O tzv. bezgriješnom začeću BDM

O TZV. BEZGREŠNOM ZAČEĆU BDM      

      Pravoslavna Crkva ne poznaje učenje o Bezgrešnom začeću Bogorodice. Takvo učenje nikada nije postojalo u pravoslavlju, vjerni narod ga ne razumije te stoga i odbacuje. S druge strane, ono se razvilo u rimokatolicizmu te je na kraju proglašeno i dogmom. Za pravoslavlje ovo predstavlja – jeres.

John Meyendorff: VIZANTIJSKO BOGOSLOVLJE - odlomci

Prvorodni grijeh

      Da bi se razumjeli mnogi veliki bogoslovski problemi koji su se prije ili poslije raskola pojavljivali između Istoka i Zapada, mora se imati u vidu utjecaj koji je na zapadnu misao izvršila Augustinova polemika protiv Pelagija i Julijana iz Eklanuma. U vizantijskom svijetu gdje Augustinova misao nije imala gotovo nikakvog utjecaja, značaj Adamovog grijeha i njegove posljedice za ljudski rod, shvaćeni su sasvim drugačije.

      Na istoku je odnos čovjeka prema Bogu razumijevan kao općenje ljudske ličnosti s onim što je iznad prirode. Priroda označava ono što je po sili stvaranja različito od Boga. No priroda može i mora biti prevaziđena; ovo je privilegija i funkcija slobodnog duha stvorenog po ikoni Božjoj.

      U grčkoj patrističkoj misli, jedino ovaj slobodni, lični duh može da izvrši grijeh i snosi krivicu kao posljedicu grijeha – učenje koje je naročito jasno izrazio Maksim Ispovjednik u razlikovanju prirodne i gnomičke volje. Ljudska priroda, budući stvorena od Boga, uvijek projavljuje svoje dinamičke osobine (koje zajedno predstavljaju prirodnu volju – ili stvoreni dinamizam) u suglasnosti su s Božjom voljom, koja ju je stvorila. Ali kada ljudska ličnost ili ipostas, buntujući protiv Boga i prirode, zloupotrebi svoju slobodu, ona može da izopači prirodnu volju i tako iskvari samu prirodu. To ona može stoga što posjeduje slobodu ili gnomičku volju, koja je sposobna da čovjeka usmjeri prema dobru i oponašanju Boga (Bog je jedini dobar po prirodi, piše Maksim, i jedino je onaj koji Boga podražava dobar po svojoj gnomi).  Ona je također sposobna da izvrši grijeh jer naše spasenje ovisi od naše volje. Međutim, grijeh je uvijek lični akt, nikada akt prirode. Patrijarh Fotije ide čak tako daleko da kaže, pozivajući se na zapadno učenje, da je vjerovanje u grijeh prirode – jeres.

      Od ove osnovne ideje o ličnom karakteru grijeha, bunt Adama i Eve protiv Boga mogao je da bude shvaćen samo kao njihov lični grijeh. Stoga, u ovakvoj antropologiji ne bi imalo mjesta shvaćanje o nasljednoj krivici ili o grijehu prirode, iako ona dozvoljava da je ljudska priroda izložena posljedicama Adamovog grijeha.

      Grčko patrističko poimanje čovjeka nikada nije negiralo jedinstvo čovječanstva ili ga zamjenjivalo radikalnim individualizmom. Učenje apostola Pavla o dva Adama (Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti – 1.Kor. 15,22) kao i Platonovo učenje o idealnom čovjeku, navodi Grigorija Niskog na to da tvrdi da se stih iz Postanka 1,27: Bog je stvorio čovjeka po svojoj ikoni, odnosi na stvaranje čovječanstva kao cjeline. Svakako da se zbog toga i Adamov grijeh mora odnositi na sve ljude, isto kao što je i Hristovo iskupljenje, iskupljenje cjelokupnog čovječanstva. Međutim, ni prvorodni grijeh ni iskupljenje ne mogu u individualnom životu biti ostvareni bez lične i slobodne odgovornosti.

...Mjesto u poslanici Rimljanima 5,12 igrao je odlučujuću ulogu u polemici izmeđe Augustina i Pelagija. Ovdje Pavle govoreći o Adamu piše: Zato kao što kroz jednog čovjeka dođe na svijet grijeh a kroz grijeh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagriješiše. Prevod ovog stiha predstavlja osnovni problem. Posljednje četiri grčke riječi prevedene su na latinski sa: in quo omnes peccaverunt  tj. u kome – tj u Adamu – svi sagriješiše. I na Zapadu su se služili ovim prevodom da bi opravdali učenje o krivici naslijeđenoj od Adama i prenijetoj na njegove nasljednike. Međutim, ovakvo značenje se ne može izvući iz grčkog originala – teksta kojeg su čitali Vizantijci. ...έφ ώ πάντες ήμαρτον. Oblik ¨Εφ ώ (έφ je sažimanje od επι) s relativnom zamjenicom ώ može biti prevedeno s jer, pošto, značenje koje je prihvaćeno od većine učenjaka svih vjeroispovijesti. Takav prevod daje Pavlovoj misli značenje da je smrt, koja je za Adama plaća za grijeh (Rim. 6,23), istovremeno kazna koja se primijenjuje na one koji su, isto kao Adam, zgrešili. To Adamovom grijehu daje kozmičko značenje, ali ne kaže da su njegovi potomci krivi isto kao i on, ukoliko ne sagriješe isto kao što je on sagriješio.

      Izvjestan broj vizantijskih pisaca uključujući i Fotija, razumijevali su da ¨Εφ ώ znači zato što i u Pavlovom tekstu nisu vidjeli ništa što bi prevazilazilo moralnu sličnost između Adama i drugih grešnika, pošto je smrt normalna posljedica grijeha. Ali postoji i konsenzus većine istočnih otaca, koji tumače poslanicu Rimljanima 5,12 u vezi s prvom poslanicom Korinćanima 15,22 – da između Adama i njegovih potomaka postoji zajednica, jedinstvo u smrti isto kao što postoji zajednica u životu između vaskrslog Gospoda i onih koji su kršteni.

      Očigledno je da tumačenje dolazi od bukvalnog gramatičkog smisla teksta poslanice Rimljanima 5,12. ¨Εφ ώ, ako znači zato što, zamjenica je srednjeg roda. Ali može biti i muškog roda ako se odnosi na imenicu koja joj neposredno prethodi – θάνατος – thanatos (smrt). Točna rečenica može imati značenje koje izgleda nevjerojatno čitaocu odgojenom na Augustinu, a to je pravo značenje prihvaćeno od većine grčkih otaca: Pošto je grijeh došao u svijet preko jednog čovjeka, a smrt preko grijeha, smrt se tako raširila na sve ljude i zbog smrti svi su sagriješili...

      Smrtnost ili propadljivost ili prosto smrt (shvaćena u personaliziranom smislu) bila je od rane hristjanske starine, promatrana kao univerzalna bolest koja drži čovječanstvo u svom zagrljaju i -  duhovno i fizički – i kontrolirana je od onoga koji je ubojica od početka (Iv. 8,44). I baš ova smrt čini grijeh neizbježnim i u ovome smislu kvari prirodu.

      Prema Kirilu Aleksandrijskom, poslije Adamovog grijeha ljudski rod se razbolio od propadljivosti. Kirilovi protivnici – bogoslovi antiohijske škole – suglasili su se s njim u pogleda posljedica Adamovog grijeha. Prema Theodoru Mopsuestijskom pošto smo postali smrtni, dobili smo povećan poticaj za griješenje. Neophodnost da se zadovolje potrebe tijela za hranom, pićem i ostalim, ne postoji kod besmrtnih bića, ali kod smrtnih ona dovodi do strasti, jer predstavljaju neizbježno sredstvo da bi se privremeno preživjelo. Theodorit Kirski u svom tumačenju poslanice Rimljanima skoro bukvalno ponavlja Theodorove argumente. Na jednom drugom mjestu on govori protiv grešnosti braka tvrdeći da prenošenje smrtnog života nije samo po sebi grešno, bez obzira na psalam 50,7 (u grijehu me rodi mati moja). Ovaj se stih, prema Theodoritu, ne odnosi na seksualni akt nego na opće grešne uvjete smrtnog ljudskog roda: Pošto su (Adam i Eva) postali smrtni, začeli su smrtnu djecu, a smrtna bića su po neophodnosti podložna strastima i strahu, radosti i tuzi, ljutnji i mržnji.

      U grčkoj patrističkoj i vizantijskoj tradiciji postoji usaglašenost u poistovječivanju nasljeđa prvorodnog grijeha s nasljeđivanjem smrtnosti, prije nego grešnosti, pošto je grešnost samo posljedica smrtnosti. Ova misao se pojavljuje kod Hrisostoma koji negira pripisivanje grijeha Adamovim potomcima; ovu misao zastupa i komentator Theofilakt Ohridski u XI. stoljeću, i kasniji vizantijski pisci, naročito Grigorije Palama. Kada Maksim Ispovjednik, uvijek sofističan u rezoniranju, govori o posljedicama Adamovog grijeha, poistovjećuje ih, uglavnom, s podređenosti duha tijelu, a u seksualnom obnavljanju nalazi najočigledniji izraz čovjekovog ustupka animalnim instinktima. Ali, kao što smo vidjeli, po Maksimu, grijeh ostaje lični akt, a nasljedna krivica je nemoguća. Prema njemu a i prema drugima  pogrešni izbor koji je učinio Adam, donio je strast, propadljivost i smrtnost, ali ne i nasljedstvo krivice.

      Kada istočni pisci raspravljaju o značenju krštenja, kontrast u odnosu na zapadnu tradiciju dobiva svoju oštrinu. Augustinovi dokazi u korist krštenja djece uzeti su iz teksta Simvola vjere (krštenje radi opraštanja grijeha) i iz njegovog razumijevanja poslanice Rimljanima 5,12. Djeca su rođena grešna ne zato što su ona lično sagrešila nego zato što su sagrešila u Adamu. Stoga je njihovo krštenje radi opraštanja grijeha. U isto vrijeme, Theodorit Kirski, suvremenik Augustina na Istoku izričito poriče da je formula Simvola za opraštanje grijeha – primjenjiva pri krštenju djece. Prema Theodoritu opraštanje grijeha je u stvari vanjski efekt krštenja i potpuno realan pri krštenju odraslih, što je bila norma u ranoj Crkvi, i stvarno se odnosilo na opraštanje grijeha. Međutim osnovno značenje krštenja je šire i pozitivnije. Ako bi jedino značenje krštenja bilo opraštanje grijeha, piše Theodorit,  zašto da krstimo novorođenčad koja još nisu okusila grijeh? Ali misterij krštenja nije ograničen samo na ovo. To je obećanje i savršenijih darova. U njoj su obećanja budućih radosti. On (misterij) je jedan vid budućeg vaskrsenja, zajednice u Učiteljevom stradanju, sudjelovanje u Njegovom vaskrsenju, plašt spasenja, odora radosti, haljina svjetlosti, i bolje rečeno, sama svjetlost.

      Na taj način Crkva krštava djecu ne radi opraštanja njihovih još nepočinjenih grijeha, nego da bi im dala novi i besmrtni život koji im nisu mogli prenijeti njihovi smrtni roditelji. Suprotnost između dva Adama nije u terminima krivice i opraštanja već u terminima smrti i života. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek Gospod s neba; kakav je zamljani, takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski (1.Kor. 15,47). Krštenje je pashalni misterij prolaska. Svi njeni stari oblici, posebno vizantijski, sadrže odricanje od sotone, trokratno uranjanje kao simbol smrti i vaskrsenja, i pozitivni dar novog života koji se daje miropomazanjem i primanjem pričešća.

      Po ovom učenju, smrt i smrtnost se ne shvaćaju kao odmazda za grijeh (mada su oni i pravedna odmazda za lični grijeh) koliko sredstvo kojim đavo vrši krajnje nepravednu tiraniju nad ljudskim rodom poslije Adamovog grijeha. Prema ovome, krštenje je oslobođenje jer ono omogućava pristup u novi, besmrtni život, koji je svijetu donijelo Hristovo vaskrsenje. Vaskrsenje oslobađa ljude od straha smrti i, stoga, od neophodnosti borbe za opstanak. Samo u svjetlosti vaskrslog Gospoda, Besjeda na gori dobiva svoju potpunu realnost. Ne brinite se za život svoj, što ćete jesti ili što ćete piti; ni za tijelo svoje u što ćete se odjenuti (Mt. 6,25).

      U centru vizantijskog razumijevanja hristjanske poruke, zajedničarstvo u vaskrslom Hristovom tijelu prije je sudjelovanje u božanskom životu, osvećenje putem Božje energije koja prožima istinitu ljudsku prirodu i uspostavlja njezino prirodno stanje, nego što je opravdanje ili opraštanje nasljeđene krivice.

Nova Eva

      Još od vremena Justina i Irineja, prvobitna hristjanska tradicija je postavila paralelu između Postanak 2 i Lukinog izvještaja o Blagovijesti i suprotstavila dvije djevojke, Evu i Mariju, kao simbole dvije čovjekove mogućnosti da se služi datom mu slobodom. Po prvoj, da se potčini đavolskoj ponudi lažnog obećanja a po drugoj da smjerno prihvati Božju volju.

      U patrističkoj tradiciji cijelog vizantijskog perioda je prisutno učenje o Mariji kao Novoj Evi, koja je mogla da primi dolazak novog zavjeta u ime cjelokupnog palog ljudskog roda, bez obzira što je ovo učenje bilo zamijenjeno, poslije sabora u Efezu, proslavljanjem Marije kao Bogorodice ili Theotokos. Proklo, patrijarh carigradski 434. – 446. u svojim omilijama se često služi ovom idejom. Smatralo se da je Marija Djeva kamen međaš starozavjetne povijesti, koja je otpočela s Evinom djecom: Između djece Adamove, Bog je izabrao predivnog Šeta, piše Palama, a izbor One, koja je po Božjem predznanju trebala da postane Mati Božja, pao je na nju, koja je poticala od djece samog Adama, koja su jedno za drugim, ispunila sva pokoljenja od cara i proroka Davida, pa nadalje... kada je došlo vrijeme da se izbor izvrši, Bog je izabrao Joakima i Anu iz doma Davidova. Njima je On obećao i podario dijete koje će postati Majkom Božjom (Omilije Grigorija Palame, izd. Athina 1861.). Izbor Djeve Marije je stoga kulminaciona točka israiljevog napredovanja u pravcu pomirenja s Bogom. Ali Božji konačni odgovor na ovo napredovanje i početak novog života, došao je s Ovaploćenjem Riječi. Za spasenje je bio potreban novi korijen piše Palama u istoj omiliji, jer nitko osim Boga nije bez grijeha. Nitko ne može podariti život, nitko oprostiti grijehe. Ovaj, novi korijen je Bog Slovo koje postade tijelo. Djeva Marija je Njegov hram.

      Vizantijski omilitički i imnografski tekstovi često slave Djevu kao potpuno spremnu, očišćenu i osvećenu. Ali ove tekstove treba promatrati u kontekstu učenja o prvorodnom grijehu, koje je bilo opće prihvaćeno na Istoku. Od Adama je naslijeđena smrtnost a ne krivica. Među bogoslovima nije nikada bilo sumnje da je Marija bila zaista smrtno biće. Zapadni bogoslovi, u nastojanju da u vizantiji pronađu stare autoritete za učenje o bezgriješnom začeću Marije Djeve, često su se služili ovim odlomcima, izvan konteksta. I zaista Sofronije Jerusolimski (+638.) proslavlja Mariju: Mnogi svetitelji su se pojavili prije Tebe i ni jedan od njih nije bio ispunjen blagodaću kao ti... Andrja Kritski (+740.) je još određeniji u propovijedi na blagdan Djevinog rođenja: Kad je rođena Mati Onoga koji je sam po sebi ljepota, (ljudska) priroda je u Njezinoj osobi zadobila prvobitnu povlasticu a bila je oblikovana prema savršenom modelu, zaista dostojnom Boga... Jednom riječju s današnjim danom počinje preobražaj naše prirode. Ovu temu, koja se pojavljuje u liturgijskim himnama, na blagdan 8. rujna (Male Gospojine), dalje je razvio Nikola Kavasila u XIV. st. Zemlja je Ona jer je od zemlje. Ali Ona je Nova zemlja jer ni u kom slučaju ne potiče od svojih predaka i nije naslijedila stari kvasac. Ona je... novo tijesto i od Nje vodi porijeklo novo pokoljenje. 

      Lako bi se moglo navesti još mnogo citata i oni jasno pokazuju da bi mariološka pobožnost dovela Vizantijce do toga da prihvate formulaciju dogme o Marijinom bezgrešnom začeću kako je bila definirana 1854.g. (u Rkc. – op.pr.), pod uvjetom da su prihvatili zapadno učenje o prvorodnom grijehu. Ali treba imati na umu – osobito u kontekstu poetskih, emocionalnih ili retoričkih preuveličavanja, - karakterističnih za vizantijsku liturgičku mariologiju – da su pojmovi kao čistoća i svetost mogli biti uočeni čak i kod ljudi predhristjanskog vremena koji su se smatrali smrtnim, ali ne i krivim. U slučaju Marije, njezin odgovor anđelu i njezi status Nove Eve dali su joj poseban odnos prema novom pokoljenju koje je od nje rođeno. No kod vizantijskih pisaca se nigdje ne nalazi tvrdnja iz koje bi se moglo zaključiti da je primila i poseban blagodatni dar besmrtnosti. Jedino bi se iz takvog tvrđenja moglo izvesti da njezina ljudska priroda nije dijelila opću sudbinu potomaka Adamovih.

       Jedini vizantiski pisac koji je potpuno razumio i prihvatio zapadno poimanje prvorodnog grijeha i učenje o bezgrešnom začeću je Genadije Sholaris (+oko 1472.) (Bio je učesnik florentinskog sabora i iako učenik Sv. Marka Efeškog, zajedno s carem zagovornik i potpisnik lažne unije. Kasnije se pokajao. Bio prvi patrijarh u okupiranom Konstantinopolju, op.pr). Blagodat Božja joj je data potpuno, piše Genadije, baš kao da je začeta bezgrešno... i pošto je bila sasvim oslobođena praroditeljske krivice i kazne – povlastica koje je u rodu ljudskom jedino ona bila udostojena, njezina duša je bila nepristupačna oblacima (nečistih) misli i postala je dušom i tijelom Božje svetilište. Interesantno da se u ustima uvjerenog tomiste, Sholarisa koji u ovom učenju napušta negativno stanovište samog Tome Akvinskog, odražava zapadno učenje o krivici i naslućuje kasnije tvrđenje pravoslavnih bogoslova, koji će početi rasuđivati u kategorijama zapadne skolastike.

      Da bismo sačuvali potpuno uravnotežen stav vizantijske mariologije, neophodno je imati u vidu suštinski hristološki okvir poštovanja Theotokos (Bogorodice) u Vizantiji o čemu će biti riječi u slijedećem poglavlju. Ipak odsustvo bilo kakve formalne dogmatske definicije u mariologiji dalo je slobodu pjesnicima i propovjednicima i suzdržanost suhim egzegetama. Njima su bile na raspolaganju stotine spisa najvećeg vizantijskog patrističkog autoriteta, Ioana Zlatoustog, koji je mogao Mariji pripisati ne samo prvorodni grijeh nego i uzbuđenje, nevolje pa čak i častoljublje.

      Nitko ne bi mogao usuditi se optužiti velikog Hrisostoma za nepobožnost. Na taj način vizantijska Crkva, mudro čuvajući red bogoslovskih vrijednosti koje su davale prednost osnovnim istinama evanđelja, suzdržavala se od bilo kakvog formuliranja dogme u odnosu na Mariju, osim da je Ona bila istinita i stvarna Theotokos – Mati Božja. Bez sumnje, ova divna titula koja je nastala po nuždi Kirilove hristologije, opravdala je njezino svakodnevno liturgijsko slavlje kao časniju od heruvima i neusporedivo slavniju od serafima...

      Kakva se veća čast može dati ljudskom biću? Može li se naći čistija osnova za hristjansku bogocentričnu hristologiju?

Theotokos

       Jedina dogmatska definicija u vezi s Marijom Djevom, koje se Vizantijska Crkva formalno pridržavala, je odluka Efeškog sabora koji ju naziva Theotokos – Bogorodica. Hristološki a ne mariološki, odluka ipak odgovara mariološkoj temi o Novoj Evi, koja se javlja u hrišćanskoj bogoslovskoj literaturi još od drugog stoljeća i svjedoči, u svjetlosti pravoslavnog pogleda na Adamovo nasljeđe da je ljudska sloboda na Istoku shvaćena s više optimizma nego na Zapadu.

      Bogoslovlje Kirila Aleksandrijskog koje je posvjedočilo ličnu, ipostasnu istovjetnost Isusa s preegzistentnim Logosom, kao što je potvrđeno u Efezu, služilo je kao hristološka osnova za ogromni porast pobožnosti usredotočene na Marijinu ličnost poslije petog stoljeća. Bog, postavši čovjekom, postao je naš spasitelj. Ali ovo se očelovječenje Božje dogodilo kroz Mariju, koja je tako neodvojiva od osobe i djela svoga sina. Pošto u Isusu nije ljudska ipostas, a pošto mati može biti samo nečija mati a ne mati nečega, Marija je zaista mati ovaploćenog Logosa, Mati Božja. Pošto se oboženje čovjeka dogodilo u Hristu, ona je također – u izvjesnom smislu – isto tako stvarna kao čovjekovo učestvovanje u Hristu – mati cjelokupnog tijela Crkve.

     Ova bliskost Marije s Hristom vodila je na Istoku do povećane popularnosti onih apokrifnih predanja koja su joj pripisivala tjelesno proslavljanje poslije smrti. Ova su predanja našla mjesto u himnografskoj poeziji blagdana Uspenija (Usnuća, op.prir.) tj. smrti – Κοίμησις [kimisis] 15. kolovoza, ali ona nikad nisu bila predmet bogoslovskih umovanja i dogmatskih definicija. Predanje o Marijinom tjelesnom vaznesenju pjesnici i propovjednici su tretirali kao eshatološki znak slijedeći Hristovom vaskrsenju, kao predznaku općeg vaskrsenja. Tekstovi izričito govore o prirodnoj smrti Djeve, isključujući svaku moguću vezu s učenjem o neporočnom začeću (immaculatae conceptio) koje bi joj dalo atribut besmrtnosti i bilo bi potpuno neshvatljivo u svjetlu istočnog pogleda na prvorodni grijeh kao nasljednu smrtnost. Tako, bezbrojni izrazi pobožnost i odanosti Mariji u vizantijskoj liturgiji, nisu ništa drugo nego ilustracija učenja o ipostasnom jedinstvu ljudske i božanske prirode u Hristu. Oni, u izvjesnom smislu, predstavljaju legitimni i organski način svođenja, u izvjesnoj mjeri, apstraktnih hristoloških učenja petog i šestog vijeka, na razinu običnog vjernika.

Priredio: jeromonah Panteleimon.

(Po)krštavanje Hrvata

Uskoro slijedi tekst o grijehu praroditelja, krštenju (zašto nije valjano krštenje kod heretika) te zašto je besmislena RKC dogma o bezgriješnom začeću Presvete Bogorodice.
Ova deklinacija (tj. krštenje Hrvata) ista je u jednini i u množini.
Stoga neka ponovno pokrštavanje Hrvata u istinskoj pravoslavnoj Crkvi započne!

Hristos Genate!

Tko je ukrao Božić?*

Mi koji smo dovoljno stari sjećamo se proslave Božića za vrijeme jugokomunizma.
I ne zbog nostalgije ili zato što smo tada bili mladi, mislim da možemo zaključiti kako su te stare proslave bile radosnije, a usudio bih se reći i kršćanskije.
Dok mi koji smo bili porijeklom sa sela i bili na selu sjećamo se kako su nam stari branili svaki vid zabave do Božića (što je uključivalo i gledanje TV i slušanje radija), te iako rimokatolici nemaju Božićni post, barem tako se je 'postilo' i čekalo veliki blagdan.
Nema radosti proslave ako njoj ne prethode pripreme koje osim toga govore kako se čeka na slavlje.
Ili zamislite da vam rođendan netko počne čestitati mjesec dana ranije, i ako nije idiot, zar ne biste zaključili kako vas s time provocira ili vam se barem ruga?
Tu je dakako bio i božićni ručak koji ne bi bio božićni kad bi takva ista atmosfera bila i dan ranije, i dan prije i dan prije ... - zato postoji vrijeme iščekivanja, vrijeme došašća (zanima me kad su rimokatolici skinuli Božićni post jer je isti propisan u prvom tisućljeću Crkve).
S druge strane bio je i to prkos jugokomunistima koji su branili i samo spominjanje Božića u javnosti.
Bučne proslave za vrijeme i nakon Polnoćke najprije su krenule u Splitu, našem najbuntovnijem gradu.
To se je onda smatralo kontrarevolucionarnim činom, samo po tome jugokomunisti su mogli znati kako im se bliži kraj.
Pa baš i nije bio kraj, jer su preko noći (u vrijeme rušenja berlinskog zida) oni koji su tjerali nadobudne skojevce da idu u crkve i popisuju one koji su unutra, postali zagovornici ljudskih prava i liberalne demokracije, a na naše čuđenje Zapad je tražio takve za suradnike, a ne one koji su oni progonili.
Tu se krije odgovor na naslovno pitanje.
Božić nam nisu ukrali komunisti koji su ga htjeli zabraniti doušničko-policijskim mjerama, nego Zapad za kojeg smo dotad naivno vjerovali kako smo s njim na istoj kršćanskoj strani.
Judeomasonerija je shvatila kako se uspješnije može boriti protiv kršćanstva s mrkvom nego s batinom, zato je onaj komunistički milicajac umjesto pendreka sad držao povelju o pravima sodomita (možda je najbolji primjer 'milicajac' Ranko Ostojić koji je baš iz Splita i koji je bio odmah u prvim redovima parada srama) i slično, ili onaj tko je vodio sastanke partijskih ćelija o tome kako spriječiti proslave Božića i odlazak mladih u crkve, sada je postao bankar ili trgovac koji se trudi 'advent' započeti čim ranije kako bi se izgubio smisao Božića.
Oni su dakle postali Zapad i oteli su nam naše 'mlado Sunce koje dolazi s Istoka', oni su bili uspješniji herodovci od Heroda.
Međutim, oni to ne bi mogli učiniti da im se nije narod priklonio.
Kao što je i ruski narod kao cjelina (jer je manjina ostala vjerna Gospodu Isusu Kristu, Njegovoj Crkvi i zakonitom caru) ubio ruskog cara i kršćanstvo (a ne samo boljševici), tako je i naš narod sudjelovao u zapadnoj otimačini Božića.
Zato, ako sudjelujete aktivno ili pasivno u 'adventima', ako konzumirate idiotske holivudske filmove i TV sapunice čak i u ovo vrijeme kad biste trebali postiti, ako sudjelujete u 'božićnim' merkantilijama, onda kad pitate zašto i tko vam je ukrao Božić tada to pitanje postavite pred ogledalom.

P.S. Kako moji trenutni ukućani gledaju TV, kad sam se vratio sa šetnje nehotimično sam odslušao par minuta HTV.
Tamo je K.Slabinac pričao 'božićne' viceve.
Vicevi su bili kao ovaj - neka žena poslije smrti dođe pred sv.Petra koji je pita jel oženjena, ona kaže nije, pa ju pita jel ima djece, ona odgovara nema, slijedi pitanje jel ikad bila s muškarcem, ona kaže da nije. Onda sv.Petar zove anđele da mu donesu krila pa žena kaže - to su sigurno krila anđela za mene, a Petar odgovara - ne to su krila guske.
I neka mi sad netko objasni kako kršćani mogu gledati TV kad se ovako nešto događa u predvečerje RKC Božića.
Svi moderni mediji trebaju biti anathema!
Biti kršćanin i istovremeno trovati se medijima je jednostavno nemoguće.
A ako se kršćani ne mogu odreći modernih medija radi spasenja svoje duše, koliko je onda po njima mizerna cijena njihove duše kad više cijene idiotske medije?
Zar oni mogu reći kako vjeruju u otkupiteljsku Krv Gospodina Isusa Krista kad im je radi spasa njihove duše teško jednom zauvijek zatvoriti TV koji je kao portal Sotonin u njihove duše?
Tako se može reći da oni ne samo odbacuju, nego pljuju na svetu, predragocijenu Krv s kojom su otkupljeni, te im nema spasa ako se s velikim pokajanjem ne isključe od vrata paklenskih.

P.S.S.
I da ne zaboravimo kako je ovaj blog dobio ime (iako je video vjerojatno od protestanta):

I kakve ima to veze s krađom Božića?
Ima i te kako.
Ako je Sin sišao i utjelovio se u utrobi Bogorodice na Zemlji, onda je On došao odozgor, iz pravca (trećeg) Neba prema našoj ograničenoj (konačna bića ne mogu postojati u beskonačnom prostoru, štoviše beskonačni prostor ne može ni postojati budući prostor podrazumijeva granicu) Zemlji, a judeomasoni se već nekoliko stoljeća trude dokazati kako je Nebo ljudima dohvatljivo i da se u suštini ne razlikuje od Zemlje.
I ako se ne razlikuje, onda cijelo sv.Pismo pada kao i kršćanstvo.
Onda je i Božić besmislen, jer u Betlehemu se je rodio običan čovjek, a ne utjelovljeni Sin Božji, jedan od sv.Trojice.
Onda čovjeku ne treba Božić da bi stigao do Neba.
I ako možete povjerovati da su u onim kartonsko-limenim slabo zakrpanim kutijama austronauti (svemiroplovci ili zvijezdoplovci) letjeli i spustili se ne Mjesec, onda vam Božić ne treba, vi i bez Boga vjerujete kako možete doći do Neba, vi ste onda u pobuni (babilonskog tipa) protiv Boga, i vaš Božić samo znači dobijanje božićnice i kalorična (koja će vam donijeti problema s kolesterolom, a možda i s dijabetesom) trpeza na stolu kraj kojeg se nalazi poganski bor s nepotrebnim darovima (ne zaboravimo kako su to drvo rimokatolici ponovno unijeli u 'kršćanstvo' kao što su unijeli i oživili poganske maškare).

I na koncu ovog teksta, budući sam vidio u statistici kako neki još čitaju moje stare tekstove, nadopunio sam tekst "Zločesti klaun" kojeg sam pisao za Božić 2016.
Samo tom tekstu dodajem činjenicu kako je rimski papa oteo davno zapadnim kršćanima Božić, a sakrio ga je još više u razbojničku pećinu kad ga je pomakao za 13 dana u 16.st.

* Oni koji su napravili istoimeni holivudski film su oni koji su ukrali Božić.
E.M.Jones piše kako su isprva židovi (dakle oni koji Ga mrze iz dna duše, koji vjeruju o ogavnosti koje su o Njemu napisali u Talmudu) pisali popularne 'božićne' pjesme poput "White Christmas" u kojima se pjeva o Božiću a niti jednim stihom se ne pjeva o rođenju Gospoda Isusa Krista. To je bilo pjevanje o Božiću a da se ne pjeva o tom presudnom događaju u Betlehemu, nego o snijegu, o emocijama u vrijeme kad se ljudi skupljaju na taj neradni dan, kad putuju ili vraćaju se kod svojih dragih.
To je bila lukava židovska podvala koja je isprva upalila u zapadnom protestantizmu, a onda se proširila po svem svijetu.
Slijedeći logični antikristovski korak je bilo naziv Xmas umjesto Christmas, i sad smo došli do toga kako se više ne smije niti spominjati Božić, nego blagdani.
Slobodno možemo reći da kad čujemo židovsko-protestantske pop pjesmice o Božiću da se ne radi o slavljenu Isusa Krista, nego Antikrista.
Primjerice među programerima već niz godina je popularno natjecanje "Advent of Code" i ne odviše bistri ljudi pomislili bi kako eto i programeri daju počast Božiću.
Ali oni i sami u naslovu kažu kako su u očekivanju 'coda' ili Coda, a ne Isusa Krista. I za njih se može reć kako su u adventu Antikrista.

Evo ipak još jedan dodatak, jer konac (ne)djelo krasi.
A radi se o nedjelu u ovom slučaju.
Zagrebački papistički biskup Bozanić nas je još jednom podsjetio kako on vidi Božić, kao početak novog humanizma.
On i njemu slični ekumenisti (papisti, protestanti i 'pravoslavni') su u zajedničkom kolu stvaranja novog svjetskog poretka kojeg sv.Pismo naziva posljednjim vremenima pred drugi dolazak Gospodina Isusa Krista, bolje rečeno vremenima Antikrista koji će ili već je ujedinio čovječanstvo protiv Boga.
U ime Gospodina Isusa Krista stvara se protubožji antikristovski poredak i to s pozivom na slavljenje rođenja Boga.
U Rijeci u kapucinskoj crkvi jaslice (koje su još jedan izum papista) uređuju se uz pomoć riječkog kazališta koje izvodi predstave u kojima glumica vadi zastavu iz rodnice.
Nema dakle više razlike između takvih 'crkvi' i kuća prostitutki.
Božić ili mali Bog, djetešce iz Betlehema je i Lav Judejski, štoviše svemogući Bog za kojeg je sv.Pavao napisao - teško je pasti u ruke Boga živoga.
Ovi koji se sprdaju s Božićem su bezumnici jer oči imaju, ali to ne žele vidjeti.

Jesi li član Crkve Antikrista?

Bez sumnje oni koji se nazivaju kršćanima odgovoriti će niječno na pitanje.
S druge strane stoji velika istina kako je najlakše sebe prevariti.
Kad robujemo nekoj strasti onda smo kao najveći idioti kojima um ne funkcionira i tako sami sebe varamo jer želimo biti prevareni.
Prošlo je dosta vremena kad sam na blogu kao radikalni sedevakantist objavio video nekih grčkih pravoslavaca kojih sam tada držao shizmaticima, i koji su začudno dijelili samnom osudu ekumenizma koji dolazi od Rima.
Mislim da sam dva takva videa stavio u privitak tada, a sada ću ponoviti jednog:

Nakon odgledanog videa trebalo bi vam biti jasnije jeste ili niste onaj tko pripada crkvi Antikrista.
Nisu samo u pitanju rimokatolici, nego i mnogi oni koji se nazivaju pravoslavcima.
Ako vaš biskup ili patrijarh sudjeluje aktivno ili pasivno na ekumenskim susretima ili molitvama, onda vi pripadate toj crkvi.
Ta crkva je daleko najbrojnija, ustvari rijetki su ljudi koji joj ne pripadaju.
Ako vam je poznato sv.Pismo, to vas ne bi smjelo iznenaditi.
I tako dolazimo do još važnijeg pitanja ako ste bili iskreni i na prvo odgovorili pozitivno.
Do kada ćete još biti u toj crkvi?
Nemojte umišljati kako ćete imati uvijek vremena od nje izaći.

Mnoštvo pasa me okružilo

Kažu da ne smijemo obraćati pozornost na snove.
Jer demoni tamo znaju izvoditi scene kakve se obično događaju u holivudskim filmovima (a valjda znate, ako pratite blog, kako je poguban utjecaj te 'sedme umjetnosti' na našu duhovnost).
Međutim, oni i to čine samo ako im Bog dopusti.
Inače, intenzivno sanjam, mislim da su bili rijetke noći bez sna.
Ne bih ovo ni pisao da nisam jutros otvarajući yt na kojoj su video autori koje pratim naišao na ovo:

I ta scena je bila u mojem snu.
Ne doslovno scena umiranja starog monaha, nego mnoštvo pasa, dakle naslov videa.
Neka mi Bog ne zamjeri na ovoj smjelosti, ali mislim da Bog dopušta te ružne snove da bismo bili svjesni nevidljive stvarnosti koja nas okružuje.
A ta je mnoštvo demona koji se bore protiv našeg spasenja (ne moraju u snu biti opaki psi, mogu to biti zmije, mislim da nam to Bog šalje znak kako smo okruženi neprijateljima te da trebamo Ga usrdno moliti da nas pomiluje kako bismo ih nadvladali).
I mislim da je to povezano s mojim skorim krštenjem.
Psi ne žale truda spriječiti nas na jedinom Putu spasenja.


P.S.
Kako su se na komentarima pojavili neki koji osporavaju moju namjeru krštenja (jer su u herezi ekumenizma pa priznaju sakrament krštenja heretika i shizmatika, u mom slučaju RKC) te su zato zaključili da se idem krstiti kod 'starokalendaraca', onda ću od istog yt video autora dati poveznicu na video koji bjelodano dokazuje kako RPC nije dio PC.
Ruski predsjednik Putin otvoreno priznaje kako je zločinačka, protukršćanska ideologija komunizma na istoj strani kao i RPC.
Zar bi itko zdravog razuma tko je spoznao zabludu papizma htio ući u takvu ili sličnu 'pravoslavnu Crkvu'?
Ako se carigradski ili moskovski ili beogradski patrijarh grli i moli s rimski papom koji milijune vodi u vječnu propast, zar ima smisla ući u takvu ekumensku Crkvu koju vode takvi 'patrijarsi'?
Kako napomenuh i kako mi san objavi, psi laju, a ja idem na Put ne obazirujući se na lavež.

Božićni post

U vremenu smo Božićnog posta koji traje 40 dana prije Božića, Roždestva Isusa Hrista.
Da me ne bi netko optužio kako sam postao 'četnik', roždestvo znači rođenje na crkvenoslavenskom, a i na istom jeziku Pomazanik-Mesija se naziva prema grčkom izvorniku Hrist. Na zapad to jest u latinski došla je riječ Christus od grčkog Hristos i koja se je s vremenom počela izgovarati drugačije, pa je u hrvatski jezik, pod utjecajem raskolničkog Rima koji se je pošto poto htio razlikovati od 'grka', na kraju prihvaćena riječ Krist.
Posve sam siguran da su stari Hrvati u prvom tisućljeću izgovarali Hrist, a ne Krist.
Vratimo se na post.
Započeo je kao i svake godina 16. studenog i traje do 25. prosinca, do Roždevstva Gospodnjeg.
Prema građanskom-rimokatoličkom-grgurijanskom kalendaru to je od 28. studenog do 7. siječnja.
Crkva taj kalendar odbacuje kao i carigradskog patrijarha koji ga je ubacio nakon prvog velerata, a sve u masonskom cilju ujedinjavanja svih religija svijeta.
Obilježje ovog posta je za prilike modernih rimokatolika vrlo strogi post koji je utvrđen na davnim ekumenskim koncilima Crkve.
Dakle u ovom razdoblju do Roždestva Gospodnjeg nema jedenja mesa, niti jaja niti mliječnih proizvoda.
U neke dane je post na kuhanoj biljnoj hrani na vodi, u neke dane se dozvoljava dodavanje ulja na kuhanu biljnu hranu, dok je u subotu i nedjelju dozvoljena riba.
Kroz ovo razdoblje Crkva nas liturgijski podsjeća na vrijeme Starog zavjeta dok su pobožni Izraelci čekali Hrista.
Stoga je i propisan ovaj post, kao što su isti pobožni Izraelci molili i postili da čim prije dođe Mesija.
Sv.Ivan Krstitelj je posljednji i najveći među svecima SZ, jer je preteča Hristov, jer je pozivao narod da se pokaje i krsti pred dolazak Hrista.
To nam je činiti u ovom postu, držati se propisane forme, i istovremeno čisteći svoje srce pokajanjem sve radi Onog koji se je radi našeg spasenja utjelovio i podnio muku, koji nam je objavio kako nam je došao dati život u izobilju, a to drugim riječima nazivamo pobožanstvljenjem, deifikacijom, teozis.
Svakako da su neprilične 'adventske svetkovine' koje su se svugdje na zapadu, pa onda i kod nas, udomaćile kroz posljednja desetljeća.
Oni koji se priključuju tim ovosvjetskim svetkovinama slave Mamona (rimskog boga Merkura ili grčkog Hermesa, ustvari Sotona pod drugim imenima), a ne Božić.
Hristjani pak kroz nadu i skrivenu radost za vrijeme pokajanja i posta očekuju Hrista, znajući kako se dvojici gospodara ne može služiti.

Brojevi dokazuju Boga

Matematika i logika kažu isto što i sv.Pismo - 'i kaže bezumnik u svom srcu nema Boga'.
Da dalje ne ulazim zašto je to tako pogledajte:

Video je dugačak, ali isplati ga se pogledati.
Usput, tekst o kastratima kojeg sam napisao na blogu motiviran je s dijelom videa u kojem se Jay Dyer ruga renesansnim papama i njihovim kastratima.
Ako znate engleski, svakako pogledajte.

P.S. Danas je 27 nedjelja po Duhovima.
Besjeda o.Rafaila o tome je danas već na yt.

Ono što mi je posebno zanimljivo je činjenica kako se je Vilim Karlović s komentarom tamo pojavio.
Kao da sam bio u pravu kad sam pred dva tjedna napisao na blogu kako je Vilim na putu pravoslavlja.
Pravoslavlje ima budućnost među Hrvatima, k tome pravoslavlje treba zbližiti sve narode kako je to oduvijek bilo u Crkvi. 
Neka nas u toj plemenitoj želji prati zagovorom Bogorodica!