borbe za opstanak. Samo u svjetlosti vaskrslog Gospoda, Besjeda na gori dobiva
svoju potpunu realnost. Ne brinite se za
život svoj, što ćete jesti ili što ćete piti; ni za tijelo svoje u što ćete se
odjenuti (Mt. 6,25).
U centru vizantijskog razumijevanja hristjanske poruke, zajedničarstvo u
vaskrslom Hristovom tijelu prije je sudjelovanje u božanskom životu, osvećenje
putem Božje energije koja prožima istinitu ljudsku prirodu i uspostavlja
njezino prirodno stanje, nego što je
opravdanje ili opraštanje nasljeđene krivice.
Nova Eva
Još od
vremena Justina i Irineja, prvobitna hristjanska tradicija je postavila
paralelu između Postanak 2 i Lukinog izvještaja o Blagovijesti i
suprotstavila dvije djevojke, Evu i Mariju, kao simbole dvije čovjekove
mogućnosti da se služi datom mu slobodom. Po prvoj, da se potčini đavolskoj
ponudi lažnog obećanja a po drugoj da smjerno prihvati Božju volju.
U
patrističkoj tradiciji cijelog vizantijskog perioda je prisutno učenje o Mariji
kao Novoj Evi, koja je mogla da primi dolazak novog zavjeta u ime cjelokupnog palog ljudskog roda, bez obzira što je
ovo učenje bilo zamijenjeno, poslije sabora u Efezu, proslavljanjem Marije kao
Bogorodice ili Theotokos. Proklo, patrijarh carigradski 434. – 446. u svojim
omilijama se često služi ovom idejom. Smatralo se da je Marija Djeva kamen
međaš starozavjetne povijesti, koja je otpočela s Evinom djecom: Između djece Adamove, Bog je izabrao
predivnog Šeta, piše Palama, a izbor
One, koja je po Božjem predznanju trebala da postane Mati Božja, pao je na nju,
koja je poticala od djece samog Adama, koja su jedno za drugim, ispunila sva
pokoljenja od cara i proroka Davida, pa nadalje... kada je došlo vrijeme da se
izbor izvrši, Bog je izabrao Joakima i Anu iz doma Davidova. Njima je On obećao
i podario dijete koje će postati Majkom Božjom (Omilije Grigorija Palame, izd.
Athina 1861.). Izbor Djeve Marije je
stoga kulminaciona točka israiljevog napredovanja u pravcu pomirenja s Bogom.
Ali Božji konačni odgovor na ovo napredovanje i početak novog života, došao je
s Ovaploćenjem Riječi. Za spasenje je bio potreban novi korijen piše Palama u istoj omiliji, jer nitko osim Boga nije
bez grijeha. Nitko ne može podariti život, nitko oprostiti grijehe. Ovaj, novi korijen je Bog Slovo koje postade
tijelo. Djeva Marija je Njegov hram.
Vizantijski omilitički i imnografski tekstovi često slave Djevu kao
potpuno spremnu, očišćenu i osvećenu. Ali
ove tekstove treba promatrati u kontekstu učenja o prvorodnom grijehu, koje je
bilo opće prihvaćeno na Istoku. Od Adama je naslijeđena smrtnost a ne krivica.
Među bogoslovima nije nikada bilo sumnje da je Marija bila zaista smrtno biće.
Zapadni bogoslovi, u nastojanju da u vizantiji pronađu stare autoritete za
učenje o bezgriješnom začeću Marije Djeve, često su se služili ovim odlomcima,
izvan konteksta. I zaista Sofronije Jerusolimski (+638.) proslavlja Mariju: Mnogi svetitelji su se pojavili prije Tebe i
ni jedan od njih nije bio ispunjen blagodaću kao ti... Andrja Kritski
(+740.) je još određeniji u propovijedi na blagdan Djevinog rođenja: Kad je rođena Mati Onoga koji je sam po sebi
ljepota, (ljudska) priroda je u Njezinoj osobi zadobila prvobitnu povlasticu a
bila je oblikovana prema savršenom modelu, zaista dostojnom Boga... Jednom
riječju s današnjim danom počinje preobražaj naše prirode. Ovu temu, koja
se pojavljuje u liturgijskim himnama, na blagdan 8. rujna (Male Gospojine),
dalje je razvio Nikola Kavasila u XIV. st.
Zemlja je Ona jer je od zemlje. Ali Ona je Nova zemlja jer ni u kom slučaju ne
potiče od svojih predaka i nije naslijedila stari kvasac. Ona je... novo
tijesto i od Nje vodi porijeklo novo pokoljenje.
Lako
bi se moglo navesti još mnogo citata i oni jasno pokazuju da bi mariološka
pobožnost dovela Vizantijce do toga da prihvate formulaciju dogme o Marijinom
bezgrešnom začeću kako je bila definirana 1854.g. (u Rkc. – op.pr.), pod uvjetom da su prihvatili zapadno učenje o
prvorodnom grijehu. Ali treba imati na umu – osobito u kontekstu poetskih,
emocionalnih ili retoričkih preuveličavanja, - karakterističnih za vizantijsku
liturgičku mariologiju – da su pojmovi kao čistoća
i svetost mogli biti uočeni čak i kod ljudi predhristjanskog vremena koji
su se smatrali smrtnim, ali ne i krivim. U slučaju Marije, njezin odgovor
anđelu i njezi status Nove Eve dali su joj poseban odnos prema novom pokoljenju koje je od nje rođeno.
No kod vizantijskih pisaca se nigdje ne nalazi tvrdnja iz koje bi se moglo
zaključiti da je primila i poseban blagodatni dar besmrtnosti. Jedino bi se iz takvog tvrđenja moglo izvesti da
njezina ljudska priroda nije dijelila opću sudbinu potomaka Adamovih.
Jedini
vizantiski pisac koji je potpuno razumio i prihvatio zapadno poimanje
prvorodnog grijeha i učenje o bezgrešnom začeću je Genadije Sholaris (+oko
1472.) (Bio je
učesnik florentinskog sabora i iako učenik Sv. Marka Efeškog, zajedno s carem
zagovornik i potpisnik lažne unije. Kasnije se pokajao. Bio prvi patrijarh u
okupiranom Konstantinopolju, op.pr). Blagodat Božja joj je data potpuno, piše
Genadije, baš kao da je začeta
bezgrešno... i pošto je bila sasvim oslobođena praroditeljske krivice i kazne –
povlastica koje je u rodu ljudskom jedino ona bila udostojena, njezina duša je
bila nepristupačna oblacima (nečistih) misli i postala je dušom i tijelom Božje
svetilište. Interesantno da se u ustima uvjerenog tomiste, Sholarisa koji u
ovom učenju napušta negativno stanovište samog Tome Akvinskog, odražava zapadno
učenje o krivici i naslućuje kasnije
tvrđenje pravoslavnih bogoslova, koji će početi rasuđivati u kategorijama
zapadne skolastike.
Da
bismo sačuvali potpuno uravnotežen stav vizantijske mariologije, neophodno je
imati u vidu suštinski hristološki okvir poštovanja Theotokos (Bogorodice) u
Vizantiji o čemu će biti riječi u slijedećem poglavlju. Ipak odsustvo bilo
kakve formalne dogmatske definicije u mariologiji dalo je slobodu pjesnicima i
propovjednicima i suzdržanost suhim egzegetama. Njima su bile na raspolaganju
stotine spisa najvećeg vizantijskog patrističkog autoriteta, Ioana Zlatoustog,
koji je mogao Mariji pripisati ne samo prvorodni
grijeh nego i uzbuđenje, nevolje
pa čak i častoljublje.
Nitko
ne bi mogao usuditi se optužiti velikog Hrisostoma za nepobožnost. Na taj način
vizantijska Crkva, mudro čuvajući red bogoslovskih vrijednosti koje su davale
prednost osnovnim istinama evanđelja,
suzdržavala se od bilo kakvog formuliranja dogme u odnosu na Mariju, osim da je
Ona bila istinita i stvarna Theotokos – Mati Božja. Bez sumnje, ova divna
titula koja je nastala po nuždi Kirilove hristologije, opravdala je njezino
svakodnevno liturgijsko slavlje kao časniju
od heruvima i neusporedivo slavniju od serafima...
Kakva
se veća čast može dati ljudskom biću? Može li se naći čistija osnova za
hristjansku bogocentričnu hristologiju?
Theotokos
Jedina dogmatska definicija u vezi s Marijom Djevom, koje se Vizantijska
Crkva formalno pridržavala, je odluka Efeškog sabora koji ju naziva Theotokos –
Bogorodica. Hristološki a ne mariološki, odluka ipak odgovara mariološkoj temi
o Novoj Evi, koja se javlja u hrišćanskoj bogoslovskoj literaturi još od drugog
stoljeća i svjedoči, u svjetlosti pravoslavnog pogleda na Adamovo nasljeđe da
je ljudska sloboda na Istoku shvaćena s više optimizma nego na Zapadu.
Bogoslovlje Kirila Aleksandrijskog koje je posvjedočilo ličnu, ipostasnu
istovjetnost Isusa s preegzistentnim Logosom, kao što je potvrđeno u Efezu,
služilo je kao hristološka osnova za ogromni porast pobožnosti usredotočene na
Marijinu ličnost poslije petog stoljeća. Bog, postavši čovjekom, postao je naš
spasitelj. Ali ovo se očelovječenje Božje dogodilo kroz Mariju, koja je tako
neodvojiva od osobe i djela svoga sina. Pošto u Isusu nije ljudska ipostas, a
pošto mati može biti samo nečija mati a ne mati nečega, Marija je zaista mati
ovaploćenog Logosa, Mati Božja. Pošto se oboženje čovjeka dogodilo u Hristu,
ona je također – u izvjesnom smislu – isto tako stvarna kao čovjekovo
učestvovanje u Hristu – mati cjelokupnog tijela Crkve.
Ova
bliskost Marije s Hristom vodila je na Istoku do povećane popularnosti onih
apokrifnih predanja koja su joj pripisivala tjelesno proslavljanje poslije
smrti. Ova su predanja našla mjesto u himnografskoj poeziji blagdana Uspenija (Usnuća, op.prir.) tj. smrti – Κοίμησις [kimisis] 15. kolovoza, ali ona nikad nisu bila predmet bogoslovskih
umovanja i dogmatskih definicija. Predanje o Marijinom tjelesnom vaznesenju
pjesnici i propovjednici su tretirali kao eshatološki znak slijedeći Hristovom
vaskrsenju, kao predznaku općeg vaskrsenja. Tekstovi izričito govore o
prirodnoj smrti Djeve, isključujući svaku moguću vezu s učenjem o neporočnom
začeću (immaculatae conceptio) koje bi joj dalo atribut besmrtnosti i bilo bi
potpuno neshvatljivo u svjetlu istočnog pogleda na prvorodni grijeh kao
nasljednu smrtnost. Tako, bezbrojni izrazi pobožnost i odanosti Mariji u
vizantijskoj liturgiji, nisu ništa drugo nego ilustracija učenja o ipostasnom
jedinstvu ljudske i božanske prirode u Hristu. Oni, u izvjesnom smislu,
predstavljaju legitimni i organski način svođenja, u izvjesnoj mjeri,
apstraktnih hristoloških učenja petog i šestog vijeka, na razinu običnog vjernika.
Priredio: jeromonah Panteleimon.